|
Savremeni svet
|
|
|
Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare! |
|
|
|
|
|
|
|
Nova podrubrika: Granice multikulturalizma |
|
|
|
|
|
|
|
Majkl Mojnihen: Liberalne demokratije moraju štititi slobodno izražavanje (bilo ono glupo, neprijatno ili puno mržnje) |
|
|
|
|
|
|
|
Svi tekstovi u rubrici Savremeni svet - granice multikulturalizma |
|
|
|
|
|
|
|
Savremeni svet |
|
|
|
|
|
|
|
Vilijem Hil: Detant, drugi deo (The National Interest) |
|
|
|
U ovom trenutku, izgledi za nepristrasnu saradnju s Moskvom su prilično slabi. Sadašnje rusko rukovodstvo je previše samosvesno i preosetljivo. Ruski ekonomski uspeh natopljen naftom podstakao je u Kremlju stvaranje iluzije da dobri odnosi sa Zapadom nisu posebno neophodni. U isto vreme, Putin i njegovi saradnici nemaju sluha za dijalog. Ne priznaju posledice svog nasilnog delovanja, i svaku kritiku doživljavaju kao pretnju po svoju vladavinu. I tako nastaje zatvoreni krug, u kome se ruske akcije i kritike spolja međusobno pooštravaju, zbog čega su izgledi za održavanjem odnosa sa Moskvom – a kamoli da se isti poprave – sve slabiji. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić: Barak Obama - globalna politička barbika od čokolade |
|
|
|
Izgleda da je u SAD postalo nepisano pravilo da svaki “perspektivni političar”, čak znatno pre nego što obezbedi partijsku predsedničku nominaciju, izda “ušminkanu” autobiografsku knjigu u kojoj opisuje svoju životnu priču, iznosi osnove političke ideje i platforme delovanja, pri tome neizostavno ističući svoju “besprekornu brigu i ljubav prema zemlji i njenim glavnim institucijama”. Zahvaljujući beogradskom izdavaču Interkomercu, u prilici smo da se u to uverimo čitajući prevod knjige “Smelost nade” Baraka Obame, aktuelnog demokratskog predsedničkog kandidata. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Branko Radun: Američka "navlakuša" i gruzijski ustav iz 1974. |
|
|
|
Najveći gubitnik je naravno Gruzija koja je od strane Amerikanaca žrtvovana kao pion u geopolitičkoj šahovskoj igri na Kavkazu. Ona je čini se trajno ostala bez dobrog dela svoje teritorije, bez značajne infrastrukture, sa poraženom vojskom i izuzetno ugroženom ekonomijom. Sada postaje izuzetno zavisna od pomoći SAD (što je isto tako poen za Vašington) i verovatno će morati ući u NATO strukture, a pri tome jedva kontroliše i svoju obalu. Ko je još imao štetu od ovog „malog rata“ osim nesrećnih stanovnika Osetije koji su najviše propatili. Region je isto tako oštećen jer je Tbilisi svojim avanturizmom ugrozio stabilnost i mir na ovom prostoru. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Petar Iskenderov: Osetine čekala sudbina Srba iz Hrvatske |
|
|
|
Na svežem tragu avgustovskih događaja na Kavkazu mnogi su shvatili kako Južnu Osetiju i Abhaziju u stvari čeka sudbina Republike Srpske Krajine. To su najbolje razumeli na Balkanu. Generalni sekretar Srpske Radikalne stranke, Aleksandar Vučić izjavljuje kako „NATO alijansa za Chinvali priprema onaj isti plan koji je bio namenjen Srbima u Hrvatskoj“! Prema njegovim rečima „u oba slučaja se koristilo NATO oružje, akcije su izvedene u letnjem periodu, a ovde je upotrebljen još jedan faktor koji je odvukao pažnju sa zbivanja, a to su Olimpijske igre. Međutim, Rusija nije Srbija. Za razliku od aktuelnih srpskih vlasti koje nisu sposobne da odbrane suverenitet na Kosovu, Rusija je zaštitila svoje sugrađane. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Anatol Lieven: Jedinstvena Moskva (The National Interest) |
|
|
|
Ovo i Medvedevljeva mladost (trinaest godina je mlađi od Putina) navode me na pomisao da ukoliko budemo imali sreće i ukoliko lični sukobi ili ekonomska kriza ne razdvoje njihove puteve, postoji mogućnost da Rusiju očekuje sledeći scenario: prirodna i pozitivna istorijska progresija od Putinove generacije, koja je posvećena ponovnom uvođenju poretka i autoriteta države kao osnove za ekonomski napredak, ka Medvedevljevoj generaciji, koja želi da novi svetski poredak upotrebi kao osnovu za razvoj države i ekonomije baziranih na zakonu. Može se reći, prelaz sa Cezara, osvajača, ka Avgustu, utemeljivaču i admin istratoru. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Mila Alečković: Ko uopšte pita narod? |
|
|
|
Jedino su levica i degolistički krugovi danas za povlačenje francuske vojske sa dalekog egzotičnog ratišta, iako je upravo Lionel Žospen, trojanski vašingtonski konj u taboru socijalista, u kohabitaciji sa Širakom 2001. godine prihvatio da francuske trupe odu u Avganistan. Stranka „Zelenih“ i francuski komunisti takođe su za povlačenje boraca iz Avganistana, kao i za novu Rezoluciju Ujedinjenih Nacija. Levici se pridružuje i suverenista i Degolista Nikola Dipon–Enjan, bivši pripadnik vladajuće UMP, pozivajući na povlačenje francuskih trupa i tvrdeći da su sve današnje akcije Nato-a „kontraproduktivne“, odnosno samouništavajuće. Nacionalni front takođe je za napuštanje ratišta u Avganistanu, jer na njemu kako kažu „francuska deca ginu za ujka Sema bez ikakvog smisla“. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dragan Petrović: Uticaj i sudari interesa velikih sila na postsovjetskom prostoru |
|
|
|
Najveći uticaj na postsovjetskom prostoru, posle Rusije, imaju SAD i Kina. SAD imaju svoju dominantnu ulogu na prostoru Pribaltika, a poslednjih nekoliko godina i u Gruziji. Preko predsednika Juščenka postoji veliki uticaj u Ukrajini, naročito u njenom zapadnom delu (tačnije severozapadn om de lu zemlje sa prestonicom Kijevom). K ao u nekom akcijskom udelu, SAD imaju recipročno manji uticaj tamo gde je inače jak uticaj Rusije i obrnuto. U srednjoj Aziji, Amerikanci imaju manji uticaj u Kazahstanu, Tadžikistanu i Kirgiziji, dok je njihov uticaj u Uzbekistanu opao posle neuspešnog pokušaja «obojene revolucije» 2005. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Milan Purić: Predviđanja BRIK-a |
|
|
|
Da su zemlje BRIK-a bile u pravu predviđajući veliku krizu američke privrede, dokaz je da se najveće američke kompanije u oblasti nekretnina (Merrill Lynch), bankarstva (”Liman braders”) i osiguranja (AIG- American International Group ) nalaze pred bankrotstvom. Takoreći krah njujorške berze potvrđuje zaključak zemalja BRIK-a da se SAD neće ni brzo ni lako izvući iz recesije i da kao takav partner ne mogu imati dominantnu ulogu u svetu. Pobočnim povezivanjem BRIK-a, Šangajske Organizacije za saradnju, UNASUR-a, Grupe 20 srednje razvijenih zemalja, pokušaće da se loš uticaj ekonomije SAD na ove zemlje i ostatak sveta minimalizuje, iako je sigurno da će svi učesnici planetarne ekonomije osetiti potres. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Morton Abramovic: U mislima nam Gruzija (The National Interest) |
|
|
|
Uz ovu promenu na energetskoj karti, ozbiljan udarac pretrpeo je NATO: širenje alijanse je stiglo na opasno raskršće. Davanje izgleda za članstvo krajem godine Gruziji ili Ukrajini bi ove zemlje pre oslabilo nego ojačalo. One bi se nalazile pod stalnim ruskim pritiskom, što bi moglo da ugrozi jedinstvo Ukrajine ili stabilnost Gruzije. Sem toga, mala je verovatnoća da bi se moglo doći do konsenzusa po pitanju njihovog učlanjenja. Turska, na primer, nema mnogo iluzija u vezi sa Putinovom Rusijom. Ali gruzijski rat je bacio senku sumnje na punu saradnju Turske sa SAD u pitanjima koja se tiču Rusije ili širenja NATO. Turskoj se nije dopala prekomerna intervencija Rusije u Gruziji, ali ne gaji ni neke preterane simpatije prema Sakašvilijevoj Gruziji. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Aš Narajin Roj: Gruzija signalizira kraj jednopolarnog momenta |
|
|
|
Postavljanje protiv-vazdušnog štita u istočnoj Evropi je još jedan čin ozbiljne provokacije. Rusija ima sva prava da na ovakav razvoj situacije gleda kao na direktnu pretnju svojim interesima u regionu. Snažan odgovor Rusije u slučaju Gruzije je upozorenje i drugim bivšim ruskim republikama u pogledu njihovog flertovanja sa zapadom na uštrb strateških interesa Moskve. Prošlog jula, SAD, Gruzija, Jermenija, Azerbejdžan i Ukrajina izvele su zajedničku vojnu vežbu pod šifrovanim imenom 'Neposredni odgovor 2008', na veliko negodovanje Moskve. Silovit odgovor koji je predsednik Medvedev uputio kao reakciju na gruzijsku promašenu avanturu, ostavio je EU i NATO nemoćnim. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jurij Barančik: Gruzija: prvi korak ka kontrolisanju haosa |
