Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vladimir Milutinović

Odgovor Slaviši Lekoviću

Moram na početku da kažem da je moj preovlađujući utisak o tekstu Slaviše Lekovića pozitivan. On se složio sa tim da politika treba da se zasniva ne na pretpostavkama o namerama protivnika, nego na argumentima o realnosti o kojima se može raspravljati, a to svoje opredeljenje je i primenio u svom tekstu. Time je Leković u praksi demonstrirao razliku o kojoj se radilo u mom tekstu, između argumentacije i manipulacije. Međutim, ova moja ocena ne znači da mislim i da je Lekovićeva kritika mojih stavova opravdana ili da je uspeo da opravda radikalsku politiku i ospori ocenu o njihovoj nedemokratičnosti. Ovo su razlozi za to:

Osnovni problem sa tom kritikom je u tome što se čini da bi Leković hteo da sačuva oboje - i radikalski govor o izdajnicima i racionalnost politike. Kako on kaže: „ Biti “patriota” ili “izdajnik”, kada se ovi izrazi oslobode emotivnog naboja koji sa sobom nose, ne znače zapravo ništa drugo nego delovati u skladu sa “vitalnim” nacionalnim interesima ili ne”. Međutim, to nije moguće jer se ova dva načina govora isključuju. To se može lako uvideti već ako se počne od toga da se izraz “izdajnik” ne može osloboditi emotivnog naboja, ovaj izraz je uvreda koju zbog toga zaslužuje samo onaj koji zaista ima zle namere. S druge strane, ovaj izraz nije deo bilo kakvog racionalnog razgovora o nacionalnim interesima. Zamislite da neko ovako razgovara sa vama: “Mi imamo različite poglede na nacionalne interese, vi ste, dakle,   izdajnik, ali ću vam ja ipak izložiti argumente u prilog mom stanovištu.” Kad se pogleda ova rečenica, odmah se jasno vidi da je “vi ste izdajnik” višak koji se ne uklapa u tok govora. Tu se radi o istoj razlici koja postoji između laži i neistine. I laž i izdajstvo pretpostavljalju da govornik zna šta je istina ili šta su pravi nacionalni interesi, ali iz zle namere ne želi da ih prizna. Na primer, u nekoj raspravi između dva naučnika nikad nećete čuti rečenicu: “Mi se razlikujemo u mišljenjima, odnosno, ja mislim da vaš stav nije tačan, dakle, vi ste lažov, ali ću vam ipak izložiti argumente u prilog moga stava”. To je zato što odrednica “lažov” podrazumeva da i sagovornik zna šta je istina, ali neće da je prizna iz nekih vansaznajnih razloga. To znači da onaj ko nekog optužuje da je lažov ili izdajnik podrazumeva da je pitanje koji je istinit odgovor na neko pitanje već rešeno i da se taj odgovor može osporavati samo iz zle namere. Zbog toga je govor o izdaji suprotstavljen racionalnoj raspravi na dva načina: s jedne strane, on stigmatizuje sagovornika i na taj način ga psihološki odvraća od rasprave, a sa druge, pretpostavlja da je već sve jasno pa prema tome i da nikakva rasprava nije potrebna. “Izdaja” i argumentovana rasprava o nacionalnim interesima su delovi dva suprotstavljena sistema ili načina govora. A samo jedan od tih sistema je u službi realnosti, dok je drugi manipulativan.

Realnost o kojoj sam govorio u tekstu “Jezička analiza politike: slučaj radikali” uzima nekoliko preciznih smislova, što možda dovodi do nerazumevanja koje ću do kraja ovog odgovora pokušati da otklonim.

Najpre, ja nisam tvrdio da ne postoji nikakva “realna osnova” radikalske politike i njihove popularnosti. Svaki loš potez vlasti, o kojoj sam napisao dosta redova, predstavlja realan razlog za postojanje nezadovoljstva i podršku njenim političkim protivnicima. U sporu demokrate – radikali vodu na radikalsku vodenicu navodi i svaki nepravedan tretman Srbije od strane zapadnih zemalja, svaka iskrivljena i pristrasna slika o dešavanjima u poslednjim ratovima koja često dolazi iz javnosti tih zemalja. Međutim, to što postoji realna osnova za radikalsku politiku ne znači da je ta politika samim tim i opravdana ili demokratska. Manipulativne stranke upravo počivaju na eksploataciji neke realne osnove nezadovoljstva, na način koji neće voditi razrešavanju situacije koja dovodi do nezadovoljstva nego će samo ceo pogon nezadovoljstva iskoristiti za ciljeve vlastitog dolaska na vlast ili održavanja na njoj. U tom sklopu energija nezadovoljstva ne kanališe se kroz raspravu koja treba da vodi racionalnom nošenju sa problemima, nego se direktno isporučuje na mesto gde je potrebna manipulatorima: na političke protivnike koji se vide isključivo kroz diskvalifikacije i etikete o kojima govorimo.

S druge strane, ja nisam tvrdio da je govor o izdaji, dakle, o zlim namerama, nužno imaginaran, odnosno, da je to govor o nečemu što uopšte ne postoji i da je, prema tome, govor o izdaji uvek lažan, a govor o patriotizmu uvek istinit. Kao što je lako videti iz teksta, ja sam govorio da je ta sfera nedohvatljiva,   a da se o njoj može zaključivati samo posredno, preko volje za racionalnu raspravu i samog stanja racionalne rasprave. Na taj način se i došlo do rečenice da radikali (gde ta reč znači vođstvo radikala, prema izjavama u javnosti) svoju politiku vode prema sopstvenoj koristi. Ta ocena opravdana je isključivo time što njihov govor pripada sistemu koji odvraća pogled od realnosti i odgovornosti. Međutim, Leković kaže da moja analiza otprilike ide na to da se „patriotizam podrazumeva“ i onda argumentuje da je moguće da neko čini sporne akte sa stanovišta nacionalnih interesa. Ta argumentacija je nepotrebna: naravno da je to moguće. Kada kažem da se patriotizam podrazumeva to mislim u jednakom smislu u kome se nevinost na sudu podrazumeva. To ne znači da sud tvrdi da je optuženik mora biti   nevin, nego samo „pretpostavlja“ da je nevin, kako se i kaže u mom tekstu. Na ovom pozitivnom pretpostavljanju u stvari počivaju svi društveni odnosi.

Glavni smisao u kome se pominje realnost u mom tekstu je realnost koju fiksira neka izjava o namerama da se nešto realizuje kao program stranke. Upravo ove realnosti ima najmanje, ako je uopšte ima, u glavnom toku načina kako radikali vode svoju politku, i upravo te realnosti nema u govoru o izdajnicima i patriotama. Mislim da iz načina na koji je reagovao na ovu tvrdnju sledi da se Leković i ja o ovome nismo sasvim razumeli. On kaže da je to što jedino radikali imaju konkretan odgovor na nezavisnost Kosova (izlazak iz UN, prekid odnosa sa svim zemljama koje priznaju Kosovo itd.) dokazuje da je “radikalski govor u tom pogledu realniji, i da su oni spremni da preuzmu odgovornost za realnost”. Međutim, prema onome kako ja shvatam obavezu prema realnosti, ovaj primer pre govori nešto suprotno. Nije problem u tome da se na neku situaciju odgovori oštro, odnosno, da se povuku sve praktične konsekvence, nego u odgovornosti za ono što sledi posle toga. Dakle, pravi realan odgovor ne treba da uključuje najhrabriju i najoštriju reakciju nego jasan opis realnosti koja sledi posle te oštre reakcije. A kako ona po radikalima treba da izgleda rečeno je svojevremeno kroz predlog da se svi Srbi sa Kosova i iz Crne Gore presele u Srbiju. Tu vidimo da nije čudno što radikali više govore o izdajnicima, nego o svom političkom programu, jer bi podrobno objašnjavanje ove ideje veoma brzo dovelo do ozbiljnog protivljenja u celom društvu pa čak i kod većine onih koji podržavaju radikale. A to stanje u kome su se svi Srbi preselili u Srbiju nije naravno za radikale neko stanje u kome sve treba i da ostane, i zato je to “nerealizovano ratno stanje”, tako da i rat treba uračunati kao realnost koja je predviđena prema ovom političkom programu.

Ali preuzimanje odgovornosti nije jedini pravac sukoba radikala i realnosti. Naime, pošto se sami njome ne bave, rezultat te strategije je da je onda sve što je rezultat primene nekog programa rezultat delovanja drugih stranka. Ako se setimo da radikali smatraju da aspolutno ništa pohvalno ne može da se kaže o delovanju političkih protivnika to znači da možemo da očekujemo da će ti rezultati morati biti osporeni samo da bi se potvrdio ovaj stav radikala. To se dobro vidi po reakciji Tomislava Nikolića na pad vrednosti akcija na berzi posle njegove smene. (1) Naime, Nikolić ne kaže (2) da je berza bila dobra, ali da su je pokvarili demokrate i Zapad samo da bi pokazali da njegov izbor nosi negativne posledice, već tu berzu naziva “dafiment berzom” u kojoj je sve prenaduvano. Ista stvar je i sa kursom evra, Nikolić ne kaže da je normalan kurs samo zbog njegove smene pomeren, opet u istom cilju, nego da svi ekonomisti tvrde da je realan kurs 120 dinara. Iz svega ovog se vidi da bi promene sa dolaskom radikala na vlast morale biti značajne ukoliko bi htele da prate ove Nikolićeve ocene.

Baš povodom ovih izjava Leković mi zamera da sam ne brinem o realnosti, o kojoj toliko pričam, jer u delu mog teksta gde se kaže: “ Da radikali nisu sistemska stranka u ovom smislu jasno je pokazao kratki boravak Nikolića na nekoj vlasti, kada je on u toku samo pet dana stigao da predloži uvođenje vanrednog stanja, da proglasi „krah“ beogradske berze, a dinar verbalno depresira za 50% i sve to bez ikakvog povoda. U ovom malom spektaklu pokazalo se kako je sama realnost ta koja je na neki način radikalski neprijatelj.“ vidi mesto gde moja analiza „ postaje na očigledan način ideološki pristrasna”.

Da bi videli ima li osnova za ovu primedbu ha jde da navedemo originalne izjave na koje se odnose opisi iz mog teksta. Najpre, Novosti, 11. maj. 2007: „Evro je počeo da raste zbog vašeg dolaska na čelo skupštine? – To je izmišljena priča. Unazad dve godine svi ekonomisti govore da je evro potcenjen i da mu je vrednost preko 120 dinara. Odjednom, nakon mog izbora, evro skače za dva dinara i ti ekonomisti kažu da je to zbog Nikolića. Navodno su zbog vas pale i akcije na berzi? – Ni to nije tačno. Berza je u ludilu već tri meseca i blizu je toga da bude „dafiment berza“ jer tamo je sve neosnovano.“ Nikolić na drugom mestu (Press, 12. maj. 2007.) kaže: „To je „Dafiment berza“ koja liči na grčku berzu pred raspadom“ Da li ako neko posle ovih izjava napiše da je Nikolić proglasio „krah“ beogradske berze treba da bude rečeno da je „napustio poslednji privid objektivne analize“?   Naravno da ja znam da Nikolić nije rukovodilac berze koji zvanično proglašava njen krah, ali smatram da je u kontekstu mog teksta ovo što sam napisao najbolji opis onoga što je on rekao u tri reči. Ista stvar je i sa vanrednim stanjem. Nemam sad kod sebe dokumentovanu čitavu tu istoriju koja je započela na televiziji, ali smatram da je opis „Nikolić je pomenuo vanredno stanje kao mogućnost“ neadekvatan opis te situacije. On je predložio vanredno stanje kao mogućnost o kojoj se uopšte nije izrazio negativno, već je naveo njene prednosti: razrešavanje situacije koja je pretila da vodi ka novim izborima koje niko nije želeo, odbrana Kosova, donošenje potrebnih zakona, sprečavanje institucionalnog vakuma, i na kraju, ali ne i najmanje važno, po toj soluciji bi on sam ostao predsednik parlamenta protiv Tadićeve volje još tri meseca, koji su istovremeno viđeni i kao meseci u kojima bi taj savez DSS i SRS koji bi se uspostavio kroz izglasavanje vanrednog stanja dobio neko dodatno vreme u kome bi mogao da urodi i dogovorom oko vlade. Dakle, „predložio je vanredno stanje“ je sasvim korektan opis te situacije u tri reči.

Ali, ono što je ovde bitno je nešto sasvim drugo: nije problem sa radikalima to što se oni ne drže nekih normi koji su sami proklamovali i koje su svima poznate kao ispravne, već je problem obrnut, problem je u tome što se oni drže pravila kojih se ne treba držati. Oni se sasvim javno zalažu za stvari koje smatraju da su dobre, dok su one u stvari loše. Dakle, ovde je problem u tumačenju činjenica, u vrednovanju stanja stvari prema kriterijumima, a ne u samim činjenicama. O tome govorimo i u ovoj raspravi, radikali smatraju da je podela na izdajnike i patriote kao osnovna politička podela (ili na antisrbe i Srbe itd.) legitimna podela u jednom društvu, osim toga, smatraju da je moral retorzije ispravan, da je dozvoljeno lagati u žaru političke borbe, da nije politički ispravno složiti se bilo u čemu sa protivnikom itd, dok ja, i nadam se još neko, smatram da je sve to loše i izraz manipulativne i zato nedemokratske politike, da je sve to deo „sistema“ koji koristi isključivo onima koji ga zastupaju i nikome drugome.

To nas dovodi do još jednog nivoa realnosti na koju sam mislio kada sam rekao da je na neki način sama realnost najveći radikalski neprijatelj. Naime, nije to realnost činjenica, na koju, čini se, misli Leković kada osporava ovu moju tvrdnju. S ovim nivoom realnosti povezan je i stav koji izgleda deli i Leković, da je realnost „činjenica“ jedina realnost kojom se legitimno može baviti politička analiza. U tom pogledu treba pogledati sledeći autorov pasos koji u stvari povlađuje mojoj osnovnoj tezi o radikalskom govoru: „ Ako neko nije postupao u skladu s ovim stavovima, a trebalo je s obzirom na političku funkciju koju ima, ili ih je čak kršio (njegove namere su sasvim nebitne), onda s pravom može biti proglašen „izdajnikom“, s obzirom na dato razumevanje „patriotizma“. Politička analiza ne može da kaže da li je to ispravna kvalifikacija, to zavisi od političkih vrednosnih stavova koje zauzimamo, ali može da dozvoli da ona važi kao ispravna iz   perspektive određenog razumevanja nacionalnih interesa. Ona ne isključuje upotrebu te kvalifikacije kao politički nelegitimne“. Ovaj stav je naime protivrečan sa načelnim opredeljenjem za politički život koji se odvija na realnim osnovama. Jer, autor kaže da politička analiza ne može da kaže da li je kvalifikacija „izdajnik“ ispravna. Zašto? Ako se tu radi o dostupnoj realnosti onda bi politička analiza, kao nepristrasan sudija o toj realnosti mogla i da kaže nešto o tome.

Ovde se radi o tome da politička analiza neće da sudi o ovim kvalifikacijama, ali zbog nečega hoće da širom otvori vrata da drugi u skladu sa svojom „perspektivom“ i shvatanjem „nacionalnih interesa“ sasvim legitimno upotrebljavaju ove izraze kad god zažele. Ova preporuka upravo precizno opisuje šta ne valja u ograničavanju političke analize samo na tzv. „činjenice“: pošto znamo da se u politici prevashodno radi o vrednostima, mi ne možemo da zabranimo da se vrednosni stavovi uopšte upotrebljavaju i formiraju, ali ćemo zabraniti da ih neka načela ograničavaju, čak ćemo eksplicite naglasiti da je sve dopušteno i legitimno, pa čak i najgore političke optužbe. Međutim, u tome i jeste problem, ako nauka ili politička analiza ičemu treba da služe to je upravo to ograničavanje, a ono se u savremenom dobu sakuplja upravo oko pojma demokratije.

To znači da postoji više razloga da se politička analiza ne ograničava na tzv. činjenice. Najpre, kao što znaju oni koji su bolje upoznati sa filozofijom, ne postoje činjenice koje nisu prožete nekim izborima i vrednostima, a osim toga, vrednosni stavovi su jednako podređeni objektivnom kriterijumu kao i tzv „jeste“ stavovi. To znači da, suprotno mišljenju autora reakcije, relativizam ne važi nigde - ne samo kod činjenica, kako i on veruje, nego ni kod vrednosnih stavova. Ovde nije mesto da se ovaj stav teorijski obrazlaže posebno, jer sam ga već obrazložio i u mnogim tekstovima objavljenim na ovom sajtu. Uopšte, ako je neko slučajno upoznat sa onim što sam pisao, trebalo bi da i sam zaključi da je relativizam poslednja stvar za koju bih se zalagao. Za mene je nešto relativizovano onda kada tvrdimo da nije podvrgnuto nekom objektivnom kriterijumu, dok se čini da autor reakcije misli da nešto relativizujemo i činimo potpuno imaginarnim, onda kada, kao što ja činim, kažemo da je stvarnost na koju se stavovi odnose nedostupna. Da kažemo to jezikom filozofije: kada bi to bilo tako, onda bi Kanta trebalo smatrati ateistom a ne agnostikom, zato što je smatrao da um, kada prekorači granice iskustva, i na primer razmišlja o Bogu, nužno upada u antinomije.

Da se vratimo političkoj analizi. Smatram da je legitiman deo političke analize, ili možda bolje političke filozofije, razmatranje vrednosnih ili normativnih pitanja i da ta pitanja nisu ništa manje podvrgnuta objektivnom kriterijumu. Zbog toga je legitimno u okviru analize politike procenjivati da li je neka politika demokratska ili ne, jer ceo taj proces može biti sasvim jasan i zasnovan na opovrgljivim razlozima, dok je nelegitimno uzimati da se izdaja može dokazivati zato jer se odnosi na u principu nedostupnu sferu namera. To znači da je glavna realnost koja je radikalski neprijatelj upravo ova vrednosna realnost , činjenica da je „demokratsko“ i „nedemokratsko“ nešto što nije proizvoljno i što može da služi kao legitimno ograničenje politike. Uzgred budi rečeno, ograničenje koje u Lekovićevoj političkoj analizi ne postoji. Dakle, svrha analize ne treba da bude utvrđivanje navodnih činjenica, dok će se celokupna vrednosna sfera ostaviti na milost i nemilost političkim interesima, nego upravo obrnuto ona mora da deli vrednosti sa ciljem da utvrdi koje su od njih uslov poretka.

Kada ovako gledamo na sferu vrednosti onda vidimo i da se nepristrasnost može obezbediti drugačije od toga da svim političkim akterima zamerimo ponešto. Što se mene tiče, ako naše „demokrate“ počnu da ovoliko često koliko i sami radikali koriste opoziciju patriotizam–izdaja u svoju korist, onda se ista vrsta kritike slobodno može uputiti i njima ili bilo kome drugom. Navodi koje Leković citira kako bi pokazao da su demokrate iste kao radikali čini mi se samo svedoče da u svakom postoji ta radikalska crta uzvraćanja istom merom, tako da posle 1000-te uvrede isporučene na račun „žutih“ „idiota“ itd, sličan izraz može da se omakne i nekom ko ga inače ne koristi. Ono po čemu se akteri na našoj političkoj sceni razlikuju jeste i to što jedni koliko toliko shvataju da taj poriv za retorzijom treba da suzbijaju, a drugi ne, već prepuštanje tom porivu smatraju znakom hrabrosti.

Kada sam rekao da je realnost radikalski neprijatelj mislio sam i na to da realnost koji stoji iza ovih ocena neće nestati ako se o tome ne govori. A čak i ako govorimo, ovde se nažalost radi o problemima o kojima malo ko sistematski razmišlja, a koji su pod uticajem sada već brojnih predrasuda, tako da će proteći još mnogo vode dok ne dođemo do makar malo boljeg razumevanja ovih problema u društvu. Što ne znači da kao filozofi ili sociolozi imamo neka druga, pametnija posla.

Fusnote:

1. Inače, ovaj primer koristim samo zbog toga što je trenutno dostupan tako da se može pratiti jezik u kome se on iskazuje. Radikali imaju mnoštvo neuporedivo većih grehova u svojoj istoriji, u odnosu na koje se čitava epizoda sa Nikolićevim izborom i sve što je pratilo taj izbor čine sasvim beznačajni.

2. Ovo se odnosi samo na intervju Novostima koji se kasnije citira u tekstu, dok se u Pressu Nikolić služi i jednim i drugim objašnjenjem.

 

 
 
Copyright by NSPM