Komentari
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Marketing
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Pisma uredništvu
Linkovi
 

Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru

Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet

Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete



Poslednja
posebna izdanja i brojevi NSPM sa sadržajima

Izbori
Sadržaj
Contents
Rezimei
Abstracts

Multikulturalizam

Globalizacija

Svet posle 11. septembra

Etnički stereotipi
Sadržaj
Contents

Polni stereotipi
Sadržaj
Contents

Antisemitizam
Sadržaj
Contents
 
LINKOVI
 

samo po nspm.org.yu
po celom SCG web-u
  _____________


_____________


-
 

Kuda ide Srbija?


 
  Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare!  
     
  Petar Petković: Srbija i EU: „Niste nas dobro razumeli“  
  Zašto se upravo ovo drugo dogodilo Srbiji u njenom odnosu sa Evropskom Unijom (EU)? Zbog čega EU nije pregovarala sa Srbijom na temelju tog ravnopravnog odnosa, zbog čega je bila dodatno uslovljavana i prećutno marginalizovana? Odgovore na ova, i mnoga druga pitanja trebalo bi potražiti, pre svega, u unutrašnjem političkom životu Srbije, koji nikada dovoljno nije razmatran kao determinanta srpske spoljnopolitičke pozicije. Istina je da jedan deo međunarodne zajednice snosi odgovornost za „srpsku tragediju“, ali treba napomenuti, da se na međunarodnoj pozornici države ponašaju, dobrim delom, i onako kako im dopustite. Logika je prosta —ko ne štiti sopstveni nacionalni interes, postaje plen tuđih interesa. >>ceo tekst  
     
  Milisav Stanković: Sudbinski izazov Srbije  
  Povučeni su ambasadori iz tih zemalja, a da nije otkazano gostoprimstvo ambasadorima tih zemalja akreditovanih u Beogradu! Zbog čega? Da nastave i dalje da rade po starom. Da reakcija Ministarstva spoljnih poslova Srbije nije bila adekvatna pokazala je izjava ambasadora SAD Kameron Mantera da će SAD „na sve načine podržati proevropske stranke na predstojećim izborima“ (Politika-Beta, 14.03.2008). Nije teško pretpostaviti zašto je u ovom slučaju izostala reakcija MSP-a. Pa na njegovom čelu se nalazi ministar iz stranke (DS) na koju se, između ostalih, ova izjava odnosi. I ranije je bilo bezbroj ovakvih situacija u kojima je MSP trebao reagovati – a nije!? >>ceo tekst  
     
  Vladimir Krakov: Šta Evropska unija neće učiniti za nas  
  Pogledajmo primer Mađarske, našeg severnog suseda. Uprkos statističkim brojkama koje će nas uveravati u neslućeni uspon mađarskog društva nakon pristupanja Uniji, realnost je drugačija. Životni standard Mađara je drastično opao nakon pristupanja EU. Prosečni Mađar ima praktično ista primanja kao stanovnik Srbije, izvan Budimpešte prosečna plata je 300-350 evra mesečno, dok je zaduženost kreditima tolika da veliki deo Mađara realno prima oko 100 evra dok ostalo daje zelenaškim bankama. >>ceo tekst  
     
  Blagoje Milanković: Tihi trenutak pred oluju  
  Zanemarimo neodgovornost koja nije uspela da sabere i sažme toliko očigledna iskustva poslednjih 20 godina u jedan i isti nacionalni komunikacijoni prostor kao svoje znanje o istini (već limbično postoje odvojena znanja i istine, od nacionalnih tema do svakodnevnice). Prihvatimo kao dato notorno stanje srpske politike u kome dominira grupna, interesna svest žih struktura i hirarhija, čiji je prevashodni cilj vlast, otvoren razbojnički parazitluk i nepomirljiva borba za interes klanova, dok su društveni fenomeni kao takvi trećerazredni, kao i opstanak naroda i države. >>ceo tekst  
     
   
 

Paralela između današnjih evro-atlantskih integracija i nekadašnjih južno-slovenskih integracija zaslužuje da bude dublje istražena od strane pozvanih stručnjaka za to. Svrha ovog teksta je bila samo da ukaže na nedostatak trezvenosti srpske elite koja je Srbiju 1918 godine gurnula u Jugoslovensku Uniju, a u nadi da će se onda taj isti nedostatak trezvenosti moći lakše uočiti kod naših današnjih, fanatičnih zagovornika Evropske Unije po svaku cenu. Posle svih ludorija, Srbiji bi danas bilo mnogo više u interesu da se, za promenu, jednom mane utopijskih fantazija «ujedinjenja», i da se malo posveti samoj sebi i sređivanju sopstvene bašte, utvrđivanju sopstvene države i razvoju svoje kulture i ekonomije, ostajući otvorena za saradnju sa svima koji tu saradnju zaista žele. >>ceo tekst

 
     
  Dobrica Ćosić: Istrpeti poraz, preporoditi Srbiju (Večernje Novosti)  
  Najkraće rečeno: ja sam rešenje vekovnih antagonizama između Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji video u kompromisu istorijskog i etničkog prava. Taj kompromis podrazumeva pravo Albanaca da se ujedine sa svojom maticom Albanijom, sa teritorijama na kojima su većina. Teritorijalna podela Kosova i Metohije i razgraničenja Srba i Albanaca treba da se ostvari bez težnji za etnički čistim teritorijama, a sa reciprocitetom u sadržajima i oblicima garantovanih nacionalnih i građanskih prava za manjine. >>ceo tekst  
     
  Vladimir Kršljanin: Kosovo i Metohija, stabilnost Balkana i budućnost Srbije  
 

Dakle, mi već imamo „NATO marionetsku kvazidržavu" na Kosmetu. Šta učiniti? 1. Proterati NATO kontrolore iz Beograda; 2. Zabraniti partije finansirane iz inostranstva; 3. Onemogućiti da strane vlade finansiraju domaće organizacije i ograničiti donacije pojedinaca; 4. U slučaju angloameričkog priznanja „nezavisnosti" Kosmeta, zatražiti rusku vojnu pomoć i osloboditi bar deo teritorije pokrajine; 5. Uspostaviti tesne veze sa građanima Srbije albanske narodnosti radi njihove zaštite od terora. Ali za to treba promeniti vlast u Beogradu!? Pa šta nas sprečava da je promenimo? >>ceo tekst

 
     
  Saša Gajić: "Južni tok" u geopolitičkom ključu  
  Prosta računica da, ako NIS realno vredi oko dve milijarde dolara, a Rusi daju 400 miliona evra u gotovini i još toliko ulažu njegovu modernizaciju, dakle ukupno preko milijarde dolara, (ne računajući značajne investicije za izgradnju skladišta u Banatskom dvoru i astronomska ulaganja u sam gasovod), potpuno protivureči Dinkićevim izjavama o «prodavanju u bescenje» jer prosta je matematika da je to upravo polovina iznosa «realne vrednosti» NIS-a kako je predstavlja Dinkić. Postavlja se pitanje: ako sadašnjim protivnicima ovakve privatizacione ponude pre godinu i po dana nije bilo malo da dobiju 400 miliona evra (587 miliona dolara) za njega, kako to sada jeste? I da li je pravi problem u visini ponude ili u tome od koga ta ponuda dolazi, odnosno da li je ovakvo generisanje afere zapravo samo lobiranje zarad favorizovanja drugih tenderskih kupaca ili se radi o drugim i dubljim, političkim i strateškim igrama? >>ceo tekst  
     
  Anketa NIN-a: Šta Srbija mora činiti u XXI veku  
  Srbija je danas, bojim se, lanac sastavljen od najslabijih karika. Te karike čak nisu ni povezane u lanac, nego postoje svaka za sebe. Jedna od tih najslabijih karika je, na primer, naša železnica, čiji bi vozovi, koji idu brzinom fantastičnom za 21. vek – četrdeset na sat! – mogli da budu simbol današnje Srbije. Prvi naš problem je što sve shvatamo, i svuda stižemo, sa zakašnjenjem. Ako nekad i krenemo bržim korakom, kao što smo krenuli 5. oktobra, uplašimo se sopstvene brzine, pa počnemo da usporavamo i kočimo. Tako smo, usporavajući i kočeći, tragično zakasnili i na suočavanje sa problemom Kosova. I sada, skupljajući ljuske, pokušavamo da pile koje se izleglo vratimo u jaje. - Ljubomir Simović >>ceo tekst  
     
  Slobodan Antonić: Vajmarska Srbija  
  Svako pametan iz poređenja sa vajmarskom Nemačkom može izvući pouke. Zapad, da propagandne laži i mrcvarenje jednog naroda ne mogu doneti nikakvo dobro. Neoliberali, da se njihova šok terapija nekako odveć često završava kobno po pacijenta. DS i DSS, da će još dugo morati jedni s drugima da sarađuju. LDP, da ako radikalima dodeljuju ulogu nacista onda oni sami uzimaju ulogu boljševika. SRS, da nacionalistički revanšizam može dovesti do gubitka još 30 odsto teritorije i do potpunog nacionalnog sloma. A svi zajedno treba da shvatimo da postoji jedna tačka posle koje se Vajmarska Republika neminovno survava u Treći Rajh. >>ceo tekst  
   
  Saša Gajić: Odgovor Drašku Kujoviću
  G. Kujović sasvim dobro primećuje da «ekstremnost» na dva pola srpskog političkog centra određujem ne po njihovom rejtingu, već po metodama delovanja i uticaju koji u okviru zadržavanja u opisanim paradigmama i psihološkim mehanizmima iz devedesetih vrše na ovdašnju celokupnu političku cenu. Ovde se ne radi ni o kakvim paralelama sa kriterijumima ekstremnosti spram percepcija ekstremizma u drugim parlamentarnim društvima (obzirom na kulturnu i političku specifičnost Srbije i celog regiona) a u odnosu na kolokvijalno shvaćenu «političku normalnost», tj. uzuse političke korektnosti, već prosto o delovanju koje oni sa bokova ovašnjeg parlamentarizma vrše na preostale stranke tvoreći njihovo međusobno udaljavanje i trajnu polarizaciju. >>ceo tekst
   
  Draško Kujović: O uzrocima “ekstremizma” kod nas
  U jednom delu naše javnosti, političke i intelektualne, odomaćila se podela na „ekstremne“ i neke druge stranke, koje bi valjda trebalo da budu „ne-esktremne“ ili „normalne“. Saša Gajić, autor ovog teksta, na jednom mestu raspravlja o mogućnosti „preobražaja sadašnje opozicije u normalne, savremene stranke“, a nešto pre toga spominje „relativno ozbiljne političke stranke“ naspram onih „ekstremnih“. Znači, mogli bismo ove „ekstremne“ stranke nazvati i „nenormalnim“ ili „neozbiljnim“, i nije retko da ih tako nazivaju, ili je bar takav smisao koji ima govor o njima, a koji se može čuti u ovim „normalnim“ i „relativno ozbiljnim“ političkim i intelektualnim krugovima. >>ceo tekst
   
  Saša Gajić: Ko je prava budućnost Srbije
  Situacija je krajnje tragična. “Taoce devedesetih” možemo sa različitim “varijacijama na temu” naći kod svih relevantnih političkih opcija, osim možda kod – da apsurd bude veći – korumpiranih frakcija bivše Miloševićeve stranke SPS, koje jedine pokušavaju da naprave izvesni otklon od sopstvene “loše reputacije” iz prošlosti i prilagode svoje nastupanje aktuelnom socijalnom i političkom trenutku, mada iz krajnje oportunih razloga. Tužna je istina da jedan Ivica Dačić, ma šta o njemu mislili, ima više pameti da učini ovaj otklon od svih vajnih prvoboraca “obe Srbije” koji uporno ponavljaju svoje mantre iz ranih devedesetih, kao da ne primećuju da živimo gotovo na kraju prve decenije sledećeg milenijuma, kada se ceo svet i međunarodna politika menjaju brže nego ikada. >>ceo tekst
   
  Oliver Vulović: Feldmaršalu ima ko da piše
  Dok Evropa devetog maja slavi Šumanov plan kojim je 1950 godine započeto stvaranje današnje EU, Srbija bije odlučnu bitku za propast jednog drugog evrospkog plana, Ahtisarijevog, koji se po svom legalističkom bazisu, stilu i formi ne sukobljava samo direktno sa svim tekovinama Šumanovog plana nego i sa svim ostalim zvaničnim dokumentima, deklaracijama i rezolucijama koje su evropske zemlje utkale u pravila sopstvenog pojedinačnog i zajedničkog funkcionisanja,a i uredjenja života kompletne planete. Srbija bije bitku protiv plana kojim bi pre mogla da se podiči vlada u ime koje je, na isti dan ali 1945. godine, nacistički feldmaršal Kajtel potpisao kapitulaciju. >>ceo tekst
   
  Boško Obradović: Srbi I Evropa
  Velika je naša iluzija i u tome što mislimo da ulazak u Evropsku Uniju rešava sve naše probleme. Kao da će taj ulazak da vrati našu duhovnost, ispravi naš moral, obnovi našu biološku osnovu, popravi našu lenjost i odnos prema radu ili ujedini srpske zemlje (da ovde ne govorimo da li će zaštititi status Kosova i Metohije unutar Srbije). Ništa od toga neće rešavati naše pristupanje bilo kojim evropskim i svetskim integracijama, već je to pitanje naše vrednosne orijentacije i unutarsrpskih integracija. Niko drugi neće se boriti za naš nacionalni interes, već to moramo sami. Velika je zabluda da se našim ulaskom u Evropsku Uniju stvari rešavaju same po sebi, već treba naučiti, na holandskom primeru, da je svaki materijalni oporavak i uspon kontinuirano delo nacionalne volje i optimizma celog jednog vrednog naroda koji ima svoj zajednički cilj i strategiju kako do njega doći. >>ceo tekst
   
  Dušan Kovačev: Između atlantizma i orijentalizma
  Iako se moderni političari i pripadnici nevladnog sektora odriču komunističkog nasleđa, još uvek pokazuju mnogo osobina koje su karakteristične za „socijalistički moral i mentalitet“. Oni razmišljaju ideološki rigidno, često su opterećeni kolektivističkim stereotipima („kolektivna odgovornost“ i „politička nekorektnost“). Kao i u komunističkom stilu vođenja društvenih poslova, malo je spremnosti na otvoren dijalog, a političke i ideološke protivnike uglavnom diskvalifikuju i satanizuju. Dakle postoje liste „nepoželjnih“ političara, novinara i intelektualaca s jedne strane, a sa druge strane su oni koji se „ne skidaju sa televizija“. Isto tako postoje nepoželjne i poželjne teme, kao i način na koji se obrađuju. Tako su danas u modi priče o merama ,,pozitivne diskriminacije`` raznih manjinskih grupa, dok je nepopularno govoriti o patnjama srpskog stanovništva na Kosovu ili pak o diskriminaciji nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori. Isto tako se malo govori o socijalnoj katastrofi u samoj Srbiji. >>ceo tekst
   
  Slavko Živanov: Srbija između EU, evro(atlantske) integracije i Rusije
  Ukoliko bi Srbija na Balkanu ostvarila svoj nacionalni interes po pravu i pravdi, što bi moralo da se desi da se Amerika nije umešala, bila bi to najveća država na Balkanu. Naravno, bilo bi reči i o najmoćnijoj državi – politički, vojno, ekonomski, infrastrukturno. Srbija bi bila moćnija i od same Grčke. S druge strane, Srbija je jedina država na Balkanu od koje se moglo, i može očekivati značajnije i intenzivnije povezivanje s Rusijom – i ekonomsko i političko i vojno. To ne znači da bi se Srbija pre dvadesetak godina zaista s Rusijom tako i povezala, ali bi takva „opasnost“ bila prisutna uvek. Za pet, deset ili dvadeset godina. Zbog te opasnosti NATO, koji se poput malignog tkiva širi, i Amerika, koja to planira i time rukovodi jer je zapravo reč o njoj i njenom drugom „ja“, sve vreme pokušavaju eliminaciju srpskog političkog i vojnog faktora kao presudnog i moćnog na Balkanu. >>ceo tekst
   
  Aleksandar Dimitrijević: Dva lica janusovske Srbije
  U takvim prilikama u Srbiji dolazi do učvršćivanja dve političko-društvene grupacije, neretko različite među sobom po sociološkim kategorijama, kao što su profesionalna pripadnost, uzrasna dob, imovinsko stanje, nivo obrazovanja, prebivalište, a naročito različite po ideološkoj orijentaciji. U središtu vrednosnog sistema jedne grupe našle su se modernizacija i materijalne vrednosti , dok je drugima to postala tradicija i konzervativna odbrana “starog režima”. Na ovim osnovama ove grupe ispoljavaju svoj odnos prema stvarnosti i istoriji. Samo pojednostavljeno govoreći prvi mogu da budu nazvani novatori a drugi tradicionalisti. >>ceo tekst
   
  Miroslav Janković: Neprikosnovena prava Srbije nad Kosmetom
  Srbija je demokratska zemlja, sa časnim i vrednim narodom, već vekovima državotvorna. Sa ekonomskim potencijalom, prirodnim bogatstvima i geostrateškim položajem, Srbija može, treba i mora, jasno da ponudi većinskom albanskom stanovništvu na Kosovu i Metohiji suživot koji garantuje prosperitet, sigurnost i blagostanje. Jačanje sopstvenog potencijala, upornost i iskrenost u tim namerama, sigurno će dovesti do preispitivanja u albanskoj zajednici o okvirima budućeg razvoja. Za to je neophodno vreme i dobre namere međunarodne zajednice, u prvom redu EU. To je jedini put kojim Unija treba da ide, ukoliko iskreno želi dugoročnu stabilnost i prosperitet Balkana i Evrope. >>ceo tekst
   
  Boško Obradović: O srpskom umoru
  Ako bismo želeli da oslikamo trenutno stanje u srpskom narodu onda bi možda najtačnije bilo reći da je naš narod umoran od svega što mu se dogodilo u prošlom veku. Nije on potpuno dezorijentisan, mada je i to u duhovnom smislu, nije on ni nesposoban, mada je to često u političkom pogledu, nije on ni bez kreativnosti, mada je i to u kulturi; srpski narod je upravo umoran, ponekad očajan, uglavnom ravnodušan prema vlastitoj sudbini. Opisati kako smo došli u takvu situaciju zahtevalo bi tomove stručnih analiza iz više naučnih oblasti, ali nema sumnje da su tome pogodovali i strani i domaći faktori. Teško je suprotstaviti se vekovnom licemerju velikih sila, još teže preživeti sukcesivni genocid najbližih suseda, a najteže razumeti izdaju srpskih intelektualaca i oporaviti se od vlastitog duhovnog pada. >>ceo tekst
   
  Božidar Đelić: Kako je Srbija izgubila 20. vek i zašto ne sme da izgubi 21. vek
  Zašto je Srbija i dalje u stanju „projekta“? Kako je moguće da jedna veoma stara evropska država, koja je imala burnu, na momente istinski slavnu istoriju, i dalje ne zna gde su joj granice, doskoro nije znala ni koju himnu treba pevati, a koju zastavu treba pozdravljati, dok se njeni građani i dalje duboko dele oko njene uloge u regionu i odnosa koje treba uspostaviti sa susednim državama i velikim silama? Nije teško videti da su jugoslovenstvo, komunizam i ultranacionalizam triptih koji je skoro u potpunosti definisao 20. vek naše države. Nijedan drugi evropski narod nije uveden u toliko beznadežnih projekata u tako kratkom periodu. >>ceo tekst
   
  Zoran Ćirjaković: Vanevropski horizonti (NIN)
  Politička elita nam obećava “evropsku budućnost”. Lideri stranaka se jedino ne slažu kada će Srbija ući u Evropsku uniju. Ali, prijem Srbije ne zavisi samo od nas. Čak i ako Srbija ispuni uslove za članstvo kakvi do sada nisu postavljeni ni jednoj drugoj zemlji, i koji će – ako se zemlje EU opredele da priznaju nezavisnost Kosova – postati još teže prihvatljivi, ostaje sve relevantnije pitanje: da li će bogata unija želeti posle 1. januara, kada će se priključiti Rumunija i Bugarska, sve manje dobrodošli istočni siromasi, da prima nove članove? >>ceo tekst
   
  Milorad Vukašinović: Geopolitička šizofrenija u Srba: sukob "dva principa"
 

Povratak stare radikalske retorike sužava im politički manevarski prostor. Šteta od snažne retorike zasnovane na “nacionalnim emocijama” je višestruka, ne samo za radikale već i za ceo “kontinentalni blok u Srbiji“. Na unutrašnjem planu ona direktno vodi homogenizaciji svih “atlantista“, dok na spoljašnjem dovodi u pitanje i kontinentalnu (a u okviru toga naročito prorusku) orijentaciju kojoj teži ova stranka. Naime, putinovska geopolitika Rusije, zasnovana na načelu umerenog strateškog pragmatizma, sigurno da nije spremna da odnose sa Srbijom gradi na atlantističkoj “sveslovenskoj pravoslavnoj solidarnosti”, već na konkretnim “kontinentalnim strategijskim povezivanjima“, pre svega u ekonomskoj sferi. >>ceo tekst

   
  Vladimir Milutinović: Odgovor Nebojši Maliću
  Ono što sam ja tvrdio u "Zemlji..." jeste da je Malićev tretman demokratije upravo takav kakav bi bio da se ona pojavljuje kao vrednost koju zastupa protivnik u duelu u kome se Malić pridržava pomenutog modela. Ali, u "Zemlji..." se kaže i nešto više: ne samo da se akteri rukovode samo svojim interesima, nego čak one koji se ne rukovode samo svojim inetersima, nego interesima istine, denunciraju kao one koji ugrožavaju slobodu, govore prazne reči, zahtevaju nešto neostvarivo. To se vidi po tome što se univerzalne vrednosti, u koje spada i istina, sistematski prikazuju u negativnom svetlu. >>ceo tekst
   
  Nebojša Malić: Demokratija nema smisla (reakcija na tekst V. Milutinovića: Zemlja posunovraćenih...)
  Međutim, i ovo ne mogu da naglasim dovoljno, demokratija – sistem koji u svom sirovom obliku daje pravo prostoj većini okupljenih ljudi da radi šta god hoće sa životima i imovinom drugih (ko je ubio Sokrata, nego demokratska Atina?) a u svojoj modernoj inkarnaciji tu apsolutnu vlast prenosi na mali broj izabranih predstavnika i masu birokrata – sa slobodom nema nikakve veze. Društvo u kome se vlada «u interesu svih građana» koje g. Milutinović predstavlja kao «univerzalnu vrednost» u stvari ne postoji nigde na svetu, niti je ostvarivo. To pogotovo nije demokratija, gde se u najbolju ruku vlada u interesu relativne većine – uz pretpostavku, dabome, da izabrani predstavnici te većine ne gledaju prevashodno svoje interese, kao i interese svojih finansijskih i političkih sponzora koji su im omogućili da reklamiranjem sakupe dovoljno glasova da bi bili izabrani. >>ceo tekst
   
  Vladimir Milutinović: Zemlja posunovraćenih vrednosti i poremećenih kriterijuma
  Zamislite da živite u društvu u kome su sve formalne procedure demokratije poštovane, ali političar koji je na pr. tvrdio da će inflacija biti toliko i toliko ili da će smanjiti poreze ili rešiti neko pitanje, jednostavno kaže da to nije tvrdio. Vi sada možete da ga kaznite na izborima za četiri godine, ali uskoro možete da utvrdite da je to opšta praksa i da svi političari imaju isti odnos prema istini. Tada bi trebalo da vam je sasvim jasno da formalna pravila demokratije, ako nisu praćena poštovanjem vrednosti istine zbog koje su ustvari i smišljena, ne vrede ništa. Mi već živimo u društvu koje je već toliko razvilo metode izigravanja vrednosti istine, da možemo slobodno da poštujemo sva formalna pravila demokratije, a da suštinski ona nemaju nikakvu snagu da politiku okrenu ka interesu građana. >>ceo tekst >>pristigle reakcije
   
  Mirjana Radojičić: Srbija u procesima evroatlantskih integracija - između traumatičnog iskustva i real-političke nužnosti
  "Globalizacija" je, besumnje, bio jedan od najfrekventnijih pojmova u socijalnoj i političkoj teoriji ali, ništa manje, i u medijskom žargonu, poslednje decenije protekloga veka. Neočekivano brzo iscrpivši svoje skromne eksplanatorne, tek nešto znatnije socijalno-mobilizatorske i impresivne ideološko-propagandne potencijale, on je, u osvit novoga veka i novoga milenijuma, bar na prostorima jugoistočne Evrope, svoje mesto definitivno ustupio pojmu, ili, preciznije uzev - programskoj platformi "evroatlantskih integracija". >>ceo tekst
   
  Branko Balj: Razbijanje Jugoslavije i srpsko pitanje danas
  Srpsko okretanje ka sebi podrazumeva, pored negovanja i očuvanja jezika i pisma, napor prevladavanja podela, koje su duboko pustile koren, i postale paradigmom, u smislu stvaranja anarhoidno-revolucionarnih i podaničkih elita od vremena Obilića i Brankovića, Karađorđevića i Obrenovića, partizana i četnika, Miloševićevaca i dosovaca, te proevropski i aevrpski orijentisane elite. Sve te podele ostavljale su niz negativnih posledica, jer što je jedna elita ostavljala iza sebe druga je poništavala, te je, takoreći, Srbija i srpski narod uvek bio na početku. >>ceo tekst
   
  Gordon N. Bardoš: Male zemlje i supersila (Politika)
  Nameće se sledeće pitanje: kakvim kartama raspolažu male zemlje kao što su Srbija, Hrvatska, Makedonija itd., da bi branile svoje legitimne državne interese, kad nisu toliko važne, ni ekonomski (kao na primer Kina), ni vojno (kao Rusija), niti zbog geostrateškog položaja (primer Turske) da bi prinudile supersilu da uvažava njihove interese? U savremenom svetu postoje četiri takve karte: prva, da mala zemlja nađe jakog međunarodnog sponzora; druga, energična javna diplomatija; treća, braniti svoje interese silom; i četvrta, pametna, principijelna, demokratska politika. >>ceo tekst
   
  Boško Jovanović: Srbija u XXI veku. Šta da se radi?
  U oba Svetska rata na oltaru otadžbine je žrtvovana nacionalna elita. Zbog odsustva nacionalne elite, Srbi su prihvatili komunističku birokratiju kao svoju elitu i s njom poslušnost, neobrazovanost, materijalizam. Za razliku od SAD, Nemačke, Japana, gde su najbolji đaci ostajali na univerzitetu, postajali najbolji profesori, kod nas su najgori i najposlušniji postajali profesori čime je oblikovan model ponašanja i za buduće pripadnike kvazi-elite. Građenje imena a ne izgradnja znanja kod studenata se iskristalisalo kao osnovni motiv.>>ceo tekst
   
  Slobodan G. Marković: Između trijanonskog sindroma i evroatlantskog identiteta
  Za analizu mogućih puteva novog identiteta Srbije poučno je prisetiti se šta se dešavalo u drugim poraženim zemljama. Nemačka se posle Prvog svetskog rata našla u velikoj nesrazmeri. Potencijal vajmarske Nemačke ostao je ogroman, ali je uloga na koju su je sveli saveznici bila ponižavajuća. Iz ovog nesklada iznikao je radikalni nacionalizam. Mađarska je posle Trijanonskog mira, kada je izgubila dve trećine teritorija, došla u stanje velikog očaja i grčevite želje da izvrši reviziju granica. Njena elita nije mogla da prihvati da se Mađarska graniči sa Mađarima u susdednim državama. U njenom slučaju nije bilo nesklada. Mala uloga data Mađarskoj odgovarala je maloj moći novostvorene male države. Utoliko je bes bio veći. Da   li se nova Srbija nalazi pred vajmarskim ili trijanonskim sindromom? >>ceo tekst
   
  Nikola Malbaški: Đinđić - (De)konstrukcija mita
  Svesni da je fenomen Đinđića još van sfere racionalnog i stoga rizikujući diskvalifikaciju, mi ćemo ipak pokušati da, koliko je moguće kritički osvetlimo njegovu "percepciju" u medijskom prostoru. Vreme koje je prošlo od tih tragičnih "martovskih ida" je donelo samo nove pokušaje učvršćivanja mita o Reformatoru, koji na žalost sve manje ima veze sa "realnim Đinđićem". Pri svemu tome nije sporno to da je hteo da reformiše Srbiju, već to kakvi su bili njegovi rezultati za života i kako se njime (kao projekcijom reformskih nada srpskog društva) manipuliše posle smrti. >>ceo tekst

  Vladimir Milutinović: Filozof među političarima
  Razliku između Đinđića i ostalih naših političara u pogledu odgovornosti za preduzetu politiku dobro ilustruje njegova izjava o nemogućnosti da se od riblje čorbe ponovo napravi akvarijum, koja se čuje u aktuelnoj špici "Peščanika" na radiju B92. Đinđić kaže "Skuvali ste ribe, gotovo je". Kod ostalih naših političara ribe, da tako kažemo, nikad nisu skuvane. Fascinantno je koliko je naša politička elita sposobna da najpre zavarava ostale da će postići neki cilj, a da ne oseća nikakvu odgovornost kada se taj cilj ne postigne. Evo samo nekih od tih ciljeva: "svi Srbi u jednoj državi", "nemešanje stranih faktora u unutrašnje stvari Srbije", "švedski standard", i, da se setimo još nekih suvih besmislica poput prvih slogana SPS-a: "Sa nama nema neizvesnosti". Đinđić je hteo da se ovakva matrica politike promeni. >>ceo tekst

  Dušan Proroković: Put u svetlu budućnost
  Od devet balkanskih država dve su već punopravne članice EU. Grčka i Slovenija. Dve , Rumunija i Bugarska su na najboljem putu da to postanu, već koliko 2007. Ostalih pet, u većoj ili manjoj meri, odmakle su u procesu evropskih integracija, i pre ili kasnije, biće sastavni deo, jednog , evropskog sistema. Većina javnih delatnika u Skoplju, Tirani, Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu, gorljivo će vas ubeđivati da je put ka Briselu, jedini put ka svetloj budućnosti. Taj put, nije samo brza magistrala ka boljem životnom standardu, smanjenju nezaposlenosti i unapređenju kvalteta života, nego i rešavanju nagomilanih političkih problema koji stoje među balkanskim narodima. >>ceo tekst

  Dragana Kanjevac: Ko su heroji našeg doba?
 

Hrabrost, viteštvo, izuzetna dela, pomaganje onima koji su u nevolji, duhovna nadmoćnost – to su osobine heroja starog sveta. Za Helene heroj je označavao poluboga, rođenog od boga i smrtnice. Heroji našeg vremena su ljudi o kojima se najviše govori, oni koji se najviše puta pojavljuju u medijima. Novi polubogovi, novi narodni heroji su popularne ličnosti. Prema brojanju Internet pretraživača Google, najpopularnija ličnost na Planeti je Britni Spirs. Iza sebe je ostavila Džordža Buša, Isusa Hrista, Eminema, Džordža Vašingtona, Klintona, Diznija, Bil Gejtsa i tako redom. Na iznenađujuće visokoj devetnaestoj poziciji nalazi se Platon. >>ceo tekst

 
Povezane rubrike
  Srbija među ustavima
 
 
   
 
Raniji tekstovi u rubrici Kuda ide Srbija?
 

Aleksandar Pavić: Jedan put izlaska iz sadašnje virtuelne političke stvarnosti (28.09.04.)
Branko Radun: Temelji nove nacionalne strategije (12.05.04.)
Srbobran Brankovic: Distribucija moci u postmilosevicevskoj Srbiji (18.12.03)
Kosta Cavoski: Pod americkim jarmom (20.11.03.)
Bojan Dimitrijevic: Srbija izmedju evropske demokratije i balkanskog sindroma (31.10.03)
Prvoslav Davinic: Sta Srbija hoce? (02.12.03)
Zoran Avramovic: Ko moze da bude prorok u (i izvan) Srbije? (19.10.03.)
Milorad Belancic: Demokratija ili reforma? (10.10.03.)

   
  Svi tekstovi u rubrici Kuda ide Srbija?
   
   
 

Klub prijatelja Nove srpske političke misli   

NSPM Analize



Brojevi se mogu nabaviti u knjižarama Medija Centar i Plato. Cena pojedinačnog primerka NSPM Analiza je 250 din, a godišnja pretplata na je 1200 din.

Edicija "Politički život"

Slobodan Antonić Gutanje žaba

Mario Brudar: Nada, obmana, slom na engleskom jeziku: Mario Brudar: Hope, delusion, collapse - The Political Life of Serbs in Kosovo i Metohija (1987-1999).

Knjige možete kupiti u prostorijama NSPM u Dečanskoj 8 (tel: 3231 206, sredom od 12 do 16 h i petkom od 14 do 17 h) i u knjižarama Plato i Krug komerc.

Posebna izdanja


Vojvođansko pitanje

  Naručite!

Cena jedne sveske:
450 din
. + troškovi slanja pouzećem

(posebna izdanja možete naručiti i na način opisan u pretplati)

Žiro - račun NSPM
205-38371-17


Adresa NSPM:
 IIC NSPM
Terazije 38/II, Beograd