Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Đorđe Vukadinović

Ramušova pravda

«E, neka su ga oslobodili!» «Baš mi je drago što su ga oslobodili.» Ne, nisu ovo reči nekog lokalnog teroriste ili simpatizera «Oslobodilačke vojske Kosova», čiji se istaknuti komandant Ramuš Haradinaj ovih dana trijumfalno vratio iz Haga. Dakle, Ramuš se vratio oslobođen po – verovali ili ne – svih trideset sedam tačaka optužbe i sada „ima napismeno“ da je nevin skoro kao beba. A ono sa početka su reči jednog mog ogorčenog prijatelja, koji se nada da će nakon ovog poslednjeg u nizu skandala vezanih za Haški tribunal Srbi konačno „progledati“ – i to ne samo u pogledu Tribunala, nego i nekih drugih, navodno „objektivnih“, „pravednih“ i dobronamernih međunarodnih institucija. Priznajem da lično nisam baš toliki optimista. Ali je Haradinajevo oslobađanje zaista potreslo i ustalasalo čak i ovdašnje, uveliko ustajalo i na sve već oguglalo javno mnjenje.

Često smo, i uglavnom sa razlogom, nezadovoljni našim političarima, ministrima i vlastodršcima. Ali hajde da se na trenutak podsetimo lika i dela poslednja tri premijera “ Republike Kosova” – Ramuša Haradinaja, Agima Čekua i Hašima Tačija. Trojica premijera – trojica osvedočenih zločinaca! I nije tu u pitanju nikakva «komandna odgovornost», već pravi i konkretni zločini.

Prema više izvora, Ramuš Haradinaj je lično ubio 67 ljudi, naredio likvidaciju najmanje 267 i otmicu više od 400 ljudi. U Haradinajeve «podvige» spada i čuveni slučaj otmice kolone svatova 12. juna 1999, pri čemu je, Haradinaj lično učestvovao u mučenju, silovanju i ubistvu svatova koji su streljani na putu između Đakovice i Prizrena.

Haradinajev naslednik na mestu kosovskog premijera Agim Čeku, kao brigadir hrvatske vojske, učestvovao je u akcijama «Maslenica», «Medački džep», «Oluja». Potom se, obavivši posao u Hrvatskoj, vratio na Kosovo, gde je bio šef glavnog štaba OVK u vreme kada su činjeni najgori ratni zločini nad Srbima, a u periodu 2000-2006, sve do izbora za premijera, bio je komandant je Kosovskog zaštitnog korpusa, paravojne organizacije koja je bila i ostala glavni izvor kriminala i terorizma na Kosovu.

Najzad, Hašim Tači, prvi među jednakima (u prištinskim i zapadnim medijima poznat i pod nadimkom «komandant Zmija»), optužen je pred srpskim sudom za ubistvo 661 Srbina i pripadnika drugog nealbanskog življa, teško telesno povređivanje 518 osoba i otmicu 584 čoveka. Osim toga, Hašim Tači je indirektno odgovoran i za namerno proterivanje stotina hiljada Srba sa Kosova i Metohije posle dolaska Kfora. Najzad, upravo ovih dana , bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla Del Ponte (a nju je zaista teško sumnjičiti da je naročito blakonaklona prema Srbima) optužila je u svojoj knjizi Tačija da je direktno odgovoran za otmicu najmanje 300 Srba sa Kosova i njihovo prebacivanje na sever Albanije, gde su im hirurzi vadili bubrege, a kasnije i druge organe, i prodavali ih na zapadnoevropskom tržištu. Tako su, zahvaljujući komandantu Zmiji i njegovim saradnicima, nesrećni Srbi, odnosno njihovi organi, preko noći, ekspresno «otišli u Evropu». A ono što je od para eventualno „preteklo“, možda je uloženo upravo u hašku odbranu i medijsku promociju mesara koji su ovaj krvavi biznis i započeli.

Priznajem da ovo podsećanje na ratne i poratne podvige lidera mlade kosovske «demokracije» deluje mučno i pomalo morbidno. Ali je isto tako mučno i pomalo sramno to što već godinama srpski mediji – valjda iz straha da ne ispadnu pristrasni i «ne uznemiravaju javnost» – o tome stidljivo, ili uopšte ne izveštavaju.

Postoji, međutim, jedna stvar koja je mnogo gora čak i od ovog prećutkivanja. Postoji teza koja se povremeno može čuti u javnosti da je Srbija na neki način i sama kriva za takav tretman u Hagu , zato što nije dovoljno sarađivala sa Tribunalom i nije dostavila dokaze o zločinima Haradinaja, Čekua i Tačija. Navodno, da se nismo inatili, da smo odmah izručili sve one koji su traženi i da smo na vreme uhapsili Ratka Mladića, možda bi nam položaj bio bolji i možda bi zločini nad Srbima bili adekvatnije tretirani? !

Verujem da među onima koji ovo govore možda ima i dobronamernih ljudi. Ali je to, u suštini, samo još jedna neistina i surova zamena teza. A najgore što se nekome ko je izložen kakvoj nepravdi može učiniti, jeste ubeđivati ga kako je, zapravo, on sam kriv i odgovoran za zlo koje mu se događa.

Srbija je, naime, još oktobra 2001, Hagu dostavila 40000 stranica dokaza protiv Tačija, Čekua i Haradinaja. (Na kraju je Hagu ukupno dostavljeno skoro 200000 stranica raznih dokaza i dokumenata.) Vladan Batić, ministar pravde u vladi DOS-a, slikao se pred kamerama sa tim papirima i na svakih par meseci kao svršenu stvar objavljivao da haško tužilaštvo samo što nije podiglo optužnice protiv čelnika OVK – a bogami i NATO pakta – i tim optužnicama koje nikako da stignu pravdano je izručenje Slobodana Miloševića, kao i kasnije, više ili manje «dobrovoljne» predaje, odnosno izručenja kompletnog vojnog i političkog vrha države (Milošević, Milutinović, Šainović, Ojdanić, Pavković, Lazarević...). Ali ništa nije vredelo.

Od pomenutih krupnijih zverki optužnica je na kraju podignuta samo protiv Ramuša Haradinaja, kojeg je, kada je krenuo za Hag, ispratila čitava Priština, na čelu sa vidno uzbuđenim i potrešenim šefom UNMIK-a Soren Jesen Petersenom. Iskusniji pravnici upoznati sa sadržajem Haradinajeve optužnice odmah su rekli da ona izgleda kao da je pravljena tako da bude oborena – što se na kraju i dogodilo. Čak devet svedoka i takve skraćene i osakaćene optužbe ubijeno je ili «nastradalo pod nedovoljno rasvetljenim okolnostima» – dok su preostali naprasno počeli da obolevaju od amnezije, naglo gube sećanje i volju za svedočenjem. Čak ni ozbiljne pretnje zatvorom zbog nepoštovanja tribunala nisu mogle navesti preživele svedoke da se igraju sa životom i svedoče protiv «brata Ramuša».

Naravno da je zločina bilo na svim stranama, i naravno da svi zločini treba da budu sankcionisani. Ali, s obzirom na sve navedeno (a što je, opet, samo delić onoga što bi se povodom neslavne istorijske epizode zvane „Haški tribunal i tretman Srba u njemu“ sve moglo reći) , verujte mi na reč da Srbija sa Hagom ne da (ni)je sarađiva la dovoljno – nego je sarađivala isuviše.

 

 

 
 
Copyright by NSPM