Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Dragan Petrović

Uticaj i sudari interesa velikih sila na postsovjetskom prostoru

Na postsovjetskom prostoru postoji i deluje samo jedna autohtona domicilna sila, a to je Rusija. Osim njenog, ukršta se i uticaj još nekoliko sila, Evrope i Azije, uz sveprisutni uticaj SAD.

Uticaj Rusije

Rusija je u bitnoj prednosti u odnosu na ostale velike sile koje deluju na postsovjetskom prostoru, budući da je jedina sila koja geografski potpada pod ovaj prostorno kolosalni svetski makroregion. Ne samo to, geografskim položajem Rusija se nalazi u centralnom delu postsovjetskog prostora, tako da se direktno graniči sa gotovo svim ostalim državama - bivšim sovjetskim republikama (sem Moldavije, Jermenije i nekih centralnoazijskih država). Ovome treba dodati da Rusija ima daleko više uticaja u tim, danas nezavisnim državama (na više načina), dok je njihov povratni uticaj na Rusiju krajnje zanemarljiv.

Najpre , u pitanju su manjine, budući da na postsovjetskom prostoru danas živi, van granica Rusije, oko 25 miliona Rusa i Rusofona (1) (ovih drugih i van granica Ukrajine i Belorusije). Takođe, najveći deo Belorusa u Belorusiji, i značajan deo onih etničkih Ukrajinaca u Ukrajini kojima je ruski maternji jezik, oseća ili makar teži ravni ruskog nacionalnog interesa. Njima treba dodati i neke, uglavnom evropske narode, koji se kao manjine nalaze pretežno u oblasti srednje Azije i izuzetno Zakavkazja, a koji se, zahvaljujući istom jeziku (ruskom), kulturi i rasi, identifikuju sa rusofonskom grupacijom (radi se pretežno o Nemcima, a u manjem broju i Poljacima, Grcima, baltičkim narodima, Jermenima, kao i o pravoslavnim narodima Rusije koji žive u manjem broju na postsovjetskom prostoru van Rusije, poput Čuvaša, Osetinaca i dr.).

Ukupno posmatrajući, širi kontekst rusofonske etničko-kulturno jezičke grupacije broji i više od 25 miliona ljudi na postsovjetskom prostoru van Rusije (od čega samih Rusa, odnosno tzv. Velikoruska, ne više od 19 miliona). To obuhvata i većinsko stanovništvo u Belorusiji i značajan deo stanovništva Ukrajine, koje je pretežno u njenom istočnom i južnom delu, koje se nacionalno izjašnjava kao Ukrajinci, ali zbog jezika i porekla, te svog identiteta spada u širu ravan ruskog nacionalnog interesa. To bi ukupno moglo da iznosi i više od 45 miliona ljudi, a čak izuzetno, sa nekim prelaznim oblicima nacionalnih Ukrajinaca koji imaju neku od odlika rusizma (jezik, da su vernici Ukrajinske pravoslavne crkve koja priznaje Moskovsku patrijaršiju, ili makar da su politički proruski opredeljeni) i blizu 50 miliona. Što je gotovo trećina celokupne populacije koja van Rusije živi na postsovjetskom prostoru. Verovatno, makar u kulturno-političkom smislu ovome treba dodati i Jermene iz Jermenije, koji listom imaju prorusko opredeljenje. Pomenimo i nedavne događaje sa de jure otcepljenjem Južne Osetije i Abhazije, te njihovim priznavanjem od strane zvanične Moskve kao nezavisnih država, u perspektivi prisajedinjenih Rusiji plebiscitarnom željom svog stanovništva. Ovo pokazuje, da deo proruski opredeljenog stanovištva postsovjetskog prostora nije definitivan u napred izraženoj računici, budući da, recimo Abhazi, kao nesloveni i neevropski narod, a uz to islamske veroispovesti, nisu potpadali ni u širu verziju rusofilskog stanovništva. U svakom slučaju, kao važan faktor ruskog uticaja, treba respektovati rusko, rusofonsko, i prorusko opredeljenje gotovo trećine populacije postsovjetskog prostora van granica današnje Ruske Federacije.

