Kozmo Landesman
Kreditna kriza vraća marksizam u modu
Nedavno sam na nekom prijemu za izdavače
upoznao jednu lepu prsatu plavušu koja je izgledala kao da je upravo
sišla sa naslovne stranice Plejboja. „Jeste li foto-model?“,
upitao sam je. „Ne“, mazno je odgovorila. „Ja sam marksista.“
Nešto kasnije iste večeri upitala je: „Hoćete
li da dođete kod mene i pogledate moju zbirku marksističke
literature?“ Mislio sam da se šali dok me u svom stanu nije uhvatila
za ruku, odvela u spavaću sobu i pokazala svoju skrivenu strast –
četrdeset tomova sabranih dela Karla Marksa i Fridriha Engelsa. Kada
je počela da mi objašnjava zagonetke dijalektičkog materijalizma, ja
sam se izvinio i otišao.
Ispričao sam jednom prijatelju o ovom
čudnovatom susretu sa marksizmom, a on mi je ispričao o svom. U maju
je prisustvovao privatnom sastanku na Kraljevskom koledžu na
Kembridžu gde je bilo pedesetak profesora i gde se diskutovalo o
događajima iz maja 1968. (Kraljevski koledž je tada bio žarište
marksističkog agitovanja i studentskog radikalizma.) Moj prijatelj
se prenerazio kada je shvatio da se među njima nalazi i grupa
okorelih i nepokolebljivih marksista koje je nazvao „komunjarskim
dinosaurusima“. „Svi su bili stari, ali su i dalje nosili ofucanu
odeću i bili zarasli u brade, baš kao i studenti šezdesetosmaši“,
kako je rekao. „Jedan jadnik je trabunjao o revoluciji kao da ona i
dalje traje.“
Bio sam iznenađen kada sam ovo čuo, jer sam
smatrao da su marksisti izgubljeno pleme britanske politike. Iako su
nekada bili ponosni i moćni, osamdesetih godina dvadesetog veka
izbrisao ih je virus neoliberalizma.
Međutim, nekada marginalizovani i melanholični
marksisti danas se osećaju veoma čilo. Otkud to? Zbog privrede,
glupane, ili, bolje da kažemo zbog glupave kapitalističke privrede.
Kreditna kriza, kriza na stambenom tržištu, kriza oko Northern
Rocka, sve veće cene hrane i goriva, recesija koja je na pomolu,
inflacija i visoka stopa nezaposlenosti istakle su – bar u njihovim
očima – glavne mane slobodnog tržišta.
Danas se čak i od nekih konzervativnih
pripadnika srednje klase mogu čuti reči i mišljenja u
antikapitalističkom duhu kakvih je nekada bilo samo u marksističkim
krugovima. Na prijemima se ozlojeđeno razgovara o londonskim „lovanima“,
„masnim“ sumama koje kapitalisti špekulanti zarađuju i sve većim
nejednakostima.
Da li je moguće da su marksisti spremni za
povratak? Ovo može zvučati kao apsurd, ali se pedesetih godina
prošlog veka smatralo da su filozofi slobodnog tržišta Milton
Fridman, Fridrih Hajek i drugi odradili svoje. Zatim se posleratno
uverenje u socijalni kapitalizam srušilo kada je nastupila 1979.
godina i „zima nezadovoljstva“,
a ovi mislioci su se pompezno vratili tokom osamdesetih.
Ukoliko želite da vidite u kakvom je stanju
britanski marksizam, najbolje mesto za to je godišnji marksistički
„festival otpora“ koji se održava u Londonu. To je „festival“
radikalne levice, mesto gde marksisti mogu da planiraju revoluciju i
da se opuste. Ovu petodnevnu konferenciju sa dve stotine debata i
drugih događaja organizuje Socijalistička radnička partija (SWP).
Tamo se može diskutovati o svemu, počevši od Marksove teorije o
akumulaciji kapitala do tzv. queer
teorije.
Na prvi marksistički skup otišao sam još 1977.
godine, pre iz radoznalosti nego iz bilo kakvog istinskog ubeđenja.
Tada je izgledalo da su među levičarima samo odabrani; Vanesa
Redgrejv je bila ikona revolucionarne politike. Ja sam bio idealista
u potrazi za velikom idejom, a činilo se da je marksizam nudi. Bio
sam znatiželjan da saznam koliko se toga promenilo za trideset
godina. Marksizam je tada bio na vrhuncu, bar među generacijom
mladih intelektualaca i naučnika. Bilo je to doba kada je
sociologija vladala društvenim naukama, a marihuana, radikalna
politika i promiskuitet bili su u velikoj modi – ili je bar tako
sugerisao roman Malkolma Bredberija The
History Man iz 1975.
Ovaj Bredberijev roman, čija se radnja dešava
1972. na izmišljenom univerzitetu, govori o marksističkom
sociologu-pomodaru Hauardu Kerku – samopostavljenom zastupniku
potlačenih i najvećem Kazanovi na univerzitetu. Mnogi desničari su
smatrali ovaj Bredberijev roman dokazom da marksistički naučnici
zavode mlade.
