Džejkob Heilbrun
Ocenjivanje Aleksandra
Smrt Aleksandra
Solženjicina izazvala je poplavu tekstova i kolumni koje svedoče o
njegovoj veličini kao romanopiscu. Figura iz devetnaestog veka,
pomogao je u obaranju sovjetskog komunizma lišavajući ga pretenzija
za posedovanjem višeg moralnog autoriteta, i u isto vreme
kritikujući Ameriku zbog onog što je on smatrao za njenu žalosnu
manu. Kako je na to gledao Solženjicin, moralna korupcija Amerike i
Evrope je pretila da ih učini nesposobnim da zaštite Zapad. Ali
koliko su zapravo bili vispreni njegovi politički sudovi nakon što
je prognan iz Brežnjevljevog Sovjetskog Saveza?
Ovo pitanje je
podstaknuto tekstovima štampanim 5. avgusta ove godine. Prvi tekst
je objavio
Džona
Goldberg
u Los Angeles Times-u. U njemu, Goldberg sugeriše da
je Solženjicinovo odbijanje pokoravanja zlu još jednom zaboravljeno,
ili izostavljeno, od strane liberalne elite koja želi da Hladni rat
opiše kao laku pobedu, kako bi izbegla činjenicu da su potrebni jaki
živci i snažna vojska da bi se preovladalo u inostranstvu. Po
Goldbergu,
„Pravo brutalno,
preterano pojednostavljivanje je laskanje koje čujemo od Obame da je
pobeda u Hladnom ratu neka lekcija o globalnom držanju za ruke iz
Hallmark-ovog filma. Realno, bio je to žestok sudar tokom koga
su šampioni „jedinstva“ želeli da se predaju ovom zlu, a šampioni
slobode su nagrađeni uz podsmeh.“
Drugi tekst je
objavljen u Wall Street Journal-u, u kome je, u odeljku
“Notable & Quotable”, izveden pasus iz
Solženjicinovog poznatog govora 1978. u Harvard Yard-u. U
njemu je Solženjicin, na iznenađenje mnogih, osudio Zapad, i posebno
Ameriku, za dekadenciju. Takođe je žestoko kritikovao vodeće
američke liberale i realiste, kao nemoralne i slepe za opasnost koja
preti od Sovjetskog Saveza. Dakle, Solženjicin je optužio Džordža F.
Kenana sledećim rečima: „Veoma dobro poznati predstavnici vašeg
društva, kao što je Džordž F. Kenan, kažu: Moralne kriterijume ne
možemo primeniti u politici. Stoga mešamo dobro i zlo, ispravno i
pogrešno i stvaramo mesto za apsolutnu pobedu apsolutnog Zla na
svetu.“ Solženjicin je potom optužio Sjedinjene Države što nisu
uspele da pobede u Vijetnamu: „Ako je punopravna Amerika pretrpela
poraz od male komunističke polu-države, kako Zapad može ostati čvrst
u budućnosti?“
Tokom 1970-ih,
Solženjicin je vodio rat protiv detanta sa Sovjetskim Savezom. Za
njega nije postojala sredina. Hladni rat je bio rat između dobra i
zla, borba na vrhuncu do kraja. Solženjicin je ismejao čak i
najmanji nagoveštaj kompromisa ili pokušaja pregovora sa Kremljom.
Za njega je termin „detant“ bila loša reč. Njegovi neprijatelji su
bili realisti poput Henrija Kisindžera – koji je navodno, po rečima
Solženjicina, sledio politiku „popuštanja i predaje“ – i Džordža
Kenana. Na primer, u svojoj knjizi, Smrtna opasnost: Kako zablude
o Rusiji ugrožavaju Ameriku, Solženjicin je napisao,
„Svojim esejima,
javnim izjavama i savetima, koji su navodno ukorenjeni u dubokom
razumevanju sovjetskog života, Džordž Kenan je godinama imao štetan
uticaj na oblik i smer američke spoljne politike. On je jedan od
upornijih arhitekata mita o „umerenjacima“ u Politbirou, uprkos
činjenici da ti umerenjaci nikada nisu sebe otkrili ni
nagoveštajem.“
Ali kakva
besmislica! U retrospektivi, Solženjicin je pogrešio, a dva „K“ –
Kisindžer i Kenan – su bili u pravu. Pouzdanje kojim je Solženjicin
dao svoj lapidarni zaključak ne može zamaskirati činjenicu da je u
celosti bio neutemeljen. U Politbirou je bilo umerenjaka. Vijetnam
nije bio centralni konflikt u Hladnom ratu, već skupi sporedni šou.
Zapad nije izgubio u Hladnom ratu. Pobedio je. Unutrašnja slabost
nije srušila Zapad. Srušila je Sovjetski Savez. Bez promocije
detanta Ričarda Niksona i Henrija Kisindžera sa Sovjetskim Savezom i
sporazuma o kontroli oružja, koje je Regan sastavio krajem 1980-ih,
Hladni rat se ne bi mirno završio – značajno dostignuće koje je bilo
nezamislivo za jedan broj neokonzervativaca koji su sebe ubedili da
je Regan – šta drugo nego – umirivač, ili, po rečima Normana
Podoreca, zalaže se za „umirenje u bilo kom pogledu“.
Zašto je ova bajata
istorija bitna?
Razlog je
jednostavan. Mnogi američki konzervativci su prihvatili
Solženjicinov apokaliptički pogled na spoljnu politiku, pomerajući
ga sa Hladnog rata na IV Svetski rat za koji smatraju da Sjedinjene
Države treba da povedu protiv islamskih terorista. Budimo iskreni,
konzervativci kao što je Džona Goldberg su u pravu kada optužuju
Baraka Obamu za oslikavanje previše ružičaste slike Hladnog rata – u
to doba su neki liberali preterivali i odbijali da priznaju da
Amerika u inostranstvu ima neprijatelje, kao što se neki danas
pretvaraju da Al Kaida u stvari ne postoji. Ali neokonzervativci su,
sa svojom sklonošću ka podeli sveta na dobro i zlo, oni koji su bili
za volanom tokom Bušove administracije, i - rezultati nisu bili
dobri. U stvari, ilustracija toga je editorijal - upravo iznad
Solženjicinovog teksta - bivšeg ambasadora pri Ujedinjenim Nacijama
Džona Boltona
koji se žali na diplomatiju sa Iranom i primećuje da „svaki
dan koji prolazi dozvoljava Iranu da poveća opasnost kojom preti, a
održivost vojne opcije se vremenom postepeno smanjuje.“ Može biti.
Ali je sigurno brzopleto pretpostaviti da nikakav sporazum sa
Teheranom ne može biti postignut i da je vojna sila jedino rešenje,
ili čak efikasno rešenje – stav koji su mnogi iskazali, između
ostalih i sekretar za odbranu Robert Gejts u Vest pointu.
Bušova
administracija je zaista počela da se povlači od svog unilateralizma,
zbog čega tvrde pristaše kao što je Majkl Rubin iz American
Enterprise Institute-a optužuju Buša da „popušta Iranu“. Ali
upravo je Kenanov suptilniji stav, koji je Bušova administracija
prvobitno odbacila prezirući alijanse za stranim silama i demonišući
američke neprijatelje, onaj koji je pomogao Sjedinjenim Državama da
preovladaju tokom Hladnog rata i to je nešto što ponovo treba
prihvatiti. Solženjicinov neokonzervativni veltanšaung nije bio od
pomoći.
To je, u stvari, bio
prethodnik programa demokratizacije objavljenog od strane Natana
Šaranksija, koji je veoma uticao na Džordža Buša. Može biti da se
hrabrost i izdržljivost potrebni za suočavanje sa tamničarima na
Gulagu loše prevode u političku sferu, gde su kompromis,
fleksibilnost i diplomatija one veštine koje su neophodne. Stoga,
oplakujte smrt romanopisca Solženjicina, ali nemojte slaviti njegov
izlet u spoljnu politiku – čak iako je to vrsta distinkcije koje bi
se i on sam verovatno gnušao.
Autor je viši
urednik u The National Interestu.
(05.08.2008, The
National Interest)
|