U povratnom smislu, u samoj Rusiji, živi određeni broj pripadnika titularnih naroda bivših sovjetskih republika, danas članova ZND i država pribaltika. Pored manjeg broja koji je stalno nastanjen u Rusiji još iz ranijih vremena, jedan deo je i na «pečalbi», naročito u poslednjoj deceniji, kada je ruska ekonomija krenula munjevito napred. Ovi radnici šalju svoje doznake u domovin e porodicama i povremeno dolaze ili se pak vraćaju za stalno, tako da i ovo predstavlja jednu važnu kariku u ruskom uticaju na države postsovjetskog prostora u njenom okruženju.

Drugi faktor je zajednička istorija, što je povezano i sa kulturno-civilizacijskim nasleđem, koje je evidentno, čak i kada se radi o narodima i podnebljima koj a u startu imaju velike razlike u odnosu na rusku hrišćansku i evropeidnu civilizaciju, kao jednu od varijanti evropskog kulturno-civilizacijskog kruga. Tako, na primer, s jedne strane, narodi Centralne Azije, poput Uzbekistanaca, Tadžika, Kirgiza i Turkmena pripadaju azijskoj rasi, islamskoj veri, žive u podneblju mahom suptropske i tropske klime polupustinjskog tipa i dr. S druge strane, njih sa današnjom ruskom kulturom i ruskim narodom vezuje iskustvo življenja u istoj državi od nekoliko vekova (carska Rusija, a potom i SSSR), čemu treba dodati i bitisanje veoma brojne ruske i rusofonske manjine na njihovim prostorima, što je slučaj u nešto manjoj meri i danas. Stoga, taj deo zajedničke istorije nosi i određene slojeve kolektivnog pamćenja carističke države i sovjetske unije. Ovi, uglavnom azijski narodi, bili su politički podređeni centralnoj vlasti u Moskvi (Sankt Peterburgu), bez obzira da li se radilo o figuri cara ili šefa države, premijera, parlamenta. Otuda se u kolektivnoj svesti tih naroda mogu stvoriti i slike istorijske podređenosti i li bar zavisnosti od centra koji personifikuju Rusi, mada je u vreme SSSR -a dolazilo do emancipacije većine tih naroda putem dobijanja titularnih republika, autonomnih pokrajina i drugih etatističkih oblika koji su bili elementi velike sovjetske federacije. Takođe, upravo su najznačajniji elementi modernizacije dolazili od strane Rusa, poput železnica, telegrafa, prvih fabrika još u XIX veku, pa sve do pravih talasa industrijalizacije, izgradnje puteva, modernih gradova, kosmodroma, energetskih cevovoda i atomskih centrala tokom XX veka. Ne treba zanemariti da, iako se zajednička država SSSR raspala krajem 1991. godine, još uvek značajan deo i neruske i nerusofonske populacije na postsovjetskom prostoru, pored manjeg ili većeg sećanja i iskustva življenja u zajedničkoj državi, poseduje i poznavanje ruskog jezika i kulture.

Sledeći faktor koji treba istaći, jeste dominantan uticaj Rusije na ekonomije bivših sovjetskih zemalja. S jedne strane, radi se o nasleđu komplementarnih ekonomija tadašnje jedinstvene sovjetske privrede, što je vremenom održavano činjenicom postojanja ZND, koji je razvijao živu ekonomsku saradnju. Potom, privrede okolnih zemalja su zavisne od Rusije po nizu faktora, počevši od toga da mnoge, pogotovo evropske države na bivšem sovjetskom prostoru (Ukrajina, Belorusija, Pribaltik, Moldavija i dr.), zavise od ruskih energenata, ruda metala i nemetala, drveta i dr, dok one u srednjoj Aziji i od nekih drugih produkata, uključujući čak i čistu vodu. Tu su industrijski proizvodi različite vrste, a veoma je važan saobraćaj, uključujući i cevovode (naftovode i gasovode), koji, kao i različiti oblici kopnenog, vodenog i vazdušnog saobraćaja, vode preko Rusije. Važno je istaći da je ruska ekonomija, kako posmatrano ukupno, a tako i po glavi stanovnika, najjača ekonomija na postsovjetskom prostoru. (2) Poslednjih osam-devet godina uzastopnog privrednog rasta, ona je to prvenstvo samo učvrstila. Ovome treba dodati, da snazi ruske ekonomske moći, koja prelazi i u političku, doprinosi i činjenica o državnoj uniji sa Belorusijom, pošto upravo ova potonja ima solidno razvijenu prerađivačku industriju i komplementarnu privredu sa Rusijom, a ne treba zaboraviti da i jugoistočna, tj. proruska polovina Ukrajine, ima najrespektabilniju privredu i kapacitete na bivšem sovjetskom prostoru van Ruske federacije.

