Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo Danas

 

 

Vilijam Montgomeri

Može li Obama pobediti?

Prema bezmalo svakom normalnom standardu, Barak Obama trebalo bi ubedljivo da pobedi na predsedničkim izborima. Sve ankete pokazuju da će Demokratska partija kao celina zabeležiti velike dobitke na nacionalnom, državnom i lokalnom nivou. Nedavna prethodni predsednički izbori demokrata privukli su rekordni broj glasača, uključujući mnoge mlade ljude koji su prvi put glasali i mnoge nezavisno orijentisane. Senator Obama je jedan od najdarovitijih govornika našeg vremena i njegovi skupovi u okviru kampanje privlače mase ljudi gotovo iste veličine kao i neki rok koncert. Preovlađujuća većina američkog naroda deli njegovo gledište o iračkom ratu, dok njegov protivnik o ovom i mnogim drugim pitanjima izgleda odražava gledišta svog vrlo nepopularnog republikanskog kolege, predsednika Džordža Buša. Obamini saradnici u kampanji nisu načinili gotovo nijedan pogrešan korak i pokazali su izuzetnu sposobnost za organizaciju, prikupljanje fondova i održavanje unutrašnje kohezije - nasuprot njegovom protivniku, koji je izgleda prolazio kroz periode ozbiljnih kadrovskih promena. Privreda je u strašnim problemima, što je obično katastrofalno za partiju koja drži predsednički položaj. Pored toga, Džon Mekejn pokazuje da je dosadan i neinspirativan predsednički kandidat.

Zašto, onda, toliko mnogo nacionalnih anketa pokazuje tako tesnu trku kandidata koje deli samo nekoliko procentnih poena? Nedavna izuzetno uspešna strana turneja trebalo je Obami da omogući znatan "skok" u anketama, ali se to nije dogodilo. Šta se događa?

Realnost je da je Hilari Klinton sasvim malo zakasnila da promeni ishod trke za demokratsku dominaciju kad je konačno shvatila kako se Obama može pobediti i počela da to radi. Njoj je jednostavno ponestalo vremena i prethodnih izbora pre nego što je mogla da okonča taj posao. Obama je hramljući prešao liniju cilja s malom prednošću zbog broja delegata što ih je nakupio ranije. Ali u poslednjim fazama svoje kampanje Hilari Klinton je bila uspešna u nastojanjima da poseje značajno seme sumnje u Obamu u radničkoj klasi Amerike. Mekejnova kampanja je glavni dobitnik tog procesa koji je tokom nominacije oslabio demokrate. Ne radi se samo o tome da je taj proces oslabio Obamu (možda i trajno) u ključnom delu izbornog tela; on je takođe pokazao njegove slabosti i najbolji način kako da se one eksploatišu.

Hilari je shvatila da Obamu treba silom skinuti s njegovog govorničkog pijedestala i spustiti ga "na zemlju" stalnim ličnim napadima. Obama je konstantno bio neuspešan u suprotstavljanju takvim napadima i takođe nije agresivno eksploatisao greške svojih protivnika. To jednostavno nije njegov stil. To je protiv njegove prirode, a i protiv imidža "ujedinitelja a ne delitelja" koji je kultivisao tokom čitave svoje karijere. Pored toga, Obama ima jednu potencijalno fatalnu manu kao američki političar. Mada je sjajan kad se radi o pripremljenim govorima, on nema sposobnost da se potpuno opusti i da mu je ugodno kad se obraća belim pripadnicima radničke klase. To jednostavno nije deo njegove prirode i to se veoma jasno pokazuje kad god on to pokušava da učini. Na kraju se to završi tako što on izgleda "udaljen". Za Evropljane to ne mora izgledati velika stvar, ali u Americi - to je zaista tako!

Najznačajniji element strategije Hilari Klinton u kampanji, međutim, bio je da namerno - bez obzira na sve suptilnosti - naglasi rasno pitanje. Najvažnija "municija" u tom smislu bio je radikalni, rasistički i ponekad ludački govor Obaminog dugogodišnjeg pastora i prijatelja, prečasnog Džeremije Rajta. Mada je Obama na kraju osudio Rajta i potom sjajno govorio o pitanju rasnih odnosa, šteta je bila učinjena. Birači iz radničke klase počeli su da se pitaju kako je Obama mogao da prisustvuje tolikim mnogim propovedima prečasnog Rajta i da sada ima razumevanja za njihove (radničke) vrednosti. Seme sumnje je bilo posejano i počelo je da donosi plodove. Odjednom, Obama za mnoge više nije bio kandidat za "promene", već "crni kandidat". Gaf njegove supruge Mišel, koja je posle jedne pobede na početku prethodnih izbora rekla da je po "prvi put" bila ponosna što je Amerikanka, izazvao je nova pitanja. Na kraju, masovno glasanje crnaca za Obamu u poslednjim fazama prethodnih izbora demokrata poslužilo je da se rasno pitanje samo još više pojača.

Sada postoje dve radikalno različite grupe u afro-američkoj zajednici. Prva je deo rastuće srednje i gornje klase koja je iskoristila višedecenijski pokret za građanska prava, afirmativnu akciju i zakone usvojene da se izjednače mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje. Barak Obama i njegova supruga simbolizuju tu grupu. Mnogi od njih su bili deca ili čak nisu bili rođeni kad su se dogodili sukobi oko građanskih prava i nemiri iz 1960-ih. Mada su svi osetili dodir rasizma, on nije bio ni blizu toliko brutalan ili štetan kao u prošlosti i ova grupa počinje - naglasak je na "počinje" - da tradicionalno migrira u američki mejnstrim kao i druge etničke grupe pre njih.

Druga grupa je siromašna, niža klasa američkog društva čije su stope zatvorenosti i nezaposlenosti mnogostruko veće od belaca. Sve njihove tradicionalne lidere - crni propovednike i političare - oblikovali su borba pokreta za građanska prava tokom 1960-ih i politika konfrontacije koju je ona naglašavala. Za ove lidere Obama je izazov njihovom ličnom statusu i uticaju, nezreli mladić koga nisu prekalile vatre konfrontacije koje su oni morali da izdrže.

U ovom trenutku predsednička trka je u velikoj meri neizvesna. Za obojicu kandidata izbor potencijalnog potpredsednika je od ključne važnosti. Mekejnu je potrebna mlađa osoba, prvenstveno sa snažnim ekonomskim pedigreom, koja može uravnotežiti njegov nedostatak poznavanja u toj oblasti i takođe olakšati problem godina. Obami je potreban neko ko će doneti spoljnopolitičko, ali i primenjeno administrativno iskustvo koje će uveriti glasače da će njegova administracija imati delotvoran pravac. Od svih izazova i drama što će ih kampanja doneti, izbor kandidata za potpredsednika je pitanje koje zavisi samo od obojice kandidata i za šta oni snose punu odgovornost. Od toga kako će se tim pozabaviti, u velikoj meri može zavisiti ishod izbora.

Sve u svemu, međutim, od Baraka Obame zavisi da li će izgubiti izbore. Njegov izazov je da iznova ubedi glasače iz bele radničke klase u svoje sposobnosti i da u njemu vide te kvalitete a ne boju njegove kože. Ako u tome uspe, biće to veliki korak napred za Ameriku

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM