|
|
Kulturna politika
|
|
|
Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare! |
|
|
|
|
|
|
|
Slobodan Antonić: Psovačka strana "druge Srbijje" |
|
|
|
Ni jedno glasilo do sada nije u celini bilo pravljeno i popunjavano na taj način. Sada je, međutim, Petar Luković dobio priliku da uređuje čitav medij po svome ukusu. Reč je upravo o «E-novinama». Time je «druga Srbija» dobila glasilo u kojem se bez ikakvih kočnica konačno može govoriti sve što se prohte. «E-novine» su za kratko vreme u mnogo čemu pretekle čak i blogove i forume B92. Zanimljivo je, međutim, da je čitav projekat «E-novina» opravadan upravo željom za civilizovanjem javnog dijaloga! Naime, kako napisa predstavnik osnivača, Branislav Jelić, «E-novine» su pokrenute zato što se «javila potreba za jednim novim medijem, gde se urednici, novinari, saradnici i čitaoci neće ponašati, u javnoj ili privatnoj komunikaciji, na način više primeren besprizornim kafanskim dobacivanjima nego li civilizovanim ljudima. Verbalno nasilje uvek je i samo uvod u svaku drugu vrstu agresivnosti» >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Vladan Milanko: Slamenko |
|
|
|
Prvi propust je pomenuo Veran Bakotić u tekstu “Trojanski konj Druge Srbije”: “g. Antonić je u jednom trenutku otišao predaleko pa je, kritikujući ideološku produkciju partijske aktivistkinje Biljane Srbljanović, istim potezom udario i po najznačajnijim predstavnicima savremene zapadne kulture, od kojih su mnogi delili politička uverenja koja se od uverenja B. Srbljanović razlikuju kao nebo od zemlje. Time je g. Antonić nehotice učinio kompliment g-đi Srbljanović, smeštajući njenu sumnjivu književnu produkciju u društvo najznačajnijih predstavnika savremene umetnosti.” Zatim, u polemici sa feministkinjom Adrijanom Zaharijević, Antonić feministkinje naziva izdajnicama. Ja sam, svojevremeno, mislio da se radi o migu, koji Antonić dobroćudno i šeretski upućuje devojkama. No, sada više nisam siguran. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dragana Kanjevac: Smrt (u) tabloidima |
|
|
|
Tragična smrt naše velike Sonje Savić iznela je na videlo sav užas i pakao domaćeg tabloidnog društva. O, kako su se medijski lešinari obradovali nad bogatom gozbom koju nudi nesrećni kraj neponovljive umetnice! Bez ikakve provere zakotrljala se priča o predoziranju i starom dušeku, da bi već sledećeg dana navodnim veličanjem Sonje, dok je još priča 'vruća', dizali svoje paklene tiraže. Sve ono što je Sonja duboko prezirala pokuljalo je povodom njenog nestanka: taj najcrnji prekoplotski mentalitet bezgrešnog komšiluka koji viri kroz špijunku, broji špriceve, motri ko nema trosed i regal, uvek oseća neke neprijatne mirise i nepogrešivo zna šta se zbiva iza zatvorenih vrata! >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Ivan Ivanović: Ostao sam disident |
|
|
|
Demokratska država, nastala petooktobarskim promenama, obećavala je da će napraviti diskontinuitet od prethodne dve. Ali uskoro se pokazalo da sloboda nije umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj (Branko Miljković). Uzalud sam očekivao, kao i svi drugi disidenti, da će demokratska vlast da ispravi nepravdu komunističkog sistema i da nam bar prizna da smo dali doprinos njegovom rušenju. Ništa od toga. Stari komunisti su preuzeli nove stranke, postali njihovi čelnici. Umesto jedne dobili smo više komunističkih partija, nedemokratskih, autokratskih, piramidalnih. Umesto demokratije dobili smo partokratiju, u kojoj je vlast glavni cilj i smisao života. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nenad Bjelanović: Kusturica kao srpski kulturni simbol |
|
|
|
Kusturica je Anderground-om dao delo kojim je umetnički zaključio epohu jugoslovenstva. Nije redak slučaj da trenuci velike političke krize u darovitim pojedincima, koji se nađu pred krajem jednog vremena, probude neodoljivu snagu da izraze kolektivne istine i kristališu ih u svojim delima, predajući ih na čuvanje potomstvu. Može se reći da Kusturica nikada ne bi napravio ovakav film da nije bilo raspada Jugoslavije, onako kao što Andrić ne bi napisao „Na Drini ćuprija“, da nije bilo Drugog svetskog rata (ili bi je napisao sa drugim intenzitetom i senzibilitetom, svejedno). Pred vratima smrti, kada politička katastrofa u velikim zalogajim guta delove tvog naroda, kao da se u umetniku osećanje obaveze prema naciji, sebi i Bogu desetostruko povećava. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dragomir Anđelković: Samo Srbin sebe sakati |
|
|
|
Krajnje je vreme da se država pozabavi vaspitavanjem nacije, kao što je slučaj u svim normalnim zemljama, u duhu nacionalnog pragmatizma. I to na način koji ne bi zanemarivao multietnički karakter Srbije, ali bi uvažavao i njene etničke temelje. Oni koji umesto koncepta novog srpskog patriotizma, forsiraju politiku samounižavanja, ne rade samo protiv Srba, već rade i protiv onih koji sa nama žive, a od većine nas se po nekom kriterijumu razlikuju. Zato je na istoj strani i Vesna Pešić koja je ne tako davno Emira Kusturicu terala u Sarajevo, kivna što nije hteo da se odrekne svog srpskog korena, kao i primitivac koji je u Kremni izvikivao gnusne, verski obojene pogrde, na njegov račun. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić: O jednoj glokalnoj zabludi |
|
|
|
Koliko se neke kulturne vrednosti mogu spoznati ako npr. posetimo neku zemlju, njene ključne kulturne spomenike i muzeje, ako pročitamo tuce knjiga ili razgovaramo sa njenim žiteljima na osnovama sopstvenih vrednosnih propozicija? Sa koliko kulturnih vrednosti Kine ili nekih islamskih zemalja možemo da se suštinski «individualno obogatimo» ako pročitamo po sto najznačajnih knjiga sa tih prostora, ili ako okusimo njihovu tradicionalnu kuhinju? Koliko o budizmu ili taoizmu i njegovim vrednostima možemo da imamo predstave ako proučimo ključne religiozne spise a ne pokušamo da praktično živimo u skladu sa vrednostima čije su oni izraz, i to onako kako su su u skladu sa njima dosledno živele stotine generacija različitih naroda? Pred ovakvim pitanjima primat individualnog, racionalno shvaćenog identiteta nema ozbiljne odgovore. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nikola Tanasić: „Voli“ – animirana lekcija iz čovečnosti |
|
|
|
Zapravo, malo je filmova koji su pružili mračniju i ironičniju sliku planete Zemlje budućnosti – za 800 godina cela površina planete preplavljena je đubretom, i njenu celu populaciju čine jedan minijaturni robot za „podizanje tereta i preradu otpada“ („Voli“ je zapravo skraćenica za milionsku seriju robota-ćubretara, od kojih je glavni junak jedini „preživeli“ primerak na planeti), jedna bubašvaba i jedna vlat trave. Planeta je potpuno zatrpana đubretom nakon što je, nešto više od sedamsto godina ranije, potpunu kontrolu nad njom preuzela multikorporacija „Kupuj naveliko“ (Buy'n'Large, BnL), nešto poput planetarnog „Vol-Marta“ (čitaj „Delte“) koja je potpuno uspela da uništi svu konkurenciju i nametne se za jedinog proizvođača i snabdevača svih potreba koje ima čovečanstvo. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jovana Papan: Švedska ili užasi blagostanja |
|
|
|
Budući da smo mi dovoljno siromašni da ne možemo ni da sanjamo da kopiramo „švedski model“, posmatrajući njihovo iskustvo bar možemo da zahvalimo na nekim dobrim stranama života u haotičnoj državi, koja, ako ništa drugo, za sada ipak ne uspeva da preuzme totalnu kontrolu nad našim privatnim životima. Što ne znači da ne treba biti na oprezu. Iznova se pokazuje da smo najefikasniji u usvajanju tuđih loših ideja i neuspelih eksperimenata. Najzad, već smo pre nekoliko godina u sklopu (nesumnjivo potrebnih) reformi obrazovanja, pokušali da škole pretvorimo u igraonice i „eksperiment uživo“, kako je govorio tadašnji ministar prosvete. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jens Jesen: Tužni štreberi (NIN) |
|
|
|
Mladima se zamera da nemaju dovoljno znanja, da nisu disciplinovani ili nemaju sposobnost da čekaju i da završe započeti posao. Ali, niko im nikada ne prigovara, da su neposlušni, ili da su buntovnici. A i kako bi? Đaci-praktikanti, kalfe i početnici prihvataju svaku vrstu posla i svaki ugovor, pa i onaj najnepovoljniji, glup, protivan svakoj etičkoj praksi. Gledaju na grubi svet privrede i politike očima nevine srne, samo po koji put pokažu znakove melanholije, kao da su se zarekli, da će što pre da postanu morski psi da prežive u svetu gde vrvi od neprijatelja. Da je svet zao, a iznad svega važi za naš radni vek, u ovo mladi veruju kao u opštepriznatu činjenicu. O tome su često čuli tokom studija, kao, “kada počnete da radite, onda...”. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slavoj Žižek: Kraj "američke ere" (NIN) |
|
|
|
“Američki vek” se završio, zakoračili smo u razdoblje postojanja više centara globalnog kapitalizma: Sjedinjene Države, Evropa, Kina, možda Južna Amerika, a svako predstavlja kapitalizam s specifičnim obeležjem: SAD neoliberalni kapitalizam; Evropa ono preostalo od socijalne države; Kina autoritarni kapitalizam “istočnjačkih vrednosti”; Južna Amerika populistički kapitalizam... Pošto je propao američki pokušaj da se nametne kao jedina supersila (univerzalni policajac), pojavila se potreba za pravilima interakcije lokalnih središta u slučaju sukoba. Zato je današnje vreme opasnije nego što izgleda. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Slavoj Žižek: Komunizam će pobediti (Vreme) |
|
|
|
Šta smatrate svojim najvećim uspehom?
Poglavlja u kojima sam razvio svoje mišljenje kao dobru interpretaciju Hegela.
Koja je najvažnija lekcija kojoj vas je život naučio?
Život je glup, besmislena stvar koja vas ničemu ne uči.
Otkrijte nam neku tajnu.