Četvrti u nizu faktora je institucionalno međudržavni, imajući u vidu dominantnost onih integracionih tokova na postsovjetskom prostoru, na čijem je čelu Rusija: ZND, Zajednički ekonomski prostor, Šangajski sporazum, OTBOK, Državna unija sa Belorusijom. Ovim integracijama su obuhvaćene, i to višestruko, sve zemlje postsovjetskog prostora sem Pribaltika.

Nešto izmenjena situacija nastala je posle Zakavkaskog sukoba koji je izbio početkom avgusta 2008, nakon čega je Gruzija objavila da napušta ZND . U pitanju je najsvežiji događaj, za koji ćemo tek videti kako će se dalje razvijati. U NATO su ušle tri baltičke republike – Estonija, Letonija i Litvanija. GUAM nije zaživeo u praksi i svodi se na saradnju Sakašvili-Juščenko. U tom smislu Rusija ima apsolutnu dominaciju u integrativnim i međudržavnim savezima na postsovjetskom prostoru, što je još jedan od oblika njene dominacije u ovom okruženju. Posebno je važno i to, da je Rusija jedina nuklearna sila na postsovjetskom prostoru, da ima izrazitu dominaciju u vojnom pogledu, pa je i najveći deo navedenih integrativnih aranžmana u kojima ona učestvuje sa vojnim predznakom (pored ekonomskog, kulturnog, političkog i dr.). Rusija, treba reći, može da računa i na blagonaklon odnos i li čak savezništvo nekih sila van postsovjetskog prostora, gde je svakako najvažnija Kina.

U zaključnom posmatranju dominantne pozicije Rusije na postsovjetskom prostoru, vidimo da je ona veoma jaka, ali da nije jednako izražena u svim današnjim zemljama bivšeg SSSR-a. Apsolutna dominacija ruskog uticaja je neupitna u slučaju Belorusije, kao i novopriznate otcepljene bivše gruzijske republike Južne Osetije i Abhazije. Izrazitu dominaciju, Rusija ima i u odnosu na Jermeniju, Kazahstan (naročito severni, koji čak može smatrati delom svog etničkog i istorijskog prostora). U odnosu na preostale zemlje Centralne Azije, Rusija ima dominantnu ulogu, pre svega kada su u pitanju Kirgizija i Tadžikistan, a u nešto manjoj meri i Uzbekistan, pa i Turkmenija. Azerbejdžan i Moldavija su u pretežnom uticaju Rusije, mada održavaju odnose i sa drugim silama.

Najzad, Ukrajina je na «klackalici» u odnosu na ruski uticaj, ali je definitivno jugoistočna polovina etničko-istorijski, kao i kulturno-politički deo ruskog nacionalnog i državnog bića, što se sve manje može reći i za severozapadni deo ove velike slovenske zemlje. Najzad, Gruzija je potencijalno u sukob u sa Rusijom, bar dok je na njenom čelu Sakašvili, mada civilizacijsko-istorijski faktori ukazuju na to, da i ona može ponovo doći u rusku orbitu.

Preostaju tri baltičke zemlje, koje su izgra dile distancu u odnosu na Rusiju, a gde je izuzetak ruska i rusofonska manjina, brojna u Letoniji i Estoniji. Litvanija tradicionalno ima nešto bolje odnose sa Rusijom, ali i znatno malobrojniju rusofonsku manjinu u svojim državnim granicama. Otuda je za pretpostaviti da će ruska politika pokušati da zadrži svoj dominantan uticaj na čitavom postsovjetskom prostoru, ali ukoliko se to ne bude moglo ostvariti u potpunosti, onda će zvanična Moskva morati da kratkoročno ili čak srednjoročno „žrtvuje“ određene zemlje. Čini nam se da je to u ovom trenutku, pored Pribaltika (gde se još zadržava živi interes za svoju brojnu manjinu), koji je čvrsto zagazio u integracije NATO, makar u kratkoročnom periodu to i Gruzija (bez Južne Osetije i Abhazije koje su za Rusiju nezavisne države izvan Gruzije).

S druge strane, usled kulturno-istorijskih bliskosti sa Gruzinima, nije isključeno da Rusija usled promene režima i političkog opredeljenja u Gruziji u nekom od sledećih vremenskih perioda vidno poboljša o dnose sa njom. Teritorijalni problem je tu najveća jabuka razdora, a on se neće tako lako prevladati, pošto mnogi u Gruziji okrivljuju Rusiju za secesionizam sada (za Rusiju) već nezavisnih država Južne Osetije i Abhazije.

Uticaj SAD

Najveći uticaj na postsovjetskom prostoru, posle Rusije, imaju SAD i Kina. SAD imaju svoju dominantnu ulogu na prostoru Pribaltika, a poslednjih nekoliko godina i u Gruziji. Preko predsednika Juščenka postoji veliki uticaj u Ukrajini, naročito u njenom zapadnom delu (tačnije severozapadn om de lu zemlje sa prestonicom Kijevom). K ao u nekom akcijskom udelu, SAD imaju recipročno manji uticaj tamo gde je inače jak uticaj Rusije i obrnuto. U srednjoj Aziji, Amerikanci imaju manji uticaj u Kazahstanu, Tadžikistanu i Kirgiziji, dok je njihov uticaj u Uzbekistanu opao posle neuspešnog pokušaja «obojene revolucije» 2005, dok je u Turkmeniji skroman, ali u toj zemlji je i ruski uticaj znatno manji u odnosu na druge centralnoazijske zemlje, zbog autističnog režima u Ašhabadu. U Belorusiji SAD nemaju gotovo nikakav uticaj, kao i u istočnom i južnom delu Ukrajine, ako bi smo ovu veliku zemlju posmatrali po regijama fragmentarno. U Moldaviji, a naročito Jermeniji, američki uticaj nije posebno značajan, a tek nešto veći je i u Azerbejdžanu. Posle završetka vladavine Borisa Jeljcina, američki uticaj u Rusiji je zanemarljiv, i svodi se na neke manje opozicione grupe.

Amerika je u nekim faktorima i instrumentima moći na postsovjetskom prostoru snažna, pre svega po ekonomsko m uticaj u, i zahvaljujući svojoj presudn oj ulo zi u većini globalnih organizacija, poput NATO, Svetsk e trgovinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i sl. S druge strane, već smo konstatovali da na postsovjetskom prostoru, kao izuzetno specifičnom regionu sa vekovnim presudnim i često jedinim uticajem ruskog faktora, i u sadašnjem periodu Amerika uspeva da se «uklini» samo na periferiji. Amerika ima istorijski hendikep u odnosu na rusku dominaciju i civilizacijski uticaj na bivšem sovjetskom prostoru, a nema ni Amerikanaca u vidu manjina koje ovde žive ni sada ni ranije. (3) Amerika je i geografski veoma udaljena, pošto ne pripada ni evropskom ni azijskom kontinentu. Američki interes je samo po nekim pitanjima, i više u formi, nego u suštini, komplementaran na postsovjetskom prostoru sa vodećim evropskim silama, (dok je verovatno nešto bliži EU kao celini, možda najviše zahvaljujući samoj briselskoj birokratiji sa kojom, po pravilu, lakše nalazi zajednički jezik nego recimo sa Nemačkom i Francuskom). Kina, kao sila u usponu ima daleko više zajedničkog interesa sa Rusijom nego sa SAD, o čemu svedoči i Šangajski sporazum.

