Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Mila Alečković

KO UOPŠTE PITA NAROD

Francuski parlament je 22. septembra ponovo glasao za ili protiv povlačenja francuskih trupa iz Avganistana. Zvaničan povod bio je 18. avgust i bezčasna pogibija deset mladića u užarenim

brdima Kabula . 3300 francuskih vojnika poslato je u Avganistan da ginu za „koalicione interese“ u borbi „protiv terorizma“, uprkos jasnom protivljenju većine francuskih građana.

Parlament je sa radom počeo minutom ćutanja u znak pomena za deset nepripremljenih i nedovoljno vojno obučenih momaka usmrćenih u Avganistanu. Zatim je porodio 343 glasa ZA ostanak francuskih trupa u Avganistanu, to su glasovi vladajuće desne većine, naspram 210 glasova NE koji pripadaju sadašnjoj opoziciji.

Protiv povlačenja francuskih vojnika iz „antiterorističke koalicije“ bili su vladajuća stranka UMP i tzv. „Novi centar“. Za povlačenje francuskih vojnika iz avganistanske klanice bili su socijalistička partija, stranka zelenih i komunistička partija Francuske. Senatori su glasali sa 209 glasova protiv povlačenja vojske, naspram 119 glasova za povlačenje francuske vojske.

Predsednik Sarkozi, koji je od francuske vekovne tradicije, usvojio samo pismeno obraćanje, obratio se tekstom parlamentarnim predstavnicima levice u kome nepostojanjem argumenata, u svom „cezarističkom“ maniru ali bez Cezareve snage, brani ostanak francuskih trupa u Avganistanu, u ime „demokratije“ i „hrabrosti naspram divljaštva“. Divljaštvo je, naravno, antropološka kategorija i uvek je tuđe, ono nikada ne pripada zapadnoj civilizaciji. Greška svih Krstaša, kao kod Borhesovih „naroda ogledala“, to je i dalje narcisoidni sukob MI naspram ONI, a u ime borbe protiv „internacionalnog terorizma“, iako, naravno, nema nikakvih dokaza da taj rat umanjuje terorizam u svetu, već nasuprot. Ili kako to Buš Mlađi u svom modernom neoliberalnom profanisanom protestantskom mesijanstvu kaže: „Bog mi je rekao da krenem u rat...“ „Ako je naša mržnja prema nečemu ili nekome prevelika, ona nas postavlja ispod onoga koga mrzimo“, govorio je Larošefuko.

„Francuska nije u ratu, nego samo učestvuje u nekim ratnim akcijama“, obrazlaže Nikola Sarkozi, koji je nadmašio sve lidere Francuske u svom banalnom i neubedljivom načinu izražavanja. Nikada ova zemlja nije imala državnika takve ambiciozne i mimikrijske osrednjosti. Hteo bi snagu Luja 14, ali nema je, hteo bi lukavost Rišeljea i Mazarena, ali nema je, hteo bi besedništvo Bosuea, ali nema ga. Na nesreću, današnji „Sarkofili“, koji će , izgleda, uskoro gledati sve više novih sarkofaga, zaboravili su šta im je predsednički kandidat pričao u kampanji, kao i njegovo obećanje da će čim bude krunisan , povući francusku vojsku sa avganistanskog ratišta .

Sarkozijev ministar (odnosno bolje reći, ministar Frenka Viznera Mlađeg) Bernar Kušner patetično poziva državu da ostane u pripomoći „avganistanskim prijateljima“, kako se danas zvanično nazivaju prijatelji i saveznici Vašingtona u Avganistanu.

Ministar odbrane Erve Moren iznosi u javnost da izveštaj NATO oficira o načinu pogibije francuskih momaka u Kabulu sadrži „izvesne neistine“, ali premijer Fransoa Fijon dodaje da ni svedočanstvo kanadskog časopisa „Svet i pošta“ o ovom pitanju takođe nije tačno. Ukratko, svi lažu. Svi osim samih vojnika koji su jasno svedočili da je njihove izginule drugove „greškom“ bombardovao upravo Nato.

Vođa vladajuće grupe UMP u parlamentu Žan Fransoa Kope, kasno probuđeni „Robespjerovac“, tvrdi da je ostanak francuskih trupa u Avganistanu legitiman i nužan izbor i da borba za „ljudska prava“ itekako vredi tolikog rizika i pogibija. Jedan disonantni glas u stranci UMP dolazi od Pjera Leluša: „Strategija NATO očigledno propada, pod okriljem korupcije, droge i pozadinskog Pakistana“, objašnjava on. Ostatak desnice na čelu sa Filipom de Vilijeom (MPF) tvrdi da je za Francusku danas kasno da se povuče iz rata.

Čak i francuski politički centar na čelu sa Fransoa Bajruom izgovara: „Ako spakujemo kofere sada odmah, to će značiti da su Talibani pobedili“. Dovoljno je pojačati bezbednost vojnika, tvrdi on.

Na ovoj strani, dakle, nadjačala je logika Burgonjskog plemstva iz 15. veka koje pristaje na englesku okupaciju, nametnute ratove i žrtvovanje Orleanke.

Strah od referenduma

Jedino su levica i degolistički krugovi danas za povlačenje francuske vojske sa dalekog egzotičnog ratišta, iako je upravo Lionel Žospen, trojanski vašingtonski konj u taboru socijalista, u kohabitaciji sa Širakom 2001. godine prihvatio da francuske trupe odu u Avganistan. Ali, većina socijalista je protiv ovog pokolja kao i pred rat 1914, iako je tada Francuska bila na drugoj strani. Danas, Žan Mark Erlo poziva na povlačenje Francuza iz „okupatorskog rata“. Velikog sukoba među socijalistima o tome više nema, jer je većina oportunista, na čelu sa Bernarom Kušnerom uglavnom napustila stranku, vizionarski videvši svoje fotelje na „desnoj strani“, odmah posle ustoličenja Nikole Sarkozija.

Stranka „Zelenih“ i francuski komunisti takođe su za povlačenje boraca iz Avganistana, kao i za novu Rezoluciju Ujedinjenih Nacija. „Otreznite se, već jednom od pijanstva, Nato koalicija je izgubila rat!“, poručili su Parlamentu.

Levici se pridružuje i suverenista i Degolista Nikola Dipon–Enjan, bivši pripadnik vladajuće UMP, pozivajući na povlačenje francuskih trupa i tvrdeći da su sve današnje akcije Nato-a „kontraproduktivne“, odnosno samouništavajuće.

Nacionalni front takođe je za napuštanje ratišta u Avganistanu, jer na njemu kako kažu „francuska deca ginu za ujka Sema bez ikakvog smisla“.

Tako danas izgledaju pogledi „parlamentarnih predstavnika brojnog naroda“ u zemlji nekadašnjeg revolucionarnog Konventa.

Samo neki od njih slute i vide da „severno-američka ratna avantura koju finansira evropski porez“, (kako kaže nekadašnji šef kancelarije Nato u Briselu, major Pjer Anri Binel), uskoro može da se završi kao u Vijetnamu ili Alžiru.

A javnost? Ispitivanje javnog mnjenja obavljeno 16. septembra ove godine i tzv. „BVA Oranž-Ekspres anketa“ jasno pokazuju da je 34 procenta francuskih građana za ostanak francuske vojske u Avganistanu, a čak 62 posto za brzo povlačenje vojnika iz novog Vijetnama. Javnost je oduvek postojala u Francuskoj, pa je anketa morala da bude urađena i saopštena, ali referenduma više nema. Stav javnosti je nekada u Degolističko ili Miteranovo vreme bio obavezujući. Ali, Sarkozi je ukinuo najveću tekovinu toga vremena – referendume.

Danas krem finansijsko-plutokratijsko-oligarhijske demokratije, krugovi koji u starogrčkom smislu predstavljaju klasičnu tiraniju manjine predstavljene kao lažna većina, i njihovi službenici čiji sinovi u ratove neće ići, jer im očevi čuvaju mesta u naftnim kompanijama, ispitivanja javnih mnjenja više ne konsultuju. To su berzanski agenti i oni konsultuju samo međunarodno tržište sirovina, nafte i gasa.

Uostalom, kada je to Senat uopšte predstavljao narod?, pitao se rimski diktator Kornelije Sula još osamdesete godine pre nove ere, a danas bi on u parlamentima i u vladama mnogih zemalja imao verovatno brojne sledbenike.

Moguće je da sutra u našoj Stradiji 99,9 procenata ljudi bude protiv slanja trupa u Avganistan, a da srpski Konvent i pored toga izglasa savezništvo sa „anti-terorističkom koalicijom“.

Narod u 21. veku, kao da više nikome nije potreban. Ta gomila i pastva političkih smrtnika samo je balast koji nešto hoće, zahteva, buni se i bori, shvatajući retke državne referendume koji mu se velikodušno ponude isuviše ozbiljno. Takva raja pod globalističkim spahijama ima gori položaj nego francuski seljaci u toku stogodišnjeg rata sa Engleskom krunom.

Jer, ko u ovakvim demokratijama, u novom, kako Filip Grase kaže, „soft staljinizmu neoliberalnog multikapitalističkog globalnog tipa“, još uopšte pita narod? Koji narod? Zar nisu svi već odavno samo amnezični potrošači i „konzumenti“ monopolističkih debilnih proizvoda, izbačenih kao otpad na evropsku obalu talasima Atlantika?

 

 

 
 
Copyright by NSPM