Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - polemike

   

 

Zoran Ćirjaković

Patriotizam posle Kosova

(Umesto odgovora gospodinu Maliću)

Znamo šta nećemo. Nećemo prihvatiti. Nećemo pristati... Formalno gledano u pravu smo. To sve zvuči, na prvi pogled, sasvim patriotski. Imamo odličnih razloga da verujemo da čak i kada bismo pristali na diktat zauzvrat ne bismo dobili ništa bitno. Neće nas u dogledno vreme primiti u njihovu Evropu, neće nam ukinuti poniženje u redovima za vize, neće nam zbog toga životi biti lakši, izbeglice se neće vratiti na Kosovo... Oni koji govore u prilog priznavanja nezavisnosti Kosova stalno pominju Albance. Albanci su apsolutna većina, Albanci ne žele s nama, 12 000 Albanaca je ubijeno, sve je više Albanaca i za dvadesetak godina vladaće Srbijom... Ogromnoj većini građana Srbije ovi argumenti ne deluju relevantno.

Ali, u situaciji kada je postalo sasvim jasno da nikakav kompromis nije moguć, postoji bar jedan razlog zašto verujem da uprkos svega - i prava i pravde i istorije i inata i ponosa i časti i "patriotizma"... - ipak treba da prihvatimo da Kosovo više ne može biti deo Srbije. I taj razlog je vezan za kosovske Albance. Albanci se bore tako što svoje neprijatelje - a njima, što će često i sami priznati, neprijatelj nije Srbija, već Srbi - teraju da postanu životinje. Neke stvari, uključujući i albansku strategiju na Kosovu, na žalost, zaslužuju da budu opisane ovako, rečima koje mogu da zvuče ružno i rasistički. A i obično je udobnije ćutati, naročito o stvarima o kojima svi imaju mišljenje, koja su "armirana" šarenom lažom pseudopatriotizma i čije samo pominanje gura razum i nacionalni interes u drugi plan.

Srbija nije jedina zemlja koja se u novijoj istoriji suočavala se sličnim, nepokornim i neverovatno odlučnim neprijateljima koji su išli mnogo sporije od sve "bržeg" vremena i čija se strategija može adekvatno opisati samo rečima koja danas imaju izuzetno politički nekorektnu konotaciju. Paštuni su nekada bili svojevrsni "Albanci" britanske imperije, nepobedivi neprijatelji kolonijalnog carstva u kome "sunce nikada nije zalazilo". Vinston Čerčil je sa neskrivenim prezirom napisao u Dejli Telegrafu da je "njihov etički sistem... proizveo kodeks časti koji je toliko čudan i nekonzistentan da je nedokučiv logičnom umu". Paštuni, danas najbrojnija zajednica u Avganistanu i nemirnoj pakistanskoj Severozapadnoj krajini, vrlinama su smatrali ono što je mladi Čerčil, tada novinar, video kao poroke.

Da paralela sa Kosovom bude još validnija doprineli su britanski novinari i putopsici koji nisu delili Čerčilovu mržnju prema narodu zaljubljenom u nasilje. Paštuni, slično Albancima, nikada nisu priznavali tuđu vlast i opirali su se na jedinstveno nekonvencionalan način. Ni "nevernici" iz Londona, ni sunitska "braća" iz Islamabada nikada nisu uspeli da potčine paštunska plemena koja žive prema nepisanom, ali žilavom Paštunvali kanonu. Nešto slično važi i za Irak, "živi pesak" u kome se godinama koprca jedina supersila. U korenu američkog debakla u Iraku nisu sunitski ili šiitski fundamentalizam, već činjenica da su ga prihvatili prkosni pripadnici plemena vernih starim, teško razumljivim kanonima.

Umesto da nestaju pod sve snažnijim naletom islamističke ili zapadne modernizacije, ovi kanoni se lako prilagođavaju promenama u okruženju i skladno se prepliću sa savremenim normama koje pleme proglasi poželjnim ili korisnim. I Albanci su zaključili da je njihov prastari kanon efikasniji od svih zapadnih recepata. Umesto sa fundamentalizmom, kako su to poslednjih godina činili mnogi Paštuni i Iračani, oni su svoj kanon "obogatili" retorikom ljudskih prava i, baš kao i Avganistanci osamdesetih, postali saveznici zapada da bi ostavrili svoj glavni, sasvim devetnaestovekovni cilj.