Uticaj Kine

Neposredni uticaj Kine je novijeg datuma, i posebno je izražen preko Šangajskog saveza. Kina je posebno zainteresovana za s rednju Aziju, zbog geografskog faktora, što joj daje daleko manje zainteresovanosti za evropske regione, uključujući i Zakavkazje. Kina je od strane zvanične Rusije institucionalno uvedena na postsovjetski prostor formiranjem Šangajskog sporazuma tokom devedesetih godina, još u vreme vladavine Jeljcina i završetka karijere Deng Sjaopinga. Rusija i Kina su obazrivo i polako definisale svoje odnose tokom devedesetih i naročito nakon 2000-te, paralelno ugrađujući te interese u zajedničkoj dogradnji Šangajskog sporazuma. U tome im je mnogo «pomogao» zvanični Vašington svojom politikom u svetu poslednjih godina. Tako su pitanja koja bi eventualno izazivala podozrenje dva suseda – Rusije i Kine, postepeno gurana u stranu, ujedinjujući zvaničnu Moskvu i Peking oko defanzivnog saveza protiv američkog nastupanja u srce Evroazije.

Kina je sila čija ekonomska moć nabujalo raste iz godine u godinu, a samo je pitanje trenutka kada će presti ći Amerik u po većini pokazatelja svetskog privrednog prvenstva , budući da Daleki istok sve više postaje s vetski privredni mega centar. Kina je takođe veoma zainteresovana za energente, koje joj mahom isporučuje Rusija, kao i za mnoštvo sirovina, prerađevina i fabrikata koje uvozi od svog severnog suseda.

Kina Rusiji predstavlja faktor protivteže agresivnoj politici zvaničnog Vašingtona, a u isto vreme i značajnog privrednog saradnika. Nasuprot tome, i u zvaničnoj Moskvi su svesni da dugoročno posmatrano, postoji kontrast između velikih i slabo naseljenih prostranstava istočnih oblasti Rusije u odnosu na izuzetno naseljenu susednu Kinu. Iako je ova opšta konstatacija tačna, s a geografskog aspekta postoji, doduše, niz olakšavajućih okolnosti za Rusiju u vidu nekoliko faktora.

Prvo, raspadom SSSR-a, zvanična Moskva je izgubila najveći deo granice sa Kinom koja je išla s rednjom Azijom. Drugo, Mongolija predstavlja pravu tampon državu između dva giganta – Rusije i Kine, posebno imajući u vidu slabost ove države i malobrojnost Mongola. Dakle, Rusija i Kina praktično se graniče na Dalekom istoku, gde su rusk e provincij e Poamurje i posebno Primorje, nešto bolje nastanjene od istočnog Sibira, a kineska provincija Mandžurija (naročito njen severni granični deo sa Rusijom), bitno ređe nastanjen a od centralnih kineskih oblasti. I pored svega toga, razlika u gustini naseljenosti južno i severno od Amura je izrazita, pa će to ostati važan faktor izvesnih rezervi od strane zvanične Moskve u odnosu na svog velikog strateškog partnera i saveznika.

S druge strane, imajući nuklearno oružje, međunarodno garantovane granice, i nesumnjive strateške interese koji ujedinjuju dve kolosalne zemlje u međunarodnoj politici, zvanična Moskva može da bude donekle mirna po pitanju održavanja strateškog savezništva sa Pekingom, dok s am Peking može da bude zadovoljan prilikom koji mu se otvara u zajedničkoj saradnji sa Moskvom na postsovjetskom prostoru.

Ostale evropske sile i postsovjetski prostor

Od evropskih sila pažnju treba pokloniti Evropskoj uniji kao celini, i posebno nekim značajnijim evropskim silama, pre svega Nemačkoj, Francuskoj i u nešto manjoj meri Italiji. Od manjih evropskih država, pažnju bi mogla da privuče eventualno možda Poljska, imajući u vidu njen granični položaj sa prostorom bivšeg SSSR-a.

Evropska unija na postsovjetskom prostoru ima veoma razuđene interese posmatrano od zemlje do zemlje. Litvanija, Letonija i Estonija su već članice EU, pa čak i NATO (što ne ide uvek jedno sa drugim obavezno), dok je potencijalni interesent u pravcu EU još, eventualno, Ukrajina. Realno je očekivati da srednjoazijske zemlje ne mogu ući u EU, a najverovatnije ni Zakavkaske, jer jednostavno geografski, a najčešće ni civilizacijski ne pripadaju Evropi. Rusija može da izgradi neki specifičan partnerski odnos sa EU, pošto i jedna i druga, kao gigantske ekonomsko-geografske regije, imaju međusobno mnogo zajedničkih interesa. Naročito je EU zavisna od ruskih energenata i od mnogih drugih sirovina, pre svega ruda metala i nemetala. S druge strane, za zvaničnu Moskvu uvek postoji opasnost da u pregovorima sa administratvnim strukturama iz Brisela dođe u situaciju sučeljavanja sa otuđenom supranacionalnom birokratijom koja nedovoljno zastupa autentične interese evropskih zemalja, i ume da bude pod uticajem angloameričke politike.

Posmatrano pojedinačno, od evropskih zemalja za postsovjetski prostor su zainteresovane one najveće poput Nemačke i Francuske, a na svoj način i Velika Britanija. Nemačka ima interesa na prostoru bivšeg SSSR -a, pre svega njegovog evropskog dela, imajući u vidu i njen geografski položaj. Nemačka ima poseban strateški odnos od velikog značaja sa Rusijom, koji je između ostalog i energetski, ali i strateško-politički. U ostalim regionima postsovjetskog prostora, Nemačka ima interesa u Pribaltiku, i tradicionalno dobre odnose sa Estonij om i Letonijom. Pored toga, i u manjoj meri, i u ostalim regijama evropskog dela postsovjetskog prostora Nemačka ima svoj interes, koji je primarno ekonomski. Ovome treba dodati da na postsovjetskom području, živi još uvek do milion Nemaca, s tim da ih je još početkom devedesetih bilo i dva puta više, ali su migracije ka Nemačkoj imale svoj učinak u smanjivanju njihovog broja. U Centralnoj Aziji, Nemačka je dobila pravo da postavi svoju manju vojnu bazu u Uzbekistanu još krajem devedesetih godina, ali Berlin nema većeg interesa u ovom regionu.

Francuska je u odnosu na politiku koju u njoj tradicionalno vode dve vladajuće stranke (koje se naizmenično smenjuju na vlasti proteklih decenija – degolisti i socijalisti), upravo pod Sarkozijem izvršila određeni zaokret. Taj preokret se za ovih nešto više od godinu dana, od kako je Sarkozi došao na vlast, u spoljnoj politici ispoljava približavanjem politici SAD i Britanije i izvesnim udaljavanjem stavova u odnosu na zvaničnu Rusiju, što je sve potpuno novo za francusku politiku u poslednjih više od pola veka. Takođe je potpuno neizvesno koliko će ovaj diskontinuitet trajati, mada smo mišljenja da će do određenog omekšavanja ovih stavova i njihove modifikacije, ako ne i potpunog povratka na glavne postulate tradicionalne francuske politike, doći već u sledećem periodu od godinu - dve. Međutim, i sadašnja vlada Filona, čiji je ministar spoljnih poslova Kušner, a predsednik republike Sarkozi, uvažava primarne interese Rusije i njen dominantan položaj na postsovjetskom prostoru, ne usuđujući se da prati politiku zvaničnog Vašingtona, koji se sve češće konfrotira sa nekim od vitalnih interesa Moskve, naročito u Ukrajini i Gruziji.

Francuska je, kao i Nemačka i većina ostalih evropskih zemalja, veoma zainteresovana za održavanje mira i stabilnosti na postsovjetskom prostoru. Oni uvažavaju dominantnu poziciju Rusije i izuzetno su zainteresovani za nesmetan uvoz energenata i drugih važnih prirodnih resursa, kao i za održavanje visokog intenziteta ukupne spoljnotrgovinske razmene sa ovom velikom regijom. Evropske zemlje, a pre svih Nemačka i Francuska, nisu zainteresovane za politiku Vašingtona, koji pokušava da potiskuje ruski dominantn i položaj sa postsovjetskog prostora, što povećava napetosti, stvara krize i otežava vitalne interese najvažnijih evropskih sila u regionu. Ove najznačajnije evropske sile, kojima, svakako, po političkim stavovima treba dodati i Italiju pa i Španiju (tzv. «stara Evropa»), nerado gledaju i na pritiske SAD prema istočnoevropskim zemljama, nad kojima pokušava da ostvari neposrednu dominaciju i stvori novi «kordon» prema Rusiji, poput «raketnog štita» i sl.