Komunizam će pobediti. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Filip Grbić: Invazija na humanizam |
|
|
|
Ideologija koja preobražava pojedinca u subjekta na taj način, kao čoveka od krvi i mesa (koji plače, smeje se, pati, raduje se) jeste ideologija humanizma koja dominira u poznom kapitalizmu. U njenoj osnovi leži ideja da smo svi mi ispod svojih uniformi, odela, rita, crnih, belih ili žutih koža – ljudi. Tako shvaćen humanitet pretpostavlja „ideološku neutralnost,“ on se zamišlja kao „neiskvareno srce društva,“ neiscrpni resurs demokratije i ne može po sebi biti izvor bilo kakvog zla, jer svako zlo tobože počinje sa ideologijom – tom „krivom svešću o društvenoj stvarnosti.“ Upravo ta, „anti-ideologičnost“ humanizma jeste njegova ideološka odlika par exelance. Ideologija se sa tog stanovišta uvek shvata kao nešto himerično, utvarno, nerealno i, u krajnjoj liniji, nečovečno. Humanizam sebe vidi kao (vulgarnu) golu istinu o potrebitom biću koje oseća i teži sreći dok izbegava nesreću. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Elizabet Dej: Depresija, represija, marginalizacija: da li su muškarci nove žene? (Guardian) |
|
|
|
I muškarci podležu tradicionalno ženskoj preokupiranosti vlastitim izgledom. Prodaja kozmetičkih sredstava za muškarce je u poslednjoj deceniji porasla za trideset procenata. Gotovo je dvadeset procenata više muškaraca koji se podvrgavaju plastičnoj hirurgiji, dok su prošle godine istraživači sa Harvarda otkrili da su među onima koji pate od anoreksije i bulimije četvrtina muškarci. Čini se da se svake nedelje pojavljuju nova istraživanja koja kao da se utrkuju da daju najgoru moguću sliku savremenog muškarca. Kažu nam da su muškarci sve neurotičniji i sve manje ispunjeni nego ikada ranije, da ih marginalizuju umesto da ih poštuju. Muškarci kao da nisu sigurni ko su i šta bi trebalo da budu. Pošto je sve više muškaraca koji se osećaju obespravljeno, razočarano i razvlašćeno, da li bi ih trebalo smatrati novom ugnjetenom manjinom? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Lorna Štrbac: Globalni mediji |
|
|
|
Globalni mediji u savremenom društvu imaju nekoliko bitnih funkcija. Prva je rasprostiranje poslednjih decenija dominatne korporativne ideologije. Drugo, tu je njihova funkcija prenošenja određene kulture kao sume načina života, vrednosnih orijentacija, stila života, pogleda na svet itd. I na kraju, oni takođe imaju političku funkciju, u koju spadaju: prenošenje određene političke ideologije, definisanje političkog svetskog poretka, prezentacija i eksplanacija političkih sukoba itd. Globalni mediji su najefikasnije sredstvo za prenošenje ideja i vrednosti, kao i njihovo rasprostiranje širom sveta. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić: Olimpijski plamenovi mržnje |
|
|
|
Zašto je baš sada u mnogim globalnim medijima došlo do izliva “olimpijske mržnje” prema Kinezima koje su pratili ovakvi užasavajući stereotipi? Poznato je da u savremenoj zapadnoj kulturi postoji problem konstruktivnog odnošenja prema Kini koja već vekovima ima neobičnu ulogu u zapadnoj imaginaciji, savršeno pogodnu za propagando demonstriranje “kulturnog rata”. Ili se, pak, radi o psihološkoj potrebi zaostaloj iz Hladnog rata o konstruisanju novog, moćnog i totalnog neprijatelja kojim bi se jačala svoja kulurno-politička pozicija? Nije li u pitanju strah od drugačijeg i nepoznatog iza kojeg se krije osećanje sopstvene slabosti i gubljenja identitetskih vrednosti? >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Vladimir Milutinović: Filozof Maša Mileusnić |
|
|
|
Mašin odgovor, međutim, pokazuje kako savremeni mediji treba da se odnose prema činjenicama i istini uopšte. Nekada su se kritička mišljenja zabranjivala jer se u njima videla opasnost po zvaničnu istinu, ali tada još nije bio otkriven ovaj novi metod: kada neko kaže nešto što ima pretenzije na istinu, možemo mu naprosto odgovoriti: To je tvoje mišljenje, i tvoj utisak, a o ukusima se ne raspravlja. Ako on odgovori, ali to nije samo moje mišljenje, to je tačno, to je istina, samo mu posle uzdaha treba odgovoriti da svako ima svoje mišljenje i da daljim insistiranjem može samo sebi da navuče na vrat optužbe za autoritarnost. U savremenom dobu istina ne postoji, ona je samo relikt zaostao iz primitivnih vremena. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Radovan Kalabić: Karadžić u procesu kontrole prošlosti i nametanja budućnosti |
|
|
|
Bolji poznavaoci prilika slažu se u oceni da se u Beču Dunav samo talasa, a da se njegov pravi i nepromenljivi tok usmerava i kontroliše sa izvora koji je oduvek bio u Nemačkoj. Tamo se i najviše radi na ostvarenju projekta ”Evropa regija”. Preko mogućeg formiranja 283 evroregiona Berlin bi realno kontrolisao teritoriju od 190 miliona stanovnika, čije bi granice na istoku i severoistoku predstavljale idealne istorijske granice. Zato se bečki revizionisti vide u perifernoj ulozi konferansijea koji samo najavljuje ono na čemu, recimo, Doris Pak uporno radi, ostajući iza scene. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Lorna Štrbac: Dezavuisanje |
|
|
|
Cilj strategije dezavuisanja jeste duhovno slamanje ličnosti, redukovanje njenog samopouzdanja, uništavanje eventualnog društvenog ugleda koju ova ličnost poseduje, da bi se iz zajedničkog simboličkog prostora izbacila alternativna, ili jednostavno dugačija ideja. No, postoji još jedan veoma jasan cilj. Upotrebom ove strategije se upozoravaju svi oni koji drugačije misle, ili koji bar koliko toliko misle svojom glavom kako će proći. Napašće ih cela propagandna mašinerija u kojoj će učestvovati novinari, elektronski mediji, reklamne agencije, neke ustanove itd. Strategija počinje ukazivanjem na ''nedemokratski karakter'' ideja koje zastupa ta ličnost. Sledeća faza je identifikacija te ličnosti sa nekom od životinja, treća faza je verovatno neka institucionalna sankcija. Dezavuisana ličnost najčešće ne zastupa nedemokratske ideje. Ta ličnost najčešće predstavlja Drugog, razliku, i predstavlja opasnost za nosioce moći, odnosno eventualnu prepreku koja će onemogućiti realizaciju njihovih interesa. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dragomir Anđelković:
Politički snobizam |
|
|
|
Pošto je Vojislav
Koštunica u drugoj
polovini 2000. godine,
postao „zvezda“, jedna
moja poznanica, inače
„upućena“ u politiku
koliko i u nuklearnu
fiziku – postala je
njegov obožavalac. Kako
je govorila: „Pa on se
sastaje sa svetskim
državnicima, koji za
Miloševića nisu hteli ni
da čuju“. Voja joj je
delovao kao prosvećeni
Evropljanin. No, nije
joj dugo tako delovao.
Nije umeo da se tako
„nosi“, da bi dugo ostao
poželjan u očima
pomodara. Tim pre, što
se nije olako divio
onome za čim moja
poznanica „uzdiše“. Njoj
je važno da sa zemljom
koju oličava serija
„Seks i grad“, imamo
prijateljske odnose (pa
čak i dok nas iz nekog
razloga zasipa ognjem,
ili nam otima deo
teritorije). I nije joj
jasno kako neko može da
ugrozi te odnose, zbog
„staromodnih“
nacionalnih interesa.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Milorad Belančić:
Povratak palanke (reakcija na tekst
Slobodana Antonića
"Rodno mesto i tajna
Druge Srbije") |
|
|
|
Evo
jednog takvog slučaja:
Slobodan Antonić,
politički komentator i
sociolog, nedavno je, u
listu Pečat, u tri
nastavka objavio tekst
koji je kritički uperen
protiv Konstantinovćeve
Filosofije palanke.
Iz nekih pobuda (koje
ćemo pokušati da, koliko
je to moguće, razjasnimo)
on je u tom tekstu
izjavio kako je
Filosofija palanke
puna nerazumljivih
iskaza, da je „napisana
teškim i nerazumljivim
pseudo-hegelijanskim
jezikom“, tako da je „njeno
čitanje za mnoge
predstavljalo
razočarenje“. Implicitna
poruka tvrdnje je da
Filosofija palanke,
sve u svemu, ne
zavređuje skoro nikakvu
pažnju, bar ne ljudi
koji drže do zdravog
razuma. Ipak, Antonić je
toj knjizi posvetio
nesrazmerno veliku
pažnju u odnosu na njenu
„beznačajnost“... Zašto
je to učinio? Zašto bi
se uopšte čovek bavio
nečim što mu je
nerazumljivo? Antonić,
štaviše, pretenduje da
bude oštar kritičar tog
što mu je po vlastitom
tvrđenju nerazumljivo.
Slobodan Antonić:
Rodno mesto i tajna Druge Srbije |
|
|
|
|
|
|
|
Vladan Milanko:
Betmenov rat teroru |
|
|
|
Prvo, u Mračnom
vitezu Betmen krši
međunarodna prava time
što jednog kineskog
kriminalca iz Kine otima
i dovodi u Ameriku,
naravno, bez ikakvih
ovlašćenja (Ajhmanova
otmica i odvođenje u
Izrael tu itekako
odzvanjaju). Zatim,
Betmen krši prava
građana Gotam Sitija
time što prisluškuje sve
telefonske razgovore
koji se vode, da bi ušao
u trag kriminalcima, a
mobilne telefone koristi
kao sonarne uređaje
kojima dobija slike
svega što se oko
korisnika mobilnih
telefona događa.
Tu je više nego
očigledno da se radi o
“strategijama”
primenjivanim od pre
nekog vremena u projektu
koji se zove “rat
teroru”, gde ničija
prava nisu bitnija od
sigurnosti sistema.
Kamere su po Evropi i
Americi postavljene u
svim javnim prostorima,
privatni razgovori se
prisluškuju, i sve se to
radi “sa najboljim
namerama”.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić:
Odlazak Solženjicina |
|
|
|
Solženjicin, koga globalni
mediji pre svega predstavljaju kao pisca-nobelovca, bio je ikonična
figura ruske intelektualne scene koja se ne može pojmiti «uvezenim»
aršinima. Istorija ruskog stvaralaštva pokazuje tendenciju da se
njeni istaknuti predvodnici ne mogu razumeti u stvaralačko-estetskim
kategorijama. Otuda i znameniti ruski pisci, bez obzira na ideološka
ubeđenja (i njima sledstvenim zastranjenjima) često preuzimaju ulogu
«savesti društva» pokušavajući da (po pravilu neuspešno) dosegnu
status, «sekularnog sveca» koji se kroz svoje stvaralaštvo (što po
pravilu uključuje i društveni aganžman) ne «igraju» stvaralačkim
formama, već pokušavaju
da otkriju istinu,
smisao istorije i
ostvarivanje pravde,
boreći se i za ličnu
slobodu i za narod.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić:
Čudesni svet doktora
Dabića |
|
|
|
Fascinacija
doktorom Dabićem počiva
na prividnom paradoksu
koji otkriva
jednostranosti pogleda
na svet jednog dela
ovdašnje, pre svega
urbane populacije.
Uočena «genijalnost»
njegovog skrivanja leži
u tome što se on uopšte
nije skrivao, što
njegova identitetska
«maska» uopšte nije bila
maska nego njegovo pravo
«ja» u sadašnjem
trenutku. Nasuprot
posmodernističkom
identitetskom
pluralizmu, tj.
licemernim menjanjima
maski i onoga što se
nalazi ispod njih,
ličnost dr Dabića
predstavljala je ne
promenu identiteta već
kontinuitet, nadgradnju
ličnog identiteta koja
živi onako kako stvarno
jeste koliko i dokle je
to moguće. Usled toga je
i hapšenje i ono što je
usledilo Dabić-Karadžić
prihvatio sa (za
ovdašnje «realno»
poimanje) neshvatljivim
smirenjem i stabilnošću,
samo se prekrstivši u
trenutku kada su mu u
autobusu za Batajnicu
prišla neidentifikovana
službena lica.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Aleksandar Tijanić:
Ja, eto, mislim sve
drugačije, pa me sad
kaznite (Blic) |
|
|
|
Suši
se ne dopada tekst koji
je Nikolić izgovorio u
„Dnevniku“. Dakle, ona
bi dopustila njegovo
gostovanje na RTS-u, ali
samo pod uslovom da
izjava lidera srpske
opozicije ispunjava njen
politički kriterijum.
Nikolić se, avaj,
oglušio o njen politički
kriterijum, izgovorio je
šta je mislio da treba
da kaže, pojavio se na
mediju koji, kako reče,
pripada i jednoj i
drugoj polovini Srbije.
Ostaje, po mišljenju
vaše komentatorke, samo
pitanje koju kaznu treba
da snosi „Generalni“,
koji - o, nebesa - ne
zna da na pravom Javnom
servisu Srbije smeju da
gostuju samo osobe koje
ispunjavaju estetske,
ideološke i političke
kriterijume Gordane
Suše.
>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Marinko M. Vučinić:
Ideološki krugovi Đorđa
Stankovića |
|
|
|
Istoričar Đorđe Stanković je, bez obzira na
tvrdnje u tekstu „Mandale ili kultura sećanja i ‘rehabilitacije’“ da
je uvek nastojao da otvara nove krugove saznanja zasnovanih
prvenstveno na novim izvorima i metodama, ovom prilikom ponudio već
toliko puta rabljene ideološke, političke i lične diskvalifikacije
Slobodana Jovanovića, pozivajući se pri tome na ispričane „pouzdane“
priče i još pouzdanija svedočenja, kao nove istorijske izvore, koji
će konačno osvetliti prirodu i karakter Slobodana Jovanovića. Nema
tu ni traga od najavljene pročišćene kulture sećanja, a ni od novih
saznanja, već je u pitanju ponavljanje osuda, pomoću kojih je
decenijama Slobodan Jovanović bio izopšten iz našeg društva i iz
naučne i univerzitetske javnosti. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jovana Papan: Srbija, zemlja princeza |
|
|
|
Važan faktor okrivljen za “princezifikaciju” savremene kulture, analitičari smatraju, jesu i traume izazvane 11-im septembrom i ekonomskom krizom koja je u toku – pokazalo se da kult princeze uvek izbija u prvi plan u nesigurnim vremenima i usled velikih društvenih promena. Pod pritiskom teških okolnosti, rado se poseže za mitom o glamuroznoj ženstvenoj figuri kojoj u pomoć priskače heroj-spasilac. Posle terorističkog napada na STC, kako je primećeno, prodaja ruževa za usne u Americi dvostruko se uvećala. A kao još jedan kvalitet koji princezama danas obezbeđuje sjajnu prođu, i to naročito kod roditelja, ističe se njihova nevinost i čistota, koja kontrastira hiperseksualizovanom modelu Lolite sa golim pupkom kakav se devojčicama danas uveliko prodaje. U svetu u kome devojčice sve ranije “sazrevaju”, a petogodišnjakinje se ponašaju i oblače kao adolescentkinje, zemlja princeza deluje kao bezbedno mesto da se to sazrevanje malo odloži. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nikola Tanasić: Mit, kontramit, kontamit |
|
|
|
Radovan Karadžić, „vođa bosanskih Srba“, preko Radovana Karadžića, „začetnika i ideologa srebreničkog genocida“, postaje hajduk Radovan, harambaša nevidljivog i neuhvatljivog pokreta otpora protiv svetske nepravde na mesnoj ravni. On postaje jedan od retkih velikana srpske istorije kojima su se za života počele pevati pesme uz gusle, što nikako nije zanemarljiva činjenica. I kakve veze ima što te pesme „preteruju“ i „ne odgovaraju stvarnosti“? Zar je ikome zaista bitno ko je stvarno bio Marko Kraljević, išta više nego što nekoga interesuje ko je stvarno bio Ahil? I zašto bi nas interesovao neki tamo Miloš Obilić koji kao istorijska ličnost nije učinio ama baš ništa pomena vredno? Ili zašto bi nam mudri i proračunati Branković bio zanimljiviji od Brankovića-izdajnika, osim da nas pouči da mudrošću i proračunatošću ne postajete epski heroj?>>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nikola Tanasić: Dva mita |
|
|
|
Priča o mitu i stvarnosti Radovana Karadžića je tako priča o borbi istine i priče, činjenica i glasina, informacija i mnjenja; drugim rečima, priča o mitu i stvarnosti Radovana Karadžića je priča o bespoštednoj borbi javnog informisanja protiv javnog mnjenja, medija protiv naroda. I ne samo to! Povrh svega toga, ona je i dalje priča, dakle mit – mit o medijima kao prenosiocima istine, mit o informaciji, mit o stvarnosti . U doba medija mit je nadređen stvarnosti, budući da „sredstva javnog informisanja“ po-sreduju između nas i stvarnosti. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nebojša Bradić: Država ne sme da ugrožava pravo na informisanje (Politika) |
|
|
|
Pre pet godina doneti su zakoni o javnom informisanju, o radiodifuziji, o dostupnosti informacija i zakon o oglašavanju. Praksa je pokazala da njihov sadržaj i primena izazivaju kontroverzne reakcije. Iako su naši zakoni liberalni i slični evropskim, mi smo zemlja u tranziciji, promene su stalne i burne i zahtevaju pomno praćenje i zakonodavstva i medija. Iako je privatizacija medija u toku, njihova nezavisnost još uvek nije uspostavljena. Razlozi koji doprinose tome zahtevaju ozbiljnu analizu i mi ćemo je obaviti. Najpre ćemo inicirati uspostavljanje zakonskog okvira koji bi efikasnije štitio prava žrtava, prava manjina i sankcionisao govor mržnje. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Boško Obradović: Srbija 2084. |
|
|
|