Kao i prividna "nedokučivost" paštunske borbe, teško pojmljiva ružnoća albanske strategije je u stvari posledica drugosti u koju zapadni (koliko i mnogi beogradski) um odbija da poveruje u vremenu rapidne homogenizacije i univerzalizacije svega, od hamburgera do ljudskih prava. Z apadne sile su već zaboravile da su neke od najsramotnijih stranica istorije pisale baš tokom krvavih i frustrirajućih sukobljavanja sa "nedokučivim" i neverovatno upornim neprijateljima koji su, u nekim slučajevima, vođeni do pre samo nekoliko decenija. I dalje ušuškani, makar posle 11. septembra samo podsvesno, bajkama o kraju ideologije i istorije, ujedinjeni "zapadnjaci" su nespremni da prihvate da nešto slično albanskoj strategiji dehumanizacije može postojati u Evropi na početku 21. veka.

U slučaju Srba i Srbije otežavajuća okolnost je to što oni u Miloševiću i Srebrenici nalaze izgovor za svoje odbijanje da se kritički bave teško dokučivim Albancima i da pažljivije pogledaju u njihovo prljavo "dvorište". Pri tome sve srpske verzije se olako diksvalifikuju kao izgovor ili opravdanje za zločine i teritorijalne pretenzije navodno nepopravljivih Srba. Z apadnim moćnicima bi zato i ovo objašnjenje albanske strategije zvučalo isto kao i sve druge srpske istine i "istine" o Kosovu. Oni bi to diskvalifikovali kao novu prljavu teoriju zavere, još jedan izraz srpskog šovinizma, imperijalizma i poricanja krivice, nastavak "miloševićevštine" posle Miloševića... Broj i neprobojnost zidova kojim strani predstavnici odbacuju "stavove Beograda" je direktno proporcionalan ubeđenosti Srba da su njihova objašnjenja i rešenja jedina validna.

Ali, ono što je danas najvažnije za Srbiju nije olako ignorisanje snažnih srpskih argumenata, već činjenica da su ti argumenti, čak i sa stanovišta odbrane novog, dakle postkosovskog srpskog nacionalnog interesa, polako postaju sasvim irelevantni. Srbija više ne treba da se bavi Kosvom da bi uverila zapad zašto ono treba da bude njeno, već da bi objasnila sebi zašto je to sasvim neostvarivo, zašto je njen novi (i najviši) nacionalni intres da smogne snage i prizna čak i jednu izuzetno nepravednu, nametnutu realnost. Mislim da će suočavanje sa takvom, skoro neizbežnom budućnošću, koliko god to bilo teško i nepopularno, uskoro predstavljati najbolju meru srpskog patriotizma, onog koji će misliti na mrtve i istoriju, ali će smoći snage da iznad svega poštuje život i budućnost. Za sada, bar u javnim istupima, srpska elita je skoro jedinstvena u odbijanju da makar pokuša da krene ovim putem i zamisli Srbiju posle Kosova. Ne pomaže ni to što se argumenti za suočavanje sa kosovskom nezavisnošću nalaze čak i na mestima gde bi ih najmanje očekivali.

Jedan od uverljivih razloga zašto Srbija, baš ta elementarno patriotska Srbija, ne treba da nastavi sa pokušajima da zadrži Kosovo nije u Miloševićevim lažima ili u zločinima, već u istinama koje su ostale neprepoznate ili su bile diskavlifikovane kao podloga zlodela pokojnog vođe. Milošević je u osnovi pravilno uočio i definisao većinu elemenata teško razumljive i višeslojne albanske strategije dehumanizacije Srba. To naravno ne može biti opravdanje ili izgovor za zločine koji su počinjeni. Ali, važi i obrnuto: zločini ne mogu postati argument protiv istina koje su zloupotrebljene da bi bili opravdani.

Boreći se za vlast, a ne za Kosovo u okviru Srbije, Milošević je u suštini samo ubrzao neizbežno. Srbi su se, i pored etiketa koje su im lepljene, ipak pokazali mnogo otpornijim na krajnje nekonvencionalnu strategiju nego što su to albanski očevi nacije očekivali. Oni su smatrali da ni 100 000 albanskih leševa ne bi bila previsoka cena za "konačno rešenje". Korišćenje često zloupotrebljavane nacističke terminologije ovde nije neka patetična metafora. Ovaj izraz pomaže da se nekako razume suština i logika borbe bez presedana u istoriji koja je ukotvljena u norme i moralnost srednjovekovnog "Kanona Leke Dukađinija". Originalna, moderna interpretacija Kanona, ojačana diskursom Gandija i Hjuman Rajts Voča, dovela je do formulisanja neverovatno efikasne, prividno miroljubive i pasivne strategije, čiji je glavni cilj bio naterati neprijatelja da počini zločin nad civilima, odnosno stvoriti okolnosti u kojima će postupiti kao zver. Zato su Albanci prave, i mnogo brojnije izmišljene masakre, brojali kao pobede i zato su o genocidu (koji nad njima nije izvršen) govorili skoro isključivo u množini.

