|
Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića
|
|
|
Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare! |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Demokratski savez evropskog naroda Srbije |
|
|
|
Sve u svemu, za razliku od komunista koji su bezuspešno težili „jednopartijskom pluralizmu“, DS je danas na pola puta da stvori neku vrstu „višestranačkog monizma“. Svih pet predsedničkih kandidata danas su za Srbiju u Evropi, Kosovo u Srbiji, dobre odnose sa Rusijom i punu saradnju sa Haškim tribunalom. Da li je to možda onaj nacionalni konsenzus koji nam je svo vreme nedostajao? Ili je zapravo reč o, s jedne strane, velikom foliranju i pokušaju uskakanja u voz za koji se veruje da je pobednički, a, sa druge, o činjenici da je pomenutom kartelu generalno svejedno o kakvom je čoveku, ideji ili ideologiji reč, samo ukoliko se ne dovodi ozbiljno u pitanje dominacija DS-a na unutrašnjem – i „evroatlantske“ integracije na spoljnjem planu. A o svemu ostalom ćemo se već dogovoriti. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Tomina pesma |
|
|
|
Zato su, u suštini, moguća samo dva tumačenja onoga što već dve nedelje gledamo na političkoj sceni. Ili je, jednostavno rečeno, Toma „legao na Tadićevu rudu“ i istakao svoju kandidaturu da u nekom narednom deljenju karata on bude „Dačić umesto Dačića“. Ili je samo „lukavo“ prihvatio ovu podršku svojih dojučerašnjih neprijatelja ne bi li se osvetio Šešelju, preuzeo mu stranku i glasače, i konačno oformio jednu „normalnu“, umereno patriotsku i konzervativnu stranku, kadru da se, prema potrebi, sa Tadićevim DS-om ravnopravno bori ili paktira. E, sad, sigurno da će u narednim danima Nikolić i njegovi sledbenici insistirati upravo na ovom drugom tumačenju. Moguće da će u njega čak i iskreno verovati. Ali je nevolja što se u konkretnoj političkoj praksi, kao i u očima dobrog dela radikalskih glasača, ovo drugo neće moći jasno razlikovati od onog prvog. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: "Nesvrstana" Srbija |
|
|
|
Verovali, ili ne, ima većih satelita od Srbije i gorih kvislinga od srpske političke i medijske «elite». Ali teško da ima glupljih. Odnosno, u svim drugim slučajevima «partnerstvo» i «prijateljstvo» sa Amerikom je bar nečim plaćeno, nagrađeno i nadoknađeno. Ostale «saveznike» SAD su, na primer, svojevremeno odbranile od Nemaca i/ili Sovjetskog Saveza, neke, opet, oslobodile od španske ili ruske dominacije, nekima dale državnost, neke, pak, same okupirale, neke ekonomski unapredile ili učinile svojim poreskim rajem. Zato donekle mogu da razumem baltičke zemlje, Poljsku, Bugarsku, Albaniju, Avganistan, Japan, Crnu Goru i sva ona silna ostrvca i i arhipelage po Karibima i Tihom okeanu. Ali ne mogu da razumem Srbiju koju – iako postoje i takva mišljenja – SAD ipak nisu, u punom smislu, ni oslobađale ni okupirale. Za razliku od drugih «partnerstava», Amerikanci niti Srbiji šta ozbiljno nude, niti srpska elita od Amerikanaca šta posebno traži – sem da u tome što nam čine budu malo nežniji, sporiji i pažljiviji. Pa im se, vidimo, čak ni u tome ne izlazi u susret. >>ceo tekst pristigli komentari |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović:
Do poslednjeg daha |
|
|
|
S
druge strane, srpski mediji su jednim delom direktno preuzimali i
podržavali ovu antisrpsku kampanju, delom se „istraživački“ bacili
na raspravu o tome da li je Karadžić/dr Dabić imao ljubavnicu i da
li je viskom lečio nerotkinje, a delom se opredelili za „neutralan“
stav i „neuznemiravanje javnosti“, usled čega je prosečni srpski TV
konzument – na sličan
način kao i devedesetih,
ali iz različitih motiva
– ostao uskraćen za
informaciju o tome kako
Srbiju i Srbe vide u
dominantnim svetskim
medijima i prestonicama. Zaista
greše oni koji veruju
da smo „dotakli dno“ i da naprosto nema gde dalje da se propada.
Kada se jednom zakotrljaju, nesreća, porazi, beda i sramota ne
poznaju dna ni granice.
>>ceo tekst
pristigli komentari |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Stidećemo se još |
|
|
|
Nije potrebno biti preterano politički, jezički i psihološki edukovan da bi se primetio nonsens sadržan u ministrovom stavu. I da bi se njegovo ,,istovremeno naglašavanje” shvatilo kao kombinacija neveštog alibija i nečiste savesti. Pa zar upravo najavljeno vraćanje ambasadora, iako se u međuvremenu nije dogodilo ništa što bi stavilo van snage ili makar ublažilo razloge zbog kojih su povlačeni, nije tipičan primer ,,signala koji bi mogao biti protumačen kao odustajanje od odbrane teritorijalnog integriteta i suvereniteta”? >>ceo tekst pristigli komentari |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Iz „Borisa Nejakog“ u „srpskog Putina“ |
|
|
|
Sve u svemu, ako je politika veština dolaska i opstanka na vlasti, i uvećanja iste, kao što veruje Makijaveli i većina srpskih političara i birača, onda je Tadić ubedljivo najveći i najsposobniji političar kojeg smo imali od obnavljanja višestranačja. U tom pogledu izvikani „tehnolozi vlasti“ Milošević, Đinđić ili Koštunica nisu mu, zapravo, ni do kolena. Znam da ovo zvuči iznenađujuće, ali direktno sledi iz prethodne definicije. Nevolja je, međutim, što pisac ovih redova politiku shvata nešto drugačije od maločas navedenog makijavelističkog određenja. A po tom drugom, odnosno pr(a)vom kriterijumu, politički saldo Borisa Tadića je mnogo nepovoljniji – što opet ne znači da su i ovi drugi u tom pogledu bog zna kako procvetali. >>ceo tekst >>pristigli komentari |
|
|
|
>>Reakcija Ilije Rapajića |
|
|
|
>>Odgovor Đorđa Vukadinovića I. Rapajiću |
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Vidovdan |
|
|
|
Gde je Vidovdan, tu je negde uvek i priča o herojstvu, žrtvi i izdaji. Knjige kažu da je Vuk Branković, po svoj prilici, neopravdano optužen za izdaju u Kosovskoj bici. Nažalost, u ovoj aktuelnoj borbi za Kosovo takva greška teško da se može potkrasti. S tim što je konkurencija za Brankovića danas više nego žestoka, a u Obiliće se – sem u vreme predizbornih kampanja – slabo ko upisuje. I s tim što moderni «guslari» danas samu izdaju na bezbroj načina relativizuju, ili je čak direktno postiču i slave kao novi, odnosno pravi, pragmatični i odgovorni patriotizam. I s tim što savremene nevere više ne prodaju veru za večeru – nego za ministarstva, laki keš, fotelje, tendere i upravne odbore. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Nije li sve ovo malo čudno? |
|
|
|
Da li je moguće da Tadić ne vidi kako je ova otežana međunarodna pozicija Srbije o kojoj je govorio nakon poslednje sednice Saveta bezbednosti u direktnoj vezi sa onim što je on lično činio i govorio poslednjih meseci? Poenta je, naime, da je Srbija tokom 2007. pa i 2006. godine, posle dužeg vremena, barem u tom spoljnopolitičkom smislu, ličila na normalnu državu. Postojao je makar privid nacionalnog konsenzusa i postojala je korektna saradnja između vlade, predsednika i opozicije povodom najvažnijih državnih pitanja (ustav, Kosovo, EU-integracije). I sve je to za ovih šest meseci otišlo u paramparčad i neće biti sastavljeno nikakvim kvazi-pomirenjem zaraćenih frakcija sa osme sednice, nikakvom holivudskom idilom Tadićevih demokrata i Dačićevih socijalista – pa čak ni (“sabornim”) svesrpskim koktelom na travnjaku britanske ambasade. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Nacionalno pomirenje |
|
|
|
Ivici Dačiću se mora priznati da je do sada savršeno i uz minimalne žrtve po sebe i stranku vodio ovu postizbornu igru. Ali ovo nije stvar pameti i lukavstva koji mu očigledno ne manjkaju. Čak i kada bi mu zaista “dalo” – kao što po svoj prilici neće – da bude Tadićev premijer, jedini manevarski prostor unutar kojeg će Dačić i njegova stranka još moći da se kreću jeste onaj između sudbine Baneta Ivkovića u Đinđićevom DOS-u i statusa Dušana Mihajlovića i Nove Demokratije u svojevremeno veoma sličnom Miloševićevom projektu “vlade narodnog jedinstva”. A Dačić najbolje zna da se ni jedan ni drugi nisu baš politički „naigrali“ – što, razume se, ne znači da obojica nisu profitirali u nekom drugom i konkretnijem smislu. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Svi pomalo socijalisti |
|
|
|
Nije ovde reč o objektivnoj valorizaciji ili nivelaciji istorijskog značaja ove dvojice tragičnih lidera. Radi se samo o podsećanju da će stvari gledane iz ugla es-pe-esovskog glasača i funkcionera po svoj prilici izgledati nešto drugačije nego što se čine iz vizure prosečnog konzumenta Blica ili TV B92. I otkuda nekom ideja da Dačić danas treba više da se stidi i distancira od Miloševićevog nasleđa, nego Tadić od Đinđićevog? Tačno je, doduše, da u to veruje otprilike pola Srbije, ali tačno je i da među njima zasigurno nema nijednog sadašnjeg niti budućeg glasača SPS-a i Ivice Dačića. Kao što među onima koji ovih dana naglašeno brinu o budućnosti SPS-a i levice u Srbiji, sve gurajući ih u savez sa Mlađanom Dinkićem i Vukom Draškovićem, nema verovatno ni jednog jedinog levičara. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Od gotovog veresija |
|
|
|
Tako se, još jednom, u najogoljenijem obliku pokazuje licemerje dobrog dela srpske medijske i NVO scene, koja od situacije do situacije rasteže ili sužava pojam “demokratskog bloka” i “evro-reformskih snaga”. Pa se onda, u redovnim okolnostima i u izbornim kampanjama, reformski i demokratski atribut priznaje samo LDP-u i DS-u, a posle izbora, kada se glasovi prebroje, prema potrebi, “amnestira” ne samo mrski Koštunica, nego i ozloglašeni Velja Ilić, pa čak i sam SPS. Zbilja, kako to da je Ivica Dačić snaga prošlosti i mraka onda kada podržava vladu Vojislava Koštunice, a perspektivni reformista ukoliko se opredeli za koaliciju sa demokratama? I kako je to “gospodin Palma ” preko noći avanzovao od “Arkanovog saborca” i haškog kandidata do velike uzdanice i mlade nade evropske Srbije? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: U se - i u svoje kljuse |
|
|
|
U Srbiji već godinama deluje prećutni savez, takoreći «sveta alijansa» medija, elite i tzv. struke oko neupitnosti i bezalternativnosti srpskog evropskog kursa. Čak ni oko teritorijalnog integriteta, nečeg što bi u svakoj iole normalnoj zemlji bilo naprosto podrazumevano, nema ni približno tolikog konsenzusa.Vi u Srbiji imate najmanje jednu ozbiljnu stranku (plus još nekoliko manjih) koja misli da je teritorijalni integritet zemlje manje bitan od viznih olakšica i evropskih integracija, a nemate doslovno nijednu koja bi, na primer, bila otvoreno protiv ulaska u EU. >>ceo tekst pristigli komentari |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Uvela ruža evropska |
|
|
|
E, sad, druga je stvar što bi Havijer Solana, da su Srbi zaista malo skloniji, ne “gledanju unazad”, nego makar elementarnom nacionalnom pamćenju i dostojanstvu kojim se inače toliko ponose, što bi, dakle, u tom slučaju, dotični Solana u Srbiji već odavno morao biti proglašen personom non grata, umesto što nam, zajedno sa haškim tužilaštvom i Olijem Renom, odmerava stepen napretka na evropskom putu. Nema veze što Solana, kažu upućeni, “nije najgori”. Nema veze ni što svi znamo da je on u čitavoj toj priči bio samo pion koji je izvršavao tuđa naređenja i što smo se tokom ovih godina već svi nekako navikli na njega i njegov dobroćudni osmeh sa kojim redovno tapka po leđima raznorazne balkanske posetioce. Ali Solana je, uz generala Vesli Klarka, bio formalno najodgovorniji za zločine počinjene tokom sramnog NATO bombardovanja, te je, u tom formalnom smislu, zdravljenje i slikanje sa njim ništa manje skandalozno od onoga sa Haardinajem ili Tačijem – čega se inače svi srpski zvaničnici ipak pažljivo klone. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Ustati ili leći - pitanje je sad |
|
|
|
Sve u svemu, priča o današnjoj Srbiji, Kosovu i Evropi može se možda najbolje predstaviti pomoću jednog starog vica. Onog u kojem petao juri dve koke oko bunjišta, i jedna od njih, sva zadihana, posle nekog vremena kaže drugoj: “Ja ću da stanem, ne mogu više”. A druga na to odgovara – “Ja ću da optrčim još koji krug, da ne pomisli da sam laka ženska”. (Doduše, teoretski gledano, pored ovih postojale su još dve mogućnosti - da se odmah mirno predaju i legnu, ili da pokušaju da se napadaču zajednički suprotstave.) E sad, ko je u savremenom svetu taj agresivni petao iz priče, svima je manje-više jasno. A jasno je i to kakve su mu namere. A ko bi u ovom našem lokalnom političkom jatu najviše odgovarao opisu koje od pomenutih koka, ko se buni, ko leže i ko “optrčava” još koji krug – i koja nam je od ovih reakcija najbliža – to ćemo, svako za sebe, morati da zaključimo najkasnije do 11. maja. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Evropa ili smrt |
|
|
|
Znaju to Evropljani, znaju to i u Tadićevom štabu, a znaju i njegovi politički protivnici. Ali ne znaju srpski birači jer ih, zapravo, o tome slabo ko obaveštava. A dilema Kosovo ili Evropa ne samo da je lažna – nego, uz to, i potpuno sramna . Lažna je, pored ostalog, i zato što nam odustajanje od jedne stvari uopšte ne garantuje da ćemo dobiti drugu. A zašto sramna? Pa, zato što te dve stvari naprosto nisu poredive. Uostalom, zamislite na trenutak kakva bi bila reakcija i kakav bi odgovor stigao da je, kojim slučajem, slično pitanje – “Evropa ili Krajina”, “Evropa ili Knin”, ili “Evropa ili Baranja” – sredinom devedesetih bilo postavljeno pred hrvatsku državu i hrvatsku javnost? I šta bi, na primer, bilo sa “evropskim perspektivama” jedne Rumunije da joj je kao uslov postavljeno mirenje sa nezavisnošću Transilvanije? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Prorok u selu |
|
|
|
