Milorad Vukašinović
Reagovanje na tekst Maria Kalika “Dve” Srbije - jedan anti-komunizam
Tekst Aleksandra Pavića kao
i pitanja koja u njemu postavlja, doživeo sam kao autorov pokušaj da
otvori polemiku o moralnoj hipokriziji kao jednoj od osnovnih
karakteristika ovdašnje, ne samo političke već i društvene scene. Za
svaku pohvalu je i reagovanje gospodina Kalika. Ako ništa drugo
osetio je potrebu da pruži odgovore na ona pitanja koja u Srbiji
rado prećutkuju mnogi akteri političkog i društvenog života. Oni to
čine iz razumljivih razloga, jer kada bi odgovarali na Pavićevu
zapitanost, teško da bi mnogi od njih bez obzira da li su u vlasti
ili opoziciji, da ne govorim o NGO, mogli da negiraju činjenicu
višegodišnjeg komunističkog partijskog staža, kao neku vrstu danas neprijatnog bagaža,
koji je najbolje, bez mnogo objašnjavanja odbaciti.
Da parafraziram Kalika. U
pravu je kada kaže da je u Srbiji malo pravih komunista antifašista.
I ne samo to- kada čitate Kalikovo reagovanje, ako ste pošteni u
elementarnom smislu, sa mnogim tezama ćete se složiti, posebno sa
onom da danas Srbijom i u vlasti i u opoziciji deluje "neoliberalna
desnica" ( ovde pre svega mislim na ekonomsko socijalna opredeljenja).
Podržavam i stav o privatizaciji i ulozi stranih ambasadora. I
uopšte, dijagnoza našeg stanja je potpuno tačna.
Kada čitate Kalikovo
reagovanje osećate se kao gledalac odlične fudbalske utakmice, čiji
tim igra sjajno u polju, stvara šanse , ali nikako da postigne gol.
Hoću da naglasim da recept koji Mario Kalik nudi za izlazak iz
očigledne krize, najblaže rečeno je sporan, odnosno nešto je nalik
leku za bolest, a ne protiv nje.
Naime, čemu vodi parafraza
čuvene Marksove teze o "eksproprijaciji eksproprijatora", o levici
koja treba da organizuje "pokret otpora protiv vlasti koja je
preobučena u kvazidemokratsko ruho". Za mene lično neukusno je
poređenje sadašnjih vlastodržaca i heroja Prvog svetskog rata
generala Nedića. Ali, možda i to nije najgore, koliko nekako poznato
zvuči stara, prilično otrcana fraza o "komunistima
internacionalistima", koja je potpuno istorijski poražena upravo na
tlu nekadašnje Jugoslavije, gde su samo srpski komunisti bili
Jugosloveni a komunisti ostalih naroda bogami bili i ostali veliki
nacionalisti. Uzgred budi rečeno neki od srpskih komunista poput
Koče na kojeg se poziva i Kalik nisu bili Srbi. Upravo na ovom mestu
reagovanja Kalik potvrdjuje Pavićevu tezu o tome da Srbijom danas
više nego ikada vladaju komunisti koji su se iz Marksovog preobukli
u novo "globalističko" ruho. Jer kakva je principijelna razlika
između Tadićeve fraze o "posebnoj odgovornosti Srbije za mir i
staliblnost regiona" ( što valjda znači da Srbi ne samo da treba da
priznaju Kosovo već i da pomažu Albance u stvaranju "nove države" na
našem istorijskom i etničkom prostoru) i Kalikove fraze o "Srbinu
radniku kojem je bliži Albanac radnik" (kao da ne postoji i Srbin
vernik ili domaćin), uz ekstavagantno teorijsko opravdanje da za
srpske komuniste "nije dovoljna sloboda zasnovana na etnicitetu".
Baš ovako danas govore i "srpske demokrate", kada nam pričaju
briselske "bajke" o Evropskoj Uniji, dok država Srbija ubrzano "odumire",
kako piše drug Lenjin a sprovodi drug Solana, koji je, ako se ne
varam, bio takođe komunista.
Prema tome, za mnoge od
ovdašnjih globalista (duhovnih komunista) sloboda na Balkanu je
moguća samo ukoliko je prethodno poražena i ponižena tradicionalna i
nacionalna Srbija. To zvuči nekako poznato kominternovski. Čini mi
se da je o tome pisao Pavić, a da to Kalik ne želi da razume, po
komunističko globalističkoj matrici, da ako govore činjenice ,
utoliko gore po njih.
|