|
Istina
i pomirenje na ex-Yu prostorima
|
|
|
|
Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare! |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Jovan Nenadov: Smutnje oko Srebrenice |
|
|
|
|
Autorka ima svoje interpretacije julskih dana u Srebrenici, koje, međutim, nigde nisu validno potvrđene. Vrhunac je u tvrdnji da su "ubijanja pratili stravični zločini" u fabričkoj hali u Potočarima, "koja je tokom jula služila za mučenje Bošnjaka pred ubijanje i iz koje su se danonoćno čuli užasni krici", i u prikazu nekrofilnih bahanalija: dok su jedni ubijali, drugi Srbi i Srpkinje donosili su im iz obližnjih sela "rakiju, pečenje, kolače, torte i obavezno srpsku pogaču i "četničku" gibanicu", i potom su na zaravnjenim grobovima igrali "srpsko kolo i pevali srpske patriotske pesme". Ima još i dodatak: pogrešno je, navodno, uverenje "da je oko deset hiljada Bošnjaka ubijeno za tri dana", ne, trajalo je to još nekoliko dana duže. (Sve civili, nigde vojnika, niko nije poginuo u borbi. Hiljadu ljudi ubijano dnevno). >>ceo tekst |
|
|
|
|
Persa Vučić: Bolni zapisi (Republika) |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Miljenko Jergović: Tugaljivi kelnerski mentalitet (Politika) |
|
|
|
|
Međutim, ovoga ljeta Dalmaciju su pohodili i mnogi slavni i bogati Srbi. Eto, na primjer, Hvarom se prošetalo više beogradskih zvijezda i zvjezdica nego osamnaest prethodnih godina. Došla nam je Marija Šerifović, bio je Dragan Bjelogrlić s porodicom, pa srpski košarkaši i glumci, sve neki fin i dobrostojeći svijet, koji su hrvatski lajfstajl magazini i žurnali dočekali kao svoje najrođenije. Nadavali su se na godišnjim odmorima intervjua, naslikali su se po svim domaćim televizijskim emisijama, uključujući i glavni dnevnik, a što je najzanimljivije, o njima se govorilo kao o slavnima iz bilo koje zemlje na svijetu. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Ljubiša Ristić: Republika Srpska i optužbe za genocid |
|
|
|
|
Termin „genocid“ se očigledno koristi na različite načine. Jedan je način „holokaust“, a drugi „ubijanje širokih razmera koje vrši neprijatelj“. Razlika između ova dva načina je kao između novca sa zlatnom podlogom i inflatornog novca. U ovom vremenu moralne inflacije odnosno moralnog obezvređivanja bosanski Srbi, pravoslavni hrišćani još uvek čuvaju svoje novčiće kao da oni imaju nekakvu vrednost. Sa sećanjem na Drugi svetski rat i genocid koji su njihove komšije učinili nad njima, ali pravi genocid a ne „inflatorni“, ti pravoslavni hrišćani, dakle, još uvek stiskaju svoje novčiće umesto da stvari počnu da nazivaju svojim savremenim, „inflatornim“ imenom. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Polemika oko anti-fašizma |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vladan Milanko: Samo-prevazilaženje i pornografija: recept s desna (reakcija na tekst Aleksandra Pavića) |
|
|
|
|
Aleksandar Pavić:
Može
li levica već jednom
da prevaziđe sebe?
(odgovor Mariju Kaliku) |
|
|
|
|
Pa, u ovom trenutku,
mnogo sam bliži Kalikovoj opciji po tom
pitanju nego što on
možda misli. Svako vreme
nosi svoje breme. To ne
kaže ideologija, već
život. Smatram da ovog
puta u Srbiji stvarno
imamo posla sa „otimačima“
i da treba
„eksproprisati
eksproprijatore“. Tu
mislim na celokupnu
dosovsku pljačkašku
bandu koja je poharala
Srbiju. I mislim da
„nova levica“ (ili možda
„stara dobra levica“) to
neće moći da uradi sama.
Biće joj potrebna pomoć
i mrskih nacionalista –
i obrnuto. Sada je samo
pitanje da li će
levičari moći da smognu
snage da prevaziđu svoju
ideološku ostrašćenost i
dehumanizaciju
neistomišljenika – kao
što se, na primer,
dešava u Rusiji.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
Milorad Vukašinović:
Reagovanje na tekst
Verana Bakotića |
|
|
|
|
Veran Bakotić:
Trojanski konj Druge
Srbije |
|
|
|
|
Milorad Vukašinović: Reagovanje na tekst Maria Kalika |
|
|
|
|
Mario Kalik:
"Dve" Srbije - jedan anti-komunizam (Reakcija ne
tekst A. Pavića) |
|
|
|
|
Aleksandar Pavić:
Ima li u Srbiji pravih komunista? Anti-fašista? |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Ljiljana Smajlović:
Nije ovo Amerika
(Politika) |
|
|
|
|
Liberali
i aktivisti u Srbiji rade nešto drugo. Svako pitanje o
pravičnosti suda proglašavaju za vaskrsavanje srpskog
nacionalizma i neku specifičnu srpsku neosetljivost na
zločin. Ali ako postoje opravdane sumnje da je Haški sud
nepravičan (vidi slučajeve Orić i Haradinaj), onda je valjda
moralno javno sumnjati u moralnost izručivanja građana
takvom sudu? Neće biti da se privrženost evropskim idejama
iskazuje samo poslušnošću pred zahtevima evropskih
političara, koji udovoljavanje svojim biračima katkad
postavljaju iznad visokih pravnih standarda i interesa
pravde. Evropi valjda težimo kako bi se i kod nas, i na
nama, primenjivale visoke zapadne norme koje evropske zemlje
poštuju kad su njihovi građani u pitanju.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Jovan Nenadov:
Profesor i mandale
(NIN) |
|
|
|
|
Svojom
tvrdnjom da je Nedićeva država bila jedna od
“najkvislinškijih država”, prof. Stanković ide naruku onima
koji nastoje da izjednače “Nedićevu Srbiju” sa Pavelićevom
NDH. Ta tvrdnja nije tačna. Samo u specijalnim jedinicama
Vafen-SS, koje su se zaklinjale na vernost Hitleru, ratovalo
je, uglavnom na Istočnom frontu, oko 320.000 “kvislinških”
vojnika, iz svih okupiranih zemalja izuzev Poljske i Srbije.
