Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Kozmo Landesman

Kreditna kriza vraća marksizam u modu

Nedavno sam na nekom prijemu za izdavače upoznao jednu lepu prsatu plavušu koja je izgledala kao da je upravo sišla sa naslovne stranice Plejboja. „Jeste li foto-model?“, upitao sam je. „Ne“, mazno je odgovorila. „Ja sam marksista.“

Nešto kasnije iste večeri upitala je: „Hoćete li da dođete kod mene i pogledate moju zbirku marksističke literature?“ Mislio sam da se šali dok me u svom stanu nije uhvatila za ruku, odvela u spavaću sobu i pokazala svoju skrivenu strast – četrdeset tomova sabranih dela Karla Marksa i Fridriha Engelsa. Kada je počela da mi objašnjava zagonetke dijalektičkog materijalizma, ja sam se izvinio i otišao.

Ispričao sam jednom prijatelju o ovom čudnovatom susretu sa marksizmom, a on mi je ispričao o svom. U maju je prisustvovao privatnom sastanku na Kraljevskom koledžu na Kembridžu gde je bilo pedesetak profesora i gde se diskutovalo o događajima iz maja 1968. (Kraljevski koledž je tada bio žarište marksističkog agitovanja i studentskog radikalizma.) Moj prijatelj se prenerazio kada je shvatio da se među njima nalazi i grupa okorelih i nepokolebljivih marksista koje je nazvao „komunjarskim dinosaurusima“. „Svi su bili stari, ali su i dalje nosili ofucanu odeću i bili zarasli u brade, baš kao i studenti šezdesetosmaši“, kako je rekao. „Jedan jadnik je trabunjao o revoluciji kao da ona i dalje traje.“

Bio sam iznenađen kada sam ovo čuo, jer sam smatrao da su marksisti izgubljeno pleme britanske politike. Iako su nekada bili ponosni i moćni, osamdesetih godina dvadesetog veka izbrisao ih je virus neoliberalizma.

Međutim, nekada marginalizovani i melanholični marksisti danas se osećaju veoma čilo. Otkud to? Zbog privrede, glupane, ili, bolje da kažemo zbog glupave kapitalističke privrede. Kreditna kriza, kriza na stambenom tržištu, kriza oko Northern Rocka, sve veće cene hrane i goriva, recesija koja je na pomolu, inflacija i visoka stopa nezaposlenosti istakle su – bar u njihovim očima – glavne mane slobodnog tržišta.

Danas se čak i od nekih konzervativnih pripadnika srednje klase mogu čuti reči i mišljenja u antikapitalističkom duhu kakvih je nekada bilo samo u marksističkim krugovima. Na prijemima se ozlojeđeno razgovara o londonskim „lovanima“, „masnim“ sumama koje kapitalisti špekulanti zarađuju i sve većim nejednakostima.

Da li je moguće da su marksisti spremni za povratak? Ovo može zvučati kao apsurd, ali se pedesetih godina prošlog veka smatralo da su filozofi slobodnog tržišta Milton Fridman, Fridrih Hajek i drugi odradili svoje. Zatim se posleratno uverenje u socijalni kapitalizam srušilo kada je nastupila 1979. godina i „zima nezadovoljstva[1]“, a ovi mislioci su se pompezno vratili tokom osamdesetih.

Ukoliko želite da vidite u kakvom je stanju britanski marksizam, najbolje mesto za to je godišnji marksistički „festival otpora“ koji se održava u Londonu. To je „festival“ radikalne levice, mesto gde marksisti mogu da planiraju revoluciju i da se opuste. Ovu petodnevnu konferenciju sa dve stotine debata i drugih događaja organizuje Socijalistička radnička partija (SWP). Tamo se može diskutovati o svemu, počevši od Marksove teorije o akumulaciji kapitala do tzv. queer[2] teorije.

Na prvi marksistički skup otišao sam još 1977. godine, pre iz radoznalosti nego iz bilo kakvog istinskog ubeđenja. Tada je izgledalo da su među levičarima samo odabrani; Vanesa Redgrejv je bila ikona revolucionarne politike. Ja sam bio idealista u potrazi za velikom idejom, a činilo se da je marksizam nudi. Bio sam znatiželjan da saznam koliko se toga promenilo za trideset godina. Marksizam je tada bio na vrhuncu, bar među generacijom mladih intelektualaca i naučnika. Bilo je to doba kada je sociologija vladala društvenim naukama, a marihuana, radikalna politika i promiskuitet bili su u velikoj modi – ili je bar tako sugerisao roman Malkolma Bredberija The History Man iz 1975.

Ovaj Bredberijev roman, čija se radnja dešava 1972. na izmišljenom univerzitetu, govori o marksističkom sociologu-pomodaru Hauardu Kerku – samopostavljenom zastupniku potlačenih i najvećem Kazanovi na univerzitetu. Mnogi desničari su smatrali ovaj Bredberijev roman dokazom da marksistički naučnici zavode mlade.