Od ostalih evropskih država koje pokazuju određene interese i ostvaruju zapažen uticaj na postsovjetskom prostoru, svakako treba izdvojiti Britaniju (odnosno zvanični London) koja nastupa zajedno sa SAD, pa i po ovom pitanju vodi savezničku politiku sa Amerikom u u odnosu na Rusiju. Poljska, iako ne značajna država po parametrima moći, pokazuje naglašen interes ka istoku, prevashod n o u njegovom evropskom delu. To se, naročito odnosi na Ukrajinu i Belorusiju, mada Poljaci pokazuju svoj neposredan interes i u Pribaltiku. Dok sa Estonijom i Letonijom uglavnom pronalaze zajednički interes u saradnji protiv ruske politike, dotle u odnosu na susednu Litvaniju imaju izvesnih neraščišćenih teritorijalnih pitanja, imajući u vidu poljsku manjinu u široj regiji Viljnusa, koja po zvaničnoj Varšavi nije dobila potrebna kolektivna manjinska prava. Rumunija pokazuje prevashodno interes u odnosu na Moldaviju, imajući u vidu da Moldavci pripadaju rumunskom nacionalnom korpusu.

Iz oblasti Azije, osim Kine postoji uticaj još nekoliko zemalja. Njihov ostvareni uticaj, međutim, najčešće je sveden pretežno na jednu od oblasti. U slučaju Turske to je kulturni, u slučaju Indije i Japana ekonomski.

Turska, kao azijsko-evropska država, ima otvoreno ispoljen interes u odnosu prema turkofonskim narodima koji naseljavaju najveći deo c entralne Azije i šireg područja Kavkaza. Ona je u tom pravcu tokom devedesetih postigla izvesno pojačavanje svog kulturnog uticaja u većini navedenih regiona, što je usporeno tokom 2000-ih, najviše zbog jačanja ruskog uticaja, kao i zbog toga što turska nije uspela da postigne zapažen prodor i u ekonomsko – političkoj sferi.

Indija povećava svoju ukupnu privrednu moć, zahvaljujući i enormnom rastu svog stanovništva poslednjih decenija. Indija ima tradicionalno dobre, čak savezničke odnose sa zvaničnom Moskvom, a znatno hladnije sa SAD i Kinom, mada sa zvaničnim Pekingom ima u poslednjoj deceniji uzlaznu saradnju, između ostalog, upravo i posredovanjem Rusije. Zbog naglašenije borbe Bušove administracije protiv islamskog terorizma, Indija je upadljivo poboljšala svoje odnose sa Amerikom u ovom periodu. S druge strane, na postsovjetskom prostoru, Indija ima svoje, pre svega ekonomske interese, naročito u oblasti energetike. Zvanični Nju Delhi je posmatrač na zasedanjima Šangajskog saveza, gde, zanimljivo, isti status imaju i Pakistan i Iran.

Japan ima naglašen ekonomski interes na postsovjetskom prostoru, naročito u odnosu na azijske oblasti Rusije. Spor koji dve zemlje imaju oko dva Kurilska ostrva, još uvek koči maksimiranje potencijal nih interesa dve zemlje.

Dragan Petrović

Fusnote:

1. Rusofoni, termin za etničke Beloruse i Ukrajince koji žive van svojih država na postsovjetskom prostoru. Integrisani su sa brojnom ruskom populacijom - dijasporom, zahvaljujući zajedničkom jeziku, kulturi i političkom opredeljenju. Takođe su, u najčešćem slučaju (kod svih pravoslavnih Belorusa i većine Ukrajinaca) na ruskoj nacionalnoj ravni ravnopravno sa svojih užim etničko teritorijalnim poreklom, dakle sa jakim proruskim kulturno-političkim opredeljenjem, integrisani u identitet rusko-slovenske dijaspore na prostoru ZND i Pribaltika.

2. P? č?? i šire, n? čitavim prostranstvima istočne Evrope i Azije (v?n ??p?n?), d?k Kina zahvaljujući brojnom stanovništvu ima ukupno gledano jači ekonomski proizvod, ? n?k? m?l? drž?v? P?rsijskog zaliva proizvodđači nafte, imaju jači društveni proizvod gledano po stanovniku.

3. ?merikanci pored odsustva svoje nacionalne manjine na postsovjetskom prosotru, nemaju ni etnički i konfesionalno srodne narode kao što to imaju Rusi.

 

 

 
 
Copyright by NSPM