Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo NIN

 

 

Kristofer Hičens

Antropolog totalitarizma

I to se povremeno događa. Država ili sistem suoče se sa pojedincem koji se ni po koju cenu ne može slomiti. Ako uspeju da prežive, takvi junaci imaju sve izglede da nadžive državu ili sistem koji su ih tako silno potcenili. Naravno, takvih primera nema mnogo, ali možemo ukazati na Nelsona Mendelu koji je odbio da ga oslobode iz zatvora ako pri tom ne budu oslobodili i sve ostale političke zatvorenike i svakako na Aleksandra Solženjicina koga su morali da proteraju iz vlastite zemlje jer na bilo koji drugi način nisu mogli da se izbore sa njim.

Dve su reči koje će uvek biti neraskidivo povezane sa imenom Aleksandra Isajeviča: Gulag i “zek” koja označava izgladnele i premorene zatvorenike tog arhipelaga novog ropstva. U jednom, posebno živom poglavlju svoje anatomije tog stravičnog sistema, Solženjicin parodira marksističko-lenjinističku teoriju samoopredeljenja kako bi dokazao da zekovi zapravo predstavljaju naciju za sebe. U čudesnom Jednom danu Ivana Denisoviča, Solženjicin je zapravo dao geografske i kulturne koordinate jedne dotad neotkrivene zemlje čiji su državljani osuđeni na muke i zaborav. Bio je antropolog totalitarizma. (...) Svako poglavlje Ivana Denisoviča, objavljenog u časopisu Novi mir u Hruščovljevom periodu otopljavanja i destaljinizacije, po svome je uticaju znatno premašilo sve ostale mnogobrojne knjige i traktate napisane po uzusima socrealizma. Uostalom, kad se kaže realizam, to bi trebalo da bude sasvim dovoljno, stvarnosti ne treba prefiks; Solženjicinovo delo je to jasno i neopozivo pokazalo.

Čovek koji je ponosno prešao ratni put kao pripadnik Crvene armije sve do Hitlerove Istočne Pruske, koji je uhapšen i zatočen zbog neke slučajno otkrivene kritike, koji je odslužio celu kaznu i bio oslobođen onog dana kada je Staljin umro, koji je potom preživeo rak, prethodno spoznavši sve strahote sovjetske bolničke nemaštine – od čega takav čovek može više da strahuje? Takvom čoveku siledžijstvo Brežnjevljevog KGB-a i kampanje satanizacije u sovjetskoj štampi nisu mogli da deluju drugačije do kao najezda dosadnih insekata. Samo je jedan strah postojao – ne strah za sopstvenu bezbednost, već strah da njegovo delo neće biti objavljeno. Uprkos tome – i to je ono što smatram posebno važnim – nastavio je da piše. Komunističke siledžije su mogle da unište, konfiskuju ili spale sve što je napisao – a on je ipak nastavio da prenosi svoje misli na papir nastojeći da to očuva za potomstvo. To je vrsta snage koju mi čak ne možemo ni da imenujemo. Možda najjednostavniji način jeste da kažemo da je Solženjicin živeo „kao da” – „kao da je” slobodan građanin, „kao da” ima pravo da proučava istoriju svoje zemlje, „kao da” postoji nešto što se zove ljudsko dostojanstvo.

Onog trenutka kada je uspeo da Arhipelag gulag bude objavljen, pa makar i u piratskom izdanju u inostranstvu, bilo je jasno da je građevini sovjetske vlasti zadat udarac od koga se ona neće oporaviti.

Razume se, niko nije savršen. Tako je Nelson Mendela imao i ima razumevanja za Danijela Arapa Mojija, Fidela Kastra, Gadafija i Roberta Mugabea, čak i pošto su prestali da mu budu potrebni kao privremeni saveznici. A kada je Solženjicin došao u SAD, predsednik Yerald Ford ga, na Kisindžerov savet, nije primio u Belu kuću. Međutim, umesto da osudi tadašnje republikansko očijukanje sa Brežnjevom, Solženjicin se svom žestinom svoje osude okomio na američku ljubav prema rok muzici. Ton u kome je održao svoje zloglasno predavanje na Harvardu ponajviše je podsećao na nekog ajatolaha. Kako je vreme prolazilo, njegove su metamorfoze bivale sve očiglednije i pretvorio se u klasičnog pravoslavnog šovinistu, čiji su radovi sadržali mnogo praznoslovlja i propagande i, kako hoćemo da budemo učtivi, postojali su iz godine u godinu u sve većoj meri idiosinkretski.

Za svoju poslednju knjigu, Dva veka zajedno, posvećenu istorijatu napetih rusko-jevrejskih odnosa, (...) nije dopuštao da se kaže da ima bilo kakve veze sa starim neprijateljskim stavom ruskog nacionalizma prema Jevrejima koji su bili kosmopoliti (i ponekad skloni boljševizmu). Doduše, kada se to sagleda u kontekstu direktnog svrstavanja uz Slobodana Miloševića i svetu srpsku stvar, njegove opijenosti preporođenom Ruskom pravoslavnom crkvom (koja uzgred u državi ima novog sponzora) i njegovog okasnelog divljenja za Vladimira Putina, ta neverovatna Solženjicinova kombinacija najrazličitijih stavova i predrasuda pre će nas podsetiti na Dostojevskog, nego na Tolstoja. Pošto je osudio „surovo” ponašanje NATO na Balkanu, ne rekavši nikada ni reč o ponašanju ruskih vojnika u Čečeniji, Solženjicin je (...) poslednje dane proveo žestoko se okomljujući na one ukrajinske nacionaliste koji, s pravom ili ne, pokušavaju da užase koje su doživeli u sovjetskoj epohi klasifikuju kao „genocid”.

Ipak, i u svojoj najšovinističkijoj fazi, Dostojevski je vredeo bar sto Šolohova ili Gorkih, a Solženjicin je postavio novi standard hrabrosti po kome jedan ruski pisac može da se suprotstavi ledenim okovima ruskog sistema. I sam je u romanu U prvom krugu napisao da je veliki pisac, na neki način, tajna vlada svoje zemlje. Ovde je možda reč o namernom, a možda i o nenamernom odjeku onog Šelijevog da su „pesnici nepriznati zakonodavci sveta”. Samo, nije loše da nas to podseti da pisci, ma koliko da se sami odriču te ideje, ipak snose krajnju odgovornost za politički uticaj koji odaberu da vrše. U tome leži seme tragedije.

(Slejt)

 
 
Copyright by NSPM