Međutim, moć i prestiž marksizma brzo su izbledeli kada je Kerkova generacija ostarila i odrekla se snova o revoluciji zarad akademske karijere. Zatim se 1989. desio slom sovjetskog bloka i samog Sovjetskog Saveza iz 1991. Marksizam je i oficijelno bio mrtav, a Frensis Fukujama je u svojoj knjizi Kraj istorije i poslednji čovek ustvrdio da je u velikoj ideološkoj bici pobedio kapitalizam. Kada sam stigao na otvaranje marksističkog „festivala“ 2008. očekivao sam da ću zateći desetak ostarelih marksista koji podižu artritične ruke dok govornici kritikuju zlo kapitalizma.

Ali, toga nije bilo. Na otvaranju je bilo preko dve hiljade ljudi. Među publikom je bilo i mladih i starih – odraslih marksističkih puritanaca iz sindikata javnog sektora i likova pankerskog izgleda sa pirsingom kakvi se viđaju na antiglobalističkim protestima. Došli su iz cele zemlje, imali su vreće za spavanje, bebe i svoje programe da bi slušali ljude poput Tonija Bena i Tarika Alija kako kritikuju kapitalizam.

Na zidovima i balkonima je bilo šarenih transparenata sa natpisima kao što su „Ljudi, a ne profit“ ili „Renacionalizacija odmah.“ U jednom trenutku masa je počeka da spontano i glasno skandira „Ujedinjeni radnici nikada neće biti poraženi!“ Izgledalo je kao da sam se vratio kroz vreme i da slušam istinske sledbenike jedne zaboravljene vere.

Na ovogodišnjem skupu vladala je atmosfera optimizma. Uostalom, nema ničeg boljeg od krize kapitalizma da zagreje srce marksiste bez duše koji još od „zime nezadovoljstva“ čeka da se obnovi klasni rat. Toni, koji je celog života sindikalni aktivista, levičar je starog kova i „do koske ponosan što je tako“, kako mi je rekao osmehujući se. „Sadašnja kriza je potvrda onoga o čemu decenijama govorimo narodu – kapitalizam nije pravedan i uopšte ne funkcioniše.“

Da li svi mladi koje sam video pripadaju novoj generaciji marksista? Ne baš. Izuzimajući mlade članove Socijalističke radničke partije, bilo je teško naći makar jednu mladu osobu koja bi sebe nazvala marksistom. Oni o politici imaju mnogo izmešanije stavove od nas – u njihovom stilu su malo ekologije, dašak marksizma i crta antiglobalizma.

Osoba najbliža mladom marksisti bio je Džon, dvadesetogodišnji student Univerziteta u Eseksu sa Lenjinovim bedžom, koji je sebe opisao kao „kritički nastrojenog marksistu.“ Džon je objasnio svoje stanovište: „Ne prihvatam sve što je Marks rekao. Morate uzimati u obzir delove njegovog učenja koji su i dalje relevantni.“

Toliko o mladima – a šta je sa generacijom šezdesetosmaša? Šta im se desilo? Evo šta kaže Frenk Furedi, profesor sociologije na Univerzitetu u Kentu, koji je i sam nekada bio marksista: „Danas je na univerzitetima teško naići na marksistu.“ Prema njegovim rečima, danas se može naći nešto kao „ublažena varijanta marksizma... veoma simplističko shvatanje sveta koje za sva zla krivi kapitalizam.“

Aleks Kalinikos, jedan od vodećih teoretičara marksizma, član Socijalističke radničke partije i profesor na Kraljevom koledžu u Londonu, ne slaže se sa ovim viđenjem: „U akademskim krugovima anglofonih zemalja marksizam je ponovo oživeo u poslednjih nekoliko godina. Primetio sam da postoji sve više doktoranata i mladih naučnika koji se zanimaju za marksizam.“

Hugo Redis predaje međunarodnu političku ekonomiju na Univerzitetu u Lidsu, i za razliku od mnogih njegovih kolega sa kojima sam razgovarao, rado priznaje da je marksista. Da li se smatra pomalo staromodnim? „Nimalo. Iako ima manje marksista, marksizam je kao akademska disciplina veoma živ na polju međunarodne politike i ekonomije. I na poslovnim studijama ćete naći veći broj aktivnih marksista.“

Zemlja u kojoj marksizam cveta su, začudo, Sjedinjene Američke Države. „Ukoliko odete na američke univerzitete, veća je šansa da ćete tamo naleteti na ljude koji sebe nazivaju marksistima nego što je to slučaj u Britaniji“, kaže Furedi. „Ali tamo je na delu radikalni stil života – studenti koji nose majice sa likom Če Gevare. Termin „marksista“ se sada odnosi na svakoga ko ne voli kapitalizam.“

Ja sumnjam da će marksizam povratiti poziciju koju je nekada imao. Potrebno je samo da se osvrnete da biste videli kako po smrti starije generacije marksista, kao što su Teri Iglton i Erik Hobsbaum, neće ostati niko ko bi zauzeo njihovo mesto. Možda istoriji nije došao kraj, kako je ustvrdio Fukujama, ali istorijskim ljudima jeste.

 (13. jul 2008, Sunday Times)

 


[1] Zima nezadovoljstva (engl. winter of discontent) – zima 1978-79, kada je Britaniju zapljusnuo talas štrajkova i socijalnog nezadovoljstva.

[2] Queer teorija je izrasla iz gej, lezbijskih i feminističkih studija i kritikuje društvo, ali i gej/lezbijsku politiku i feminizam.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM