Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

 

 

Florans Artman

Vi ste doprineli nerazumevanju i nepoverenju u Haški tribunal

Odgovor na tekst Vilijema Montgomerija "Karla odlazi, šteta koju je počinila ostaje", Danas, 5-6. januar 2008.

Gospodine Montgomeri, kao za svaku krivičnu instancu, osnovna svrha Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) nije da pomogne proces pomirenja, već gonjenje i kažnjavanje zločinaca. U ovom slučaju, ratnih zločinaca odgovornih za krvave godine nasilja na Balkanu.
A u tome, priznajete da je ICTY prilično uspeo.
Prema Vama, međutim, taj uspeh nije doprineo pomirenju već produbljenju nezalečenih rana i pogoršanju međunacionalnih odnosa. Teza da je ICTY "glavni izvor, gorivo za nacionalizam i političku destabilizaciju u ovom regionu tokom protekle decenije" jeste, posle njegove navodne skupoće i predugog rada, već odavno glavno oružje protivnika međunarodnih krivičnih sudova. Klasična zamena teza svih koji se suštinski suprotstavljaju krivičnoj odgovornosti, koji žele pravdu a la carte, to jest prilagođavanje pravde političkim potrebama i interesima.
Prvi uslov pomirenja je utvrđivanje činjenica i kažnjavanje krivaca. A sve ove godine Tribunal ga uspešno ispunjava. Stoga, jeste legitimno očekivati od krivičnih instanci da doprinesu, zajedno sa ostalim instrumentima, procesu pomirenja. Ali baš zato je neophodno da pravda bude rukovođena pravnim, a ne političkim principima.
Vi se žalite, međutim, da je Sud izmakao kontroli svojih osnivača, da mu je Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija dao previše slobode a premalo smernica. Zaboravljate da je Savet bezbednosti usvojio niz rezolucija koje su suzile Tribunalov mandat i obavezale ga da se fokusira na ličnosti najvišeg nivoa odgovornosti i zabranile mu posle 2003. da progoni one koji su povlačili obarač.
Hvalite Nirnberg i Tokio jer, za razliku od ICTY, nisu bili "opterećeni" savremenim pravnim standardima koji su svakako doprineli dužini procesa. Zaboravljate, međutim, spomenuti da su to bili vojni sudovi koji su sprovodili pobedničku pravdu i zanemarili prava odbrane.
Nezadovoljstvo radom ICTY ne temelji se na tome što ICTY nije završio "deset godina pošto su neprijateljstva bila okončana", ili što nije služio onu ekspeditivnu pravdu za koju se, izgleda, zalažete. Žrtve koje u većem broju traže produženje rada Tribunala nezadovoljne su, jer pravda nije "dovoljno "zadovoljena, pošto su mnogi ostali nekažnjeni. A veći deo elite i politički krugovi nezadovoljni su zbog toga što ICTY uopšte postoji. Oni se manje-više otvoreno zalažu za negiranje ili pravdanje nedavnih kao, uostalom, i davnašnjih zločina. Premalo je onih na javnoj sceni koji bi bili spremni da makar retroaktivno odbace politiku koja je podsticala masovna najsurovija zlodela kakva čovečanstvo osuđuje. Tokom protekle decenije vlasti su najčešće nagrađivale - a ne kažnjavale - propagatore mržnje, pa je to postala neka vrsta patriotskog dokazivanja, a svako kritičko propitivanje takve politike neprijateljski čin. Na štetu srpskog društva i celog regiona, to je i danas u velikoj meri tako.
Takav odnos ponavlja i produbljuje patnju preživelih i vređa žrtve zločinačkog progona i time sprečava pomirenje. Nije Tribunalova delatnost, već takav pristup, doveo "nove, krhke demokratske vlade u regionu" da se fokusiraju na negiranje navoda iz optužnica umesto na druge izazove tranzicije iz vlastite nacionalističke i autoritarne prošlosti u slobodno, demokratsko i odgovorno društvo.
Šta ste Vi ili Vaše kolege, Vaša vlada ili evropske vlade uradili da doprinesete pomirenju? Lično ste Vi tražili povlačenje optužnice protiv četiri generala optuženih za zločine protiv čovečnosti na Kosovu. Bili ste na prijemu sa optuženim policijskim generalom Sretenom Lukićem na kojem ste fotografisani. Grubo ste tražili od Karle del Ponte da ne zamara vladu Zorana Živkovića sa zahtevom za izručenje Mladića i ostalih tadašnjih begunaca da bi se nastavio proces koji je Đinđić započeo. Pokušali ste, gospodine Montgomeri, korigovati kurs Tribunala, niste samo pripovedali nego i aktivno izvršili mešanje u rad nezavisnog sudskog tela. Te činjenice, kao i ta fotografija koja je obišla svet, ostaju jasan dokaz vašeg odnosa prema pravu, pravnim obavezama, elementarnom moralu, ljudskom obziru i naravno ICTY-u.
Vi, kao i Vaše nekadašnje kolege, američke ili evropske, ohrabrili ste beogradske vlasti da ne ispunjavaju svoje obaveze i uveravali ih da se s jakim prijateljima uvek može izigrati Pravda, pa i međunarodna, i tako osigurati nekažnjivost.
Koliko dokaza o užasnim događajima iz devedesetih godina koji - u pravu ste - nemaju cenu, Vaša ili evropske vlade nisu dale ICTY-u? Pa i sama ta video traka na kojoj Milošević odaje priznanje članovima "Crvenih beretki" za njihove tajne usluge u Bosni i i Hrvatskoj, ostala je godinu dana u rukama Vaše administracije pre nego što je predata Haškom tužilaštvu, kojem ju je izvor namenio.
Prigovarate nepreciznosti optužnica protiv ličnosti najvišeg nivoa odgovornosti jer je širom Balkana komandna struktura na papiru bila radikalno različita od one u stvarnoj praksi. Zbog čega se niste lično borili da vaša država i druge velike sile, koje su pratile rat u bivšoj Jugoslaviji, predaju ključne dokumente za utvrđivanje stvarne komandne odgovornosti, kao što su saveznici uradili za potrebu suđenja za ratne zločine posle Drugog svetskog rata? Time biste omogućili da ICTY, kao ranije Nirnberg, brže ispuni svoj mandat.
Nije Haški tribunal prepreka pomirenju, već nespremnost da se uvaži i prihvati krivična, politička i moralna odgovornost, da se činjenice poštuju i na osnovu njih započne izgradnja poverenja među ranije sukobljenim grupama. Tu prepreku podižu i održavaju političke i druge društvene elite u regionu, a bogami i nekolicina aktivnih i penzionisanih diplomata koji učvršćuju svoje pozicije ili moć po cenu brisanja tuđe prošlosti i odricanja od sopstvenih, ali i univerzalnih principa i vrednosti.
Prema vašem mišljenju, gospodine Montgomeri, Tribunal u celini, a Del Ponte posebno, nisu doprineli pomirenju u regionu zbog toga što su od Srbije tražili izručenje Karadžića i Mladića. To, logično, ukazuje na to da su za Vas, kao i za veći deo elite u Srbije, Karadžić i Mladić najveća vrednost, jer sve može od Srbije da se traži osim njih dvojice.
Dok je Tribunal uspešno utvrđivao činjenice uprkos ozbiljnim preprekama - na primer zataškavanje dokaza od strane vlasti u regionu, pa i na Zapadu - u Srbiji se pozivalo u više navrata na ponavljanje zločina, uključujući pokolj u Srebrenici, to jest na zločin koji je konačnom presudom Tribunala označen kao genocid. U to vreme Vaša država, kao i države Evropske unije, malo su učinile da u Bosni doprinesu poništenju rezultata zločina sprovođenjem Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma koji je predviđao povratak progonjenih u svoja mesta. One se, takođe, nisu potrudile da u državi najviše pogođenoj zločinima pokrenu zajednički školski program tako da omoguće novim generacijama da bar malo počnu deliti zajedničko sećanje na nedavnu krvavu istoriju.
Velike sile, koje su u Bosni imale najveće nadležnosti protekle decenije, dozvolile su da se razvija proces aparthejda, gde je 157 od 164 opštine etnički čisto (preko 90 odsto jedne etničke grupe), gde su u gradovima škole, domovi zdravlja i domovi kulture često odvojeni prema etničkim principima. Dok je pod Miloševićevom vladavinom legitimno osuđen aparthejd u školama na Kosovu devedesetih, u Bosni Zapad danas ponosno podržava sistem dve škole pod isti krov.
U Iraku Vaša vlada je podržavala Sud koji je stvoren kao antiteza Haškom tribunalu. Sve zamerke koje sada iznosite na račun ICTY ispravljene su po uspostavljanju specijalnog iračkog suda. Nažalost, do sada je taj sud bio daleko manje uspešan nego ICTY, izazvao je veće nezadovoljstvo u Iraku nego ICTY u bivšoj Jugoslaviji, a podela postupka protiv Sadama Huseina više je lišila pravde njegove žrtve nego jedinstven predmet protiv Slobodana Miloševića, iako je suđenje zaustavljeno njegovom smrću i to pred sam završetak.
Gospodine Montgomeri, zajedno s političkim elitama u regionu, posebno u Srbiji, sve ove godine sprečavali ste da činjenice o tome šta se dogodilo, zašto, kako i ko je kriv budu spoznate i shvaćene. Ohrabrujući kompromise, koji su značili odricanje od univerzalnih vrednosti i izbegavanje pravnih obaveza, podržavali ste one koji jesu, a ne Tribunal, onemogućavali razumevanje tih činjenica i njihovo prihvatanje. Time ste sprečavali i izgradnju novih odnosa koje će do juče sukobljene grupe videti kao odnose lišene pretnje, dakle odnose bez straha, u kojima se više niko neće osećati ugroženim, drugim rečima - proces pomirenja.
Umesto da nesebično pomognete proces pomirenja toliko važan za napredak celog regiona, vi ste zajedno doprineli nerazumevanju i nepoverenju u Haški tribunal, a time i u to što on radi i u činjenice koje je nepobitno utvrdio. Onda kažete da taj sud nije uspeo da pomiri ljude u regionu, nije uspeo ovo ili ono. U stvari, do pravde, odgovornosti za zločine i pomirenja nije Vama ni stalo. Del Ponte o kojoj govorite samo je izgovor za štetu koju, u stvari, VAMA predstavlja samo postojanje Tribunala. Autorka je bivša portparolka Tužilaštva Haškog tribunala

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM