Jovan Nenadov
Profesor i mandale
(Reagovanje na tekst Đorđa Stankovića „Mandale ili kultura sećanja i
rehabilitacije”, Odjeci, NIN br. 3004)
Prema Zakonu o rehabilitaciji od 17. aprila 2006. godine, zahtev za
rehabilitaciju može da podnese svako zainteresovano fizičko ili
pravno lice. Prema članu 4 navedenog zakona, pre odlučivanja o
zahtevu sud pribavlja potrebna dokumenta i podatke od nadležnih
državnih organa i organizacija. Prof. Stanković je vehementno
reagovao (u Politici) i na samu ideju o zahtevu za rehabilitaciju
Milana Nedića, optužujući neistomišljenike za revizionizam. “Nemamo
ništa protiv”, ističe prof. Stanković sada, u NIN-u, “da se
rehabilitacije pokreću (a Nedić?), ali se varaju oni koji putem suda
dobijaju i da se krug, mandala, zatvara. Mandalu, u civilizovanom
svetu, zatvara samo sud istorijske nauke.” Za proteklih decenija
naša “istorijska nauka” ništa nije učinila da preispita bar neke od
presuda “Vojnog suda komunističke revolucije” (“koji nije bio
nikakav sud”, po dr Miru Lomparu, “već izvršni organ istorijske
misije komunizma”). ali se danas javljaju istoričari poput prof.
Stankovića, prisvajajući sebi pravo konačnog arbitra. Svojom tvrdnjom da je Nedićeva država bila jedna od
“najkvislinškijih država”, prof. Stanković ide naruku onima koji
nastoje da izjednače “Nedićevu Srbiju” sa Pavelićevom NDH (o čemu je
bilo reči u NIN-ovom članku). Ta tvrdnja nije tačna. Samo u
specijalnim jedinicama Vafen-SS, koje su se zaklinjale na vernost
Hitleru, ratovalo je, uglavnom na Istočnom frontu, oko 320.000
“kvislinških” vojnika, iz svih okupiranih zemalja izuzev Poljske i
Srbije. Tu prof. Stanković ubacuje svog svedoka Đura Trpkovića,
“pacijenta” Ozne, koji navodno tvrdi da je Nedićeva vlada htela, da
bi “ugodila Nemcima”, da i Srbi ratuju protiv Sovjeta, ali, eto,
nije uspela. Čudno je što je gospodin profesor jednu tako važnu
(važnu?) informaciju, i za predmet koji predaje, decenijama držao
samo za sebe. U ratnim godinama sve okupirane i neutralne zemlje radile su
prvenstveno u svom interesu, prilagođavajući se okolnostima,
sprovodeći “realnu politiku”. Danska je, gde su kralj i vlada ostali
u zemlji, 1941. god. pristupila fašističkom Antikominternovskom
paktu, a 7.800 Danaca se borilo u redovima Vafen-SS. U Holandiji
(kralj i vlada u egzilu), komunisti su organizovali “Februarski
štrajk” 1941. protiv transporta 400 Jevreja u KC-logor Mauthauzen,
koji je ugušen u krvi a vođe štrajka su streljane (štrajkova više
nije bilo). Od 160.000 holandskih Jevreja, ubijeno je 112.000, pri
čemu su u njihovom “prikupljanju” učestvovali i mnogi domoroci.
Pedeset hiljada Holanđana je ratovalo u Vafen-SS. Neutralna
Švajcarska je, pod parolom “Čamac je pun”, vraćala sa svojih granica
i one izbeglice kojima su dalji putevi vodili u koncentracione
logore. Paul Griniger, kapetan policije u St. Galenu, omogućio je
ulazak u zemlju više stotina Jevreja, zbog čega je otpušten iz
službe i kažnjen. Rehabilitovan je tek 1995, 23 godine nakon njegove
smrti, kada su amnestirani i drugi “mali Grinigeri”. Industrija
neutralne Švedske radila je i za Nemačku, preko njene teritorije su
išli nemački železnički transporti a pri napadu na Sovjetski Savez i
nemačke trupe i ratni materijal. U Dalmaciji i Hercegovini kolaboracija Srba sa italijanskim vlastima
počela je pre formiranja četničkih odreda, peticijama građana
(pojedine sa preko 100.000 potpisa), za zaštitu srpskih krajeva od
ustaša (Milorad Ekmečić: “Dugo kretanje između klanja i oranja“,
Beograd 2007, str. 447-499). A nastavljena je i kasnije: ti ne diraj
mene, ja neću tebe, nama su problem ustaše. U toku ratnih operacija
Nemaca protiv četnika u Bosni (Vajs 3 i Švarc-nastavak), Italijani
su omogućavali četnicima da se izvuku (Nikola Živković, “Srbi u
ratnom dnevniku Vermahta“, Beograd 2005, str. 21 i 22). Nije svaka
kolaboracija automatski i kvislinška. Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine bio je preuranjen. Nemačka je
vojno bila u punom naponu, ustanici su bili slabo naoružani i
upućeni samo na sebe. Gubici su bili katastrofalni. Pokreti otpora u
celoj Evropi čekali su na pravi trenutak, samo smo mi započeli svoj
rat tri i po godine ranije (sa iluzijom komunista da će rat trajati
samo nekoliko meseci), sa dodatnim frontom građanskog rata. (Rat
samo sa ustašama imao bi druge razmere.) “Iluzije u brzu pobedu sovjetskog oružja bile su prisutne u svim
krajevima Jugoslavije i u rukovodstvima na svim nivoima” (Branko
Petranović: “Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945“, Beograd 1992,
str. 257). Čak i članovi partijskog vrha verovali su da će Crvena
armija za dva meseca biti u Jugoslaviji (S. Vukmanović Tempo:
«Revolucija koja teče II», Beograd 1973, str. 148). Neki su
očekivali svetsku revoluciju i pripremali se za preuzimanje vlasti,
likvidirajući anglofile i potencijalne protivnike (Petranović, ibid,
str. 750). Šta bi se desilo na našem tlu da je na Konferenciji u Teheranu,
novembra 1943, odlučeno da se izvrši invazija u Dalmaciji? Milorad
Ekmečić (ibid, str. 472) veruje da bi se oba pokreta promenila.
”Partizanski pokret bi se lečio od bolesti levih radikalnih
ideologija, a četnički bi postao jugoslovenski u pravom smislu
reči.” Ostaje otvoreno pitanje participacije u vlasti, u zemlji koju
su posele britansko-američke trupe. Praksa je pokazala da je svaka
od velikih sila u svom toru određivala svog ovna predvodnika.
Jugoslavija bi imala drugo lice, sa velikim šansama da se održi,
svakako u nekom federativnom sistemu. Žrtve preranog ustanka bile bi
još besmislenije. Masovnih ubijanja u poslednjim fazama rata i
posleratnih ubijanja ne bi bilo. Izuzev ako bi se partizani i dalje
borili, za neku “svoju republiku”. (U Grčkoj, iako u pokretu otpora aktivniji i kod naroda popularniji,
komunisti su, nakon neuspelog pokušaja da naprave svoju “republiku”,
najureni iz zemlje a vlast su preuzele nacionalističko-rojalističke
grupacije, uz blagoslov britanskih trupa. U Poljskoj su vlast
preuzeli komunisti, jer su u zemlji bili Sovjeti. A prozapadno
orijentisani antifašisti su ostali praznih ruku, premda su ratovali
u Francuskoj, u Normandiji i Italiji, i podigli - samoubilački! -
Varšavski ustanak, avgusta 1944). Prof. Stanković se poziva i na čudne svedoke: Đura Trpkovića, šefa
obezbeđenja vlade generala Nedića, i Božidara Bećarevića, šefa
Četvrtog, antikomunističkog odseka Specijalne policije Uprave grada
Beograda. Đuro Trpković se vratio u zemlju i doneo i svoj dnevnik od
128 strana, koji je danas u posedu prof. Stankovića (?), ali koji
nije objavljen; a “teško” i da hoće, uz konfuzno objašnjenje da bi
to štetilo potomcima prestupnika. (A u hiljadama slučajeva takvih
obzira nije bilo, uskraćujući porodicama čak i pravo da znaju gde su
im streljani muževi i očevi pokopani. Gde je, npr., grob Grigorija
Božovića?) Dokument koji nije pristupačan širem krugu ljudi, nije
validan dokument. “Zar Slobodan Jovanović nije sakrivao, kao predsednik vlade, bez
trunka emocija, izveštaje o genocidu nad Srbima u NDH “, tvrdi prof.
Stanković. U ed-memoaru upućenom vladi SSSR-a 25. avgusta 1942, pišu
Jovanović i Ninčić (ministar spoljnih poslova), pod tačkom 7:
“ Generalna saradnja sa ustašama je sasvim isključena zbog
zločinačkih pokolja Srba u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
gde je ubijeno, prema potvrđenim podacima, 600.000 srpskih
muškaraca, žena i dece. Osim toga, kao posledica tih ustaških
zločina, preko 400.000 izbeglica je prebeglo u Srbiju “ (Nikola
Milovanović: “Draža Mihailović», www.znaci.net). Prof. Stanković
dalje tvrdi, pozivajući se na «krunske svedoke» Trpkovića i
Bećarevića, da je Slobodan Jovanović “bez trunke griže savesti“ u
delo sproveo slovo “Z“, što je značilo “zaklati“, i da je tako
“pobijeno stotine viđenih Srba“. U londonskom “Tajmsu»“ od 15. jula
1946. god. objavljeno je pismo Slobodana Jovanovića, koji objašnjava
da slovo “Z“ znači ”zastrašiti “, da su lica stavljena pod ”Z“
upozoravana “da se za njihova nedela zna i da će ih posle rata stići
kazna“, kao i da su njihova imena objavljivana preko Radio-Londona,
na predlog Mihailovića. Pod slovo “Z” stavljeno je ukupno 75 lica,
među njima nema nijednog člana Titovog pokreta. Dušan Nedeljković,
predsednik Komisije za ratne zločine, govoreći o slovu “Z” na
konferenciji za strane novinare u Beogradu, 1. oktobra 1945, tvrdio
je da “cifra zaklanih prelazi deset hiljada” (Uglješa Krstić:
“Ravnogorska istorijska čitanka“, Beograd 2001, str. 14). Od
sedamdesetpetorice (spisak se nalazi u knjizi Borivoja Karapandžića:
“Građanski rat u Srbiji 1941-1945“, Beograd 1993, str. 270),
likvidirana su samo dvojica, i to puškom. Na spisku nije bio
pukovnik Masalović. Prof. Stanković je o Slobodanu Jovanoviću
očigledno koristio nepouzdane izvore. Koristimo navedenu misao iz Geteovog “Fausta“, u lako korigovanoj
verziji: “Kada dospemo do dobrota ovog sveta, tad se bolje
sagledavaju obmane i varke.“ I 27. mart 1941. i NOB su
antifašističkog karaktera ali različitih ideoloških sadržaja. Prvi
nisu dobili ono s čim su računali, izgubili su i ono što su imali, a
drugi su dobili ono za čim su težili, da bi posle 50 godina to
izgubili. Čemu onda tolike žrtve i zločini!? Lozana, Švajcarska
|
|