Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Džejkob Heilbrun

Ocenjivanje Aleksandra

Smrt Aleksandra Solženjicina izazvala je poplavu tekstova i kolumni koje svedoče o njegovoj veličini kao romanopiscu. Figura iz devetnaestog veka, pomogao je u obaranju sovjetskog komunizma lišavajući ga pretenzija za posedovanjem višeg moralnog autoriteta, i u isto vreme kritikujući Ameriku zbog onog što je on smatrao za njenu žalosnu manu. Kako je na to gledao Solženjicin, moralna korupcija Amerike i Evrope je pretila da ih učini nesposobnim da zaštite Zapad. Ali koliko su zapravo bili vispreni njegovi politički sudovi nakon što je prognan iz Brežnjevljevog Sovjetskog Saveza?

Ovo pitanje je podstaknuto tekstovima štampanim 5. avgusta ove godine. Prvi tekst je objavio Džona Goldberg u Los Angeles Times-u. U njemu, Goldberg sugeriše da je Solženjicinovo odbijanje pokoravanja zlu još jednom zaboravljeno, ili izostavljeno, od strane liberalne elite koja želi da Hladni rat opiše kao laku pobedu, kako bi izbegla činjenicu da su potrebni jaki živci i snažna vojska da bi se preovladalo u inostranstvu. Po Goldbergu,

„Pravo brutalno, preterano pojednostavljivanje je laskanje koje čujemo od Obame da je pobeda u Hladnom ratu neka lekcija o globalnom držanju za ruke iz Hallmark-ovog filma. Realno, bio je to žestok sudar tokom koga su šampioni „jedinstva“ želeli da se predaju ovom zlu, a šampioni slobode su nagrađeni uz podsmeh.“

Drugi tekst je objavljen u Wall Street Journal-u, u kome je, u odeljku “Notable & Quotable”, izveden pasus iz Solženjicinovog poznatog govora 1978. u Harvard Yard-u. U njemu je Solženjicin, na iznenađenje mnogih, osudio Zapad, i posebno Ameriku, za dekadenciju. Takođe je žestoko kritikovao vodeće američke liberale i realiste, kao nemoralne i slepe za opasnost koja preti od Sovjetskog Saveza. Dakle, Solženjicin je optužio Džordža F. Kenana sledećim rečima: „Veoma dobro poznati predstavnici vašeg društva, kao što je Džordž F. Kenan, kažu: Moralne kriterijume ne možemo primeniti u politici. Stoga mešamo dobro i zlo, ispravno i pogrešno i stvaramo mesto za apsolutnu pobedu apsolutnog Zla na svetu.“ Solženjicin je potom optužio Sjedinjene Države što nisu uspele da pobede u Vijetnamu: „Ako je punopravna Amerika pretrpela poraz od male komunističke polu-države, kako Zapad može ostati čvrst u budućnosti?“

Tokom 1970-ih, Solženjicin je vodio rat protiv detanta sa Sovjetskim Savezom. Za njega nije postojala sredina. Hladni rat je bio rat između dobra i zla, borba na vrhuncu do kraja. Solženjicin je ismejao čak i najmanji nagoveštaj kompromisa ili pokušaja pregovora sa Kremljom. Za njega je termin „detant“ bila loša reč. Njegovi neprijatelji su bili realisti poput Henrija Kisindžera – koji je navodno, po rečima Solženjicina, sledio politiku „popuštanja i predaje“ – i Džordža Kenana. Na primer, u svojoj knjizi, Smrtna opasnost: Kako zablude o Rusiji ugrožavaju Ameriku, Solženjicin je napisao,

„Svojim esejima, javnim izjavama i savetima, koji su navodno ukorenjeni u dubokom razumevanju sovjetskog života, Džordž Kenan je godinama imao štetan uticaj na oblik i smer američke spoljne politike. On je jedan od upornijih arhitekata mita o „umerenjacima“ u Politbirou, uprkos činjenici da ti umerenjaci nikada nisu sebe otkrili ni nagoveštajem.“

Ali kakva besmislica! U retrospektivi, Solženjicin je pogrešio, a dva „K“ – Kisindžer i Kenan – su bili u pravu. Pouzdanje kojim je Solženjicin dao svoj lapidarni zaključak ne može zamaskirati činjenicu da je u celosti bio neutemeljen. U Politbirou je bilo umerenjaka. Vijetnam nije bio centralni konflikt u Hladnom ratu, već skupi sporedni šou. Zapad nije izgubio u Hladnom ratu. Pobedio je. Unutrašnja slabost nije srušila Zapad. Srušila je Sovjetski Savez. Bez promocije detanta Ričarda Niksona i Henrija Kisindžera sa Sovjetskim Savezom i sporazuma o kontroli oružja, koje je Regan sastavio krajem 1980-ih, Hladni rat se ne bi mirno završio – značajno dostignuće koje je bilo nezamislivo za jedan broj neokonzervativaca koji su sebe ubedili da je Regan – šta drugo nego – umirivač, ili, po rečima Normana Podoreca, zalaže se za „umirenje u bilo kom pogledu“.

Zašto je ova bajata istorija bitna?

Razlog je jednostavan. Mnogi američki konzervativci su prihvatili Solženjicinov apokaliptički pogled na spoljnu politiku, pomerajući ga sa Hladnog rata na IV Svetski rat za koji smatraju da Sjedinjene Države treba da povedu protiv islamskih terorista. Budimo iskreni, konzervativci kao što je Džona Goldberg su u pravu kada optužuju Baraka Obamu za oslikavanje previše ružičaste slike Hladnog rata – u to doba su neki liberali preterivali i odbijali da priznaju da Amerika u inostranstvu ima neprijatelje, kao što se neki danas pretvaraju da Al Kaida u stvari ne postoji. Ali neokonzervativci su, sa svojom sklonošću ka podeli sveta na dobro i zlo, oni koji su bili za volanom tokom Bušove administracije, i - rezultati nisu bili dobri. U stvari, ilustracija toga je editorijal - upravo iznad Solženjicinovog teksta - bivšeg ambasadora pri Ujedinjenim Nacijama Džona Boltona koji se žali na diplomatiju sa Iranom i primećuje da „svaki dan koji prolazi dozvoljava Iranu da poveća opasnost kojom preti, a održivost vojne opcije se vremenom postepeno smanjuje.“ Može biti. Ali je sigurno brzopleto pretpostaviti da nikakav sporazum sa Teheranom ne može biti postignut i da je vojna sila jedino rešenje, ili čak efikasno rešenje – stav koji su mnogi iskazali, između ostalih i sekretar za odbranu Robert Gejts u Vest pointu.

Bušova administracija je zaista počela da se povlači od svog unilateralizma, zbog čega tvrde pristaše kao što je Majkl Rubin iz American Enterprise Institute-a optužuju Buša da „popušta Iranu“. Ali upravo je Kenanov suptilniji stav, koji je Bušova administracija prvobitno odbacila prezirući alijanse za stranim silama i demonišući američke neprijatelje, onaj koji je pomogao Sjedinjenim Državama da preovladaju tokom Hladnog rata i to je nešto što ponovo treba prihvatiti. Solženjicinov neokonzervativni veltanšaung nije bio od pomoći.

To je, u stvari, bio prethodnik programa demokratizacije objavljenog od strane Natana Šaranksija, koji je veoma uticao na Džordža Buša. Može biti da se hrabrost i izdržljivost potrebni za suočavanje sa tamničarima na Gulagu loše prevode u političku sferu, gde su kompromis, fleksibilnost i diplomatija one veštine koje su neophodne. Stoga, oplakujte smrt romanopisca Solženjicina, ali nemojte slaviti njegov izlet u spoljnu politiku – čak iako je to vrsta distinkcije koje bi se i on sam verovatno gnušao.

Autor je viši urednik u The National Interestu.

(05.08.2008, The National Interest)

 

 
 
Copyright by NSPM