Dakle, predviđam ozbiljnu političku gužvu koja se neće završiti sa 11. majem, kao što se nije završila ni sa predsedničkim izborima. Predviđam da, uprkos obećanjima koja će narednih dana i nedelja da pljušte sa svih strana – kao, uostalom, i svih prethodnih godina – standard neće porasti i, u celini gledano, ko god da pobedi nećemo živeti bolje. Slutim da će biti samo još produbljena ova pogubna politička polarizacija iz koje – ne računajući naše neprijatelje – ni za koga ništa dobro ne može proizaći. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Majka svih kampanja |
|
|
|
Možda bi za Srbiju, ovakvu kakva je, bilo najbolje da je vlada u ovom sastavu mogla postići neki minimum saglasnosti i da je tako izbegnuta drama koja nas čeka narednih meseci. Ali to nije bilo moguće. Ta vlada je od početka bila jedna velika (samo)obmana od koje su na kraju gotovo svi imali više štete nego koristi. I moglo bi se reći da su od nje profitirali samo stranci koji su je pravili i radikali koji su iz nje izostali. I donekle DS, koji je za vladu bio zainteresovan samo dok se ne završe predsednički izbori i Tadić ne obnovi svoj predsednički mandat. (Doduše, da je bilo baš po njima, demokrate bi stvar verovatno prolongirale još za koji mesec, dok još malo ne splasnu kosovske tenzije, i zato se u kalkulacijama njima naklonjenih analitičara kao najpovoljniji termin za nove izbore uglavnom pojavljivao septembar.) >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Đorđe Vukadinović: Kosovski hokus-pokus |
|
|
|
Naravno da je važno sačuvati razum, pribranost i mir u teškim situacijama. Ali u svemu treba imati mere i ukusa. Pa i za pokojnikom je red da se žali makar pristojnih četrdeset dana. Ako već ne i čitava godina. A valjda je Kosovo u tom pogledu zasluživalo makar status jednog (o)srednje bliskog rođaka. Neke naše evro-demokrate, međutim, nisu sačekali da prođe ni cela nedelja i već su požurili da skinu kosovsku crninu. Naravno da je izvesno preterivanje zakljinjanje koje se moglo čuti u danima oko 17. februara kako “nema Srbije bez Kosova”. Ali je svakako mnogo veće preterivanje i mnogo veća neistina tvrdnja – koju, inače, ovde slušamo godinama – o tome kako, zapravo, nema Srbije bez EU, bez sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i sličnih stvari. >>ceo tekst pristigli komentari |
|
|
|
|
|
|
|
Sve kolumne Đorđa Vukadinovića |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Pomirenje (ne)pomirljivih |
|
|
|
Ako iz ovog ugla posmatramo, Deklaracija koju najavljuju DS i SPS je više nego dobrodošla. Ali, ona bi morala imati i nešto drugačiji sadržaj i nešto drugačije aktere. Za sadržaj smo već rekli da bi se sastojao iz jasnih pravila tolerancije i koegzistencije. Akteri bi, međutim, bili ne samo vladajuće i opozicione stranke, već i veliki mediji. Srbiji je potrebno pomirenje. Ali, ne samo stranaka u vlasti. Svi koji deluju u javnosti moraju da se odreknu verbalnog nasilja i institucionalnih progona. Ako se oko toga uspostavi konsenzus, lakše ćemo prebroditi iskušenja koja nam se spremaju. Ako to pak ne učinimo, ne samo da će nam se javnost svesti na jalovo propagandno prepucavanje jednoumnih medija nego ćemo se naći u situaciji da će prva veća ekonomska ili društvena kriza za mnoge iz naše okoline biti znak da sa reči pređu i na dela. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Ambasador Vojvodine u EU |
|
|
|
Statut Vojvodine tako i na simboličkom i na institucionalnom planu stvara svojevrsni „korpus separatum” na tlu države Srbije. Odvojene institucije daće odvojene elite, a odvojene elite brzo će dati odvojene identitete. Nadareni Novosađani ili Vrščani moći će od sada da prave čitavu političku karijeru, pa i da odu u Brisel kao „diplomatski predstavnici Vojvodine”, a da uopšte i ne vide Beograd. Tako će biti i u nauci, kulturi ili obrazovanju. A kad se dobije institucionalno i psihološki odvojena elita, kao što se već desilo i u slučaju Crne Gore, samo je pitanje vremena kada će se roditi ideja o odvojenim nacionalnim identitetima. Jedna naša NVO, znamenita po zalaganjima za nezavisnu Crnu Goru i nezavisno Kosovo, već je izdala knjigu pod nazivom „Vojvođanski identitet”. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Granice samoponižavanja |
|
|
|
Nešto duboko nije u redu sa našom javnošću. Ona prečesto postavlja pogrešna pitanja i bavi se pogrešnim temama. Poljska, članica EU, ne dozvoljava privrednim subjektima iz EU da kupuju zemlju, čekajući da EU konačno dozvoli Poljacima da se mogu legalno zapošljavati po celoj EU. Srbija ne samo da nije članica EU. Ona još nije ni kandidat za članstvo u EU. Srbiji ni SSP nije ratifikovan. Na Srbiju se čak ne primenjuje ni elementarni Prelazni sporazum. Ali, naši političari su rešeni da se u Srbiji odmah primenjuje sve ono što druge zemlje neće da primene ni kao članice. A pitanja koja bi slobodna i odgovorna javnost postavila jesu: Zar je moguće da nema granica našem (samo)ponižavanju? Zar je moguće da smo toliko bedni? Ili se to samoponižavanje i dešava samo zato da bi neko postao još siromašniji, a neko još bogatiji? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Parastos za opoziciju |
|
|
|
Ogromna energija narodnog nezadovoljstva, spontano probuđena 17. februara, energija koja je mogla čitav sistem da dovede u pitanje, nije bila iskorišćena i nestala je. Oni koji nisu znali tu energiju da zadrže, poleteli su da raspišu izbore. No, iako je narod većinom glasao za suverenističke stranke, jedna stranka iz suverenističkog bloka prešla je na drugu stranu. Tako je sa suverenističkim glasovima napravljena unionistička vlada. Štaviše, zahvaljujući upravo tom prebegu, unionisti su dobili i Beograd , preuzevši gotovo sve nacionalne resurse. A sada, sa slomom najveće opozicione stranke, njihova vlast izgleda jače i trajnije nego ijedna druga posle Miloševića. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Azijatkinje za naše momke |
|
|
|
Štošta nije u redu sa sistemom vrednosti kojem podučavamo našu decu. Naša elita je za ideal uzela kulturu hedonizma, materijalizma i konzumerizma. Socijalnim oponašanjem taj ideal je proširen do podnožja društva. Svi govorimo samo o pravima, ne i o dužnostima, samo o zabavi, ne i o radu, samo o novcu, ne i o požrtvovanosti. Društvo sa takvim sistemom vrednosti mora početi da nestaje. Ili da završi sa idejom o uvozu Azijatkinja i Kubanaca. Naravno da se ništa ne rešava tihom smenom Vasiljevića. Još manje se rešava čekanjem na ulazak u EUtopiju, tu svojevrsnu „zemlju dembeliju” materijalizma i konzumerizma. Rešenje je, naravno, u drugačijem sistemu vrednosti. I u novoj eliti, koja će o tim vrednostima svedočiti. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Vojvođanski "Praviteljstvujušči sovjet" |
|
|
|
Društvene nauke nas uče da će se institucije, ma kako samo formalne bile, jednom kad se naprave brzo ispuniti sadržajem. Elita iz institucija uvek teži maksimalizovanju moći zahtevajući za „svoju” instituciju sve nadležnosti koje može da dobije. Jednom kada na čelu Vojvodine bude „vlada”, ona će prirodno težiti da se izjednači sa onom u Beogradu. Vlada iz Novog Sada stajaće naspram vlade u Beogradu, kao što i Čanak misli da vojvođanska skupština stoji naspram skupštine u Beogradu, kao suverena skupština naspram suverene skupštine. Ne treba puno pameti pa videti kuda to vodi. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Alternativna istorija |
|
|
|
Kao što policija treba da radi svoj posao, objektivno i uravnoteženo, isto treba da radi i javnost. Ali, mi izgleda samo umemo da idemo iz krajnosti u krajnost. Tako je u ovoj, ali i u drugim političkim stvarima. Mi svet vidimo crno-belo: ono što je kod političkog suparnika mana, to je kod nas vrlina. „Njihova” policija, koja bije novinara ili demonstranta oborenog na zemlju, jeste „fašistička”. „Naša”, pak, koja to isto radi, jeste „efikasna” i „modernizovana” (ili smatramo da se čitava scena jednostavno nije ni dogodila). Mislim da postoji jasna granica upotrebe policijskog pendreka. Tu granicu čini novinar sa iskaznicom i demonstrant koji leži na zemlji. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Srbija ili Građanija |
|
|
|
Najpre je napadnuta himna. Izračunato je da se u njoj petnaest puta pominje reč „srpski”. To je, navodno, neprihvatljivo za zemlju u kojoj manjine čine petinu stanovništva. Takođe, rečeno je da je to bila himna Karadžića i Arkana. Ona je „u mnogim glavama povezana sa idejom Velike Srbije”. Konačno, i njen tekst je neprihvatljiv zbog,,religiozno-militantno-nacionalističkog sadržaja”. Ovde nalazimo sve elemente specifičnog krajnjaštva, nazvanog „građanizam”. Po tom stanovištu, ako je država dobila ime po većinskoj naciji, pridev iz tog imena ne sme se koristiti samo zato da se nacionalne manjine ne osete zapostavljenim. Zanimljivo je da ovakve ideje postoje jedino u Srbiji. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić:
Iza liberalne fasade |
|
|
|
Ali,
ni tu naši reformisti
nisu stali. Oni su
okrenuli pogled ka
medijima i sa užasom
opazili da tu „i dalje,
sasvim nesmetano,
stoluje Koštuničina
ekipa (b)analitičara i
novinara”, pri čemu se
„nekako uvek zaboravlja
da su svi, ali svi
tabloidi, patriotskog,
dakle pro-Koštuničinog
pogleda na svet”
(Milenković). Naši
liberalni evropejci
stvarno misle da je
„teško reći da su
radikali i DSS
opozicija, jer su oni
ideološki na vlasti”
(Dejan Ilić). Takav
neverovatan paradoks
dolazi od toga što, kako
je lepo objasnila Sonja
Biserko, „srpski
nacionalizam još nije
poražen. On živi u
školama, na
univerzitetu, u
medijima”. Ali, srećom,
tu je i lek: „radikalni
nacionalizam ne nestaje
sam od sebe (...). Zato
je neophodna inicijativa
izvana. EU, pre svega, u
svojim odnosima sa
Srbijom treba radikalno
da menja i vrednosni
sistem, bez kojeg
dugoročno neće doći do
stvarnih promena”.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Kao posle 9. marta? |
|
|
|
Sve ove sličnosti pokazuju ne samo da istorija ume da se ponovi. One pokazuju i da elita ume da ponovi greške iz prošlosti. Satanizacija, pa i kriminalizacija opozicije bila je jedna od osnovnih pogrešaka Miloševića. On te, 1991, jeste bio jak. Ali, njegov odnos prema opoziciji nije bio izraz snage, već arogancije. Time je u mnogo čemu zatrovan politički život u Srbiji. Bilo bi loše ako bi istim putem krenula i sadašnja vladajuća elita. Sa druge strane, ulično nasilje zaista ne može odvesti ni opoziciju daleko. SPO je 1. juna 1993. izvršio juriš na skupštinu. Tom prilikom poginuo je jedan policajac. Učinak je bio hapšenje lidera stranke i ozbiljna kriza opozicije. Tek kada su SPO i opozicija kao svoje isključivo sredstvo izabrali mirne proteste (1996/97), postignuti su opipljiviji rezultati. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Posle Orića i Haradinaja |
|
|
|
Moram da priznam da spadam u one koji se nisu previše obradovali vesti od 21. jula. Haški sud je, posle oslobađajućih presuda Oriću i Haradinaju za mene definitivno prestao biti sud pravde. Karadžić je svakako politički odgovoran za ratne zločine počinjene u Srebrenici. Ali, on makar lično nikoga nije ubio. Orić i Haradinaj su, međutim, svojeručno ubijali žrtve. A danas slobodno šetaju Sarajevom i Prištinom, slobodni od svake krivice, slobodni od svakog zahteva za pravdom. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Nije sve "biti na evropskom putu" |
|
|
|
Nedavno su u ovoj rubrici objavljena dva napisa posvećena poricanju sumnji u autoritarne tendencije predsednika Tadića. U prvom je kritikovan neimenovani „dežurni analitičar 'državne' provenijencije” koji je tvrdio da Tadić uvodi totalitarizam. U drugom se priznaje da se kod Tadića možda mogu uočiti tendencije koje „mirišu” na autoritarnost, ali se za njih daju izvesna opravdanja. O oba pitanja u ovoj analizi ću da kažem ponešto. Kada sam se raspitivao koji je to „dežurni analitičar” tvrdio da Tadić uvodi totalitarizam, rečeno mi je – da sam to ja! I zaista, posle listanja prošlonedeljne štampe, našao sam da je izvestan tabloid objavio moju izjavu takve sadržine. Sećam se da sam razgovarao sa novinarkom o toj temi. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Koalicija na obećanjima |
|
|
|
Dodatnu stabilnost vladi verovatno će davati i oni koji su učestvovali u njenom pravljenju. Za ovu vladu kažu da je dete dvojice ambasadora i trojice tajkuna. Šta god da je tačno, oni koji su je pravili koristiće svoj uticaj i da bi je sačuvali. Ona mora da potraje dokle god obezbeđuje odgovarajuće interese u Srbiji. Ti interesi su, barem što se ambasadora tiče, smirivanje kosovske krize i ograničenje ruskog uticaja. Upravo u ovim pitanjima vlada i njena hegemona stranka izgleda da će morati da vraćaju izvesne dugove napravljene u obe izborne kampanje (predsedničkoj i za parlamentarne izbore). Administracije iz Vašingtona i Brisela svakako nisu davale svoju podršku zbog nečijih lepih očiju. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Rentijeri okolnosti |
|
|
|
DSS ide u opoziciju uzdajući se da nova vlada neće dugo trajati. Ljudi iz te stranke izgleda misle da će se malo „odmoriti” u opoziciji, pa će se opet, za godinu dve, naći u ministarskim foteljama. Da li je to baš tako? DSS izgleda ne shvata da je na vlast dva puta dolazio više sticajem okolnosti nego sopstvenom zaslugom i radom . Da Milošević, 2000. godine, nije poželeo da ga direktno narod izabere, Koštunica bi ostao samo jedan od 18 lidera DOS-a. On je dobio šansu zbog ličnih osobina – neuprljanosti i privrženosti naciji i demokratiji. Samo taj splet okolnosti i ličnog karaktera izbacio je Koštunicu u prvi plan. Za to nije bila zaslužna niti snaga njegove stranke, ni nekakva dobra politika DSS-a. >>ceo tekst pristigli komentari |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Pouke irskog "Ne" |
|
|
|
Opšti osećaj građanskog društva u Irskoj, kao i ranije u Francuskoj i Holandiji, bio je da se gubi uticaj na demokratske institucije i na sopstvenu sudbinu. Odista, jedna stvar je uticaj građanina na parlament zemlje od 4,2 miliona duša, koliko broji Irska, a sasvim je nešto drugo uticaj birača na parlament superdržave od 300 miliona stanovnika, koliko broji EU. Ljudi se ionako žale na otuđenost političara u nacionalnom parlamentu. Sada se ti ljudi mogu zapitati – šta će biti s nama kada nam zavladaju parlamentarci iz Strazbura? Ko će tamo da zastupa naše interese i sa koliko uspeha? Što je najgore, evrobirokratija je do sada pokazivala sklonost ka brzom uvećavanju i još bržem korumpiranju. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Samo da bi jedan čovek otišao |
|
|
|
Izgleda da je taj čovek, ma šta o njemu mislili, ipak nekako nezgodan. Izgleda da je počeo da smeta. Nezgodan je, valjda, zato što mu se ne može prebaciti da je diktator, kao onom pre njega. Ne mogu mu se prebaciti ni ratni zločini. Ne može se ni kupiti, nekako je zadrt. Uhvatio se Kosova 2004, taman kad su na njega svi zaboravili. Uznemirio javnost, čak okupio stranke. Srbija je prvi put, posle 2000, pružila otpor. I pošto se Rusija umešala, od plana da Kosovo „padne šap'tom” nije bilo ništa. Na pitanju Kosova, uz najveću i najbogatiju zemlju sveta stalo je 40 zemalja, uz malu Srbiju 150. Nepojamno. Taj čovek je postao smetnja. Zato na njegovom primeru treba pokazati kako prolazi svako ko pruži otpor. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Blato površnosti i naivnosti |
|
|
|
Đelić se tome suprotstavio. On se požalio da Kacin „nema uravnotežen i nepristrasan odnos prema Srbiji”. Na to je Kacin uzvratio pravom salvom ponižavajućih komentara. Optužio je Đelića, koji je potpisao SSP, da je „pokazao da ne razume proces pridruživanja”. Đelić se, po njemu, meša u rad više instance, koja nije u vezi ni sa kakvim stavom srpskih državnih predstavnika. Njima bi bilo bolje da obezbede stvaranje „proevropske vlade”, „proevropske skupštine” i da uhvate Mladića, rekao je Kacin, nego da protestuju zbog podizanja kosovske „državne” zastave. „Srbija nije članica EU”, odbrusio je još, „a na ovaj način da si umišlja da će izvršna grana vlasti iz države kandidata uticati na rad zakonodavne grane vlasti iz EU – e, to neće moći!”. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Maska za egoizam i snobizam |
|
|
|
Očigledno da je Beograd 2008. raskrsnica u politici Srbije. Aleksandar Pavić je lepo primetio da onaj ko iskreno hoće nacionalno pomirenje danas, ima priliku da ga pokaže na primeru Beograda. Hoćete da učinite kraj političkom aparthejdu u Srbiji? Hoćete da iščupate korene mogućeg građanskog rata? Otrpite, onda, mogućnost da vam Bitef otvori i Aleksandar Vučić. Ne želite radikale u Beogradu? Sve ćete uraditi da to izbegnete? Onda skupite petlju i na ulaznim vratima svoje institucije, kao svaki dobri politički rasista, lepo napišite: „Zabranjen ulaz za pse, Jevreje i radikale”. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Izjavom protiv izjave |
|
|
|
Slično, i „druga Srbija” smatra da se na Srbe iz „prve Srbije” ne mogu primenjivati uobičajena demokratska pravila. Srbi iz „prve Srbije”, naime, najpre moraju biti „lustrirani”, a njihove stranke „reformisane”, da bi tek onda mogli da budu smatrani jednako vrednim članovima zajednice. I tek kada se, kroz naročiti postupak, kvalifikuju za punopravne članove zajednice, tek onda mogu dobiti celovita građanska i demokratska prava. Recimo, da nastupaju u svim medijima (uključiv i B92), ili da mogu da obrazuju vladu (ako imaju parlamentarnu većinu). Predsednikova izjava od 11. maja bila je jasni refleks te ideje. Ali, njegova izjava od 19. maja – daje Srbiji potrebno nacionalno pomirenje – bila je izuzetno važan iskorak baš iz te „drugosrbijanske” matrice isključivanja. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Predsednik i većina |
|
|
|
U izbornoj noći, međutim, kao da se pred nama pojavio neko drugi. Kao da je umesto Tadića pred novinare izašao Čedomir Jovanović. Naime, ideja da volja građana nije isto što i parlamentarna većina tipična je za LDP. Kada je Tomislav Nikolić izabran za predsednika skupštine LDP je odmah porekao legitimitet tom izboru. „Tačno je, za Nikolića je glasala većina”, objašnjavao je Jovanović („Poligraf”, 9. maj 2007), ,,ali ta većina nije demokratska, ta većina nije onakva kakva mora biti da bismo mi poštovali volju te većine”. Zato je Jovanović 2007. tražio od Tadića da nikako ne daje mandat suverenističkoj većini. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Kraj vajmarske Srbije? |
|
|
|
Šta bi se desilo ukoliko pritisak iz SAD i EU ne bude prejak, a suverenisti pametno odgovore na izazove? Šta ako demokratski poredak, pod vlašću SRS, DSS i SPS ne bude ugrožen, a demokratske ustanove u dobrom stanju dočekaju sledeće izbore? Treba znati da, kako god da se završe, ti izbori mogu označiti kraj postkomunističke i postnacionalističke transformacije. Transformacija je završena onda kada stranke iz starog, autoritarnog sistema pokažu da su se i same demokratski preobrazile, odnosno da su, obavljajući vlast, sačuvale demokratski poredak i po demokratskim pravilima igre sišle ili ostale na vlasti. Ukoliko dođe do takvog razvoja događaja, to bi, opet, moglo voditi daljoj stabilizaciji demokratije i izlasku iz tipično vajmarske nestabilnosti. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: U ime elite ili birača |
|
|
|
Pametni ljudi u SRS, DSS i SPS jasno vide da, ako žele da naprave zajedničku vladu, potrebne su im dve pobede. Jedna na izborima, a druga nakon njih. Ova druga nije ništa manje važna od prve. Ona će značiti pridobijanje bar dela elite za svoju politiku. To pridobijanje se može postići samo demonstracijom odgovornosti, posvećenosti i savesnosti. Ljudi iz ovih triju stranaka moraju na delu, a ne samo na rečima, da državne i narodne interese postave iznad ličnih. Tako nešto može da uradi samo istinska nacionalna elita. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Tri skrivene istine |
|
|
|
Čak i u ovom obliku, SSP teško da može da prođe ratifikaciju u parlamentima mnogih EU zemalja. Naime, u njegovom članu 135 navodi se da će obe strane Kosovo tretirati u skladu sa Rezolucijom 1244. Ali, kako ćete da usvojite dokument u kome se kaže da je Kosovo teritorija pod upravom UN, ako je vaša zemlja to isto Kosovo u međuvremenu već priznala kao nezavisnu državu? I, ako će i sa sadašnjim tekstom SSP-a biti povuci-potegni, još manje je moguće da se SSP popravi onako kako to traži Koštunica. Može li se, recimo, zamisliti nemački parlamentarac koji glasa za dokument u kome se kaže da je Kosovo sastavni deo Srbije, dok nemački ambasador odavno sedi u Prištini? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Briselski adrenalin |
|
|
|
I koji je model upliva imao više uspeha? Model „štapa”, ili model „šargarepe”? Naravno, ovaj drugi. To ne znači da je samo to odlučilo izbore. Ali, iskustvo je pokazalo da ovdašnji birači bolje reaguju na pozitivne poruke, nego na negativne. Prevedeno na slučaj izbora iz 2008, briselski zvaničnici najpre treba da prestanu sa pretnjama o nekakvoj „samoizolaciji”. Ali, što je važnije, oni treba da ponude jasnu nagradu. One, 2000. godine, jedno od obećanja bilo je „otvaranje pregovora za zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju”. Pa, najmanje što se sada može učiniti jeste da se Srbiji konačno ponudi da taj sporazum i potpiše! >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Dačić uz većinu |
|
|
|
Ako se Dačić bude držao onoga što sada govori i ako se ne desi neki spektakularni preokret koji će dovesti do toga da DS i DSS ponovo padnu jedan drugom u zagrljaj, ishod izbora je izvestan. Novu vladu praviće SRS, DSS i SPS. Nedoumica je samo da li će SRS i DSS imati dovoljno mandata da sami obrazuju kabinet. Ali, računica trenutno izgleda neumoljivo. Kakva god da bude, nova vlada svakako neće biti „evroreformska“. Pod sadašnjim uslovima, postoji samo jedna šansa za DS. Da nakon najnovije Dačićeve deklaracije potopi SPS ispod linije cenzusa i pomogne „jurodivom“ LDP-u da uskoči u skupštinu. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Korupcijski krug |
|
|
|
Prosečni birač će o sumnjama za korupciju saznati jedino ako iza različitih frakcija političke elite stoje različite frakcije ekonomske elite. Tek onda će svaka frakcija koristiti svoje medije za međusobne napade. Međutim, u vremenima kada vlada primirje, uspostavlja se pravi kartel, politički, ekonomski i medijski. On kao kakav veliki parazit isisava ono malo životnih sokova kojih je još ostalo u ovom narodu. Poznavaoci korupcije kažu da na svaki dinar funkcionerskog mita dolazi tri do četiri dinara štete koja je nanesena javnoj imovini. Da bi neki funkcioner uzeo 25 miliona evra, neko mora biti opljačkan za 100 miliona evra. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Simbol za nešto drugo |
|
|
|
To amerikanofilstvo bilo je poprilično duboko i sa punim uverenjem u vrednost američkog ideala slobode. Ono se, istina, počelo ozbiljnije kruniti već tokom devedesetih. Ali, nakon 5. oktobra, izgledalo je da su svi nesporazumi razrešeni. Zato je i postavljanje onakvog znaka bilo doživljeno kao savezništvo u zastupanju temeljnih vrednosti. Sa 17. februarom, međutim, sve se promenilo. Većina političke klase i većina inteligencije u Srbiji danas loše misli o SAD. Smatra se kao dokaz nejake inteligencije (ili pak jake amoralnosti) ako se hvali bilo koji aspekt američke politike. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Žal za vladom |
|
|
|
Sve ovo nam se dogodilo, i sve će nam se to i dalje događati, zbog 17. februara. Srbija je, jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova, gurnuta u haos. I sada taj haos treba savladati. Svako od nas će se, u vremenu koje dolazi, hteo to ili ne, obresti na jednoj od strana rascepa. Ali, hajde da zbog tog rascepa međusobno ne zaratimo. Hajde da se ne posvađamo sa svojim prijateljima. Hajde da ne zamrzimo sve koji su sa „druge” strane raseda. I, hajde da ostanemo pristojni. Kosovski izazov, koji nam je 17. februara nečijom arogancijom ili glupošću nametnut, potopio je ovu vladu. Ali, on ne sme da potopi ovu zemlju. Naše društvo mora da nađe snage da sazri i nadraste ovaj konflikt. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Sve kolumne Slobodana Antonića |
|
|
|
|
|
|
|
Svi kolumne urednika NSPM i svi tekstovi u odeljku Komentari
|
|
|
|
|
|
|
|
Povezane rubrike |
|
|
|
Politički život |
|
|
|
Prenosimo |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Edicija "Politički život" |
Slobodan Antonić Gutanje žaba
Knjige možete kupiti u prostorijama NSPM u Dečanskoj 8 (tel: 3231 206, sredom od 12 do 16 h i petkom od 14 do 17 h) i u knjižarama Plato i Krug komerc. |
NSPM Analize |
|
Novi
broj NSPM |
|
Desna Srbija
Robert Nozik
i Ronald Dvorkin
|
|
Sveske
možete pronaći u knjižarama Medija
centar i Plato ili po ceni od 400
din naručiti pouzećem ili putem pretplate
|
|
|
|
|
|