Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Reakcije na polemiku o patriotizmu

   

 

Aleksandar Pavić

Patriotizam posle Kosova? Možda u nekoj «Drugoj» Srbiji

Zoran Ćirjaković je sada vrlo lepo skicirao put za sva buduća otkidanja srpskih teritorija: ponašaj se nečovečno i zlikovački, u što većoj meri, i sve je tvoje za uzimanje. Jer, Srbija se pretvorila u jedan veliki budistički manastir, u kojem predvodnici naroda hodaju napred sa metlama, da ne bi slučajno neko iz naroda nagazio na nekog mrava, mravlju vaš, bakteriju ili čak i neki dobroćudni virus i večno se istraumirao, a potom i odgovarao pred Tužilaštvom za ratne zločine, koje će postojati dok god je Srba, kolika god im teritorija bila. Mačva i istočna Srbija u Prvom svetskom ratu, NDH i Balističko Kosovo u Drugom, Tuđmanova Hrvatska i Izetbegovićeva unitarna Bosna 1990-ih, i sadašnje NATO-vsko Kosovo: sve je bilo na kraju delotvorno, a toliko toga je još ostalo. Vojvodina, Raška, Republika Srpska, Borski bazen, jug centralne Srbije... toliko još poligona za nove nečovečnosti. I svaki put će upaliti dok, zagledani u svetlu budućnost koja nam se nudi na veoma dugačkom štapu, konačno ne udarimo leđima u zid, iza kojeg već leži neka druga država.

Vizantija je imala Svetu Sofiju, ali i Grčku vatru. Dakle, i to li je hiljadugodišnje pravoslavno carstvo izgrađeno na zločinima? Jeste - ako se veruje izumiteljima Inkvizicije Srednjeg veka i novog Haškog doba. Ali, kako reče Marlon Brando u ulozi pukovnika Kurca u Apokalipsi danas, osvrćući se na licemerje svojih dojučerašnjih ratnih drugova obuzetih žarom čistunstva u cilju zaborava sopstvenih zločina: "Kako se naziva to kada te atentatori nazivaju atentatorom?" Ili, kako se naziva Majkl Polt dok morališe o izmišljenom Račku po srpskoj državnoj televiziji dok vojska njegove zemlje odnosi milionitu žrtvu agresije na Irak?

Ko god se suočavao i sa ustaškim i sa balističkim "junacima" zna da su njihova "nedokučivost" i "neverovatna upornost" onoliko istrajne koliko i prisustvo njihovih pokrovitelja, bilo u vidu nacista, fašista ili natista, njihova hrabrost većinom u neposrednoj srazmeri sa brojem žena, dece, ostarelih i nemoćnih sa druge strane. Neka pita one koji su gonili brojčano nadmoćne šiptarsko-albanske formacije pod kišom Nato-bombi s onu stranu Prokletija, neka pita onih par hiljada koji su oslobodili srpsku Krajinu, a koje su beogradski privrženici mrtvih ideologija i pogrešnih savezništva nisu zauzdali, da li se ti ratovi "nikada ne mogu dobiti". I, pritom, poredjenje sa Paštunima uopšte ne stoji, jer oni jesu bili i ostali hrabri domoroci koji se bore protiv kolonijalnog zavojevača, dok mi ovde imamo posla sa hordama kojima su Turci otvorili vrata radi lakšeg ovladavanja srpskim etničkim i duhovnim prostorom, na kojem njih jednostavno nije bilo pre kraja 15-og veka.

A da je Brankovića bilo, bilo je: nismo svi potpisali i sprovodili zabranu povratka Srba na Kosmet posle Drugog svetskog rata, nismo svi ignorisali neprestani posleratni srpski egzodus sa tih prostora, ili mu čak pomagali pragmatičnom primenom "bratstva i jedinstva" u korist sopstvenog džepa i statusa. Nismo, na kraju, svi uređivali Drugi dnevnik kada je pala Zapadna Slavonija 1. maja 1995. godine, pa tu vest "sačuvali" do 19. minuta, tek pošto su obrađeni svi, ama baš svi prvomajski krkanluci u Srbiji i širom sveta.

Ali, neka nam čak i bude po rečima Dostojevskog: "svi smo krivi za sve". Ne zaboravimo, ipak, da je Hristos iscelio slugu rimskog kapetana zarad vere njegovog gospodara, kome pritom nije rekao da prestane da bude kapetan i vojnik. A da je Jovan Krstitelj, na pitanje vojnika šta treba da čine, rekao: "ne zlostavljajte i ne opadajte nikoga i budite zadovoljni svojom platom". Eto modelo srpske vojske koja će sigurno vratiti Kosovo, u momentu kojeg mi samo budemo izabrali.

Ako hoćemo časno, nebesko ratovanje, a poklonicima Kosovskog zaveta to je jedino i prihvatljivo, možemo čak i da povučemo narod iz enklava na sigurniju teritoriju, damo mu zemlju da obrađuje i buduću vojnu obavezu kao i svim krajišnicima. Možemo i već sad da saopštimo Srbima u Bosni da je ponovo došao onaj nacionalni momenat koji prevazilazi sve privremene, neo-afričke granice na Balkanu, i da svako ko već sad ne najavi spremnost na otcepljenje u slučaju kosovske otimačine nije dostojan srpskog imena koje nosi. Možemo to i još ponešto - tek kao pandan "šiptarskom nezadovoljstvu" u slučaju da Kosovo ne dobije nezavisnost - ali ne treba, ni po koju cenu, da priznamo tu istinsku tvorevinu viševekovnog genocida - inače smo i sami saučesnici, i to u samo-genocidu. Prema turskim defterima, "realnost" krajem 15. veka bila je da je na prostoru Kosova i Metohije živelo preko 95% srpskog stanovništva. Ko smo mi da se odričemo budućih, po nas povoljnijih realnosti?

Za kraj, pitao bih još Čirjakovića čemu mi to treba da se "patriotski okrenemo", okrenuvši leđa onome što je bilo naše u najintimnijem smislu, što nam je oteto? Kojim vrednostima? Ako je to pokajanje, iskupljenje, ako je to otkopavanje istinskih Srebrenica koje dan-danas leže ispod beogradskih fudbalskih igrališta i parkića, ako je to vraćanje svega otetog - i pre 60 i pre 6 godina - onda je to opet prvi korak ka povratku na Kosovo - stvaranje Kosova u svom najbližem, ličnom okruženju, svakog minuta, svakoga dana. Jer, dok mi to radimo, desiće se i napad na Iran, i upotreba taktičkog nuklearnog oružja u "humanitarne svrhe", i nagli padovi akcija na svetskim berzama, i kolaps američkog tržišta nekretnina, pojaviće se, kao pečurke posle kiše, i desetine drugih Kosova, desiće se i neki 12. septembar, verovatno u sličnoj režiji...

Od nas zavisi - da li ćemo biti spremni, šta god se u svetu dešavalo. Tu, naravno, treba verovati i u viziju Vladike Nikolaja sadržanu u "Nebeskoj liturgiji", i u reči usnulog monaha Tadeja, da će "Šiptari zanoćiti na Kosovu ali neće osvanuti". Treba verovati da 300 Izraelaca može da pobedi desetine hiljada Madijanaca ako im Bog kaže da mogu i kako. I to je Kosovski zavet, u kojem ćemo se međusobno prepoznavati i delati. Ako se ne okrećemo tome, onda čemu? "Evropi", zidanoj na bogatstvima otetim od pokorenih naroda širom sveta, na telu bivše Jugoslavije rasparčanom na mastriškom žrtveniku? Pošto se ta krv već osušila a nova, koja se još uvek proliva na Kosmetu, ali i u Africi, leži daleko od vidokruga ovdašnjih "reformatora", to se čak u tim krugovima može proglasiti i "moralnim", čak i "patriotskim". Ali to je već stvarno neka Druga Srbija, s kojom Kosovski zavet nema ništa. I s kojom je dijalog o Kosovu skoro podjednako jalov kao i sa pet od šest članica Kontakt grupe.

29.3.2007.

 

 

 
 
Copyright by NSPM