Tu prof. Stanković ubacuje svog svedoka Đura Trpkovića,
“pacijenta” Ozne, koji navodno tvrdi da je Nedićeva vlada
htela, da bi “ugodila Nemcima”, da i Srbi ratuju protiv
Sovjeta, ali, eto, nije uspela.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Stanković:
Mandale ili kultura sećanja i "rehabilitacije" (NIN) |
|
|
|
|
Mandala je reč
iz sanskritskog jezika i u svom opštem značenju prevodi se
kao krug. Slike kruga u različitim religioznim običajima,
ali i psihologiji, ponajviše označavaju – igru. Figure
„kružne igre“ ima u tibetanskom budizmu, ali i u tekijama
derviša. Ona je i jantra u budizmu i dezorijentisana ličnost
u psihologiji. Individualne mandale imaju, kako tvrdi Karl
Gustav Jung, „neograničeno mnoštvo motiva i simboličkih
varijacija“. Tako se u određenim naukama, a posebno u
istorijskoj, stvaraju personificirani automati, određene
metode ili mitovi – mandale.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
Milorad Stojanović:
Uloga sanskrita u svetskoj revoluciji (reakcija na
tekstove Djordja Stankovića) |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Reljić:
Mir, mir, mir... (NIN) |
|
|
|
|
Kratak
kurs iz novije istorije „dve Srbije” pokazaće da se podela
razrasla, ukorenila u misli, priče, ponašanja, mentalitet. A
jedno vreme se izdašno u političkoj sferi gajila. Govorimo
samo o periodu – od pada Berlinskog zida – u kome su
današnji miritelji uticali na ono što danas imamo. Oni koji
su bili „za” Miloševića, i kad su bili većina, bili su
najomrznutija meta u opozicionim delovanjima devedesetih.
Oglašavani su kao antidemokrati, antimodernisti,
nacionalisti, komunjare i „crvena kuga”. Podele su se
sistematski produbljivale. Protivnici su se ružili,
prezirali. Rasprave su bile jetke, netolerantne, zlokobne.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vilijam Montgomeri:
Memoari Karle del Ponte (Danas) |
|
|
|
|
Ako
bilo ko ozbiljno pogleda kako je ovaj region politički
evoluirao poslednjih deset godina, videće da je jedan od
najznačajnijih faktora bila uloga koju je igrao Međunarodni
krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju. Imajući to u vidu,
verzija memoara glavnog tužioca od 2000. do 2007. Karle del
Ponte, koja se pojavila i pre izlaska knjige iz štampe, mora
se pročitati. Njen zvaničan naslov glasi: "Gospođa tužilac:
suočavanja sa najgorim zločinima protiv humanosti i kultura
imuniteta". Krajnji rezultat memoara jeste da se po njima
može napraviti dobar film!!!
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Jovan Nenadov:
Ostrašćenost istoričara |
|
|
|
|
Ono što
posebno iznenađuje u izlaganju dr Stankovića, to je jezik
isključivosti i preterivanja, sa kulminacijom u svrstavanju
revizionista (koji ne misle, naravno, kao gospodin profesor)
u domen “socijalne psihopatologije”. Po njemu je
preispitivanje istorije ostrašćeni revizionizam, jer, eto,
određene vrednosti su već utvrđene i nastojanja da se one
stavljaju u okvire novih saznanja su “najgore vrste
revanšizma”, podložnog “provincijalizmu i profitabilnosti” u
“izlivima kolektivne i lične mržnje najvećeg stepena”.
Nameće se utisak da je “građenje istinite slike” (u nasem
slucaju o novijoj srpskoj istoriji) povlastica samo kruga
istomišljenika prof. Stankovića.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Slavoljub S. Lekić:
Zemlja kolaboracije |
|
|
|
|
Današnjoj
Srbiji ne preti nemačka okupacija, ali najistaknutiji Srbi
različito razmišljaju o saradnji sa Vašingtonom,
najzaslužnijim za formiranje samozvane države Kosovo. Neki
od njih dive se američkoj moći, kao njihovi preci Rajhu,
odlaze na prijeme američkih predstavnika i rade na sporazumu
kojim bi Kosovo dobilo nezavisnost , ali na način
prihvatljiv za Beograd. Pritisnuti teretom Kosova i ne stižu
da razmišljaju o `čistim srpskim područjima u Bosni i
Hercegovini` koja su u Dejtonu dobila jasnu konturu i ime –
Republika Srpska. Očigledno je da se vremena menjaju, a sa
njima i granica između saradnje i otpora porobljenih, uvek
željnih života u nekom novom i bajkovitom evropskom redu. Da
li je u takvim vremenima umesno postavljati pitanje gde se
nalaze kosti Nedića i Čiče ili tu tajnu treba prepustiti
dušama naslednika njihovih dželata.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Aleksandar Nedić:
Otvoreno pismo prof.dr. Đorđu Stankoviću |
|
|
|
|
Šta je
general Milan Nedić u tim stravičnim okolnostima činio?
Nastojao je da na sve moguće načine sačuva živote srpskoj
omladini, organizujući „Srpsku stražu“ koja je činila sve da
koliko-toliko obezbedi mir, i kako bi ih što manje bilo
izloženo nemačkom nemilosrdnom streljačkom stroju. Okupljeni
u „Srpskoj straži“, mladići Srbije obavljali su razne javne
radove i na taj način su bili sklonjeni od mogućnosti da uđu
u ratni sukob sa nemačkim okupatorom. Vi zato nazivate
Nedića „kvislingom“. Pa nije valjda Milan Nedić sačekao
Nemce u aprilskom ratu 1941. godine sa cvećem u rukama, kako
je bilo u mnogim krajevima Kraljevine Jugoslavije. On je za
vreme aprilskog rata, kao proslavljeni ratnik iz Prvog
svetskog rata, bio na frontu.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Stanković:
Ostrašćeni istoriografski revizionizam |
|
|
|
|
Zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Zora Latinović:
Čije je sajmište? (NIN) |
|
|
|
|
Poslednjih
godina među hrvatskom desnicom i srpskom levicom insistira
se na tome da je “Nedićev Beograd” imao dva koncentraciona
logora (Staro sajmište i Banjicu), kao i da je vlada Milana
Nedića bila politički, ideološki i lično odgovorna za
uništavanje Jevreja u Srbiji. Da li je tome cilj
izjednačavanje položaja NDH i “Nedićeve Srbije”, poput već
poznatog pokušaja da se izjednače ustaše sa četnicima? Takva
lažna simetrija (četnici jednako ustaše) jeste epohalni
izraz titoizma u kojem Hrvati do danas nisu suočeni s
odgovornošću za genocid nad Srbima u Drugom svetskom ratu.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Milorad Vukašinović:
Presuda Naseru Oriću i planiranje haosa |
|
|
|
|
Šta
je ako nije saučesništvo i cinizam, konstatacija žalbenog
veća u "predmetu Orić" o "nesumnjivom stradanju srpskih
civila na području Srebrenice" uz istovremenu oslobađajuću
presudu za čoveka kojeg nekadašnji najbliži saradnici
opisuju "kao kriminalca i ratnog zločinca"? Jedan od
osnivača SDA u Srebrenici, Ibran Mustafić, o stvarnoj
Orićevoj ulozi ovih dana detaljno piše u spektakularnoj
ispovesti o "srebreničkim dešavanjima" pod naslovom
"Planirani haos".
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Durmanović:
Haško pomilovanje Nasera Orića |
|
|
|
|
Četvrtog
jula popodne Naser Orić se vratio iz Haškog tribunala u BiH
kao slobodan čovek. Na sarajevskom aerodromu sačekali su ga
kao “heroja” njegovi saborci. Oni su sada još uvereniji -
neko više, neko manje - kako imaju razloga da budu
zadovoljni nakon oslobađajuće presude Oriću koju je donelo
petočlano Žalbeno veće Haškog tribunala, tim pre što ni
Tužilaštvo BiH do sada nije pokazalo ni najmanje volje da
optuži nekog od “Orićevaca” za ratne zločine nad Srbima na
području Srebrenice i Bratunca. S druge strane, konačna
haška presuda Oriću predstavlja još jedno kopanje po živim
ranama porodica žrtava postradalih u “oslobodilačkim”
akcijama Orićevih jedinica i srebreničkim zatvorima.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Svetozar Livada:
Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili u gorem položaju (Novi
Reporter) |
|
|
|
|
Srbi
su praktično sad izvan zakona jer u Hrvatskoj su sve
nacionalne manjine svedene na jednu trećinu. To je klasična
ksenofobija - nastavak rasizma iz Drugog svjetskog rata. Oni
su izradili monumentalni zakon o nacionalnim manjinama,
kojim mašu pred Evropom, ali ga ne primjenjuju. Drugo,
oduzimanjem stanarskog prava Hrvatska je Srbe lišila elite,
jer niko se u gradove ne vraća. Ne vraća se ni u
provincijalne gradiće gdje su inženjeri, agronomi, ljekari -
imali društvene stanove. Dalje, nekoliko desetaka hiljada
Srba izgubilo je od jedne do deset godina penziju i vlasti
to ne vraćaju.
>>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Dušan Babić:
Zemljaci |
|
|
|
|
Tragični
ratovi i krvavi kermes na Balkanu stvorili su silne
animozitete među bliskim i srodnim narodima. Našim zapadnim
susjedima, kad se spomene pripadnost Balkanu, kao da im se
zdrav zub vadi, mada Hrvatska i geografski, po Cvijićevoj
definiciji, velikim dijelom pripada Balkanu. Prave se
vještačke podjele jednog jezika sa više varijeteta.