Zabranjeno je češanje na javnim mestima. Pripadnici nacionalnih manjina su „ravnopravni indoevropski građani jugoistočno-azijskog porekla“ i imaju pravo na socijalne doprinose i dva telohranitelja, za razliku od nemanjinskog naroda. U školi se uči „Istorija građanskog pokreta“ i učestvuje u kvizovima tipa „Stazama evropske zajednice“. Kao uslov za izlazak na ispit, ali i kao neophodno znanje na radnom mestu za slučaj da Evropska komisija dođe u kontrolu, potrebno je poznavati sledeću obaveznu sentencu: „Novu srpsku fašističku misao treba potpuno ignorisati. To je grupa nacionalističkih i mafijaških apologeta i kvazianalitičara, propalih novinara i intelektualaca u pokušaju“. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Marinko M. Vučinić: Porodična krivica Samardžića |
|
|
|
U ovom nedostojnom i brutalnom napadu na Radovana Samardžića redakcija Betona je unela i princip ne samo kolektivne već i porodične krivice. Na udaru se našao i Nikola Samardžić, sin Radovana Samardžića, koji je optužen da svog oca diljem bivše Jugoslavije predstavlja kao vrhunskog istoričara, a u stvari nastoji da ga abolira od istorijske odgovornosti za Memorandum i srpski nacionalizam, koji je i on zastupao devedesetih godina kao saradnik kragujevačkih „Pogleda“. Tek kada se Nikola Samardžić suoči sa mračnim gepekom sopstvene i porodične prošlosti i jasno se odrekne nacionalizma i političkog delovanja svog oca može da računa na to da će ga redakcija Betona primiti u okrilje liberalnih političara. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Miša Đurković: Gospodin Palma kao trendseter (Politika) |
|
|
|
O stvarnom kretanju trendova u Srbiji prosečni posmatrač može da se nepogrešivo informiše po godišnjim spektaklima koje Palma organizuje u svom rodnom selu Končarevu. Ajde da vidimo šta je pre tačno godinu dana bilo moderno i u trendu: branimo Kosovo, okrećemo se braći Rusima i podsećamo na neka stara prijateljstva stvorena u vihoru rata i biznisa koji ga je neumoljivo pratio. Pod fantastičnom šatrom sa parketom i tepisima bilo je najviđenije društvo narodnjačke koalicije sa sve premijerom, Veljom, čitavom svitom ministara i direktora javnih preduzeća. Bio je i njegova ekselencija ruski ambasador, i gospođa Jadranka Šešelj koja je sedela pored njega. Vrhunac je bio kada je njen suprug iz Sheveningena preko mobilnog telefona i razglasa svim učesnicima čestitao veselje. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Kamila Palja: Feminizam nekad i sad: Ideologija, delovanje i reforme |
|
|
|
Godinama će se polemisati oko toga da li je i u kojoj meri seksizam sputao Hilarinu kampanju. Jesu li mediji bili oštriji prema njoj nego prema njenim protivnicima? Da li je i ona sama oportunistički zaigrala na kartu pola? Nema sumnje u to da je iz složenih razloga Hilari privukla arhaične, mitske stereotipe – veštica, baba, kučka, goropadnica, karakondžula. Nacionalna organizacija za žene, koja je skoro čitavu deceniju životarila zaboravljena od skoro svih, nedavno je iskoristila priliku i u saopštenju za štampu o Hilari, pod naslovom „Neznanje i otrov: duboko ukorenjeni seksizam medija“, izjavila da je „mizoginija u medijima dostigla vrhunac“ – izjava koju ja, kao profesor društvenih nauka i nauka o medijima, smatram zaista smešnom. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Nikola Tanasić: „Alisa“ iza srpskog ogledala |
|
|
|
Kinčev sa svojom „Alisom“ predstavlja člana čuvene „petrogradske trojice“ i zajedno sa „patrijarhom ruskog roka“ Jurijem Ševčukom (frontmenom grupe „DDT“, koji je takođe na svoju inicijativu nastupao u Srbiji – za vreme bombardovanja) i nešto mističnijim i ezoteričnijim Vjačeslavom Butusovim (vođom grupe „Nautilus pompilius“, koju srpska publika zna po muzici iz kultnog filma „Brat“ Alekseja Balabanova), čini savremenu okosnicu slavljene „piterske škole“ roka. Prateći tragove kultnog benda „Kino“, čiju popularnost u Sovjetskom Savezu mogu razumeti možda samo ljubitelji beogradske „Ekatarine Velike“, koji se, nažalost, raspao nakon tragične smrti svog frontmena Viktora Coja, ovi bendovi bili su glavni nosioci izvanredne rok revolucije koja se u Rusiji dogodila tokom mračnih devedesetih. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jovana Papan: Pod staklenim zvonom |
|
|
|
Tužna posledica nestanka poverenja među odraslim stanovnicima današnjih otuđenih zajednica, jeste okončanje nekadašnje ere dečje samostalnosti. Mnogi današnji roditelji sa nostalgijom se sećaju svojih detinjstava, i vremena kada pojam „seksualnog predatora“ još nije bio ušao u javnu svest. Roditelji bi mlađariju obično „izbacili“ iz kuće odmah posle doručka, poručivši im da se ne vraćaju do ručka. Deca su se slobodno kretala po svom komšiluku, pentrala uz telefonske stubove, preskakala zidove, zavlačila se u mračne podrume. Prihvatala su slatkiše koje su im kupovale bakice iz susedstva. No, iako su svesni koliko su takva iskustva njima bila dragocena, oni sami ipak se ne usuđuju da takve slobode dozvole svojoj deci. A osnovna razlika jeste u tome što njihovi roditelji nisu svakoga dana zaplašivani jezivim slučajevima koji su se desili negde, nekome, iako su takvi slučajevi i tada postojali. Čak ih je bilo i više nego sad. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić: Prospect postmodernog intelektualizma |
|
|
|
(Ne)očekivani rezultati “Prospektovog” glasanja zapadnu javnost su podstakli na naknadna tumačenja. Po njima, ovakav rezultat predstavlja posledicu visoke motivacije islamske dijaspore u zapadnim zemljama, njene povezanosti i dobre organizovanosti koja je, poput “motivacije drugorazrednih, siromašnih i u globalnom svetu poniženih” da barem na ovom polju (slično kao npr. u slučaju takmičenja na Evrosongu) nadmaše bogate i uspešne, urodila plodom. Navode se i primeri kako su ovoj motivaciji dodatni podsticaj dali i oficijelni mediji u pojedinim islamskim zemljama (poput visokotiražnih turskih novina “Zeman”, koji je čak na naslovnoj strani agitovao kod mnogobrojnih čitalaca da glasaju za Gulena). I sve je to manje-više tačno: i “muslimanski efekt” i povezanost (usled frustriranosti islamske dijaspore na liberalnom Zapadu), pre svega na Internetu…. No, to je samo jedna strana medalje, koja ne pogađa suštinu problema. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Zora Latinović: Četiri jahačice i uplašeni muškarac (NIN) |
|
|
|
Naravno da ima i onih muškaraca koji nemaju ništa protiv Keri i njenih drugarica, ali “Menhetn nije Beograd, a naše devojke su sklone da kopiraju”. Tačno, ali ništa više od Beograđanki s kraja 19. veka koje su obožavale sve što stigne iz Pariza, a modu posebno. Kako bilo, komentar novinara Dejana Kataline demantuje bilo kakvu ideju o zaveri američkog marketinškog Seks i grad lobija. Evo šta Katalina piše na Presovom blogu: “Usred prvenstva žene su dobile još jednu golemu satisfakciju – premijeru filma Seks i grad. Kud ćeš bolje? Pustite nas da gledamo fudbal, idite vidite šta ima novo sa onim bakutama iz Njujorka. Kakve gilje furaju, koje koktele piju, koje će haljinice biti glavna fora ovog leta/jeseni/zime, koje su nove pljuvačine po muškarcima smislile...” >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jovana Papan: Cenzura - javni servis demokratskog društva |
|
|
|
Vaši intimni razgovori više nisu stvar vašeg sagovornika i vas - ukoliko neko sa strane slučajno načuje vaš razgovor, i nađe se uvređenim, ili smatra da je on uvredljiv za bilo koga, uključujući i vas, automatski podležete zakonskim sankcijama. Nema veze što je problematična fraza vama možda imala neko sasvim bezazleno, možda čak suprotno značenje – šta ako je neki slučajni prolaznik čuje i sutra zbog toga pobije hiljade pripadnika raznih manjina? Dobro došli u društvo bez smisla za humor, u kome je „verbalni delikt“ postao jedna neuhvatljiva, slobodnolebdeća kategorija, koja se može pripisati bilo kojim i bilo čijim rečima, samo ukoliko neko oseti potrebu za tim. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dejan Petrović: Manihejska logika ratničke solidarnosti |
|
|
|
Nakon prošlogodišnjeg, vrlo ambiciozno pokrenutog, ali neslavno propalog premijernog izdanja Filmskog festivala Srbije (FFS), opstanak ovog projekta bio je ozbiljno doveden u pitanje. Stara mudrost nam govori kako je najteži drugi roman, film ili album, a čini se da je nova organizaciona ekipa festivala, okupljena oko Exit tima, ovo strogo imala u vidu. Formalno odajući počast svom prethodniku, izgleda ipak da su svi odahnuli što su od njega ostali samo temelji i načelno dobra ideja za etabliranje novosadskog filmskog festivala Cinema City, ovoga puta bez pretenciozne i gromopucateljske odrednice „nacionalni“. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Marinko M. Vučinić: Načelnost u politici i nužnost kompromisa |
|
|
|
Veliki istorijski kompromisi u politici vrede ako su zasnovani na poštovanju zajedničke volje oko postignutog sporazuma o suštinskim političkim, socijalnim, kulturnim i ekonomskim pitanjima jednog društva. Politika kao izuzetno važna društvena delatnost ne može da postoji bez uspostavljanja političke i moralne doslednosti i njihovih granica, jer onda ulazimo u prostor politike koja je vezana samo za ogoljene trenutne političke interese. Ako se te granice pređu, a to se u našim društvenim prilikama često događa, onda više ne možemo govoriti o politici kao veštini ostvarivanja realnih društvenih ciljeva, već o običnoj političkoj buvljoj pijaci, na kojoj se kupuju i prodaju politička ubeđenja i političke izborne akcije. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Saša Gajić: Indijana Džons - avanturista s greškom |
|
|
|
Gde je, u priči o zapadnom avanturisti faustovskog tipa, filmski lik Indijane Džonsa kao postmoderne paradigme avanturiste i šta nam on ukazuje? Dokle je stigla zapadna avantura čoveka? Već smo napomenuli kako nam postmoderni filmski avanturizam pokazuje tendencije u pravcu psihologizacije i postojanja unutrašnjih protivurečnosti, na posledičnu spoznaju svoje ranjivosti i malenosti i na istovremeno neodustajanje od toga da se ide avanturističkim putem. Ali, i ukazuje na suštinsku «grešku» herojskog podtipa avanturiste, koja se, u postmoderno vreme, sve lakše očituje. Indijana Džons u svojim avanturama, bile one suštinske poput potrage za gralom ili zavetnim kovčegom, denikenovski banalne poput potraga za vanzemaljcima i Eldoradom, ili patetične i politički korektne, poput one o spašavanju dece od podivljalog kulta smrti boginje Kali, pokazuje jednim delom i stvarno duhovno stanje postmoderne faze zapadne avanture i njena aktuelna kretanja. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Lorna Štrbac: Dve vizije |
|
|
|
Diferencijacije u shvatanjima o najopštijim pitanjima su dovela do stvaranja tzv. organičene i neograničene vizije, ali i onog tipa vizije koji predstavlja kompilaciju i jedne i druge grupe. Takozvana ograničena vizija uključuje antropološki pesimizam, ljudska priroda je po ovoj viziji ograničena sopstvenim svojstvima. Ljudi su sebični, pohlepni, iskvareni, ne mogu se postaviti iznad svojih interesa, nezainteresovani su za opšte dobro. U strogo materijalističkom sagledavanju stvarnosti transcedentnost kao takva ne postoji. Ne postoji ništa osim ličnog interesa. Ljudska priroda ne samo što je, po zagovornicima antropološkog pesimizma zla, ona je takođe nepromenjiva datost. Društvo se kroz istoriju menja i razvija tehnološki i materijalno, kulturna dobra se umnožavaju i akumuliraju stvarajući svetsku kulturnu riznicu, ali nikakve promene se ne dešavaju u ljudskoj moralnosti, osećanjima i međuljudskim odnosima. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Jovana Papan: Od tretiranja do maltretiranja |
|
|
|
Primera dečje surovosti prepuni su svetski mediji. Marta ove godine, šest devojčica sa Floride napalo je svoju drugaricu nakon što su je namamile u kuću jedne od njih. Udarale su njenom glavom u zid, tukle je dok se nije onesvestila, da bi premlaćivanje nastavile kada je opet došla svesti. Video snimak ovog „performansa“ devojčice su zatim postavile na sajt YouTube. Motivacija za čitavu stvar, osim osvete zbog zajedljivog komentara koji je premlaćena devojčica izrekla na račun jedne od njih, bila je, navodi se, i želja za popularnošću. Slične snimke napravile su i tinejdžerke sa Long Ajlanda, kao i one iz Baltimora. U Njujorškom metrou grupa maskiranih klinki napala je usamljenog putnika, udarajući ga flašom i pesnicama, i dajući mu pritom mogućnost da bira po kom delu tela želi prvo da ga odvale. Snimak torture zatim su okačile na YouTube, hvaleći se zatim svojim podvigom u društvu. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Dušan Babić: Zemljaci |
|
|
|
Tragični ratovi i krvavi kermes na Balkanu stvorili su silne animozitete među bliskim i srodnim narodima. Našim zapadnim susjedima, kad se spomene pripadnost Balkanu, kao da im se zdrav zub vadi, mada Hrvatska i geografski, po Cvijićevoj definiciji, velikim dijelom pripada Balkanu. Prave se vještačke podjele jednog jezika sa više varijeteta. Tragikomičan je bio pokušaj izbacivanja srbizama iz hrvatskog jezika, od čege se nevoljno odustalo, jer se ispostavilo, ako bi eliminacija srbizama bila do kraja izvedena (oko 60 odsto fonda riječi), ono što bi ostalo, uprkos novogovora i čudesnih konstrukcija tipa samokrijes, zrakomlat, dalekovidnica, krugovalna postaja, nogostup i sl., teško se može podvesti pod sintagmu „hrvatski jezik“. Ili, „za nas će srpska književnost biti isto što i islandska“, svojevremeno je izjavio jedan narogušeni hrvatski književnik. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Vladan Milanko: Indijana Džons i prokletstvo najbližeg |
|
|
|
Do sada je Indijana Džons bio vitez koji se bori protiv „sila mraka“, a „sile mraka“ su do sada bili nacisti. Međutim, sada kada su mu oponenti u ovom filmu postali komunisti, te zato što se o komunistima prosto ne može pričati kao o nesumnjivim „silama mraka“ kao što se može o nacistima (pa je Indijana Džons u prilično ambivalentnom odnosu prema njima – čas im pomaže a da ga ovi ničim nisu stvarno na to primorali, čas im se suprotstavlja, ali im ne nanosi neku ozbiljnu štetu kao ni oni njemu), tu se gubi na mitskoj dimenziji sukoba dveju sila, one svetla i one mraka, i zalazi se na teren sivila. A kako je tu u pitanju „sivilo“, a ne kompleksnost političkih pozicija, kapitalizma i komunizma, opet se zapada u poziciju sa koje se progovara o nekoj konačnosti i ograničenosti sa koje se ne može govoriti o bilo čemu velikom, kao što su to politički i ekonomski sistemi ili masovne ideologije. >>ceo tekst |
|
|
|
|
|
|
|
Svi tekstovi u rubrici Kulturna politika |
|
|
|
|
|
|
|
Povezane rubrike |
|
|
|
Prikazi |
|
|
|
Politički život |
|
|
|
Prenosimo |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Prikazi |
|
|
|
|
|
|
Hronika NSPM |
Novi
broj NSPM |
|
Desna Srbija
Robert Nozik
i Ronald Dvorkin
|
|
Svesku
možete pronaći u knjižarama Medija
centar i Plato ili po ceni od 400
din naručiti pouzećem ili putem pretplate
|
|
|
Posebna izdanja |
Vojvođansko pitanje
Naručite!
Cena jedne sveske:
450 din. + troškovi slanja pouzećem
(posebna
izdanja možete naručiti i na način opisan u
pretplati)
Žiro -
račun NSPM
205-38371-17 |
Adresa
NSPM:
IIC NSPM
Terazije 38/II, Beograd
|
|
|
|
|
|
|