Kristofer Hičens
Antropolog totalitarizma
I to se povremeno događa.
Država ili sistem suoče se sa pojedincem koji se ni po koju cenu ne
može slomiti. Ako uspeju da prežive, takvi junaci imaju sve izglede
da nadžive državu ili sistem koji su ih tako silno potcenili.
Naravno, takvih primera nema mnogo, ali možemo ukazati na Nelsona
Mendelu koji je odbio da ga oslobode iz zatvora ako pri tom ne budu
oslobodili i sve ostale političke zatvorenike i svakako na
Aleksandra Solženjicina koga su morali da proteraju iz vlastite
zemlje jer na bilo koji drugi način nisu mogli da se izbore sa njim. Dve su reči koje će uvek biti neraskidivo povezane sa imenom
Aleksandra Isajeviča: Gulag i “zek” koja označava izgladnele i
premorene zatvorenike tog arhipelaga novog ropstva. U jednom,
posebno živom poglavlju svoje anatomije tog stravičnog sistema,
Solženjicin parodira marksističko-lenjinističku teoriju
samoopredeljenja kako bi dokazao da zekovi zapravo predstavljaju
naciju za sebe. U čudesnom Jednom danu Ivana Denisoviča, Solženjicin
je zapravo dao geografske i kulturne koordinate jedne dotad
neotkrivene zemlje čiji su državljani osuđeni na muke i zaborav. Bio
je antropolog totalitarizma. (...) Svako poglavlje Ivana Denisoviča,
objavljenog u časopisu Novi mir u Hruščovljevom periodu otopljavanja
i destaljinizacije, po svome je uticaju znatno premašilo sve ostale
mnogobrojne knjige i traktate napisane po uzusima socrealizma.
Uostalom, kad se kaže realizam, to bi trebalo da bude sasvim
dovoljno, stvarnosti ne treba prefiks; Solženjicinovo delo je to
jasno i neopozivo pokazalo. Čovek koji je ponosno prešao ratni put kao pripadnik Crvene armije
sve do Hitlerove Istočne Pruske, koji je uhapšen i zatočen zbog neke
slučajno otkrivene kritike, koji je odslužio celu kaznu i bio
oslobođen onog dana kada je Staljin umro, koji je potom preživeo
rak, prethodno spoznavši sve strahote sovjetske bolničke nemaštine –
od čega takav čovek može više da strahuje? Takvom čoveku
siledžijstvo Brežnjevljevog KGB-a i kampanje satanizacije u
sovjetskoj štampi nisu mogli da deluju drugačije do kao najezda
dosadnih insekata. Samo je jedan strah postojao – ne strah za
sopstvenu bezbednost, već strah da njegovo delo neće biti
objavljeno. Uprkos tome – i to je ono što smatram posebno važnim –
nastavio je da piše. Komunističke siledžije su mogle da unište,
konfiskuju ili spale sve što je napisao – a on je ipak nastavio da
prenosi svoje misli na papir nastojeći da to očuva za potomstvo. To
je vrsta snage koju mi čak ne možemo ni da imenujemo. Možda
najjednostavniji način jeste da kažemo da je Solženjicin živeo „kao
da” – „kao da je” slobodan građanin, „kao da” ima pravo da proučava
istoriju svoje zemlje, „kao da” postoji nešto što se zove ljudsko
dostojanstvo. Onog trenutka kada je uspeo da Arhipelag gulag bude objavljen, pa
makar i u piratskom izdanju u inostranstvu, bilo je jasno da je
građevini sovjetske vlasti zadat udarac od koga se ona neće
oporaviti. Razume se, niko nije savršen. Tako je Nelson Mendela imao i ima
razumevanja za Danijela Arapa Mojija, Fidela Kastra, Gadafija i
Roberta Mugabea, čak i pošto su prestali da mu budu potrebni kao
privremeni saveznici. A kada je Solženjicin došao u SAD, predsednik
Yerald Ford ga, na Kisindžerov savet, nije primio u Belu kuću.
Međutim, umesto da osudi tadašnje republikansko očijukanje sa
Brežnjevom, Solženjicin se svom žestinom svoje osude okomio na
američku ljubav prema rok muzici. Ton u kome je održao svoje
zloglasno predavanje na Harvardu ponajviše je podsećao na nekog
ajatolaha. Kako je vreme prolazilo, njegove su metamorfoze bivale
sve očiglednije i pretvorio se u klasičnog pravoslavnog šovinistu,
čiji su radovi sadržali mnogo praznoslovlja i propagande i, kako
hoćemo da budemo učtivi, postojali su iz godine u godinu u sve većoj
meri idiosinkretski. Za svoju poslednju knjigu, Dva veka zajedno, posvećenu istorijatu
napetih rusko-jevrejskih odnosa, (...) nije dopuštao da se kaže da
ima bilo kakve veze sa starim neprijateljskim stavom ruskog
nacionalizma prema Jevrejima koji su bili kosmopoliti (i ponekad
skloni boljševizmu). Doduše, kada se to sagleda u kontekstu
direktnog svrstavanja uz Slobodana Miloševića i svetu srpsku stvar,
njegove opijenosti preporođenom Ruskom pravoslavnom crkvom (koja
uzgred u državi ima novog sponzora) i njegovog okasnelog divljenja
za Vladimira Putina, ta neverovatna Solženjicinova kombinacija
najrazličitijih stavova i predrasuda pre će nas podsetiti na
Dostojevskog, nego na Tolstoja. Pošto je osudio „surovo” ponašanje
NATO na Balkanu, ne rekavši nikada ni reč o ponašanju ruskih vojnika
u Čečeniji, Solženjicin je (...) poslednje dane proveo žestoko se
okomljujući na one ukrajinske nacionaliste koji, s pravom ili ne,
pokušavaju da užase koje su doživeli u sovjetskoj epohi klasifikuju
kao „genocid”. Ipak, i u svojoj najšovinističkijoj fazi, Dostojevski je vredeo bar
sto Šolohova ili Gorkih, a Solženjicin je postavio novi standard
hrabrosti po kome jedan ruski pisac može da se suprotstavi ledenim
okovima ruskog sistema. I sam je u romanu U prvom krugu napisao da
je veliki pisac, na neki način, tajna vlada svoje zemlje. Ovde je
možda reč o namernom, a možda i o nenamernom odjeku onog Šelijevog
da su „pesnici nepriznati zakonodavci sveta”. Samo, nije loše da nas
to podseti da pisci, ma koliko da se sami odriču te ideje, ipak
snose krajnju odgovornost za politički uticaj koji odaberu da vrše.
U tome leži seme tragedije.
(Slejt)
|