Tragikomičan je bio pokušaj izbacivanja srbizama iz
hrvatskog jezika, od čege se nevoljno odustalo, jer se
ispostavilo, ako bi eliminacija srbizama bila do kraja
izvedena (oko 60 odsto fonda riječi), ono što bi ostalo,
uprkos novogovora i čudesnih konstrukcija tipa samokrijes,
zrakomlat, dalekovidnica, krugovalna postaja, nogostup i
sl., teško se može podvesti pod sintagmu „hrvatski jezik“.
Ili, „za nas će srpska književnost biti isto što i
islandska“, svojevremeno je izjavio jedan narogušeni
hrvatski književnik.
>>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vladimir Milutinović:
Slepe mrlje |
|
|
|
|
Ako
je cilj Druge Srbije demokratizacija društva onda su ove
simpatije za hrvatske istorijske slepe mrlje sasvim
nerazumljive. Hrvatska je danas država nastala na ratu u
kome je zaista pobedila ali joj je ta pobeda donela
autoritarnu vlast koja počiva na ratnoj logici i koja je
izvor autoritarnosti u čitavom regionu jer pokazuje da
zločini i etnička čišćenja mogu proći nekažnjeno, da se čak
mogu relativno uspešno negirati kao da se nikada nisu
desili. S druge strane, slepa mrlja tzv. prve Srbije je
umnogome neuviđanje činjenice da je čitava politika oštre
pristrasnosti, obrnutog negiranja činjenica i vernosti
vlastitom identitetu zapravo imitacija hrvatskog uspešnog
primera. Ako Hrvatska može da negira etničko čišćenje u
Oluji zašto mi ne bi mogli da negiramo sve što nam padne na
pamet? >>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Miroslav Lazanski:
Ko je i šta zaboravio (Politika) |
|
|
|
|
„Hrvatska
je 1991. svesno izabrala rizik sukoba sa tada vojnički jačom
stranom”, odgovorio je na pitanje u vezi sa ratom na
dubrovačkom području Milo Đukanović pre nekoliko godina u
jednoj emisiji HRT-a. Nešto slično rekao je Franjo Tuđman
posle međunarodnog priznavanja Hrvatske 1992. u stilu „da
nije bilo rata ne bi bili ni priznati”. „Bljesak” i „Oluja”
1995. godine? Hrvati kažu „da su Srbi sami otišli”. Hag
misli drugačije. Šta kaže međunarodno pravo ako date svoj
vazdušni prostor za bombardovanje neke druge države? Kao što
je to bilo 1999. godine, napad NATO na Srbiju? Pa onda još
na kraju priznate Kosovo kao nezavisnu državu i pride tužite
Srbiju međunarodnom sudu u Hagu. Pa, da nije malo mnogo?
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Marinko M. Vučinić:
Da li su Srbi majstori smrti |
|
|
|
|
Očigledno
je da će komemoracija u Jasenovcu i dalje biti jedan od
najvećih i najznačajnijih političkih i istorijskih izazova
za Hrvatsku i njeno suočavanje sa prošlošću. Ova reagovanja
u hrvatskoj javnosti samo pokazuju do koje mere je genocid
osetljivo i kompleksno društveno i istorijsko pitanje. Veoma
je indikativan razgovor sa Janjom Beč Nojman nedavno
objavljen u listu Danas o pitanju genocida i
značaju proučavanja uzroka i manifestacija ovog najtežeg
zločina. Ona je predstavljena kao svetski poznati stručnjak
za ovu oblast, pri čemu je njeno osnovno polazište izneto
ovom prilikom sadržano u tvrdnji da se neprolazak kroz
traumu, pojedinačnu ili kolektivnu, javlja kao izvanredna
osnova da se zločini ponove.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Džefri Najs:
Radili smo pod pritiskom (NIN) |
|
|
|
|
Mislim
da ste skrenuli pažnju na jedan od najzanimljivijih i
najfundamentalnijih problema Tribunala. Moram da u neku ruku
branim Karlu del Ponte jer je ona nasledila politiku
podizanja optužnica od prethodnika, politiku koja je bila
haotična. Tribunal verovatno nije ni uspostavljen da bi
uspeo, već da bi propao, barem tako neki kažu. Neki
analitičari vide Tribunal kao neku smesu koja je trebalo da
zakrpi sve neuspehe UN i međunarodne diplomatije u Bosni.
Mislim da u danima stvaranja Tribunala niko nije ni očekivao
da će se čelni ljudi naći na optuženičkoj klupi. O tome su
javno raspravljali prvi predsednik suda Kaseze i prvi glavni
tužilac Goldston. >>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Džefri Najs:
Tribunal, verovatno, nije stvoren da bi uspeo |
|
|
|
|
Komentarišući
navode u knjizi Del Ponteova o trgovini organima Srba s
Kosova, Najs je rekao da nikad nije čuo o tome i da ratovi
često iznedre zastrašujuće glasine, koje, kako je rekao,
treba oprezno obelodanjivati. On je naglasio da nema
saznanja da su britanska, francuska i američka obaveštajna
služba ometale traganje za Radovanom Karadžićem i Ratkom
Mladićem, kao što je navedeno u tim knjigama, ali i dodao da
je svakako čudno što nijedan od njih dvojice nije uhvaćen.
Na pitanje da li je Tribunal izložen političkim pritiscima,
Najs je odgovorio potvrdno.
