Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo Danas

 

 

Vilijem Montgomeri

Povratak hladnog rata

Gotovo pola veka centralna geopolitička borba u svetu vodila se između NATO i njegovih slično orijentisanih saveznika, na jednoj strani, i Varšavskog pakta, na drugoj. Nazvan je hladni rat, ali je to, u stvari, bio niz surogata sukoba širom sveta; nuklearnih obračuna kao što je kubanska raketna kriza; brutalne upotrebe sile da se održi vladavina komunističkih vlasti u Istočnoj Evropi; i trošenja stotina milijardi dolara da se proizvedu ogromne količine naoružanja na obema stranama. Za ljude koji su mlađi od 30 godina, to apsolutno ništa ne znači. Onima preko četrdeset, hladni rat je ostavio bolna sećanja.

Poput zlikovca u američkom horor filmu koji, kako se čini, ne može da bude ubijen, hladni rat se vratio u naše živote prošle nedelje s ruskom invazijom na Gruziju, nezavisnu zemlju koja se suočila s dve odmetnute oblasti, koje je dugo finansirala, podržavala i štitila Rusija. Štaviše, iznela je na površinu pitanje hoće li Rusija slediti slične korake u drugim zemljama u svom "bliskom inostranstvu", gde živi 25 miliona etničkih Rusa, ili gde druge etničke manjine odbijaju da prihvate vlast centralne vlade.
Najznačajniji rezultat gruzijskog sukoba bilo je učvršćivanje opšteg javnog stava na Zapadu prema Rusiji. U zemljama koje su najbliže Rusiji, invazija je vratila dugogodišnju sumnjičavost u prirodu same Rusije. Najbolji primer je brzina kojom je takoreći preko noći potpisan sporazum između SAD i Poljske o izgradnji baze na poljskoj teritoriji za američki antiraketni program, koji je odlagan više od godinu i po dana. Što je još važnije, SAD su na molbu Poljske obećale da će rasporediti jednu bateriju "patriot" raketa, kojima će rukovati američki vojnici na poljskoj teritoriji, i da će odgovoriti na svaku agresiju na Poljsku, ne čekajući NATO da deluje. Oba dodatka odražavaju zabrinutost zbog ruskih namera, ali i stav NATO da je "napad na jednog, napad na sve članice".

To je apsolutno kritičan momenat u evoluciji odnosa Rusije i Zapada. Primarni je izazov sada da se hoda duž osetljive linije između suviše agresivnog odgovora (koji bi značajno povećao uloge za obe strane) i da se učini premalo (i prema tome ohrabre dalje ruske provokacije). Baš kao što je državni sekretar Kondoliza Rajs podsetila Rusiju da "ovo nije 1968.", kad su snage Varšavskog pakta ušle u Čehoslovačku da bi ponovo uspostavile komunističku vladu u toj zemlji, tako i NATO mora da ima na pameti da je sada situacija takođe različita od one u ranijem periodu. Iskušenje je da se počne upoređivati sadašnja Rusija i bivši Sovjetski Savez i delovati u skladu s tim. To ipak, nije slučaj i ne mora da se ide tim putem ubuduće. Ali, našim akcijama mogli bismo to pretvoriti u proročanstvo koje se ispunjava samo od sebe. Izazovi s kojima se suočavaju SAD i gotovo sve zemlje "stare Evrope" potpuno su različiti.

Sjedinjene Države moraju da prihvate da agresivna, samouverena Rusija, opterećena "hladnoratovskim razmišljanjem" smatra da njeno "neposredno susedstvo" s pravom spada u njenu sferu uticaja i da više neće prihvatati dalje širenje NATO na tom prostoru. Godinama je cena ignorisanja ruskih interesa bila minorna, To više nije slučaj i neophodno je da pažljivo procenimo šta to znači za našu politiku. Ako nastavimo dosadašnji kurs, to će neizbežno dovesti do pogoršanja sukoba i gurnuti Rusiju niz put koji vodi do otvoreno neprijateljskih odnosa. Ako ne želimo da se tako nešto dogodi, onda moramo da odustanemo od naše retorike i vojne saradnje s Gruzijom i Ukrajinom. Iako to neće biti lako, realnost je takva da je problematična već sama ideja da se Gruzija i Ukrajina pridruže NATO. Obe zemlje imaju ozbiljne unutrašnje probleme, da bi ih NATO u skladu sa svojom politikom ocenio kao suviše ozbiljnim da dozvoli da postanu članovi.

Za "staru Evropu" to znači da mora da deluje zajedno i da se složi sa Sjedinjenim Državama povodom jedne ili dve značajne mere, kako bi se Rusiji jasno stavilo do znanja da će platiti cenu za nastavljeno prisustvo u Gruziji i za svaku sličnu akciju ubuduće. To bi trebalo da budu nevojne mere kao što su uskraćivanje članstva u STO, obustavljanje rada na trgovinskom i bezbednosnom sporazumu s EU, suspenzija sastanaka u okviru grupe G 8 zemalja. Apsolutno je presudno da Rusija uvidi da je NATO spreman i u stanju da odgovori na izazove. Ako Putin opazi slabosti i neodlučnost, to će ga još više ušančiti. Podjednako je važno i da se definišu jasno ta pitanja da bi se naši odgovori odmah vezali za njih, umesto da se "povećava rizik" dodavanjem novih.

Realnost je takva da je svet pun velikih problema. Reč je, prvo, o čitavom nizu pitanja koja se tiču Bliskog istoka, uključujući izraelski problem; Iraka; Avganistana; Pakistana; uspona muslimanskog fundamentalizma; Al Kaide i njenih izdanaka. Drugi niz obuhvata rastući disparitet između snabdevanja i potražnje energije. Treći je porast nedostatka hrane širom sveta. Četvrta grupa obuhvata širenje recesije iz Sjedinjenih država u Evropi, a možda i šire. Peto je čitavo pitanje uticaja globalnog zagrevanja i kako se boriti protiv toga. Šesto je kako bezbolno uključiti Kinu, Indiju i ostale ekonomske sile koje se brzo razvijaju u svet globalizacije.

Kada se stavi u taj kontekst, čitava afera s Rusijom trebalo bi da bude prilično nisko na skali prioriteta. Bilo bi greška i gubljenje energije usredsrediti se preterano na to. Štaviše, bilo bi kontraproduktivno. Što retorika bude jača, toliko će taj odnos biti gori i opasniji. Mada bi u idealnom svetu, zemlje u bliskom ruskom susedstvu imale puno pravo da razvijaju jake veze sa Zapadom i NATO, realpolitika diktira da jednostavno ne bi bilo mudro zapodenutu glavnu bitku s Rusijom oko toga u ovom vremenu. Iako tako nešto može delovati neprincipijelno, činjenica je da postoji mnogo ozbiljnih pitanja ljudskih prava - i agresivnih zemalja - širom sveta i da nemamo sredstva ili sposobnosti da se angažujemo u bitkama da "oslobodimo" svaku od njih. Baš kao za vreme hladnog rata kada smo morali da prihvatimo našu nesposobnost da "oslobodimo" Istočnu Evropu od komunističke dominacije, moramo da prihvatimo da postoje limiti koliko daleko NATO treba da ide u Gruziji i Ukrajini.

Neophodno je da glavni članovi NATO ponovo potvrde sami sebi da napad na jednog ostaje napad na sve i da se slože oko mehanizma koji bi obezbedio da se na svaku pretnju bilo kom članu trenutno odgovori. Ključne evropske zemlje kao što je Nemačka, na primer, treba privatno da informišu Putina da je to slučaj i da je to crvena linija koja ne može da se pređe. U isto vreme, neophodno je tiho upozoriti članove NATO na periferiji Rusije da izbegavaju da provociraju novog nasilnika u svom susedstvu. Zapad može i treba da nastavi ili da ojača određenje vrste kontakata s Gruzijom i Ukrajinom, ali ne i na vojnom polju.

Sve u svemu, neophodno je da se taj problem lokalizuje. Ne može se dozvoliti da utiče na širok krug pitanja u okviru odnosa Rusije sa Zapadom, niti može da ostane bez odgovora. Potrebno je da pažljivo biramo naše bitke i naše neprijatelje. Nije ni vreme, ni mesto, ni pitanje obračuna s Rusijom, bez obzira na to što njene akcije zaslužuju prekor.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM