Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Pristigli komentari

 

 

Dimitrije Logdanov

Komentar teksta Slobodana Antonića "Rentijeri okolnosti"

Poštovani gospodine Antoniću,

već na samom početku Vašeg članka morao sam po ko zna koji put da se namrštim pri pomenu kovanice „politička elita“. Možda grešim kada smatram da se pojam elite kosi sa osnovnom pretpostavkom demokratije, a to je vlast naroda. Po mom uverenju, ovaj izraz „u jagnjećoj koži“ predstavlja samo eufemizam za jedan drugačiji oblik vladavine, koji je upravo suprotan demokratskom.

Sama reč „elita“ podrazumeva postojanje nepremostivog jaza između „demosa“ – onih koji biraju, te oligarhije (elite) – onih koji su birani. Oni koji bi u istinskoj demokratiji trebalo da budu samo predstavnici političkog naroda (što bi podrazumevalo mogućnost njihove smene) postali su, u savremenom srpskom političkom rečniku, isključivi vlasnici i donosioci političkih odluka (što podrazumeva nemogućnost njihove zamene) .

Do sada bi, verujem, trebalo već svima da bude jasno da je celokupna naša politička oligarhija jedan jedinstveni interesni korpus, čiji prioriteti nikako nisu istovetni sa voljom i željama demosa. Takvo shvatanje politike i položaja političara, a još više pristajanje na uzurpaciju od strane političke oligarhije, nudi potpuno novo shvatanje pojmova Prve i Druge Srbije , Srbije koja vuče i Srbije koju vuku za nos.

Ko to nije shvatio kada su poslanici jednoglasno povećali sebi plate, mogao je da shvati kada su jednoglasno ustavom definisali politički sistem kojim se nestranačkim ličnostima — demosu onemogućava da bude biran. Demos je tu samo da se izjasni za koji tim navija, ali nikada ne odlučuje ko igra na terenu.

Ko nije shvatio ni tada, valjda je napokon sada shvatio da je čitava naša politička oligarhija jedna jedinstvena putujuća trupa. Izbori, dogovori, svađe, skupština i koalicije su samo uloge koje je scenarista dodelio dobro plaćenim glumcima.

Primarni cilj ovog pozorišta nije zabava. Oni hoće naše pare.

Jer glumcima u ovoj političkoj sapunici anonimnog belosvetskog scenariste, novčanike ipak punimo mi, obični gledaoci i navijači, dok se nasladjujemo njihovim ljubavnim zapletima, dok ulažemo sve svoje emocije, u njihove međusobne razmirice.

Zato u njihovim redovima nema gubitnika niti gubitka. Na gubitku smo samo mi koji se bijemo za ostatke sa njihove trpeze i još uvek verujemo da je Dragan Nikolić stvarno Prle a Voja Brajović — Tihi.

I verujte mi, nisam ni ogorčen, nisam ni paranoičan, ni malodušan, već svestan obmane u kojoj učestvujemo svi, hotimično i nehotimično, bilo svesno ili nesvesno, bilo rečima ili mislima ili delom, i svima svojim čuvstvima.

Da ne bih ostavio misao nedovršenu i bez nade, znajte da verujem u snagu ideje i snagu volje. Ali nju mora da prati spremnost na odricanje. Ako napravi dobar redosled koraka, pojedinac može da promeni sve — prvo sebe, a na kraju i svet.

S poštovanjem

Dimitrije Logdanov

 

 

 
 
Copyright by NSPM