>>ceo tekst
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Ivana Janković:
Karla u kampanji (NIN) |
|
|
|
|
Tek
što je Karla del Ponte imenovana na mesto švajcarskog
ambasadora u Argentini, a Srbi pomislili da ih od nje sada
deli okean dovoljno prostran da obezbedi da je više nikada
ne vide, bivša tužiteljica haškog tribunala vratila se pravo
u centar srpske političke scene i to upravo u trenutku kada
nas od izbora deli samo nekoliko nedelja. Knjiga “osobe sa
najmanje diplomatskog u sebi od svih bivših tužilaca Haškog
tribunala”, kako je naziva Gardijan, servirala je ovdašnjoj
javnosti još materijala za raspravu, predstavljajući
detaljno svaki sastanak i svaku reč koju je u četiri oka
razmenila sa srpskim političarima.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Durmanović:
Slučaj Nasera Orića - novi prilozi |
|
|
|
|
Da
je neko u Haškom tribunalu sve ovo uzimao ozbiljno u
razmatranje, teško da ne bi primetio Orićev značajan
doprinos stvaranju “užasnih okolnosti” u Srebrenici. No,
sudije su pokazale gotovo očinsku osetljivost prema Oriću,
Tužilaštvo je napravilo niz propusta, a jedino je Orićeva
odbrana budno pazila da neko od Orićevih potčinjenih
slučajno ne prekrši svojevrsni “zavet ćutanja” unutar
“bratstva” srebreničkih ratnih vođa u kriminalu i zločinima.
Odbrani je na raspolaganju bila sva infrastruktura koju su
kontrolisale vlasti u Sarajevu, a toj vlasti očito je bilo u
interesu da Orić bude odbranjen po svaku cenu. Može se reći
da na to jasno ukazuje Mustafićevo objašnjenje koje je dobio
od posleratnog direktora bošnjačke tajne službe AID Kemala
Ademovića. „Ibrane, otvaraš najteže pitanje na zemaljskoj
kugli koje se zove Srebrenica. Ne čini to. Ubiće te“
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Peticija:
Javni poziv na preispitivanje oslobađajuće presude Srbiji za
genocid |
|
|
|
|
Pre
godinu dana, Međunarodni sud pravde (MSP) presudio je u
predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije tako što je
oslobodio Srbiju krivice za neposredno učešće u genocidu u
Bosni. Mi, članovi međunarodne akademske zajednice, smatramo
da ova odluka – koja je doneta bez razmatranja svih
raspoloživih dokaza – predstavlja lošu presudu i izdaju
načela po kom međunarodno krivično pravo treba da deluje u
cilju sprečavanja i kažnjavanja zločina genocida.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Politika:
Srbima hiljadu godina za ratne zločine |
|
|
|
|
Statistika
o suđenjima koja su se vodila ili i dalje vode u Hagu i pred
sudovima za ratne zločine u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj
pokazuje da su do sada donete presude za 699 Srba i ukupno
38 Bošnjaka, Hrvata i Albanaca. Osam Bošnjaka, 26 Hrvata i
trojica Albanaca kažnjeni su sa ukupno 298 godina zatvora. S
druge strane, Srbi su osuđeni na 1.000 godina zatvora. U taj
broj, međutim, nisu uračunate presude Srbima optuženim pred
hrvatskim sudovima, jer do tog podatka nije moguće doći.
Dopisnik „Politike“ iz Zagreba Radoje Arsenić javlja da se
pouzdano može reći da je ubedljiva većina Srba kažnjavana sa
pet do dvadeset pet godina zatvora, a kako je bilo 611
takvih presuda, nije nerazumno zaključiti da ukupna kazna za
Srbe iznosi najmanje 3.000 godina zatvora.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović:
Ramušova pravda |
|
|
|
|
Od
pomenutih krupnijih zverki optužnica je na kraju podignuta
samo protiv Ramuša Haradinaja, kojeg je, kada je krenuo za
Hag, ispratila čitava Priština, na čelu sa vidno uzbuđenim i
potrešenim šefom UNMIK-a Soren Jesen Petersenom. Iskusniji
pravnici upoznati sa sadržajem Haradinajeve optužnice odmah
su rekli da ona izgleda kao da je pravljena tako da bude
oborena – što se na kraju i dogodilo. Čak devet svedoka i
takve skraćene i osakaćene optužbe ubijeno je ili
«nastradalo pod nedovoljno rasvetljenim okolnostima» – dok
su preostali naprasno počeli da obolevaju od amnezije, naglo
gube sećanje i volju za svedočenjem. Čak ni ozbiljne pretnje
zatvorom zbog nepoštovanja tribunala nisu mogle navesti
preživele svedoke da se igraju sa životom i svedoče protiv
«brata Ramuša». >>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Jovana Papan:
Latinica: Katastrofa jedne emisije |
|
|
|
|
Izgleda
da je jedino pozitivno u Srbiji to što postoje ljudi koji o
njoj govore negativno – bar za novinare hrvatske televizije,
za koje očigledno imaju usta samo oni koji su spremni da
izgovore ono što je hrvatskom uhu ugodno da čuje. S jedne
strane, to dosta govori o uznapredovalosti mlade hrvatske
demokracije. Sa druge, to se može i razumeti – Hrvatska je,
uprkos naporima HRT-a da stvari predstavi ružičastim, ipak
daleko od rajskog vrta i nezadovoljstvo puka postoji. Ali
kada se Hrvatima prikaže emisija o Srbiji kao o korovom
obrasloj utrini, koje se uporno peče sopstvenim koprivama,
Sanader odjednom počinje mnogo više da liči na baštovana
kakav se samo poželeti može.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vladimir Milutinović:
Latinica kao simptom |
|
|
|
|
Što
Latin reče, “ukratko”, potka njegove emisije je otprilike
ova: Krug raspada bivše Jugoslavije se završio, sada treba
podvući crtu. Hajde da to uradimo ovako: vi pristanite da
ste vi uzrok svega što se tu dešavalo; time ćete sebi
objasniti zašto vam se desilo to što vam se desilo –
katastrofa – a sa nas će biti skinute sve krivice, ali,
zauzvrat mi ćemo obratiti pažnju na vas kao ljudska bića,
podsetićemo se Druge Srbije i gubitnika, siromašnih,
izbeglica itd. Međutim, može li ovo biti to podvlačenje
crte, može li to biti kraj rata? Razlog zašto ne može ovde
nije teško prepoznati. Ova logika koja se predlaže kao
završetak rata u stvari je njegov deo.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Dušan Babić:
Homo-politicus
na bosansko-balkanski način |
|
|
|
|
Zapišavanje
teritorija je bio-fiziološka osobina pasa, koja je poprimila
svoj tragikomičan izraz u post-dejtonskoj BiH. Od Save do
Jadrana, od Une do Drine, niču inat crkve i džamije kao
markiranje teritorija. U zapadnoj Hercegovini na svakoj ćuki
je križ, a na brdu Hum iznad Mostara ogroman, da podsjeća,
opominje i iritira nekršćane. U gradu, na hrvatskoj, desnoj
obali Neretve, sagrađen je crkveni toranj viši od sto
metara! Pravi građevinski bastard. Šaka u oko mostarskoj
jezgri, radi čega se i odlaže upis Mostara na listu svjetske
graditeljske baštine.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Nikola Vrzić:
Kameno lice Hašima Tačija
(Iz neobjavljenih memoara Karle del Ponte) (NIN) |
|
|
|
|
Memoari
Karle del Ponte (“Lov – ja i ratni zločinci”) još
se nisu ni pojavili u knjižarama a već su izazvali
popriličnu uzbunu među onima koji pretpostavljaju, ili
znaju, šta će se u knjizi naći. Vlada Srbije pisala je
Ujedinjenim nacijama i Haškom tribunalu, protestujući zbog
najave da će knjiga Del Ponteove uskoro biti objavljena i
tražeći – kao da UN i Tribunal tu mogu nešto da učine – da
objavljivanje knjige bude odloženo do okončanja naše
saradnje s Tribunalom. Proteste srpske vlade u javnosti je
proteklih dana obrazlagao Rasim Ljajić, izabran da to učini
verovatno zbog svoje funkcije predsednika Nacionalnog saveta
za saradnju s Haškim tribunalom.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
Nikola Vrzić:
Beogradske laži i prijateljske tajne službe (NIN) |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Florans Artman:
Vi ste doprineli nerazumevanju i nepoverenju u Haški
tribunal (Danas, 12.01.08) |
|
|
|
|
Gospodine
Montgomeri, zajedno s političkim elitama u regionu, posebno
u Srbiji, sve ove godine sprečavali ste da činjenice o tome
šta se dogodilo, zašto, kako i ko je kriv budu spoznate i
shvaćene. Ohrabrujući kompromise, koji su značili odricanje
od univerzalnih vrednosti i izbegavanje pravnih obaveza,
podržavali ste one koji jesu, a ne Tribunal, onemogućavali
razumevanje tih činjenica i njihovo prihvatanje. Time ste
sprečavali i izgradnju novih odnosa koje će do juče
sukobljene grupe videti kao odnose lišene pretnje, dakle
odnose bez straha, u kojima se više niko neće osećati
ugroženim, drugim rečima - proces pomirenja.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vilijam Montgomeri:
Karla odlazi, šteta koju je počinila ostaje (Danas) |
|
|
|
|
Odluka
da se tri optužnice protiv Miloševića za Kosovo, Bosnu i
Hrvatsku spoje u jedan gigantski slučaj direktno je dovela
do četvorogodišnjeg procesa koji bi još i sad trajao da
optuženi nije umro. Daleko bolje je bilo imati tri odvojena,
uzastopna suđenja. Drugo, pokušavajući da dokaže da je
Milošević kriv za sve pod kapom nebeskom, Tužilaštvo je
moralo da predstavi čitavu paradu svedoka koja naizgled nije
imala kraja, Pored toga, mnogi od tih svedoka mogli su da
ponude samo saznanja iz druge ruke o navodnim zločinima.
Američka vlada pomogla je finansijski početne prenose
suđenja jer smo pogrešno verovali da će to pomoći da svi
saznaju šta se dešavalo i o Miloševićevoj ulozi. Međutim,
prvim svedocima što ih je protiv njega izvelo Tužilaštvo
nedostajao je kredibilitet i krajnji rezultat je bio da je
tokom suđenja popularnost Miloševića u Srbiji rasla umesto
da opada. >>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Jovan Nenadov:
Otvoreno pismo Nataši Odalović |
|
|
|
|
Pisem Vam zbog
Vaseg clanka «Stvarno – nece proci! » (Danas,
12.10.2007), inspirisanog novosadskim « fasistickim » i
« antifasistickim” demonstracijama, uz potsecanje na
oktobarske dane 1941. i na potonje okupacijske godine. « (…)
recimo «nece proci» i neonacistima, i fasistima, ali i
kriptofasistima», jedan je od istaknutih delova Vaseg
teksta, kojim se deli drustvo na dobre,”antifasiste” i, u
konacnom zbiru, na one druge, koji takvu polarizaciju ne
prihvataju (Ko sve spada u kategoriju kriptofasista,
skrivenih privrzenika fasista, i ko o tome presudjuje?).
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vladimir Milutinović:
Nevidljivi ratovi |
|
|
|
|
Naša
tema će biti rat u sasvim apstraktnom smislu i njegova veza
sa ideologijom. Kada kažem "rat", onda ne mislim na
Heraklitov rat shvaćen kao borba suprotnosti i takmičenje
koje pokreće život, već na rat u negativnom smislu, kao
sredstvo da se zadovolji želja da neko drugi nestane, da
bude potpuno poništen. To je apstraktna osobina rata koja
nas interesuje - on je stanje u kome želimo da drugi ne
postoji - ne samo da bude nadvladan ili da prizna našu
pobedu u jednom slučaju, nego da bude izbačen iz takmičenja,
da nestane.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vladimir Arsenijević:
Naši crnci, naši neprijatelji (Die Zeit) |
|
|
|
|
Poricanje
je jedan od centralnih novih srpskih kvaliteta. Toliko nov,
da mi nemamo odgovarajuću reč za to, a oni prosvetljeni to
označavaju engleskom rečju „denial”. Ovo „denial”, hladnoća
licem u lice sa ljudskom patnjom, nesposobnost da se pokaže
elementarno saosećanje, dokazuje da mi kao društvo nismo
nigde. Ponekad se čini kao da nismo hteli da izbegnemo
vrtlog prošlosti... Da, neizbežni „gubitak” nekadašnje južne
srpske pokrajine Kosovo određeni krugovi našeg društva će
shvatiti upravo kao apokalipsu. Nedavno je centar Beograda
bio oblepljen plakatima, koji žele da nas opamete: „Nema
Srbije bez Kosova”. Ko to kaže, taj laže, što u suštini
mnogi znaju – jer uprkos svemu postaje jasno da status
Kosova igra primetno marginalnu ulogu za svakodnevnicu i
brige Srba.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Veljko Kadijević:
Gazde su tražile krvavi razlaz (NIN) |
|
|
|
|
Prvo
je Slovenija pojedinačno izvučena po principu domino-teorije
– kad jednu dominu izvučeš, sve ostalo pada. Ona je odigrala
ulogu fitilja koji je zapalio SFRJ. I pošto je ta igra već
počela, i pošto se krajem '91. iskristalisalo da u jednoj
državi žele da ostanu zajedno Srbi i Crnogorci, i možda još
neko, Armija je predlagala da se, poštujući Ustav, naprave
sporazumi i sprovedu referendumi i tako ostvari miran
razlaz. Ali gazde sa Zapada nisu to dozvoljavale. Imajte na
umu da se ne radi o grešci Zapada u dobroj nameri, već o
namerno izabranom putu da se Jugoslavija razbije na što je
moguće krvaviji način kako bi to poslužilo i njima da lakše
vladaju ovim prostorom i “tim divljacima koji se međusobno
kolju”. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Kanjevac:
Da li su Srbi imali pravo na pobunu? |
|
|
|
|
Stanje
opisano u prethodnim rečenicama potpuno odgovara onom iz
1991. godine u Hrvatskoj. Na izborima je pobedila partija
radikalne desnice u kojoj su jezgro činili i zagovornici
proustaškog programa Ante Pavelića. Prvo što je ta partija
(HDZ) učinila bilo je proterivanje Srba kao konstitutivnog
naroda iz Ustava, što je imalo ne samo simboličko već i
funkcionalno značenje jer je, do tada, Srbima time
garantovano da neće nad njima ponovo biti učinjen genocid
kakav je viđen tokom Drugog svetskog rata (znači pre 46
godina), kada je ta država (NDH), kao koalicioni partner
Hitlera, pobila u svojim logorima više od milion ljudi, pre
svega Srba, Jevreja i Roma.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Dragan Đukanović:
Položaj Srba u postjugoslovenskim državama |
|
|
|
|
Posebna
pažnja u ovoj analizi posvećena je „stanju na terenu“,
odnosno stvarnom položaju Srba u navedenim državama.
