Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kuda ide Srbija?

   

 

Saša Gajić

ODGOVOR DRAŠKU KUJOVIĆU

Pristigli komentar na tekst «Ko je prava budućnost Srbije» dobar je primer civilizovanog, detaljnog kritičkog osvrta na jedan autorski stav. Obzirom da pravac kritike nije toliko usmeren na centralne teze teksta, već više na interpetaciju pojedinosti te njihovo preciziranje i produbljivanje, uprkos razlikama u pogledu na pojedine uzroke i perspektive problema srpske političke budućnosti, zahvalan sam g. Kujoviću što mi je na ovaj način dao dodatni podsticaj da pojasnim postojeće nedoumice i otklonim prostor za eventualne pogrešne interpetacije.

•  G. Kujović sasvim dobro primećuje da «ekstremnost» na dva pola srpskog političkog centra određujem ne po njihovom rejtingu, već po metodama delovanja i uticaju koji u okviru zadržavanja u opisanim paradigmama i psihološkim mehanizmima iz devedesetih vrše na ovdašnju celokupnu političku cenu. Ovde se ne radi ni o kakvim paralelama sa kriterijumima ekstremnosti spram percepcija ekstremizma u drugim parlamentarnim društvima (obzirom na kulturnu i političku specifičnost Srbije i celog regiona) a u odnosu na kolokvijalno shvaćenu «političku normalnost», tj. uzuse političke korektnosti, već prosto o delovanju koje oni sa bokova ovašnjeg parlamentarizma vrše na preostale stranke tvoreći njihovo međusobno udaljavanje i trajnu polarizaciju. Pod političkom ozbiljnošću i normalnošću ne podrazumeva se, dakle, neka «umerenost» i «mlakost uljuđenog parlamentarizma» preslikana iz razvijenih parlamentarnih društava, već pre svega sposobnost da se na odgovoran način nose sa političkim problemima koje nosi savremeni trenutak. Ekstremizam ovih političkih polova je pre svega ekstremizam koji vuče u prošlost i odvlači pažnju od sadašnjosti i budućnosti koja svakako predstavlja prostor delovanja svih onih koji pretenduju na «ozbiljnost i normalnost». Sumnje u «ozbiljnost i normalnost» sadašnje vladajuće koalicije sasvim su osnovane i više puta napomenute u mom tekstu, i to pogotovo zbog toga što su oni takođe pod uticajem «mitskih paradigmi» sadašnjih političkih ekstrema, u čijem pak delovanju zasigurno nedostaje i ozbiljnosti i normalnosti i to u toj meri da se, makar i bez previše drugih osnova, preostale političke opcije ipak mogu smatrati potencijalno «ozbiljnijim» za delovanje u budućnosti u pravcu stabilizacije, normalizacije i objedinjavanja ovdašnjeg političkog života. Druga je stvar propaganda režimskih medija kojoj odgovara da opoziciju nazove ekstremnom, ali joj ne odgovara da se uvidi pod kolikim su istovremenim uticajem vladajuće stranke u odnosu na projektovane paradigme ovdašnjih ekstrema. Ovaj tekst na to upravo ukazuje, svidelo se to nekome ili ne.

•  Drugo važno pitanje je da li je sadašnja polarizacija srpskog društva realna i tvrdo «ukopana», pa je nemoguće očekivati optimističku evoluciju ovdašnje scene, koju, mada sa rezervom, na kraju teksta ipak priželjkujem, ili je ona više ideološka i psihološka, te samim tim lakše premostiva. Podele u srpskom društvu zaista postoje i realne su. Uzroci podela su pre svega kulturno-civilizacijske prirode, odnosno posledica su gubika političkog i kulturnog identiteta i zajedničkog vrednosnog sistema kod pripadnika srpskog društva. Ove su deobe mnogo starije od «realnosti» koja nam se desila devedesetih, a koja se na njih samo nakalemila. I pored toga, realne, postojeće podele su mnogo iznijansiranije od onih koje nam se nude od ekstremnih zagovornika «dve Srbije»: njihovi uzroci su drugačiji nego što to oni predstavljaju, o putevima prevazilaženja podela da ne govorimo. Srpsko društvo ima mnogo više « Srbija” od onih koje na njih projektuju pozitivni i negativni zagovornici “slobocentričnog” pogleda na svet – umesto dve mitski sukobljene Srbije, mi u realnosti imamo barem četiri, pet “Srbija” koje paralelno egzistiraju, između sebe se prepliću i prelivaju, negde se sukobljavajući, negde sarađujući. Reći da su ove “dve Srbije” fiksirane devedesetih godina, sa jedne strane politikom odbrane nacionalnih interesa koju je sprovodio tadašnji režim (Prva Srbija), i druge, koja je spremna da se odrekne svih nacionalnih interesa zarad individualnog boljitka (Druga Srbija) je manihejsko, slepo ideološko i u krajnjoj meri neuko stanovište. Jer, politika odbrane nacionalnih interesa nije samo tapija tadašnjeg režima, pošto je odbrana teritorijalne celovitosti, slobode građana te zaštita sunarodnika u neprijateljskom okruženju i građanskom ratu, valjda osnovni interes koji bi trebalo da zastupa i brani svaki iole “normalan” politički režim. Naprotiv, režim iz devedesetih niti je u valjanoj meri odredio ove interese, već se prema njima postavljao iz nužde i često ih se odricao iz golog oportunizma i vlastoljublja; načini na koje je branio te interese su bili duboko promašeni i uzaludni - o uspešnosti tih aktivnosti sami rezultati govore najbolje. Politiku ne čine samo proklamovani ciljevi, već i sva sredstva koja se u pravcu ostvarivanja tih ciljeva koriste. Upravo tu se desio strašan sunovrat i promašaj, plastično ilustrovan u situaciji da su na rečima proklamovane nacionalne interese na kraju navodno branili pripadinci ideološko-kriminalnog klana poznatijeg po imenu JUL na taj način što su urušili i dotrajali režim i krnju državu i iskompromitovali svaku priču o postojanju nacionalnih interesa. Sa druge strane, zalaganje za individualni boljitak ne znači automatski i zalaganje za odricanje od svih vitalnih nacionalnih interesa, pogotovo ne izdaju, bar ne na onaj način kako to ovde prikazuju domaći rodoljupci iz “prve Srbije”. Situacija je izuzetno složena: kod zastupnika raznih vrsta kompromisa postoji cela paleta koja se kreće od spremnosti na manje ili veće ustupke, pa sve do stavova koji se ne mogu kvalifikovati drugačije nego kao nešto što neodoljivo liči na klasične, udžbeničke pa čak i pozitivno-pravne akte veleizdaje .

•  Tu je i pitanje razvoja međunarodnih odnosa i njihovog uticaja na ovdašnje prilike i to da li će odnosi između stranih aktera doprineti ovdašnjoj stabilizaciji ili ne. G. Kujović dobro primećuje da jedan deo Zapada i dalje ima tvrdoglavi odnos prema srpskom pitanju formiran takođe na «matricama devedesetih». To je potpuno tačno, sa preciziranjem da je tome doprinela i njihova iracionalnost (pored geopolitičkih interesa), i podleganje uticaju sopstvene propagande, ali i tužakanja ovdašnjih «slobocentričnih» mitomana sa negativnim predznakom pred međunarodnim forumima. Takva politika je u velikoj meri kontraproduktivna za same sile koje je zagovaraju jer vodi produbljivanju sukoba koji će ih samo još dublje zaglibiti u balkansku političku kaljugu, bili oni toga svesni ili ne. Velike sile često postupaju po inerciji usled tromosti mehanizma koji postoji iza vođenja njihove spoljne politike, naročito ako se radi o udaljenim regionima od važnog, ali ne vitalnog značaja. Ako se sa njihove strane bude uvidelo da je pametnije revidirati svoje tvrde stavove i učiniti ustupke, makar i nejednake, svim stranama u balkanskim sukobima, i to sve zato da bi se stanje primirilo i sačuvale vlastite glavne strateške pozicije - tada će njihov put voditi kroz otklon od «paradigmi devedesetih» kao kočnica poželjnih promena politike.

•  Odnosi u međunarodnoj zajednici u pravcu kretanja ka multipolarizmu još nisu takvog intenziteta, niti idu smerom koji će se posledično odraziti na njihovo preslikavanje unutar paradigmi 90-tih koje za taoce drže ovdašnju političku elitu i političke aktere. Ove promene su postupne i ne mare puno za ovdašnje ideološke podele koje su spram njih potpuno irelevantne. U vremenu potrebnom da se globalne promene u ovom multipolarnom pravcu dese, srpsko društvo će u socijalno-ekonomskom pogledu preživeti takve transformacije da će njegove potrebe iziskivati takva rešenja koja će moći da pruže samo oni koji će biti u stanju da «igraju na žici» između sila tek nastajućeg multipolarnog sveta, uzimajući čas ulogu mosta, čas neutralca, čas se svrstavajući na jednu, čas na drugu ili treću stranu između sila koje uplivišu na ovom području. Upravo zbog toga sve interperacije stvarnosti koje uvećavaju postojeće, prenaduvane podele i u isti mah zaklanjaju prostor za smirivanje i saradnju unutar višestruko raslojenog srpskog društva nisu dobre, jer su one maligni, ideološki nanos na ono što ipak, i pored svih teškoća i neminovnosti postupnog prevladavanja sadašnje tragične političke situacije, može da predstavlja pravu i bolju budućnost Srbije. Stanovište koje zauzimam i na kome zasnivam i analize i svoju «kroki» prognozu, dakle nije niti apstraktno, još manje moralističko, već prilično realno (uzimajući i objektivni i subjektivni aspekt stvarnosti) i integralno, pošto uključuje i interese, i ovdašnje želje, i moral, i procese u svetu i kod nas, i neminovni protok vremena, ali i blagi optimizam, bez koga, priznaćemo svi, ne bi ni vredelo baviti se analitičkim istraživanjima niti javnim delovanjem.

 

 
 
Copyright by NSPM