Komentari
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Marketing
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Pisma uredništvu
Linkovi
 

Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru

Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet

Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete


Prijavite se na nasu mailing listu - posaljite prazan mail na lista@nspm.org.yu


Poslednja
posebna izdanja i brojevi NSPM sa sadržajima

Izbori
Sadržaj
Contents
Rezimei
Abstracts

Multikulturalizam

Globalizacija

Svet posle 11. septembra

Etnički stereotipi
Sadržaj
Contents

Polni stereotipi
Sadržaj
Contents

Antisemitizam
Sadržaj
Contents
 
LINKOVI
 

samo po nspm.org.yu
po celom SCG web-u
  _____________


_____________


-
 

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

 
  Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare!
   
  Jovan Nenadov: Smutnje oko Srebrenice
 

Autorka ima svoje interpretacije julskih dana u Srebrenici, koje, međutim, nigde nisu validno potvrđene. Vrhunac je u tvrdnji da su "ubijanja pratili stravični zločini" u fabričkoj hali u Potočarima, "koja je tokom jula služila za mučenje Bošnjaka pred ubijanje i iz koje su se danonoćno čuli užasni krici", i u prikazu nekrofilnih bahanalija: dok su jedni ubijali, drugi Srbi i Srpkinje donosili su im iz obližnjih sela "rakiju, pečenje, kolače, torte i obavezno srpsku pogaču i "četničku" gibanicu", i potom su na zaravnjenim grobovima igrali "srpsko kolo i pevali srpske patriotske pesme". Ima još i dodatak: pogrešno je, navodno, uverenje "da je oko deset hiljada Bošnjaka ubijeno za tri dana", ne, trajalo je to još nekoliko dana duže. (Sve civili, nigde vojnika, niko nije poginuo u borbi. Hiljadu ljudi ubijano dnevno). >>ceo tekst

  Persa Vučić: Bolni zapisi (Republika)
   
  Miljenko Jergović: Tugaljivi kelnerski mentalitet (Politika)
  Međutim, ovoga ljeta Dalmaciju su pohodili i mnogi slavni i bogati Srbi. Eto, na primjer, Hvarom se prošetalo više beogradskih zvijezda i zvjezdica nego osamnaest prethodnih godina. Došla nam je Marija Šerifović, bio je Dragan Bjelogrlić s porodicom, pa srpski košarkaši i glumci, sve neki fin i dobrostojeći svijet, koji su hrvatski lajfstajl magazini i žurnali dočekali kao svoje najrođenije. Nadavali su se na godišnjim odmorima intervjua, naslikali su se po svim domaćim televizijskim emisijama, uključujući i glavni dnevnik, a što je najzanimljivije, o njima se govorilo kao o slavnima iz bilo koje zemlje na svijetu. >>ceo tekst
   
  Ljubiša Ristić: Republika Srpska i optužbe za genocid
  Termin „genocid“ se očigledno koristi na različite načine. Jedan je način „holokaust“, a drugi „ubijanje širokih razmera koje vrši neprijatelj“. Razlika između ova dva načina je kao između novca sa zlatnom podlogom i inflatornog novca. U ovom vremenu moralne inflacije odnosno moralnog obezvređivanja bosanski Srbi, pravoslavni hrišćani još uvek čuvaju svoje novčiće kao da oni imaju nekakvu vrednost. Sa sećanjem na Drugi svetski rat i genocid koji su njihove komšije učinili nad njima, ali pravi genocid a ne „inflatorni“, ti pravoslavni hrišćani, dakle, još uvek stiskaju svoje novčiće umesto da stvari počnu da nazivaju svojim savremenim, „inflatornim“ imenom. >>ceo tekst
   
  Polemika oko anti-fašizma
   
  Vladan Milanko: Samo-prevazilaženje i pornografija: recept s desna (reakcija na tekst Aleksandra Pavića)
  Aleksandar Pavić: Može li levica već jednom da prevaziđe sebe?  (odgovor Mariju Kaliku)
  Pa, u ovom trenutku, mnogo sam bliži Kalikovoj opciji po tom pitanju nego što on možda misli. Svako vreme nosi svoje breme. To ne kaže ideologija, već život. Smatram da ovog puta u Srbiji stvarno imamo posla sa „otimačima“ i da treba „eksproprisati eksproprijatore“. Tu mislim na celokupnu dosovsku pljačkašku bandu koja je poharala Srbiju. I mislim da „nova levica“ (ili možda „stara dobra levica“) to neće moći da uradi sama. Biće joj potrebna pomoć i mrskih nacionalista – i obrnuto. Sada je samo pitanje da li će levičari moći da smognu snage da prevaziđu svoju ideološku ostrašćenost i dehumanizaciju neistomišljenika – kao što se, na primer, dešava u Rusiji. >>ceo tekst
  Milorad Vukašinović: Reagovanje na tekst Verana Bakotića
  Veran Bakotić: Trojanski konj Druge Srbije
  Milorad Vukašinović: Reagovanje na tekst Maria Kalika
  Mario Kalik: "Dve" Srbije - jedan anti-komunizam (Reakcija ne tekst A. Pavića)
  Aleksandar Pavić: Ima li u Srbiji pravih komunista? Anti-fašista?
   