Pripadnici srpskog naroda nastanjeni u državama nastalim od
Jugoslavije suočeni su sa nepriznavanjem statusa manjine
(Republika Slovenija i Republika Crna Gora), kao i sa
postepenom integracijom i asimilacijom (Republika Hrvatska i
Republika Makedonija). Položaj Srba u Bosni i Hercegovini
se, kako ističe autor, umnogome razlikuje od statusa
njihovih sunarodnika u drugim postjugoslovenskim državama
zahvaljujući načelu konstitutivnosti, odnosno, punoj
jednakopravnosti ovog naroda sa Bošnjacima i Hrvatima.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Vitomir Popović:
Neki pravni aspekti presude MSP u sporu BiH protiv SCG |
|
|
|
|
U
poslednjih nekoliko godina, kako u domaćoj tako i u
međunarodnoj javnosti, sve više se raspravlja o tužbi, a
zatim od 26. feburara 2007. i o presudi Međunarodnog suda
pravde u Hagu. Ovaj postupak je, mnogi su ga nazivali
„sporom stoleća”, opravdano izazvao veliko interesovanje, ne
samo u okviru pravne struke i nauke, nego i među političkom
elitom, pa i javnosti u najširem smislu te riječi. Nije ni
slučajno što je to tako, jer bi ovakva tužba, da je kojim
slučajem bio prihvaćen njen tužbeni zahtjev, prouzrokovala
nesagledive štetne posledice po, prije svega, Republiku
Srbiju, kojoj bi presudom ovog suda, prvi put u njegovoj
istoriji, bila nametnuta kolektivna odgovornost za genocid i
zločine protiv čovječnosti.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Marinko M. Vučinić:
Šta to slavi
Hrvatska |
|
|
|
|
Da
licemerstvo zaista bude dovedeno do vrhunca, Sanader se
pobrinuo izjavom da je „Olujom“ Hrvatska dokazala odlučnost
da sama reši svoje probleme, što, smatra on, svet zna da
ceni. Što je to rešavanje predstavljalo etničko čišćenje
više od 250.000 Srba iz Hrvatske, ne zanima mnogo ni
Sanadera ni međunarodnu zajednicu, jer je – na njihovo
obostrano zadovoljstvo – problem Srba u Hrvatskoj konačno
rešen. Postavljati sada pitanja o poštovanju ljudskih i
nacionalnih prava Srba zakasnelo je i uzaludno jer njihova
kolektivna krivica ima prednost nad politički korektnom
pričom o ljudskim pravima. To efikasno rešavanje nacionalnih
i teritorijalnih problema, makar i na račun neprikosnovenih
ljudskih prava koje je „Olujom“ demonstrirala Hrvatska,
istorijska je lekcija koju Srbija i Srbi nisu nikada uspeli
da nauče i sprovedu. Zato su i platili, a plaćaju i dalje,
najskuplju cenu.
>>ceo
tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić:
Tompsonov maksimirski
pozdrav |
|
|
|
|
U
muzičko-kompozitorskom smislu, Tompsonove pesme su
poprilično bezvredne, aranžerski prvoloptaške i patetične,
već u skladu sa nacionalnim sentimentom koga treba ekspresno
podstaći. Zanatski profesionalno ali “tezgaroški” izvedena,
jednodimenzionalna i predvidiva do banalnosti, muzika
Perkovića i comp. se ne može okarakterisati drugačije nego
kao produžetak kreštave bosansko-hrvatske škole hard rocka
sa izvesnim primesama etnomuzike i mediteranske muzike. Ono
što Tompsonovoj muzici daje popularnost su tekstovi i
njihova ubedljiva interpretacija. Mada se Perković javno
deklariše kao neko ko svojim tekstovima javno promoviše
hrvatski patriotizam pevajući pesme o ljubavi prema svojoj
zemlji, narodu, porodici i njihovoj veri, sadržaj njegovih
pojedinih stihova je daleko problematičniji.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Marinko M. Vučinić:
Prošlost dugo traje |
|
|
|
|
U
tom smislu, veoma je indikativan komentar Miroslava
Rožankovića “Dobrodošlo ali nedovoljno“, objavljen u
Vjesniku: “Za nas u Hrvatskoj svako izvinjenje
političkog vrha Srbije je poželjno i dobrodošlo, ne samo za
buduće susjedske i političke odnose koji moraju ići dalje
bez obzira na prošlost, nego i zato što je do juče, do
Tadića, bilo nezamislivo da nam se iko izvini za krvavo i
ničim izazvano orgijanje 1991. godine. Bilo bi još bolje da
je takvo izvinjenje uslijedilo i ranije, i da su nam se za
svirepa ubistva i granatiranja izvinili svi, kompletan vojni
i politički vrh Srbije. Ali, što se nas tiče, za nas ne
vrijedi, niti će ikada vrijediti pravilo da bi svi svima
trebalo da se izvinimo. Jednostavno zato što Hrvati nisu
bombardovali Srbiju i Čačak, nisu pljačkali i palili, nisu
otimali i ubijali. Mi smo se, oprostite, ovdje samo branili.
I zato je Tadićevo izvinjenje kao državnički gest za svaku
pohvalu, zato jer ono ovdje dobrodošlo, ali je nedovoljno."
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Mario Kalik:
O levom karakteru patriotizma (Politika) |
|
|
|
|
Imajući sve ovo u
vidu postaje jasan, inače, sporan stav da „posmatranje
vlastite nacije ili države kao jedine ili kao glavne žrtve
uvek smanjuje realističnost procene”. Njegova poenta je da
„realističnim” učini posmatranje vlastite (srpske) nacije i
države kao jedinih ili glavnih krivaca za sve ono tragično
što nam se desilo. To je osnovna teza helsinške „levice”.
Svojom podrškom predsednikovom gestu, profesor Kuljić daje
svoj doprinos „denacifikaciji” Srbije.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Todor Kuljić:
Ni Tucović, ni Čavez (Politika)
|
|
|
|
|
Mario Kalik:
Ideološka konstrukcija (Politika) |
|
|
|
|
Todor Kuljić:
Izvinjenje kao moralna toljaga (Politika) |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Svi tekstovi u rubrici Istina i pomirenje na ex-Yu
prostorima |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|