Međutim, moć i prestiž marksizma brzo su
izbledeli kada je Kerkova generacija ostarila i odrekla se snova o
revoluciji zarad akademske karijere. Zatim se 1989. desio slom
sovjetskog bloka i samog Sovjetskog Saveza iz 1991. Marksizam je i
oficijelno bio mrtav, a Frensis Fukujama je u svojoj knjizi Kraj
istorije i poslednji čovek ustvrdio da je u velikoj ideološkoj
bici pobedio kapitalizam. Kada sam stigao na otvaranje marksističkog
„festivala“ 2008. očekivao sam da ću zateći desetak ostarelih
marksista koji podižu artritične ruke dok govornici kritikuju zlo
kapitalizma.
Ali, toga nije bilo. Na otvaranju je bilo preko
dve hiljade ljudi. Među publikom je bilo i mladih i starih –
odraslih marksističkih puritanaca iz sindikata javnog sektora i
likova pankerskog izgleda sa pirsingom kakvi se viđaju na
antiglobalističkim protestima. Došli su iz cele zemlje, imali su
vreće za spavanje, bebe i svoje programe da bi slušali ljude poput
Tonija Bena i Tarika Alija kako kritikuju kapitalizam.
Na zidovima i balkonima je bilo šarenih
transparenata sa natpisima kao što su „Ljudi, a ne profit“ ili „Renacionalizacija
odmah.“ U jednom trenutku masa je počeka da spontano i glasno
skandira „Ujedinjeni radnici nikada neće biti poraženi!“ Izgledalo
je kao da sam se vratio kroz vreme i da slušam istinske sledbenike
jedne zaboravljene vere.
Na ovogodišnjem skupu vladala je atmosfera
optimizma. Uostalom, nema ničeg boljeg od krize kapitalizma da
zagreje srce marksiste bez duše koji još od „zime nezadovoljstva“
čeka da se obnovi klasni rat. Toni, koji je celog života sindikalni
aktivista, levičar je starog kova i „do koske ponosan što je tako“,
kako mi je rekao osmehujući se. „Sadašnja kriza je potvrda onoga o
čemu decenijama govorimo narodu – kapitalizam nije pravedan i uopšte
ne funkcioniše.“
Da li svi mladi koje sam video pripadaju novoj
generaciji marksista? Ne baš. Izuzimajući mlade članove
Socijalističke radničke partije, bilo je teško naći makar jednu
mladu osobu koja bi sebe nazvala marksistom. Oni o politici imaju
mnogo izmešanije stavove od nas – u njihovom stilu su malo
ekologije, dašak marksizma i crta antiglobalizma.
Osoba najbliža mladom marksisti bio je Džon,
dvadesetogodišnji student Univerziteta u Eseksu sa Lenjinovim bedžom,
koji je sebe opisao kao „kritički nastrojenog marksistu.“ Džon je
objasnio svoje stanovište: „Ne prihvatam sve što je Marks rekao.
Morate uzimati u obzir delove njegovog učenja koji su i dalje
relevantni.“
Toliko o mladima – a šta je sa generacijom
šezdesetosmaša? Šta im se desilo? Evo šta kaže Frenk Furedi,
profesor sociologije na Univerzitetu u Kentu, koji je i sam nekada
bio marksista: „Danas je na univerzitetima teško naići na
marksistu.“ Prema njegovim rečima, danas se može naći nešto kao
„ublažena varijanta marksizma... veoma simplističko shvatanje sveta
koje za sva zla krivi kapitalizam.“
Aleks Kalinikos, jedan od vodećih teoretičara
marksizma, član Socijalističke radničke partije i profesor na
Kraljevom koledžu u Londonu, ne slaže se sa ovim viđenjem: „U
akademskim krugovima anglofonih zemalja marksizam je ponovo oživeo u
poslednjih nekoliko godina. Primetio sam da postoji sve više
doktoranata i mladih naučnika koji se zanimaju za marksizam.“
Hugo Redis predaje međunarodnu političku
ekonomiju na Univerzitetu u Lidsu, i za razliku od mnogih njegovih
kolega sa kojima sam razgovarao, rado priznaje da je marksista. Da
li se smatra pomalo staromodnim? „Nimalo. Iako ima manje marksista,
marksizam je kao akademska disciplina veoma živ na polju međunarodne
politike i ekonomije. I na poslovnim studijama ćete naći veći broj
aktivnih marksista.“
Zemlja u kojoj marksizam cveta su, začudo,
Sjedinjene Američke Države. „Ukoliko odete na američke univerzitete,
veća je šansa da ćete tamo naleteti na ljude koji sebe nazivaju
marksistima nego što je to slučaj u Britaniji“, kaže Furedi. „Ali
tamo je na delu radikalni stil života – studenti koji nose majice sa
likom Če Gevare. Termin „marksista“ se sada odnosi na svakoga ko ne
voli kapitalizam.“
Ja sumnjam da će marksizam povratiti poziciju
koju je nekada imao. Potrebno je samo da se osvrnete da biste videli
kako po smrti starije generacije marksista, kao što su Teri Iglton i
Erik Hobsbaum, neće ostati niko ko bi zauzeo njihovo mesto. Možda
istoriji nije došao kraj, kako je ustvrdio Fukujama, ali istorijskim
ljudima jeste.
(13. jul 2008, Sunday
Times)
|