   
  Ljiljana Smajlović: Nije ovo Amerika (Politika)
  Liberali i aktivisti u Srbiji rade nešto drugo. Svako pitanje o pravičnosti suda proglašavaju za vaskrsavanje srpskog nacionalizma i neku specifičnu srpsku neosetljivost na zločin. Ali ako postoje opravdane sumnje da je Haški sud nepravičan (vidi slučajeve Orić i Haradinaj), onda je valjda moralno javno sumnjati u moralnost izručivanja građana takvom sudu? Neće biti da se privrženost evropskim idejama iskazuje samo poslušnošću pred zahtevima evropskih političara, koji udovoljavanje svojim biračima katkad postavljaju iznad visokih pravnih standarda i interesa pravde. Evropi valjda težimo kako bi se i kod nas, i na nama, primenjivale visoke zapadne norme koje evropske zemlje poštuju kad su njihovi građani u pitanju. >>ceo tekst
   
  Jovan Nenadov: Profesor i mandale (NIN)
  Svojom tvrdnjom da je Nedićeva država bila jedna od “najkvislinškijih država”, prof. Stanković ide naruku onima koji nastoje da izjednače “Nedićevu Srbiju” sa Pavelićevom NDH. Ta tvrdnja nije tačna. Samo u specijalnim jedinicama Vafen-SS, koje su se zaklinjale na vernost Hitleru, ratovalo je, uglavnom na Istočnom frontu, oko 320.000 “kvislinških” vojnika, iz svih okupiranih zemalja izuzev Poljske i Srbije. Tu prof. Stanković ubacuje svog svedoka Đura Trpkovića, “pacijenta” Ozne, koji navodno tvrdi da je Nedićeva vlada htela, da bi “ugodila Nemcima”, da i Srbi ratuju protiv Sovjeta, ali, eto, nije uspela. >>ceo tekst
   
  Đorđe Stanković: Mandale ili kultura sećanja i "rehabilitacije" (NIN)
  Mandala je reč iz sanskritskog jezika i u svom opštem značenju prevodi se kao krug. Slike kruga u različitim religioznim običajima, ali i psihologiji, ponajviše označavaju – igru. Figure „kružne igre“ ima u tibetanskom budizmu, ali i u tekijama derviša. Ona je i jantra u budizmu i dezorijentisana ličnost u psihologiji. Individualne mandale imaju, kako tvrdi Karl Gustav Jung, „neograničeno mnoštvo motiva i simboličkih varijacija“. Tako se u određenim naukama, a posebno u istorijskoj, stvaraju personificirani automati, određene metode ili mitovi – mandale. >>ceo tekst
  Milorad Stojanović: Uloga sanskrita u svetskoj revoluciji (reakcija na tekstove Djordja Stankovića)
   
  Slobodan Reljić: Mir, mir, mir... (NIN)
  Kratak kurs iz novije istorije „dve Srbije” pokazaće da se podela razrasla, ukorenila u misli, priče, ponašanja, mentalitet. A jedno vreme se izdašno u političkoj sferi gajila. Govorimo samo o periodu – od pada Berlinskog zida – u kome su današnji miritelji uticali na ono što danas imamo. Oni koji su bili „za” Miloševića, i kad su bili većina, bili su najomrznutija meta u opozicionim delovanjima devedesetih. Oglašavani su kao antidemokrati, antimodernisti, nacionalisti, komunjare i „crvena kuga”. Podele su se sistematski produbljivale. Protivnici su se ružili, prezirali. Rasprave su bile jetke, netolerantne, zlokobne. >>ceo tekst
   
  Vilijam Montgomeri: Memoari Karle del Ponte (Danas)
 

Ako bilo ko ozbiljno pogleda kako je ovaj region politički evoluirao poslednjih deset godina, videće da je jedan od najznačajnijih faktora bila uloga koju je igrao Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju. Imajući to u vidu, verzija memoara glavnog tužioca od 2000. do 2007. Karle del Ponte, koja se pojavila i pre izlaska knjige iz štampe, mora se pročitati. Njen zvaničan naslov glasi: "Gospođa tužilac: suočavanja sa najgorim zločinima protiv humanosti i kultura imuniteta". Krajnji rezultat memoara jeste da se po njima može napraviti dobar film!!! >>ceo tekst

   
  Jovan Nenadov: Ostrašćenost istoričara
  Ono što posebno iznenađuje u izlaganju dr Stankovića, to je jezik isključivosti i preterivanja, sa kulminacijom u svrstavanju revizionista (koji ne misle, naravno, kao gospodin profesor) u domen “socijalne psihopatologije”. Po njemu je preispitivanje istorije ostrašćeni revizionizam, jer, eto, određene vrednosti su već utvrđene i nastojanja da se one stavljaju u okvire novih saznanja su “najgore vrste revanšizma”, podložnog “provincijalizmu i profitabilnosti” u “izlivima kolektivne i lične mržnje najvećeg stepena”. Nameće se utisak da je “građenje istinite slike” (u nasem slucaju o novijoj srpskoj istoriji) povlastica samo kruga istomišljenika prof. Stankovića. >>ceo tekst
   
  Slavoljub S. Lekić: Zemlja kolaboracije
  Današnjoj Srbiji ne preti nemačka okupacija, ali najistaknutiji Srbi različito razmišljaju o saradnji sa Vašingtonom, najzaslužnijim za formiranje samozvane države Kosovo. Neki od njih dive se američkoj moći, kao njihovi preci Rajhu, odlaze na prijeme američkih predstavnika i rade na sporazumu kojim bi Kosovo dobilo nezavisnost , ali na način prihvatljiv za Beograd. Pritisnuti teretom Kosova i ne stižu da razmišljaju o `čistim srpskim područjima u Bosni i Hercegovini` koja su u Dejtonu dobila jasnu konturu i ime – Republika Srpska. Očigledno je da se vremena menjaju, a sa njima i granica između saradnje i otpora porobljenih, uvek željnih života u nekom novom i bajkovitom evropskom redu. Da li je u takvim vremenima umesno postavljati pitanje gde se nalaze kosti Nedića i Čiče ili tu tajnu treba prepustiti dušama naslednika njihovih dželata. >>ceo tekst
   
  Aleksandar Nedić: Otvoreno pismo prof.dr. Đorđu Stankoviću
 

Šta je general Milan Nedić u tim stravičnim okolnostima činio? Nastojao je da na sve moguće načine sačuva živote srpskoj omladini, organizujući „Srpsku stražu“ koja je činila sve da koliko-toliko obezbedi mir, i kako bi ih što manje bilo izloženo nemačkom nemilosrdnom streljačkom stroju. Okupljeni u „Srpskoj straži“, mladići Srbije obavljali su razne javne radove i na taj način su bili sklonjeni od mogućnosti da uđu u ratni sukob sa nemačkim okupatorom. Vi zato nazivate Nedića „kvislingom“. Pa nije valjda Milan Nedić sačekao Nemce u aprilskom ratu 1941. godine sa cvećem u rukama, kako je bilo u mnogim krajevima Kraljevine Jugoslavije. On je za vreme aprilskog rata, kao proslavljeni ratnik iz Prvog svetskog rata, bio na frontu. >>ceo tekst

   
  Đorđe Stanković: Ostrašćeni istoriografski revizionizam
  Zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića
   
  Zora Latinović: Čije je sajmište? (NIN)
  Poslednjih godina među hrvatskom desnicom i srpskom levicom insistira se na tome da je “Nedićev Beograd” imao dva koncentraciona logora (Staro sajmište i Banjicu), kao i da je vlada Milana Nedića bila politički, ideološki i lično odgovorna za uništavanje Jevreja u Srbiji. Da li je tome cilj izjednačavanje položaja NDH i “Nedićeve Srbije”, poput već poznatog pokušaja da se izjednače ustaše sa četnicima? Takva lažna simetrija (četnici jednako ustaše) jeste epohalni izraz titoizma u kojem Hrvati do danas nisu suočeni s odgovornošću za genocid nad Srbima u Drugom svetskom ratu. >>ceo tekst
   
  Milorad Vukašinović: Presuda Naseru Oriću i planiranje haosa
 

Šta je ako nije saučesništvo i cinizam, konstatacija žalbenog veća u "predmetu Orić" o "nesumnjivom stradanju srpskih civila na području Srebrenice" uz istovremenu oslobađajuću presudu za čoveka kojeg nekadašnji najbliži saradnici opisuju "kao kriminalca i ratnog zločinca"? Jedan od osnivača SDA u Srebrenici, Ibran Mustafić, o stvarnoj Orićevoj ulozi ovih dana detaljno piše u spektakularnoj ispovesti o "srebreničkim dešavanjima" pod naslovom "Planirani haos". >>ceo tekst

   
  Slobodan Durmanović: Haško pomilovanje Nasera Orića
  Četvrtog jula popodne Naser Orić se vratio iz Haškog tribunala u BiH kao slobodan čovek. Na sarajevskom aerodromu sačekali su ga kao “heroja” njegovi saborci. Oni su sada još uvereniji - neko više, neko manje - kako imaju razloga da budu zadovoljni nakon oslobađajuće presude Oriću koju je donelo petočlano Žalbeno veće Haškog tribunala, tim pre što ni Tužilaštvo BiH do sada nije pokazalo ni najmanje volje da optuži nekog od “Orićevaca” za ratne zločine nad Srbima na području Srebrenice i Bratunca. S druge strane, konačna haška presuda Oriću predstavlja još jedno kopanje po živim ranama porodica žrtava postradalih u “oslobodilačkim” akcijama Orićevih jedinica i srebreničkim zatvorima. >>ceo tekst
   
  Svetozar Livada: Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili u gorem položaju (Novi Reporter)
  Srbi su praktično sad izvan zakona jer u Hrvatskoj su sve nacionalne manjine svedene na jednu trećinu. To je klasična ksenofobija - nastavak rasizma iz Drugog svjetskog rata. Oni su izradili monumentalni zakon o nacionalnim manjinama, kojim mašu pred Evropom, ali ga ne primjenjuju. Drugo, oduzimanjem stanarskog prava Hrvatska je Srbe lišila elite, jer niko se u gradove ne vraća. Ne vraća se ni u provincijalne gradiće gdje su inženjeri, agronomi, ljekari - imali društvene stanove. Dalje, nekoliko desetaka hiljada Srba izgubilo je od jedne do deset godina penziju i vlasti to ne vraćaju. >>ceo tekst
   
  Dušan Babić: Zemljaci
  Tragični ratovi i krvavi kermes na Balkanu stvorili su silne animozitete među bliskim i srodnim narodima. Našim zapadnim susjedima, kad se spomene pripadnost Balkanu, kao da im se zdrav zub vadi, mada Hrvatska i geografski, po Cvijićevoj definiciji, velikim dijelom pripada Balkanu. Prave se vještačke podjele jednog jezika sa više varijeteta. Tragikomičan je bio pokušaj izbacivanja srbizama iz hrvatskog jezika, od čege se nevoljno odustalo, jer se ispostavilo, ako bi eliminacija srbizama bila do kraja izvedena (oko 60 odsto fonda riječi), ono što bi ostalo, uprkos novogovora i čudesnih konstrukcija tipa samokrijes, zrakomlat, dalekovidnica, krugovalna postaja, nogostup i sl., teško se može podvesti pod sintagmu „hrvatski jezik“. Ili, „za nas će srpska književnost biti isto što i islandska“, svojevremeno je izjavio jedan narogušeni hrvatski književnik. >>ceo tekst
   
  Vladimir Milutinović: Slepe mrlje
  Ako je cilj Druge Srbije demokratizacija društva onda su ove simpatije za hrvatske istorijske slepe mrlje sasvim nerazumljive. Hrvatska je danas država nastala na ratu u kome je zaista pobedila ali joj je ta pobeda donela autoritarnu vlast koja počiva na ratnoj logici i koja je izvor autoritarnosti u čitavom regionu jer pokazuje da zločini i etnička čišćenja mogu proći nekažnjeno, da se čak mogu relativno uspešno negirati kao da se nikada nisu desili. S druge strane, slepa mrlja tzv. prve Srbije je umnogome neuviđanje činjenice da je čitava politika oštre pristrasnosti, obrnutog negiranja činjenica i vernosti vlastitom identitetu zapravo imitacija hrvatskog uspešnog primera. Ako Hrvatska može da negira etničko čišćenje u Oluji zašto mi ne bi mogli da negiramo sve što nam padne na pamet? >>ceo tekst
   
  Miroslav Lazanski: Ko je i šta zaboravio (Politika)
 

„Hrvatska je 1991. svesno izabrala rizik sukoba sa tada vojnički jačom stranom”, odgovorio je na pitanje u vezi sa ratom na dubrovačkom području Milo Đukanović pre nekoliko godina u jednoj emisiji HRT-a. Nešto slično rekao je Franjo Tuđman posle međunarodnog priznavanja Hrvatske 1992. u stilu „da nije bilo rata ne bi bili ni priznati”. „Bljesak” i „Oluja” 1995. godine? Hrvati kažu „da su Srbi sami otišli”. Hag misli drugačije. Šta kaže međunarodno pravo ako date svoj vazdušni prostor za bombardovanje neke druge države? Kao što je to bilo 1999. godine, napad NATO na Srbiju? Pa onda još na kraju priznate Kosovo kao nezavisnu državu i pride tužite Srbiju međunarodnom sudu u Hagu. Pa, da nije malo mnogo? >>ceo tekst

   
  Marinko M. Vučinić: Da li su Srbi majstori smrti
 

Očigledno je da će komemoracija u Jasenovcu i dalje biti jedan od najvećih i najznačajnijih političkih i istorijskih izazova za Hrvatsku i njeno suočavanje sa prošlošću. Ova reagovanja u hrvatskoj javnosti samo pokazuju do koje mere je genocid osetljivo i kompleksno društveno i istorijsko pitanje. Veoma je indikativan razgovor sa Janjom Beč Nojman nedavno objavljen u listu Danas o pitanju genocida i značaju proučavanja uzroka i manifestacija ovog najtežeg zločina. Ona je predstavljena kao svetski poznati stručnjak za ovu oblast, pri čemu je njeno osnovno polazište izneto ovom prilikom sadržano u tvrdnji da se neprolazak kroz traumu, pojedinačnu ili kolektivnu, javlja kao izvanredna osnova da se zločini ponove. >>ceo tekst

   
  Džefri Najs: Radili smo pod pritiskom (NIN)
  Mislim da ste skrenuli pažnju na jedan od najzanimljivijih i najfundamentalnijih problema Tribunala. Moram da u neku ruku branim Karlu del Ponte jer je ona nasledila politiku podizanja optužnica od prethodnika, politiku koja je bila haotična. Tribunal verovatno nije ni uspostavljen da bi uspeo, već da bi propao, barem tako neki kažu. Neki analitičari vide Tribunal kao neku smesu koja je trebalo da zakrpi sve neuspehe UN i međunarodne diplomatije u Bosni. Mislim da u danima stvaranja Tribunala niko nije ni očekivao da će se čelni ljudi naći na optuženičkoj klupi. O tome su javno raspravljali prvi predsednik suda Kaseze i prvi glavni tužilac Goldston. >>ceo tekst
   
  Džefri Najs: Tribunal, verovatno, nije stvoren da bi uspeo
  Komentarišući navode u knjizi Del Ponteova o trgovini organima Srba s Kosova, Najs je rekao da nikad nije čuo o tome i da ratovi često iznedre zastrašujuće glasine, koje, kako je rekao, treba oprezno obelodanjivati. On je naglasio da nema saznanja da su britanska, francuska i američka obaveštajna služba ometale traganje za Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, kao što je navedeno u tim knjigama, ali i dodao da je svakako čudno što nijedan od njih dvojice nije uhvaćen. Na pitanje da li je Tribunal izložen političkim pritiscima, Najs je odgovorio potvrdno. >>ceo tekst
   
  Ivana Janković: Karla u kampanji (NIN)
  Tek što je Karla del Ponte imenovana na mesto švajcarskog ambasadora u Argentini, a Srbi pomislili da ih od nje sada deli okean dovoljno prostran da obezbedi da je više nikada ne vide, bivša tužiteljica haškog tribunala vratila se pravo u centar srpske političke scene i to upravo u trenutku kada nas od izbora deli samo nekoliko nedelja. Knjiga “osobe sa najmanje diplomatskog u sebi od svih bivših tužilaca Haškog tribunala”, kako je naziva Gardijan, servirala je ovdašnjoj javnosti još materijala za raspravu, predstavljajući detaljno svaki sastanak i svaku reč koju je u četiri oka razmenila sa srpskim političarima. >>ceo tekst
   
  Slobodan Durmanović: Slučaj Nasera Orića - novi prilozi
  Da je neko u Haškom tribunalu sve ovo uzimao ozbiljno u razmatranje, teško da ne bi primetio Orićev značajan doprinos stvaranju “užasnih okolnosti” u Srebrenici. No, sudije su pokazale gotovo očinsku osetljivost prema Oriću, Tužilaštvo je napravilo niz propusta, a jedino je Orićeva odbrana budno pazila da neko od Orićevih potčinjenih slučajno ne prekrši svojevrsni “zavet ćutanja” unutar “bratstva” srebreničkih ratnih vođa u kriminalu i zločinima. Odbrani je na raspolaganju bila sva infrastruktura koju su kontrolisale vlasti u Sarajevu, a toj vlasti očito je bilo u interesu da Orić bude odbranjen po svaku cenu. Može se reći da na to jasno ukazuje Mustafićevo objašnjenje koje je dobio od posleratnog direktora bošnjačke tajne službe AID Kemala Ademovića. „Ibrane, otvaraš najteže pitanje na zemaljskoj kugli koje se zove Srebrenica. Ne čini to. Ubiće te“ >>ceo tekst
   
  Peticija: Javni poziv na preispitivanje oslobađajuće presude Srbiji za genocid
 

Pre godinu dana, Međunarodni sud pravde (MSP) presudio je u predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije tako što je oslobodio Srbiju krivice za neposredno učešće u genocidu u Bosni. Mi, članovi međunarodne akademske zajednice, smatramo da ova odluka – koja je doneta bez razmatranja svih raspoloživih dokaza – predstavlja lošu presudu i izdaju načela po kom međunarodno krivično pravo treba da deluje u cilju sprečavanja i kažnjavanja zločina genocida. >>ceo tekst

   
  Politika: Srbima hiljadu godina za ratne zločine
  Statistika o suđenjima koja su se vodila ili i dalje vode u Hagu i pred sudovima za ratne zločine u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj pokazuje da su do sada donete presude za 699 Srba i ukupno 38 Bošnjaka, Hrvata i Albanaca. Osam Bošnjaka, 26 Hrvata i trojica Albanaca kažnjeni su sa ukupno 298 godina zatvora. S druge strane, Srbi su osuđeni na 1.000 godina zatvora. U taj broj, međutim, nisu uračunate presude Srbima optuženim pred hrvatskim sudovima, jer do tog podatka nije moguće doći. Dopisnik „Politike“ iz Zagreba Radoje Arsenić javlja da se pouzdano može reći da je ubedljiva većina Srba kažnjavana sa pet do dvadeset pet godina zatvora, a kako je bilo 611 takvih presuda, nije nerazumno zaključiti da ukupna kazna za Srbe iznosi najmanje 3.000 godina zatvora. >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: Ramušova pravda
  Od pomenutih krupnijih zverki optužnica je na kraju podignuta samo protiv Ramuša Haradinaja, kojeg je, kada je krenuo za Hag, ispratila čitava Priština, na čelu sa vidno uzbuđenim i potrešenim šefom UNMIK-a Soren Jesen Petersenom. Iskusniji pravnici upoznati sa sadržajem Haradinajeve optužnice odmah su rekli da ona izgleda kao da je pravljena tako da bude oborena – što se na kraju i dogodilo. Čak devet svedoka i takve skraćene i osakaćene optužbe ubijeno je ili «nastradalo pod nedovoljno rasvetljenim okolnostima» – dok su preostali naprasno počeli da obolevaju od amnezije, naglo gube sećanje i volju za svedočenjem. Čak ni ozbiljne pretnje zatvorom zbog nepoštovanja tribunala nisu mogle navesti preživele svedoke da se igraju sa životom i svedoče protiv «brata Ramuša». >>ceo tekst
   
  Jovana Papan: Latinica: Katastrofa jedne emisije
  Izgleda da je jedino pozitivno u Srbiji to što postoje ljudi koji o njoj govore negativno – bar za novinare hrvatske televizije, za koje očigledno imaju usta samo oni koji su spremni da izgovore ono što je hrvatskom uhu ugodno da čuje. S jedne strane, to dosta govori o uznapredovalosti mlade hrvatske demokracije. Sa druge, to se može i razumeti – Hrvatska je, uprkos naporima HRT-a da stvari predstavi ružičastim, ipak daleko od rajskog vrta i nezadovoljstvo puka postoji. Ali kada se Hrvatima prikaže emisija o Srbiji kao o korovom obrasloj utrini, koje se uporno peče sopstvenim koprivama, Sanader odjednom počinje mnogo više da liči na baštovana kakav se samo poželeti može. >>ceo tekst
   
  Vladimir Milutinović: Latinica kao simptom
 

Što Latin reče, “ukratko”, potka njegove emisije je otprilike ova: Krug raspada bivše Jugoslavije se završio, sada treba podvući crtu. Hajde da to uradimo ovako: vi pristanite da ste vi uzrok svega što se tu dešavalo; time ćete sebi objasniti zašto vam se desilo to što vam se desilo – katastrofa – a sa nas će biti skinute sve krivice, ali, zauzvrat mi ćemo obratiti pažnju na vas kao ljudska bića, podsetićemo se Druge Srbije i gubitnika, siromašnih, izbeglica itd. Međutim, može li ovo biti to podvlačenje crte, može li to biti kraj rata? Razlog zašto ne može ovde nije teško prepoznati. Ova logika koja se predlaže kao završetak rata u stvari je njegov deo. >>ceo tekst

   
  Dušan Babić: Homo-politicus na bosansko-balkanski način
  Zapišavanje teritorija je bio-fiziološka osobina pasa, koja je poprimila svoj tragikomičan izraz u post-dejtonskoj BiH. Od Save do Jadrana, od Une do Drine, niču inat crkve i džamije kao markiranje teritorija. U zapadnoj Hercegovini na svakoj ćuki je križ, a na brdu Hum iznad Mostara ogroman, da podsjeća, opominje i iritira nekršćane. U gradu, na hrvatskoj, desnoj obali Neretve, sagrađen je crkveni toranj viši od sto metara! Pravi građevinski bastard. Šaka u oko mostarskoj jezgri, radi čega se i odlaže upis Mostara na listu svjetske graditeljske baštine. >>ceo tekst
   
  Nikola Vrzić: Kameno lice Hašima Tačija (Iz neobjavljenih memoara Karle del Ponte) (NIN)
  Memoari Karle del Ponte (“Lov – ja i ratni zločinci”) još se nisu ni pojavili u knjižarama a već su izazvali popriličnu uzbunu među onima koji pretpostavljaju, ili znaju, šta će se u knjizi naći. Vlada Srbije pisala je Ujedinjenim nacijama i Haškom tribunalu, protestujući zbog najave da će knjiga Del Ponteove uskoro biti objavljena i tražeći – kao da UN i Tribunal tu mogu nešto da učine – da objavljivanje knjige bude odloženo do okončanja naše saradnje s Tribunalom. Proteste srpske vlade u javnosti je proteklih dana obrazlagao Rasim Ljajić, izabran da to učini verovatno zbog svoje funkcije predsednika Nacionalnog saveta za saradnju s Haškim tribunalom. >>ceo tekst
  Nikola Vrzić: Beogradske laži i prijateljske tajne službe (NIN)
   
  Florans Artman: Vi ste doprineli nerazumevanju i nepoverenju u Haški tribunal (Danas, 12.01.08)
  Gospodine Montgomeri, zajedno s političkim elitama u regionu, posebno u Srbiji, sve ove godine sprečavali ste da činjenice o tome šta se dogodilo, zašto, kako i ko je kriv budu spoznate i shvaćene. Ohrabrujući kompromise, koji su značili odricanje od univerzalnih vrednosti i izbegavanje pravnih obaveza, podržavali ste one koji jesu, a ne Tribunal, onemogućavali razumevanje tih činjenica i njihovo prihvatanje. Time ste sprečavali i izgradnju novih odnosa koje će do juče sukobljene grupe videti kao odnose lišene pretnje, dakle odnose bez straha, u kojima se više niko neće osećati ugroženim, drugim rečima - proces pomirenja. >>ceo tekst
   
  Vilijam Montgomeri: Karla odlazi, šteta koju je počinila ostaje (Danas)
  Odluka da se tri optužnice protiv Miloševića za Kosovo, Bosnu i Hrvatsku spoje u jedan gigantski slučaj direktno je dovela do četvorogodišnjeg procesa koji bi još i sad trajao da optuženi nije umro. Daleko bolje je bilo imati tri odvojena, uzastopna suđenja. Drugo, pokušavajući da dokaže da je Milošević kriv za sve pod kapom nebeskom, Tužilaštvo je moralo da predstavi čitavu paradu svedoka koja naizgled nije imala kraja, Pored toga, mnogi od tih svedoka mogli su da ponude samo saznanja iz druge ruke o navodnim zločinima. Američka vlada pomogla je finansijski početne prenose suđenja jer smo pogrešno verovali da će to pomoći da svi saznaju šta se dešavalo i o Miloševićevoj ulozi. Međutim, prvim svedocima što ih je protiv njega izvelo Tužilaštvo nedostajao je kredibilitet i krajnji rezultat je bio da je tokom suđenja popularnost Miloševića u Srbiji rasla umesto da opada. >>ceo tekst
   
  Jovan Nenadov: Otvoreno pismo Nataši Odalović
  Pisem Vam zbog Vaseg clanka «Stvarno – nece proci! » (Danas, 12.10.2007), inspirisanog novosadskim « fasistickim » i « antifasistickim” demonstracijama, uz potsecanje na oktobarske dane 1941. i na potonje okupacijske godine. « (…) recimo «nece proci» i neonacistima, i fasistima, ali i kriptofasistima», jedan je od istaknutih delova Vaseg teksta, kojim se deli drustvo na dobre,”antifasiste” i, u konacnom zbiru, na one druge, koji takvu polarizaciju ne prihvataju (Ko sve spada u kategoriju kriptofasista, skrivenih privrzenika fasista, i ko o tome presudjuje?). >>ceo tekst
   
  Vladimir Milutinović: Nevidljivi ratovi
  Naša tema će biti rat u sasvim apstraktnom smislu i njegova veza sa ideologijom. Kada kažem "rat", onda ne mislim na Heraklitov rat shvaćen kao borba suprotnosti i takmičenje koje pokreće život, već na rat u negativnom smislu, kao sredstvo da se zadovolji želja da neko drugi nestane, da bude potpuno poništen. To je apstraktna osobina rata koja nas interesuje - on je stanje u kome želimo da drugi ne postoji - ne samo da bude nadvladan ili da prizna našu pobedu u jednom slučaju, nego da bude izbačen iz takmičenja, da nestane. >>ceo tekst
   
  Vladimir Arsenijević: Naši crnci, naši neprijatelji (Die Zeit)
 

Poricanje je jedan od centralnih novih srpskih kvaliteta. Toliko nov, da mi nemamo odgovarajuću reč za to, a oni prosvetljeni to označavaju engleskom rečju „denial”. Ovo „denial”, hladnoća licem u lice sa ljudskom patnjom, nesposobnost da se pokaže elementarno saosećanje, dokazuje da mi kao društvo nismo nigde. Ponekad se čini kao da nismo hteli da izbegnemo vrtlog prošlosti... Da, neizbežni „gubitak” nekadašnje južne srpske pokrajine Kosovo određeni krugovi našeg društva će shvatiti upravo kao apokalipsu. Nedavno je centar Beograda bio oblepljen plakatima, koji žele da nas opamete: „Nema Srbije bez Kosova”. Ko to kaže, taj laže, što u suštini mnogi znaju – jer uprkos svemu postaje jasno da status Kosova igra primetno marginalnu ulogu za svakodnevnicu i brige Srba. >>ceo tekst

   
  Veljko Kadijević: Gazde su tražile krvavi razlaz (NIN)
  Prvo je Slovenija pojedinačno izvučena po principu domino-teorije – kad jednu dominu izvučeš, sve ostalo pada. Ona je odigrala ulogu fitilja koji je zapalio SFRJ. I pošto je ta igra već počela, i pošto se krajem '91. iskristalisalo da u jednoj državi žele da ostanu zajedno Srbi i Crnogorci, i možda još neko, Armija je predlagala da se, poštujući Ustav, naprave sporazumi i sprovedu referendumi i tako ostvari miran razlaz. Ali gazde sa Zapada nisu to dozvoljavale. Imajte na umu da se ne radi o grešci Zapada u dobroj nameri, već o namerno izabranom putu da se Jugoslavija razbije na što je moguće krvaviji način kako bi to poslužilo i njima da lakše vladaju ovim prostorom i “tim divljacima koji se međusobno kolju”. >>ceo tekst
   
  Slobodan Kanjevac: Da li su Srbi imali pravo na pobunu?
 

Stanje opisano u prethodnim rečenicama potpuno odgovara onom iz 1991. godine u Hrvatskoj. Na izborima je pobedila partija radikalne desnice u kojoj su jezgro činili i zagovornici proustaškog programa Ante Pavelića. Prvo što je ta partija (HDZ) učinila bilo je proterivanje Srba kao konstitutivnog naroda iz Ustava, što je imalo ne samo simboličko već i funkcionalno značenje jer je, do tada, Srbima time garantovano da neće nad njima ponovo biti učinjen genocid kakav je viđen tokom Drugog svetskog rata (znači pre 46 godina), kada je ta država (NDH), kao koalicioni partner Hitlera, pobila u svojim logorima više od milion ljudi, pre svega Srba, Jevreja i Roma. >>ceo tekst

   
  Dragan Đukanović: Položaj Srba u postjugoslovenskim državama
 

Posebna pažnja u ovoj analizi posvećena je „stanju na terenu“, odnosno stvarnom položaju Srba u navedenim državama. Pripadnici srpskog naroda nastanjeni u državama nastalim od Jugoslavije suočeni su sa nepriznavanjem statusa manjine (Republika Slovenija i Republika Crna Gora), kao i sa postepenom integracijom i asimilacijom (Republika Hrvatska i Republika Makedonija). Položaj Srba u Bosni i Hercegovini se, kako ističe autor, umnogome razlikuje od statusa njihovih sunarodnika u drugim postjugoslovenskim državama zahvaljujući načelu konstitutivnosti, odnosno, punoj jednakopravnosti ovog naroda sa Bošnjacima i Hrvatima. >>ceo tekst

   
  Vitomir Popović: Neki pravni aspekti presude MSP u sporu BiH protiv SCG
 

U poslednjih nekoliko godina, kako u domaćoj tako i u međunarodnoj javnosti, sve više se raspravlja o tužbi, a zatim od 26. feburara 2007. i o presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ovaj postupak je, mnogi su ga nazivali „sporom stoleća”, opravdano izazvao veliko interesovanje, ne samo u okviru pravne struke i nauke, nego i među političkom elitom, pa i javnosti u najširem smislu te riječi. Nije ni slučajno što je to tako, jer bi ovakva tužba, da je kojim slučajem bio prihvaćen njen tužbeni zahtjev, prouzrokovala nesagledive štetne posledice po, prije svega, Republiku Srbiju, kojoj bi presudom ovog suda, prvi put u njegovoj istoriji, bila nametnuta kolektivna odgovornost za genocid i zločine protiv čovječnosti. >>ceo tekst

   
  Marinko M. Vučinić: Šta to slavi Hrvatska
  Da licemerstvo zaista bude dovedeno do vrhunca, Sanader se pobrinuo izjavom da je „Olujom“ Hrvatska dokazala odlučnost da sama reši svoje probleme, što, smatra on, svet zna da ceni. Što je to rešavanje predstavljalo etničko čišćenje više od 250.000 Srba iz Hrvatske, ne zanima mnogo ni Sanadera ni međunarodnu zajednicu, jer je – na njihovo obostrano zadovoljstvo – problem Srba u Hrvatskoj konačno rešen. Postavljati sada pitanja o poštovanju ljudskih i nacionalnih prava Srba zakasnelo je i uzaludno jer njihova kolektivna krivica ima prednost nad politički korektnom pričom o ljudskim pravima. To efikasno rešavanje nacionalnih i teritorijalnih problema, makar i na račun neprikosnovenih ljudskih prava koje je „Olujom“ demonstrirala Hrvatska, istorijska je lekcija koju Srbija i Srbi nisu nikada uspeli da nauče i sprovedu. Zato su i platili, a plaćaju i dalje, najskuplju cenu.  >>ceo tekst
   
  Saša Gajić: Tompsonov maksimirski pozdrav
  U muzičko-kompozitorskom smislu, Tompsonove pesme su poprilično bezvredne, aranžerski prvoloptaške i patetične, već u skladu sa nacionalnim sentimentom koga treba ekspresno podstaći. Zanatski profesionalno ali “tezgaroški” izvedena, jednodimenzionalna i predvidiva do banalnosti, muzika Perkovića i comp. se ne može okarakterisati drugačije nego kao produžetak kreštave bosansko-hrvatske škole hard rocka sa izvesnim primesama etnomuzike i mediteranske muzike. Ono što Tompsonovoj muzici daje popularnost su tekstovi i njihova ubedljiva interpretacija. Mada se Perković javno deklariše kao neko ko svojim tekstovima javno promoviše hrvatski patriotizam pevajući pesme o ljubavi prema svojoj zemlji, narodu, porodici i njihovoj veri, sadržaj njegovih pojedinih stihova je daleko problematičniji. >>ceo tekst
   
  Marinko M. Vučinić: Prošlost dugo traje
  U tom smislu, veoma je indikativan komentar Miroslava Rožankovića “Dobrodošlo ali nedovoljno“, objavljen u Vjesniku: “Za nas u Hrvatskoj svako izvinjenje političkog vrha Srbije je poželjno i dobrodošlo, ne samo za buduće susjedske i političke odnose koji moraju ići dalje bez obzira na prošlost, nego i zato što je do juče, do Tadića, bilo nezamislivo da nam se iko izvini za krvavo i ničim izazvano orgijanje 1991. godine. Bilo bi još bolje da je takvo izvinjenje uslijedilo i ranije, i da su nam se za svirepa ubistva i granatiranja izvinili svi, kompletan vojni i politički vrh Srbije. Ali, što se nas tiče, za nas ne vrijedi, niti će ikada vrijediti pravilo da bi svi svima trebalo da se izvinimo. Jednostavno zato što Hrvati nisu bombardovali Srbiju i Čačak, nisu pljačkali i palili, nisu otimali i ubijali. Mi smo se, oprostite, ovdje samo branili. I zato je Tadićevo izvinjenje kao državnički gest za svaku pohvalu, zato jer ono ovdje dobrodošlo, ali je nedovoljno."  >>ceo tekst
   
  Mario Kalik: O levom karakteru patriotizma (Politika)
  Imajući sve ovo u vidu postaje jasan, inače, sporan stav da „posmatranje vlastite nacije ili države kao jedine ili kao glavne žrtve uvek smanjuje realističnost procene”. Njegova poenta je da „realističnim” učini posmatranje vlastite (srpske) nacije i države kao jedinih ili glavnih krivaca za sve ono tragično što nam se desilo. To je osnovna teza helsinške „levice”. Svojom podrškom predsednikovom gestu, profesor Kuljić daje svoj doprinos „denacifikaciji” Srbije. >>ceo tekst
   
  Todor Kuljić: Ni Tucović, ni Čavez (Politika)
  Mario Kalik: Ideološka konstrukcija (Politika)
  Todor Kuljić: Izvinjenje kao moralna toljaga (Politika)
   
  Svi tekstovi u rubrici Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima
   
   
 

Klub prijatelja Nove srpske političke misli   

NSPM Analize

NSPM Analize br. 4
- Sadržaj i rezimei
- Contents and summaries

NSPM Analize br. 3
- Sadržaj - Rezimei
- Contents and summaries

NSPM Analize br. 2.:
- Sadržaj i rezimei
- Contents and summaries

NSPM Analize br. 1
- Uvodnik, Sadržaj

Brojevi se mogu nabaviti u knjižarama Medija Centar i Plato. Cena pojedinačnog primerka NSPM Analiza je 250 din, a godišnja pretplata na je 1200 din.

Edicija "Politički život"

Slobodan Antonić Gutanje žaba

Mario Brudar: Nada, obmana, slom na engleskom jeziku: Mario Brudar: Hope, delusion, collapse - The Political Life of Serbs in Kosovo i Metohija (1987-1999).

Knjige možete kupiti u prostorijama NSPM u Dečanskoj 8 (tel: 3231 206, sredom od 12 do 16 h i petkom od 14 do 17 h) i u knjižarama Plato i Krug komerc.

Posebna izdanja


Vojvođansko pitanje

  Naručite!

Cena jedne sveske:
450 din
. + troškovi slanja pouzećem

(posebna izdanja možete naručiti i na način opisan u pretplati)

Žiro - račun NSPM
205-38371-17


Adresa NSPM:
 IIC NSPM
Terazije 38/II, Beograd