|
|
|
Koji cilj je postavio neokonzervativni deo američke elite? Po našem viđenju, cilj je nanošenje maksimalne štete ruskom imidžu u sferi međunarodnih odnosa, putem sve češćih optužbi na račun Moskve i njenih navodnih imperijalnih ambicija i pokušaja da se vrati u sovjetsku eru u njenom najgorem – po zapadnom viđenju – staljinističkom obliku. Ako bi SAD uspele u svojim nastojanjima, usledilo bi zamrzavanje ruskih sredstava u inostranstvu kao i slom pomaljajućeg saveza između Rusije i „stare Evrope“. Uz to, rusko paralelno učešće u dva oružana sukoba na istom post-sovjetskom geopolitičkom prostoru (na Kavkazu i, recimo, Krimu) i neizbežna pretnja međunarodnom izolacijom radikalno bi ograničili ruski diplomatski potencijal u slučaju oružanog sukoba između SAD i Irana. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slavoljub S. Lekić: Iznuđena pobeda |
|
|
|
Rusija je na kratko povratila kuraž i u isti mah odredila granice svoje akcije spram nepokolebivog Zapada. Ova intervencija, posle dve decenije tihog propadanja armije, ruskom vojnom vrhu pokazala je kako slabosti protivnika tako i sopstvene nedostatke. Gruzijska intervencija važna je vežba pred rasplet koji će uslediti u Ukrajini. Kavkaz je za Rusiju važniji od Kosova, ali i za SAD, što govori u prilog mišljenja da su ovim potezom Rusi u svom dvorištu nadigrali Amerikance. Ako Amerika ostane na Bondstilu, bez Kavkaza i Ukrajine, sva njena nastojanja će istopiti vreme, a teret ovog beskorisnog prenaprezanja, u nekoj novoj krizi finansijskog sistema, pašće na pleća američkog naroda i malobrojnih saveznika. Ovaj idealni scenario urušavanja američke premoći priželjkuje Kremlj i zato svoje akcije pažljivo planira i izbegava zamke razmahane zapadnjačke retorike. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Lesli H. Gelb: Okupljanje realista (The National Interest) |
|
|
|
Naravno, republikanci realisti i trumanovske demokrate ne treba da prestanu da budu pristalice svojih partija – čak iako su međusobno najbolji mogući saveznici po pitanju najvažnijih stvari. Niti bi iko pametan mogao da traži tako besprekorno ponašanje. Ali realisti na vlasti mogu požnjeti političku podršku ako bi na par ključnih mesta po pitanju spoljne politike postavili realiste koji više nisu na vlasti. Slično tome, realisti koji više nisu na vlasti mogu i treba da daju mnogo veću podršku realpolitikama onih koji su na vlasti. Radili su to i pre, i to mnogo više nego u poslednjih par godina. Kao i mnogi drugi, međutim, oni su postali partijske pristaše preko svake mere. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Živadin Jovanović: Kavkaski Lakmus |
|
|
|
U regionu Kavkaza oslabljen je uticaj SAD i ojačan uticaj Rusije. Ironija je da je najveći doprinos tome dao Mihail Sakašvili, veliki prijatelj SAD koji bi teško ikada došao do predsedničke fotelje u Tbilisiju da nije bilo izdašne američke i Soroševe pomoći i podrške „revoluciji ruža“. Pokazalo se da gasovodi i naftovodi preko Gruzije, u koje su SAD i Zapad mnogo uložili i polagali najveće nade, nisu postavljeni na stabilnom tlu, te da nemaju na raspolaganju mnogo načina da ga stabilizuju, ni na kraći, pogotovu, na duži rok. Zaustavljena je politika zaokruživanja Rusije. Postalo je jasno da je Rusija spremna da se toj politici suprotstavi i vojnim putem. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić: Kriza na Kavkazu i njen uticaj na međunaorodni poredak |
|
|
|
Međunarodni odnosi posle krize na Kavkazu neće ostati isti, a realpolitika i geostrategija vraćaju se na velika vrata. Ovo nije ništa novo u međunarodnim odnosima. Vek ideologije, koji je trajao od kraja Prvog svetskog rata do kraja dvadesetog veka, bio je samo jedna epizoda u realpolitičkim odnosima velikih sila, gde su se one borile za svoje interese i kontrolu prostora, energenata i svih ostalih resursa koji su neophodni za funkcionisanje velikih državnih organizama i ostvarivanje njihovih strateških nauma. Zapravo, mi se na neki način «vraćamo» u jedan period poput onog koji je postojao pre 1914. godine u kojem se države nisu razlikovale ni ideološki, ni po načinu funkcionisanja ekonomije, tj. privrede. Jednostavno, reč je o tome da postoje različiti interesi, projekcije i strategije u odnosu na određeni prostor, gde svaka od strana pokušava da ostvari svoj interes. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Aleksandar Pavić: Neokonzervativni gruzijski gambit |
|
|
|
To, naravno, ne znači da Rusija može i treba da stalno uzmiče, što je očigledno veoma dobro shvaćeno u Moskvi i što je i dovelo do munjevitog odgovora u Južnoj Osetiji, Abhaziji i samoj „užoj“ Gruziji, kao i do ekspresnog priznanja dve, doskoro autonomne gruzijske oblasti. Jer, kao što je Čerčil rekao Čemberlenu: „izabrali ste sramotu umesto rata, a sada ćete imati i jedno i drugo.“ Rusija nije izabrala sramotu, ali i dalje nastoji da ostavi otvorena vrata za vraćanje u mirnije vode. Možda ne toliko zbog iluzija o tome s kim ima posla u Vašingtonu, Londonu i Briselu, već što zna da, bez obzira na sve, zapadne elite ipak nisu potpuno homogenizovane, a ni njihova javna mnjenja, mada se i na tim poljima vredno i sistematski radi. Odlučnim akcijama tamo gde je neophodno, Rusija stiče poštovanje; uzdržanošću tamo gde je to moguće, ona baca kakvo-takvo svetlo na to koje su snage danas glavna opasnost po svetski mir. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Milan Purić: Buđenje SAD |
|
|
|
Trenutno Amerika i dalje ima vodeću ulogu u tehnologijama i vojnu dominaciju. Šta od toga može da im bude oslonac u što dužem zadržavanju sadašnjeg stanja? Dominantna vojna sila suočena je sa obnovljenom Ruskom vojnom moći, za koju su i američki kongresmeni u vreme najveće ruske krize govorili da je ona jedina u stanju da uništi SAD, i da kao takva zemlja mora uvek imati američki respekt. U ovom trnutku za SAD je bolno saznanje da su Rusi spremni da svoje potencijale i upotrebe. Njihova odlučnost naravno više brine Američke saveznike (pogotovo male države), jer uviđaju da se takozvani „nuklearni kišobran“ neće otvoriti za svaku od njih (ako uopšte i hoće za bilo koga osim za samu Ameriku). >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Samardžija: Kavkaske poruke Evropi |
|
|
|
A nemoć Evrope pokazala se u Gruziji u svom punom obimu. Kada su vojnici Mihaila Sakašvilija krenuli u blickrig na Južnu Osetiju, kada su rakete počele da padaju na Chinvali a ljudi u panici krenuli u bežaniju ka severu, ka Rusiji, niko u Briselu nije pozvao u zaštitu civilnog stanovništva, dece, staraca... Da li su Evropljani spremni za neki novi Haški tribunal na kojem bi bili optuženi gruzijski predsednik i njegovi vojni savetnici, uključujući i američke? Ili možda komandanti ruskih jedinica koje su razbile Sakašvilijeve snove o ujedinjenju Gruzije? Ili će dve hiljade poginulih u Osetiji ostati samo statistički podatak? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Obrad Kesić: Nervozne Demokrate (Politika) |
|
|
|
Američka ekonomija grca zbog kolapsa tržišta stanogradnje, patetično slabog dolara, sve skupljeg gasa i struje, najveće stope inflacije za poslednje dve decenije i konstantnog „odlivanja” radnih mesta u zemlje u razvoju. Istovremeno, ranije neprikosnovena uloga Amerike kao „neophodne” države u međunarodnom poretku izgubljena je Bušovim ludorijama u Iraku i zbog jedne arogantne spoljne politike koja ne samo da će znatno oslabiti Ameriku nego će isto tako doprineti mnogo nestabilnijem i opasnijem svetu s kojim će sledeći predsednik morati da se uhvati ukoštac. Sve ovo trebalo bi da znači da su američki birači bili više nego spremni da glasaju za promenu. Zašto su onda kolege iz Demokratske stranke nervozne? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Džejkob G. Hornberger: Jedan novi - u stvari stari - Zvanični neprijatelj |
|
|
|
Dakle, gde smo danas? Napravili smo pun krug. SAD su sada suočene sa svedenom verzijom svog starog Zvaničnog Neprijatelja, sa Rusijom. Opet slušamo o komunističkoj pretnji i aluzije na starog američkog hladnoratovskog neprijatelja (i partnera iz Drugog svetskog rata), Sovjetski Savez. Bez sumnje ćemo uskoro slušati kako je kraj Sovjetskog Saveza ustvari bila samo jedna vešta komunistička prevara koja je trebalo da uljuljka Zapad u lažno osećanje sigurnosti. I, naravno, slušaćemo o tome koliko je vojno-industrijski kompleks neophodan za „slobodu“ i „sigurnost“ američkog naroda, s obzirom na dvostruke pretnje komunizma i terorizma s kojima smo suočeni. Još više „odbrambenog“ naoružanja. Još više „odbrambenih“ liferanata. Još više profita od „odbrane“. Još više ratova radi „odbrane“. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Radovan Kalabić: Američki tromb u ruskom krvotoku |
|
|
|
Rat u Gruziji bio je, istovremeno, rat za kontrolu nad važnim pravcem eksploatacije nafte i gasa iz Kaspijskog basena i Srednjoazijskog regiona. Zbignjev Bžežinski, sadašnji savetnik demokratskog predsedničkog kandidata u SAD, označio je ovaj prostor kao ključni za vladanje svetom. Autor Velike šahovske table još pre nekoliko decenija upro je prst na "Azijski Balkan", proričući da će onaj ko zavlada tim područjem biti neprikosnoveni gospodar sveta, ili hegemon na planeti, kako je rezonovao glavni strateg pobede SAD-a u hladnom ratu. Nažalost, danas smo savremenici i svedoci događaja koji nedvosmisleno potvrđuju da taj rat protiv Rusije – nije ni prestajao. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dragan Petrović: Bilansi "obojenih revolucija" |
|
|
|
Nijedna od dve zemlje u kojima su pobedile „obojene revolucije“ u međuvremenu nisu postigle političku stabilnost. U Gruziji je nakon „revolucije ruža“ (krajem 2003. i početkom 2004. godine) Sakašvili zadržao vlast, istina na jedan autoritaran način. Tekovina „narandžaste revolucije“ u Ukrajini najviše se vidi u tome što funkciju predsednika obavlja Juščenko, dok se vlade često menjaju, a mesto mandatara su zauzimali i proruski i prozapadni političari (ali niko od premijera nije bio proamerički orijentisan poput Juščenka). Sa tog aspekta, vlast u Ukrajini u ovom periodu nije bila ni stabilna ni jednoznačna. Međutim, može se slobodno reći da je usled toga što je Viktor Juščenko dobio četvorogodišnji mandat predsednika republike, „narandžasta revolucija“ u Ukrajini postigla važan cilj. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dragomir Anđelković: Pax Americana odlazi u istoriju |
|
|
|
Svet više nije onakav kakav je bio pre ruskog priznavanja republika koje su se otcepile od Gruzije. Više liči na onaj koji je postojao na prelazu iz 19. u 20. vek, kada je počelo da se zaoštrava suparništvo između tada moćnih sila. I kada je počeo da se rađa sistem saveza. Moskva će Srbiji svakako pomagati u meri koja ne remeti ruske interese. Čak i onda kada od takve pomoći Rusija nema neku neposrednu korist. Naš vitalni interes je da sa Ruskom Federacijom razvijamo što bolje ekonomske i političke odnose, i pogotovo da preko Srbije prođe magistralni gasovod. Uz interesne veze, ne treba zanemarivati ni tradicionalno prijateljske spone. A one između Rusa i Srba itekako postoje. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Branko Pavlović: Gruzija i američki izbori |
|
|
|
Zašto su SAD htele da Rusija slupa gruzijsku vojsku? Zato što im je preko potrebna tema hladnog rata. Čitava koncepcija koju SAD sprovode decenijama, a čiji je duhovni kreator Bžežinski, dovedena je u pitanje razvojem situacije u Kini, Rusiji, Iraku, Iranu, Turskoj i Južnoj Americi, dok se kandidovanjem Obame pojavila pretnja da se uvidi sva pogubnost i potpuna promašenost te koncepcije. Održivost istog dosadašnjeg kursa biće moguća i u narednim decenijama samo ako pobedi Mekejn. Bez teme hladnog rata Mekejn nema noseću temu za svoju kampanju i sigurno gubi. Sa Gruzijom, hladnim ratom kao centralnom temom, Obama nema šanse da pobedi. To se vidi i po rezultatima istraživanja javnog mnjenja. Pre Gruzije, Obama je vodio za oko 8%, pre tri dana je Mekejn izjednačio na 47:47, a poslednja istraživanja govore da je prešao u vođstvo. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Aleksandar Dimitrijević: Partija geopolitičkog pokera u Nojevoj Barci |
|
|
|
Prava pozadina događaja u Gruziji mnogo je složenija od ciljeva separatista u Abhaziji i Južnoj Osetiji, sa jedne strane, i pokušaja uspostavljanja teritorijalne celovitosti nezavisne Gruzije, sa druge. Ona, naime, reflektuje šire stanje političke realnosti u svetu. Pre svega, reč je o novom odnosu snaga između stalnih članica Saveta Bezbednosti Ujedinjenih Nacija. Naime, postaje sve očigledniji povratak jake i stabilne Rusije u društvo razvijenih. Posledice takvog stanja nametnule su dva pitanja. Prvo je pitanje dominacije jedne države u svetu, a drugo balans snaga. Drugim rečima, da li SAD mogu da budu apsolutna sila? Odnosno, koje države i na kojim principima treba da istupe u funkciji partnera sadašnjem vođstvu SAD-a? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nikola Živković: Rat na Kavkazu i zapadni mediji |
|
|
|
Tako je bivši nemački kancelar Gerhard Šreder (Gerhard Schröder) u nedeljniku Špigel (Der Spiegel) od 18. avgusta izjavio: „Za sadašnji rat kriva je Gruzija, koja je izvršila invaziju na Južnu Osetiju. Ovu činjenicu ne bi smeli da ignorišemo....Sem toga, svako zna, da se u Gruziji nalaze vojni savetnici iz Sjedinjenih Država. Ja nisam nikada smatrao da je njihova aktivnost u Gruziji naročito pametna ideja i bilo bi veoma čudno, da ovi američki vojni eksperti nisu imali nikakve informacije u vezi predstojećeg vojnog napada Gruzije na Južnu Osetiju. U suprotnom, ili su oni bili krajnje neprofesionalni ili su ih Gruzijci izigrali, a svakom bi bilo teško da poveruje u takvu priču. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Vilijam Montgomeri: Povratak hladnog rata (Danas) |
|
|
|
To je apsolutno kritičan momenat u evoluciji odnosa Rusije i Zapada. Primarni je izazov sada da se hoda duž osetljive linije između suviše agresivnog odgovora (koji bi značajno povećao uloge za obe strane) i da se učini premalo (i prema tome ohrabre dalje ruske provokacije). Baš kao što je državni sekretar Kondoliza Rajs podsetila Rusiju da "ovo nije 1968.", kad su snage Varšavskog pakta ušle u Čehoslovačku da bi ponovo uspostavile komunističku vladu u toj zemlji, tako i NATO mora da ima na pameti da je sada situacija takođe različita od one u ranijem periodu. Iskušenje je da se počne upoređivati sadašnja Rusija i bivši Sovjetski Savez i delovati u skladu s tim. To ipak, nije slučaj i ne mora da se ide tim putem ubuduće. Ali, našim akcijama mogli bismo to pretvoriti u proročanstvo koje se ispunjava samo od sebe. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Vilijam Pfaf: Ko je odgovoran za američku politiku prema Rusiji |
|
|
|
Tokom 2004, druga administracija Buš, uključujući i Kondolizu Rajs, specijalistu za sovjetska pitanja koja je trebalo da zna bolje, brutalno je prekršila ove sporazume tako što je izdejstvovala prijem Bugarske, Rumunije, Latvije, Litvanije i Estonije (između ostalih) u NATO, mada su ove poslednje tri bile integralni, iako nevoljni, delovi Sovjetskog Saveza tokom Drugog svetskog rata. Ni Klinton ni prvi predsednik Buš, koji su ova obećanja i dali, nisu negodovali. Zatim su došle američki-sponzorisane „obojene revolucije“ u Gruziji i Ukrajini i instaliranje pro-američkih vlasti u tim državama, nakon čega se Bušova administracija odmah potrudila da navede NATO da im ponudi formalni Vojni akcioni plan za pristupanje paktu, što su Nemačka i Francuska na sreću blokirale. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Flin Leveret i Hilari Man Leveret: Ogrešenje o Rusiju |
|
|
|
Kada je Bušova administracija počela da koristi rat protiv terorizma da bi opravdala slanje američkih trupa u zemlje bivšeg Sovjetskog saveza i centralne Azije, Moskva je prestala da sarađuje sa Vašingtonom na konsolidaciji stabilne post-talibanske političke situacije i obuzdavanju narko-bosova u Avganistanu. Pored toga, Moskva je stvorila Šangajsku organizaciju za saradnju (ŠOS) – regionalnu organizaciju za bezbednost u centralnoj Aziji kojom dominiraju Rusija i Kina – kao protivtežu američkom uticaju u regionu. Tokom vremena Rusija je uspela da preko Šangajske organizacije za saradnju udalji vojne operacije SAD iz centralne Azije. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Pol Kreg Roberts: Neokonzervativci "rade"Gruziju |
|
|
|
Uspeh propagande, laži i obmana Bušovog režima među naivnim i nemarnim Amerikancima, u periodu nakon 11. septembra, doveo je do situacije u kojoj inteligentni i svesni ljudi teško mogu biti optimistični u pogledu budućnosti Sjedinjenih Država. Već skoro 8 godina američki mediji služe kao Ministarstvo propagande jednog ratno-zločinačkog režima. Amerikancima koji nisu u stanju da misle svojom glavom, da čitaju između redova ili da imaju pristup stranim medijima putem Interneta – mozgovi su postali isprani. Kao što je rekao nacistički propagandista Jozef Gebels, lako je obmanuti jedan narod. Samo mu saopštiš da je napadnut i počneš da mašeš zastavom. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
J. Piter Fam: NATO ima novog rivala (The National Interest) |
|
|
|
Ruska intervencija u Gruziji dovela je “u pitanje čitavu premisu“ dosadašnjeg zapadnog angažmana s Rusijom, upozorio je prošle nedelje američki sekretar za odbranu Robert Gejts. On je takođe je izjavio da bi rat između Moskve i Tbilisija mogao da ostavi „duboke posledice kako na razvoj naših bilateralnih odnosa po pitanju bezbednosti, tako i na odnos sa NATO-om“. Republikanski predsednički kandidat, Džon Mekejn, ponovio je svoj pređašnji poziv da se preispita saveznički odnos sa Rusijom, kao i učestvovanje Moskve u radu G8 i Svetske trgovinske organizacije. Zbignjev Bržežinski, savetnik demokratskog predsedničkog kandidata, Baraka Obame, u kolumni u „Tajmu“ predložio „neophodan bojkot Rusije na međunarodnom nivou“. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dušan Kovačev: Kavkaski rat za kaspijsku naftu |
|
|
|
Gruzijski «ružičasti revolucionari» nisu Kobi ni za mali prst. Jedno im je zajedničko: ni u njihovoj revoluciji, kao ni u Staljinovoj nema demokratije. Međutim, za razliku od Staljinovih profesionalnih revolucionara, ružičasti «revolucionari su globalizovani japiji koji su ojačali u poslednjih 15 godina: to su neoliberali koji se služe kompjuterima i znaju Engleski». Sa lap - topom kao surogatom revolucionarne svesti, ideologija se, silom istorijske nužnosti, pretvara u princip «kapiraj i kopiraj» samožrtvovanja za interese nekog anglosaksonskog naftnog magnata. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Piter Vilbi: Gruzija je dobila medijski rat (Politika) |
|
|
|
Pet dana su deskovi stranih redakcija bezmalo svakog sata zasipani saopštenjima za štampu. „Rusija nastavlja napade na civilno stanovništvo”. Tbilisi je „intenzivno” bombardovan. Ispostavilose da je oboreni ruski avion „nuklearan”. „Isporuka energije” za Evropu u opasnosti, jer su Rusi bacili bombe blizu naftovoda. Blokirana „humanitarna isporuka pšenice”. Kasnije su „ruske agresorske snage počele okupaciju Gruzije”. Sakašvilijeva vlada je podnela navode o etničkom čišćenju sudu u Hagu. Primetite termine koji privlače pažnju zapadnih medija: civilne žrtve, nuklearno, humanitarno, okupacija, etničko čišćenje. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Sajmon Kričli: Tajanstveni Obama |
|
|
|
Kada se suočimo sa ekstremnim političkim stanovištem Džordža Buša Mlađeg, prema kome je potrebno drastično povećati ovlašćenja izvršne vlasti i voditi politiku straha zasnovanoj na opisivanju neprijatelja kao nemoralnog, nije teško shvatiti koliko pozitivan odjek u javnosti ima Obamina antipolitička vizija. Naspram mesijanske izvesnosti Buša Mlađeg, Obama obećava povratak blaženom liberalizmu u kome se na sve gleda kao na sub specie konsenzus. Ovo je svet u kome demokratski dogovor zamenjuje decizionizam, a dinamični međuljudski dijalog zauzima mesto verskog apsolutizma. Demokratija nije kuća koju treba graditi, već 'razgovor koji treba voditi'. Posle osam godina katastrofalno lošeg upravljanja državom, tajni i laži, ovo deluje kao svetla perspektiva. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Džordž Fridmen: Rusko-gruzijski rat i ravnoteža snaga (Stratfor.com) |
|
|
|
Načinom na koji je Rusija izvršila invaziju na Gruziju (ako ne briljantno, onda bar kompetentno), Putin je obnovio kredibilitet ruske vojske. Ali, mnogo važnije, ovim je Putin razotkrio jednu javnu tajnu. Dok god su Sjedinjene Države vezane na Bliskom Istoku, američke garancije su bezvredne. Ova lekcija nije za američku upotrebu. Sa ruskog stanovišta, to je nešto što Ukrajinci, baltički narodi i centralno-azijci treba da shvate. Štaviše, to je lekcija koju bi Putin želeo da takođe prenese i Poljskoj i Češkoj. Sjedinjene Države žele da postave postrojenja anti-balističke odbrane u tim zemljama, a Rusi žele da im stave do znanja da će, ako to dozvole, to povećati njihov rizik a ne njihovu bezbednost. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Džon Vajthed: Amerika se nalazi u fazi poznog Rima (Geopolitika) |
|
|
|
Kao Rim, Amerika je sklona ograničenosti, njeni građani uvek gledaju unutra ka središtu, a ne spolja ka ostalom svetu i odnosima izvan njenih granica. Ovo je dovelo do mentaliteta „svi putevi vode u Vašington,“ koji se može uporediti sa izolovanom kulturom Rima i njenog naroda. Takođe povezano sa ovim načinom razmišljanja, vrtoglava cena kontrolisanja imigracije i ”štićenje” naših granica doprinose trenutnoj ekonomskoj situaciji. Kada se uz to doda hronično nedovoljno ulaganje u sistem medicinske nege, prisustvo preko 500.000 američkih vojnika u preko 700 prekomorskih američkih baza, i vojni budžet koji je samo u 2008. godini premašio bilion dolara, lako je pronaći paralele između Amerike sada i propalog Rimskog carstva. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Marko Šugović: Rast kineske moći (Geopolitika) |
|
|
|
O tome koliko ozbiljno SAD uzimaju u obzir mogućnost vojne konfrontacije sa Kinom, i da je smatraju kao vrhunsku vojnu pretnju, govori i činjenica da Američki zakon obavezuje Ministarstvo odbrane SAD da svake godine podnosi izveštaj Kongresu o trenutnoj i budućoj vojnoj strategiji NRK, uzimajući pritom u obzir vojno tehnološki razvoj kineske armije, kao i njene doktrine i operativne koncepte. Nekoliko citata kineskih izvora koji se navode u izveštaju “Vojna moć NRK” za 2008. godinu ( Annual Report to Congress - Military Power of the People' s Republic of China 2008) pružiće, istina samo delimičnu, sliku o tome kako SAD vide današnje kineske vojne i geopolitičke koncepte strategije i moći. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Milovan Jauković: Zaboravljeno Kisindžerovo upozorenje (Danas) |
|
|
|
Ulozi i posledice su takvi da svojim dimenzijama prevazilaze situaciju u Gruziji ili južnoosetinski problem. Takav rezime gotovo po automatizmu rađa asocijaciju da Sakašvili nije jedini koji je grubo ignorisao davnašnje upozorenje Hernija Kisindžera da se "nijedna velika sila ne povlači zanavek". Bivši državni sekretar u administraciji predsednika Ričarada Niksona, izrekao je to upozorenje 1982, anticipirajući neočekivani vojni odgovor Velike Britanije na odluku ondašnje argentinske vojne hunte da vrati pod svoj suverenitet Malvinska, ili Foklandska ostrva. Britanija je tada poslala maltene svoju celokupnu pomorsku flotu hiljadama kiliometara daleko da povrate vlast krune nad nekoliko morskih stena, desetak pastira i stotinak ovaca. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Vilijam Montgomeri: Rusija dokazuje moć u Južnoj Osetiji (Danas) |
|
|
|
Ovo je ključni trenutak u međunarodnim odnosima budući da označava novu fazu u ruskoj istoriji i kraj perioda tranzicije nastale nakon hladnog rata, kao i nesigurnosti koje su usledile posle iznenadnog sloma Sovjetskog Saveza. Taj period je na početku bio ispunjen nadom u ostvarenje istinske demokratske tranzicije u Rusiji i uspostavljanja saradnje sa Zapadom, ali iz ruskog ugla to je značilo ekonomski haos i zbunjujući pad sa pozicije svetskesuper sile, zbog čega su Rusi osećali ponos, namesto poniznog, gotovo zaboravljenog igrača na svetskoj sceni. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Ted Galen Karpenter: Na tankom ledu (The National Interest) |
|
|
|
Bušova administracija preuzima preveliki rizik za prilično ograničnu mogućnost profitiranja. Sigurno negde na svetu postoji neko mesto koje je manje relevantno od Gruzije za bezbednost i slobodu američkog naroda, ali trebalo bi krenuti u temeljnu potragu kako bi se ono pronašlo. Sukob u Gruziji je tragedija sa mračnim korenima, i čovek istinski žali za svim nedužnim žrtvama stradalim u nasilju. Ali Sjedinjene Države ne bi ništa postigle ukoliko bezglavo banu u ovaj sukob. Bušova brzopleta, nametljiva misija humanitarne pomoći stvara upravo takvu opasnost. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dag Bendou: Igrati se s vatrom (The National Interest) |
|
|
|
Dok bi Gruzija kao članica NATO-a možda i sprečila da dođe do ruske akcije, svakako bi osigurala umešanost NATO-a da je Moskva svejedno intervenisala. A članstvo bi ohrabrilo Tbilisi da bude još neodgovorniji. To bi bilo dovoljno za sumnju da je Gruzija strateški značajna za Ameriku. Zapravo, bila bi to jedna katastrofa s obzirom na marginalni značaj Tbilisija za bezbednost Zapada. Sukob na Kavkazu treba da posluži Vašingtonu kao poziv za buđenje i obustavu prostituisanja deljenjem bezbednosnih garancija kao da su one besplatne. Zato što nisu. Savezništva nisu svemogući lek za sprečavanje ratova. Zapravo, ona za Ameriku ubrzano postaju pravi proizvođači rata. Kao što bi to bilo i članstvo Gruzije u NATO-u. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Ljiljana Smajlović: Mekejnov predizborni rat (Politika) |
|
|
|
Reč je o republikanskom kandidatu, 71-godišnjem Džonu Mekejnu, koji u Americi važi za većeg spoljnopolitičkog jastreba i od samog predsednika Buša, a čija izborna kampanja propagira superiorno iskustvo ovog bivšeg američkog ratnog zarobljenika u Vijetnamu u poslovima nacionalne bezbednosti u odnosu na liberalno nastrojenog konkurenta Baraka Obamu. Mekejn o Putinu već godinama govori kao o reinkarnaciji Josifa Visarionoviča Staljina, a sukob u Gruziji poslužio mu je za iste istorijske paralele kao i Sakašviliju: Rusija se, po njegovom mišljenju, ponaša jednako brutalno kao Sovjetski Savez u Mađarskoj 1956, odnosno u Čehoslovačkoj 1968, Gruziju treba odmah primiti u NATO, a Moskvu potpuno izolovati. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nebojša Malić: Ne Kosovo, već Krajina |
|
|
|
Ima mnogo sličnosti između Krajine i Osetije. U obe je živelo stanovništvo različito od zemlje kojoj su nominalno pripadale – Osetini i Srbi. Obe su stvorene kao posledica separatizma; Hrvatska se otcepila od Jugoslavije, Gruzija od SSSR. Obe su bile odgovor na napad novih vlasti na prava njihovih stanovnika: Srbi su izbačeni iz hrvatskog ustava, dok je Osetiju režim u Tbilisiju zvanično ukinuo. Obe su izašle kao pobednici u sukobu sa državnim trupama i postale de facto nezavisne posle primirja 1992. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Mladen Đorđević: Rat za južni tok |
|
|
|
Dugoročni planovi za eksploataciju kaspijskog prirodnog bogatstva u velikoj meri utiču na planove da Gruzija i Ukrajina postanu članice NATO. Praveći obruč oko Rusije zapadne zemlje ne samo da nastoje da oslabe političke, već i energetske pozicije Moskve, a krajnji cilj takve strategije SAD i njenih saveznika je da se Rusija istisne iz koridora za prenos nafte i gasa na Kavkazu, a posebno, da se na sve moguće načine omete realizacija velikih projekata međunarodnih gasovoda - Južni i Severni tok. Namera SAD i nekih njenih evropskih saveznika je da umesto gasovoda Južni tok nametnu realizaciju paralelnog projekta Nabuko, koji bi omogućio Evropskoj uniji da smanji zavisnost od ruskog gasa. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Morton Abramovic: Medved se budi |
|
|
|
Bes Rusije je dodatno produbljen odlukom Bušove administracije da postavi anti-raketnu odbranu u Češkoj i Poljskoj, uz oštro protivljenje Rusije, kao i našim angažmanom na obezbeđivanju nezavisnosti Kosova. Da stvar bude gora, proglasili smo Gruziju našim saveznikom, i pružili pomoć u obuci njene vojske uz obećanje da će postati član NATO-a, što je sve direktan prst u oko Putinu. Sakašvili je precenio svoje mogućnosti, ali isto je učinio i Zapad. Rusija je u Južnoj Osetiji i Abhaziji odmakla daleko od „odbrane svojih građana“. Razbili su nos Sakašviliju i prikazali ga divljačnim, bez obzira na strašnu sliku koju su i sami prikazali svetu. Moskva se nada da ga je podrila politički i da je pokazala drugim bivšim sovjetskim državama centralne Azije – koje budno motre na situaciju – da se ruski medved probudio iz zimskog sna. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dimitri K. Sajms: Primena zdravog razuma na slučaj Južne Osetije (The National Interest) |
|
|
|
Uprkos ovakvom predistorijatu, Sjedinjene Države su pravile pogrešne poteze u toku bavljenja ovom krizom. Ne postoji nijedan izvodiv način da se ruske snage uklone iz Abhazije i Južne Osetije bez stupanja u veliki rat sa Rusijom, za šta se nijedan odgovorni američki lider u ovom trenutku ne bi zalagao. Međutim, bez obzira na odgovornost koju Sakašvili ima u ovom sukobu, Amerika ne sme dozvoliti da pobunjena Rusija sasvim porazi i pobedi nekog od njenih saveznika. U skladu s tim, prvi prioritet Sjedinjenih Država jeste da Moskvi jasno stavi do znanja da će bilo kakav pokušaj nasilnog smenjivanja režima u Gruziji ostaviti ozbiljne posledice na odnos Sjedinjenih Država i Rusije kao i da će Sjedinjene Države pomoći Gruziji u pružanju otpora. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Andrej Terekov: Posle Gruzije (The National Interest) |
|
|
|
Možemo samo da nagađamo da li Vašington nije ništa znao o nameri predsednika Gruzije Sakašvilija da silom uguši problem separatista u Chinvaliju. Vitalij Čurkin, ruski ambasador u UN, tvrdio je da je 127 savetnika iz Pentagona radilo u Gruziji i da su 7. avgusta, samo nekoliko sati pre gruzijskog napada na Chinvali, snage SAD i Gruzije završile veliku vojnu vežbu, nazvanu „Trenutni odgovor“. Moskva tvrdi da su Amerikanci obučavali i naoružavali svog gruzijskog saveznika. U intervjuu moskovskom časopisu Nezavisimaya Gazeta koji treba da izađe u sredu, Dmitri Rogozin, ruski ambasador u NATO-u, kaže da je američki predstavnik blokirao hitan sastanak Saveta Rusija-NATO koji je bio planiran za utorak. Rogozin veruje da Amerikanci jednostavno nisu hteli da čuju nezgodna pitanja vezana za umešanost Vašingtona u razvoj situacije u Gruziji i prisustvo evropskih saveznika. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nikolas Gvozdev: Kakav je kraj? (The National Interest) |
|
|
|
Američki političari će pojačati svoju retoriku, ali se strategija držanja Rusije mirnom bez velike cene za SAD, a kroz upotrebu lokalnih posrednika, pokazala šupljom. Niti je Vašington u poziciji ikakve realne prednosti nad Rusijom. Nažalost, nije na vidiku nikakav dogovor o raketnoj odbrani, ili o bilo kojem drugom spornom pitanju. A u hladnjikavoj klimi gde temperatura dalje naglo opada upravo u ovim trenucima, čak i razumni i praktični predlozi koje je predložio američki ministar odbrane Robert Gejts, biće okarakterisani kao nekakvi grozni koraci ka umirivanju „revanšističke Rusije“. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Goran Igić:
Geopolitički
kavkaski rulet |
|
|
|
Uzroci gruzinsko-osetinskog
sukoba tiču se
interpretacije
nagomilane istorije, u
kojoj svako priča svoju
priču i ima svoju
istinu. Dijalog dva
kavkaska pravoslavna
naroda vekovima je
omogućavala moćna
pravoslavna Rusija, a
kako sada stvari stoje,
možda je i prava ideja
ovog rata u Južnoj
Osetiji bila da se
Rusija odluči ko joj je
bliži srcu - Gruzini ili
Osetini. Rusija neće
moći još dugo da igra
sadašnju igru koja je
uspostavljala balans
među različitim
takmacima na Kavkazu.
Karte su podeljene, i to
ne po konfesionalnoj
osnovi. Na Kavkazu imamo
podelu na proruske
režime i one koji to
nisu. Da se stvari
menjaju iz korena,
pokazuju i drugi signali
- vojna saradnja
Jermena, Abhaza i Rusa,
politička osovina Čečena,
Ukrajinaca i Gruzina
čime nastaju nova, do
skora nezamisliva
savezništva.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Valid Fares:
Primeniti kosovski model
na Južnu Osetiju? |
|
|
|
Kao
i u bivšoj Jugoslaviji,
ni rešenje ovog sukoba
neće podjednako
zadovoljiti emotivne,
istorijske i
geopolitičke osećaje i
težnje svih aktera, ali
to je trenutno stanje
međunarodnog prava. Kao
što je i papa Benedikt
XVI često govorio,
najjači stub u
međunarodnim odnosima
mora biti reciprocitet.
Stoga, kako smo posejali
na Kosovu, treba da
žanjemo u južnoj Osetiji,
a možda i na drugim
mestima. Međunarodna
zajednica – a naročito
slobodni svet – suočava
se sa globalnim,
nadirućim i
najsmrtonosnijim
neprijateljem od svih. U
decenijama koje dolaze
borićemo se sa silama
koje vide južnu Osetiju,
Abhaziju, Gruziju,
Rusiju, Evropu, Ameriku
i sve druge demokratije
kao „kavure“ (nevernike),
bez ikakve razlike.
>>ceo tekst
|
|
|
|
|
|
|
|
Gordon N. Bardoš:
Rusija se vraća
(The National Interest) |
|
|
|
Moskva sada počinje da
pojačava svoj ekonomski impakt u regionu sa sve glasnijim političkim
stavom, što se najviše očitava u glasnom protivljenju otcepljenju
Kosova od Srbije. Bivši ruski predsednik Vladimir Putin je podršku
Amerike i EU nezavisnosti Kosova nazvao „ilegalnom i nemoralnom“ i
izgleda da se mnoge države po svetu slažu s tim stavom. Od
četrdesetpet država koje su do sada priznale Kosovo, osim
Sjedinjenih Država i dvadeset članica EU, druge države koje su
priznale Kosovo uglavnom su relativno mali međunarodni igrači kao
što su Maršalska Ostrva, San Marino i Burkina Faso. Ni jedna od
država BRIK-a (Brazil,
Rusija, Indija i Kina)
nije priznala Kosovo,
niti je to učinila
Indonezija (najveća
muslimanska država na
svetu), pa ni jedna od
arapskih država.
>>ceo tekst
|
|
|
|
|
|
|
|
Miroslav Stojanović:
Gubitnik Sakašvili
(Politika) |
|
|
|
U
političkom hazardu s
Južnom Osetijom, ako se
izuzmu nedužne žrtve
bezumne ratne avanture,
najveći gubitnik će,
očigledno, biti onaj ko
je (ne)promišljeno
najviše rizikovao:
gruzijski predsednik
Mihail Sakašvili.
Osokoljen dosadašnjom
podrškom moćnih
protežera i zaštitnika,
Sakašvili je, i po
procenama jednog broja
njegovih zapadnih
prijatelja, napravio
vojnim upadom u Južnu
Osetiju račun bez
krčmara koji bi lako
mogao da mu (politički)
dođe glave. Analitičari
na Zapadu, i kad to čine
teška srca, konstatuju,
naime, da se gruzijski
predsednik jednostavno
preračunao, a sa njim i
njegovi pokrovitelji i
podstrekači.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Boris Šmeljov:
Scenario bio kao za
"Oluju"
(Tanjug) |
|
|
|
"Tada su hrvatski
vojnici sproveli
neviđeno brutalnu
akciju, pobili su
mnogo civila, ali
Zapad se pravio da
to ne vidi. Sada su
to učinili Gruzini,
primenjujući tešku
artiljeriju i
raketne sisteme
'grad'. Razlika je u
tome što Milošević
tada nije mrdnuo
prstom da pomogne
Srbima u Krajini, a
rusko rukovodstvo je
dalo komandu svojoj
armiji da uđe u
Južnu Osetiju, a
Crnomorska flota je
ušla u teritorijalne
vode Abhazije",
rekao je Šmeljov. "Zapad
će opet preko TV
kanala pokušati da
stvori užasnu sliku
o Rusiji. To će biti
tako do izbora u
Americi. Tada će se
ili krenuti putem ka
zbližavanju s
Moskvom ili će
Amerika i Rusija ući
u novi oblik 'hladnog
rata'", naglasio je
Šmeljov.
>>ceo tekst
|
|
|
|
|
|
|
|
Dag Bendou:
Evropsko nezajedništvo
(The National Interest) |
|
|
|
Ali
EU nije jedinstvena.
Članice imaju
različite stavove u
vezi sa ratom u
Iraku, velika
razmimoilaženja u
vezi sa
uključivanjem Turske
u uniju, a ne mogu
da se dogovore ni
oko priznavanja
Kosova kao nezavisne
države. Izgradnja
Sjedinjenih
Američkih Država
zahtevala je krvavi
međudržavni sukob.
Umesto toga,
Evropljani su se
ujedinili oko svoje
(hvale vredne) želje
da izbegnu rat.
Rezultat toga je da
Sjedinjene Evropske
Države nisu
jedinstvene. Ako bi
bila prepuštena sama
sebi, EU – kojom
rukovodi Evropska
komisija i Evropski
parlament,
ograničava je
mogućnost veta
zemalja članica,
predstavlja je
privremeni,
rotirajući
predsednik, i ne
postoji efektivna
kontrola nad
spoljnim niti vojnim
politikama zemalja
članica – neće moći
da ostvari
geopolitički uticaj
(za razliku od
ekonomskog) koji bi
mogao da parira Kini
ili Rusiji, a kamoli
SAD.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Vilijam Montgomeri:
Može li Obama pobediti?
(Danas) |
|
|
|
Realnost je da je Hilari Klinton sasvim malo
zakasnila da promeni ishod trke za demokratsku dominaciju kad je
konačno shvatila kako se Obama može pobediti i počela da to radi.
Njoj je jednostavno ponestalo vremena i prethodnih izbora pre nego
što je mogla da okonča taj posao. Obama je hramljući prešao liniju
cilja s malom prednošću zbog broja delegata što ih je nakupio
ranije. Ali u poslednjim fazama svoje kampanje Hilari Klinton je
bila uspešna u nastojanjima da poseje značajno seme sumnje u Obamu u
radničkoj klasi Amerike. Mekejnova kampanja je glavni dobitnik tog
procesa koji je tokom nominacije oslabio demokrate.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Ivan Marović:
Rat u Gruziji
(Blog B92) |
|
|
|
S jedne strane,
separatisti i Abhaziji i
Južnoj Osetiji
su osetili da nakon
priznanja jednostrano
proglađene nezavisnosti
Kosova od strane vodećih
država Zapada, oni mogu
učiniti nešto slično i
očekivati podršku
Rusije. Prethodno su
organizovana čak
dva referenduma (doduše
nepriznata od
međunarodne zajednice),
jedan 1992, a potom
drugi iz 2006,
pregovori pod
pokroviteljstvom OEBS-a
su propali prošle
godine, i konačno je u
aprilu ove godine
odbijen je predlog tipa
"više od autonomije,
manje od nezavisnosti"
koji je nudila gruzijska
strana. Rukovodstvo
Južne Osetije je, poučeno
događajima na Balkanu,
skapiralo da sve može,
ako imaš moćnu državu
iza sebe, a u njihovom
slučaju to je Rusija. S
druge strane, gruzijski
predsednik Miša
Šakašvili kapira da je
situacija sad ili nikad.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Ruska vojska u
Ćinvalijiju, napadači
neutralisani
(Tanjug) |
|
|
|
Ministarstvo odbrane Rusije saopštilo je da je Rusija uputila
pojačanje mirovnim snagama u Južnoj Osetiji, otcepljenoj gruzijskoj
autonomnoj oblasti, radi zaustavljanja krvoprolića.
U Ćinvaliju, glavnom gradu Južne Osetije, vode se žestoke borbe, u
kojima je poginulo najmanje 10 ruskih mirovnjaka, a oko 30 je
ranjeno. Ruski izvori tvrde da gruzijski vojnici ranjenike
dokrajčuju i ne dozvoljavaju da se dopreme u bolnice, a Eduard
Kakojti, predsednik Južne Osetije rekao je da je poginulo i više
stotina civila.
Savet bezbednosti UN nije uspeo da usaglasi stavove o ruskom
predlogu da se uputi poziv Gruziji i južnoj Osetiji da odmah prekinu
krvoproliće - iza zatvorenih vrata kasno sinoć započelo zasedanje
koje je trajalo do ranih jutarnjih casova ali bez dogovora o tekstu
koji je imao tri rečenice.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dragan Petrović:
Manjine na postsovjetskom prostoru |
|
|
|
Raspad
Sovjetskog saveza
praćen je naglim
rastom nacionalizama
i šovinizma skoro u
svim republikama
bivše države i
obnavljanjem
međuetničke mržnje
sa kojom su se, pre
toga više manje,
uspešno borile i
Ruska Imperija i
sovjetska vlast (slična
iskustva su bila i
na jugoslovenskom
prostoru). Tako su
se obnovili
konflikti u
Pridnjestrovlju,
Abhaziji, Južnoj
Osetiji, Nagornom
Karabahu i
Takidžistanu. Često
je politička elita
sama podsticala
svoje sugrađane da
se odreknu nasleđa i
tekovina bivše
zajedničke države i
gajila kultove novih
heroja.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Džon Laflend: Solženjicin i rusko pitanje |
|
|
|
Solženjicin je u pravu. Najdugovečnije nasleđe Lenjinizma, koje je opstalo kad je sve drugo prohujalo s vihorom, je odluka da se na teritoriji unitarne ruske carevine stvore lažne federalne jedinice. Ovi entiteti, nazvani Sovjetske republike, samo su stvorili patvorene nacionalizme i oslabili rusku naciju. Kažem patvorene , jer te republike nisu imale stvarnu etničku podlogu. Kazaci, na primer, su i danas manjina u Kazahstanu, dok je "Ukrajina" spoj drevnih ruskih zemalja (posebno Kijeva) sa ukrajinskim. Ovaj lažni nacionalizam je bio u funkciji predstavljanja SSSR-a kao međunarodnog saveza naroda, nešto poput EU danas, ali su ga neprijatelji Rusije iskoristili da geopolitički unište istorijsku državu Rusa. To se desilo kada su SSSR jednostrano ukinule vođe tri republike u decembru 1991. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Džejkob Heilbrun:
Ocenjivanje Aleksandra (The National Interest) |
|
|
|
Tokom 1970-ih,
Solženjicin je vodio
rat protiv detanta
sa Sovjetskim
Savezom. Za njega
nije postojala
sredina. Hladni rat
je bio rat između
dobra i zla, borba
na vrhuncu do kraja.
Solženjicin je
ismejao čak i
najmanji nagoveštaj
kompromisa ili
pokušaja pregovora
sa Kremljom. Za
njega je termin „detant“
bila loša reč.
Njegovi neprijatelji
su bili realisti
poput Henrija
Kisindžera – koji je
navodno, po rečima
Solženjicina, sledio
politiku „popuštanja
i predaje“ – i
Džordža Kenana.
>>ceo tekst
Kristofer Hičens:
Antropolog totalitarizma
(NIN)
Meri Deževski:
Čuvar ruske savesti
(NIN) |
|
|
|
|
|
|
|
Nikolas K. Gvozdev:
Suočavanje sa
činjenicama u vezi
sa terorom
(The National Interest) |
|
|
|
Što
se njih tiče,
’Sinovi Iraka’ su
spremni da prihvate
američki novac u
cilju organizovanja
i isterivanja iz
svojih provincija
elemenata Al Kaide i
’stranih vojnika’. Za razliku od vlade
u Bagdadu, ovi
suniti su prilično
podozrivi prema
Teheranu i žele da
se uhvate u koštac
sa njegovim uticajem
u Iraku. Ali ne zbog
osećaja solidarnosti
prema ’ratu protiv
terora’ – već da bi
povratili
inicijativu i
uspostavili
samoupravu sunita
makar u onim
delovima Iraka gde
su oni većina.
Međutim, ni šiiti ni
suniti nisu spremni
da prošire svoj
anti-Al Kaida stav
tako što će se
boriti protiv
arapskih
islamističkih grupa
koje se
suprostavljaju
Izraelu. Iračani
mogu da se otvoreno
suprostavljaju Al
Kaidi, ali ne treba
očekivati značajniju
akciju pa ni optužbe
protiv grupa kao što
je Hezbolah, čija se
zvezda uzdigla i
među sunitima i među
šiitima nakon sukoba
sa Izraelom 2006.
godine.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Kozmo Landesman:
Kreditna kriza vraća
marksizam u modu |
|
|
|
Međutim, nekada
marginalizovani i
melanholični
marksisti danas se
osećaju veoma čilo.
Otkud to? Zbog
privrede, glupane,
ili, bolje da kažemo
zbog glupave
kapitalističke
privrede. Kreditna
kriza, kriza na
stambenom tržištu,
kriza oko Rocka, sve veće cene
hrane i goriva,
recesija koja je na
pomolu, inflacija i
visoka stopa
nezaposlenosti
istakle su – bar u
njihovim očima –
glavne mane
slobodnog tržišta.
Danas se čak i od
nekih konzervativnih
pripadnika srednje
klase mogu čuti reči
i mišljenja u
antikapitalističkom
duhu kakvih je
nekada bilo samo u
marksističkim
krugovima.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Mark Hakard:
Poruka iz Moskve |
|
|
|
Povećanje ruske aktivnosti u
Latinskoj Americi nije po sebi glavna strateška inicijativa, već pre
suptilni signal kreatorima američke politike. Vašington je dosledan
u svojoj podršci onome što Moska smatra anti-ruskim tendencijama na
prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Dva najistaknutija primera,
Gruzija i Ukrajina, imaju podršku SAD za učlanjenje u NATO.
Izgradnja sistema anti-raketnog štita u istočnoj Evropi bez
smislenih konsultacija sa Rusima samo pojačava strahove Kremlja od
strateške ugroženosti, pa proglasio se Vašington partnerom ili ne. Ako
Amerika i dalje bude insistirala na onome što Kremlj smatra mešanjem
u vitalne interese Rusije, analogna reakcija se može očekivati
neprijatno blizu obalama SAD.
>>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Aleksandar Solženjicin:
Bombardovanje Srbije je promenilo Rusiju
(NIN, 26.07.2007) |
|
|
|
Situaciju su najpre
izmenila surova NATO
bombardovanja
Srbije. To je
obeležilo crnom,
nepopravljivom crtom
odnos prema Zapadu –
i istine radi, treba
reći u svim
slojevima ruskog
društva. Zatim se
situacija pogoršala
pokušajima NATO da u
svoju sferu uvuče
delove raspadnutog
SSSR-a, tu je
posebno osetljivo
pitanje Ukrajine,
koja nam je toliko
srodna preko miliona
živih, konkretnih,
porodičnih veza.
Postalo je jasno da
one mogu biti u
jednom trenutku
presečene novom
granicom vojnog
bloka. Dakle,
doživljaj Zapada kao
Viteza Demokratije –
zamenila je
razočarana
konstatacija da u
osnovi zapadne
politike leži pre
svega pragmatizam,
često koristoljubiv
i ciničan. Mnogi u
Rusiji su to teško
podneli, kao rušenje
ideala. >>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Kon Halinan: Jedan neugodan razgovor o nuklearnom oružju |
|
|
|
Ova iznenadna zabrinutost postojanjem nuklearnog oružja je u velikoj meri proizvod konstantne erozije Ugovora o nuklearnom neširenju (Nuclear Non-Proliferation Treaty - NPT), kao i velike opasnosti da će Velika petorka – Kina, Rusija, Sjedinjenje Države, Francuska i Britanija – jednog budućeg dana možda biti primorana da se suoči sa većim brojem slično naoružanih zemalja. Zemlje poput Brazila, Argentine, Sirije, Irana, Turske, Saudijske Arabije, Japana, Južne Koreje, Egipta, Tajvana i Južne Afrike bi sve mogle da proizvedu nuklearno oružje u roku od manje od deset godina kada bi to htele. Neke od ovih zemalja su već bile započele taj proces, da bi zatim, još pre nekoliko decenija, te svoje programe zamrzle. Izrael, Pakistan i Indija, naravno, već imaju nuklearno oružje. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dag Bendou: Ko odlučuje o ratu? |
|
|
|
Dominantan utisak na konvenciji bio je značaj smanjenja mogućnosti rata – „zaustavljanje umesto omogućavanja rata“, po rečima Džordža Mejsona. Džejms Vilson je rekao da sa novim sistemom „nećemo pohitati u rat.“ Osnovna strategija je bila jednostavna: donošenje zajedničke a ne individualne odluke o polasku u rat. Predsedniku „nije bezbedno poveriti“ moć da započne rat, rekao je Džordž Mejson. Džejms Vilson je rekao da je Ustav „sačinjen kako bi štitio“ od nesmotrenog ratovanja, pošto „nije u moći jednog čoveka, ili jedne grupe ljudi, da nas uvede u takvu opasnost“. Tomas Džeferson, uticajan iako nije bio prisutan na konvenciji, govorio je o uspostavljanju efikasne provere „pasa rata“ transferom moći, da im se ne bi dale odrešene ruke. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Gruzija, pod rukovodstvom Vašingtonovog čoveka, predsednika Mihaila Sakašvilija – prilično bezobzirnog diktatora, kakvim se nedavno pokazao u sukobu sa domaćom opozicijom – odbija da odustane od svoje provokativne težnje ka članstvu u NATO. Gruzija je takođe strateška tranzitna zemlja za anglo-američki Kaspijski naftovod, koji se prostire od Bakua u Azerbajdžanu – preko Gruzije – do turske luke Čejhan. Takođe, gasovod Baku-Tbilisi-Erzurum bio je, za Azerbajdžan, važna alternativa kontroli ruskog državnog monopola Transnjeft u vlastitom nastojanju da svoje naftne i gasne resurse transportuje Zapadu. Ceo Kavkaz je deo onoga što bi se moglo opisati kao Velika igra za kontrolu Evroazije između Vašingtona i Rusije. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Mila Alečković Nikolić: Defile 14. jula u senci pobune |
|
|
|
Okružen šefovima drugih mediteranskih država i svojom svitom, Sarkozi je za nacionalni praznik ipak usamljen. Njegov prvi ministar Fransoa Fijon mu se potpuno suprotstavlja u svim najvažnijim pitanjima formalnog vraćanja vojske u Nato pakt i u svim pitanjima odbrane. Na proslavi premijera Fijona nema, jer ne želi da sedi pored novog «predsednika». Anonimnim potpisom: «Genetal Surkuf», prvi put u svim francuskim medijima, glasno je objavljeno neslaganje fracuske vojske sa «reformama», sa vraćanjem zemlje u atlantski formalni deo Nato pakta i sa kontingentima za američke ratove, odnosno, objavljen je razlaz francuske vojske sa predsednikom Sarkozijem. Oni koji su potcenjivali doktrinu degolizma, tvrdeći da čak i Francuska danas prihvata Nato pakt, u ovom trenutku su zanemeli. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jirgen Habermas: Razumevanje za Irce |
|
|
|
U pogledu evropske budućnosti postoji zasad nerazrešiv sukob, i to je politička činjenica koju naprosto treba konstatovati i za koju ne treba krivicu prebacivati nijednoj od sukobljenih strana. Ferhojgenu i njegovim kolegama prebacujem što zataškavaju taj sukob. Monotonija njihovog tehnokratskog govora pokopava svaku naprednu misao o Evropi. Nije tačno da možemo, kao što tvrdi Ferhojgen, istovremeno imati oboje – i postojeći modus politike i dublje evropsko jedinstvo. Nije tačno da možemo 27, a uskoro i 28 članica, od kojih svaka pluta na svoju stranu, s jedne strane stisnuti zajedno i nametnutni im iste stege, a sa druge istovremeno "ostvariti više demokratije". >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Ginter Verhojgen: Budućnost Evrope: Korak po korak i svi zajedno |
|
|
|
Pojedinačne države imaju pravo veta, i Habermas hvali Irce što su ga upotrebili, ali upravo ono neprekidno odlaže sporovođenje koraka koji bi mogli da nas odvedu napred. Ipak, drugog puta nema. Evropska unija svoju ugovornu osnovu razvija metodom "korak po korak" i to ne iz nužde, već zato što je takav metod u skladu sa načelom da su sve njene države članice jednako suverene. EU je tako konstruisana da par velikih država ne može da svoju volju nameće manjim državama. EU nije država i u doglednoj budućnosti to neće postati. Ako je ikada i sanjan, danas je san o saveznoj evropskoj državi odsanjan. Ne vidim da je neka evropska nacija spremna da se u ime evropske "superstrukture" odrekne vlastitog identiteta. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Serž Alimi: Irska (Le Monde Diplomatique) |
|
|
|
Zamislimo da posle izricanja oslobađajuće presude neke porote, predsednik suda opet da reč tužiocu da on dovrši svoju optužnicu i da ovog puta on dobije glavu optuženog, Zašto da ne, jer je 12. juna ove godine, neposredno posle odbacivanja Lisabonskog sporazuma u Irskoj (koji ne može da stupi na snagu ako ga ne usvoji svih 27 zemalja članica Unije) Većina evropskih rukovodilaca dala do znanja da će se proces ratifikacije nastaviti... Da ove elite ne poštuju narodni suverenitet na to se Evropa već navikla, to je postao njen brend. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Anatoli Kalecki: Irsko "ne": veliki zemljotres (Times) |
|
|
|
U najmanju ruku, irsko glasanje – koje je došlo nakon isto toliko jasnih odbacivanja prethodnih EU ugovora ili institucionalnih inicijativa, poput uvođenja evra, na referendumima u Francuskoj, Holandiji, Danskoj i Švedskoj – lišiće dalji politički razvoj EU bilo kakvog demokratskog legitimiteta. Ko god u buduće bude tvrdio da EU ima bilo kakvog interesa da smanji svoj „demokratski deficit“ biće ismejan. Kako god evropske vođe budu reagovale, na irsko „ne“ će se gledati kao na istorijsku potvrdu anti-demokratske prirode EU projekta. Ako politički projekat EU sada bude bio napušten, to će biti svedočanstvo njegovog više puta ponovljenog odbacivanja od strane glasača širom Evrope. A ako se projekat nastavi uprkos irskom odbijanju, to će biti konačan dokaz da vođe EU nije briga šta glasači misle. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Svi tekstovi u rubrici Savremeni svet |
|
|
|
|
|
|
|
Povezane rubrike |
|
|
|
Srbija i Nato |
|
|
|
Svet nakon 11. septembra |
|
|
|
Prenosimo |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|