Iako su preželjkivali mnogo brutalnijeg srpskog vođu, Albancima je Milošević bio odličan partner. Teško bi bilo smisliti po Srbiju pogubniji način vladanja Kosovom. U tom kontekstu treba posmatrati i motive Albanaca da bojkotuju izbore. Fotografija nasmejanog Vojislava Koštunice sa kalašnjikovim u rukama je bila samo pogodan izgovor, lažni dokaz da su svi srpski političari isti i da zato ne treba da glasaju. Bojkot je obezbeđivao vlast Miloševića, a nestrpljivi albanski šovinisti su jedino žalili što nije pobeđivao neko još ekstremniji i okrutniji ko bi im obezbedio mnogo brži put ka konačnom rešenju statusa.

Albanci nisu pokušavali da osvoje vlast na Kosovu, već da nateraju Srbe da im je sami predaju i NATO da je za njih osvoji. OVK svoje puške i nije koristila da bi pobedila u ratu ili zaštitila civile. U suštini, Albanci su prvo "ratovali" srspkim, a zatim NATO vojnicima, mecima i bombama, kockajući se pri tome neverovatno velikim ulogom. Kako god to nekome zvučalo - a to je najteža od svih teških i "nelogičnih" balkanskih lekcija - bebe tamo, baš kako je to tvrdila miloševićeva propaganda, na neki način jesu bili kalašnjikovi. (To naravno ne može biti opravdanje da bilo koja od tih beba bude ubijena ili povređena.) Sve su bebe slatke i nevine. Kada ih kao oružje upotrebljavate godinama one postaju moćnije ne samo od kalašnjikova, već i od tenkova. Dvojna priroda albanskih beba je samo jedan od razloga zašto je NATO intervenišući u korist Albanaca - iako je ubio stotine nevinih civila u Srbiji i imao sasvim drugačiji cilj - prekratio našu agoniju i sprečio da nam Albanci uzmu i nešto mnogo vrednije od Kosova: našu čovečnost .

Devedesetih nije bilo teško čuti Srbe i Makedonce koji su Albance nazivali "divljim plemenom". Većina njih nikada nisu postali izvršioci zločina iako su ove reči obično izgovarali sa ogromnom mržnjom i skoro ubilačkim žarom. Stranci su ih, po pravilu pogrešno (ove re či nisu dolazile iz repertoara "TV Bastilje"), pripisivali Miloševićevoj propagandi i sasvim su ignorisali mogućnost da se radi o spontanom izrazu ogromne i dugotrajne frustracije i stvarne ugroženosti. Pojedini Srbi su sami, ili po naređenju, na kraju stvarno krenuli da ratuju protiv "divljaka" i izgubili su svoju čovečnost .

Povrh svega Srbija je tokom dugačkog rata (bombardovanje je samo bilo poslednja bitka višedecenijskog obračuna) s razlogom verovala da je bila "pitomija" nego što je zasluživao neprijatelj i njegova nadrealna i netransparentna strategija doziranog nasilja. Ali, ishod bi bio isti i da je Srbija sasvim drugačije postupala. Baviti se propuštenim prilikama, protraćenim vremenom, greškama, pristrasnošću zapada, NATO agresijom, žrtvama (i srpskim i albanskim), zločinima, pravom ili pravdom može biti poželjno i dobro, ali je za ishod kosovske priče sada sasvim beskorisno. U ovoj krvavoj, i u svakom smislu jedinstvenoj epopeji, nema "Brankovića" - niko nije ni "izdao" ni "prodao" Kosovo . Poraz nije istorijski zato što je Srbija izgubila, već zato što rat protiv neprijatelja kakav su Albanci nikada nije ni mogla da dobije. Izgubile bi ga i SAD da su se kojim slučajem sukobile sa ovako odlučnim i jedinstvenim antigandizmom. (Mislim da tu treba tražiti neke od uzroka američke nestrpljivosti da što pre odu sa Kosova.)

Ima i drugih, možda mnogo jačih razloga, zašto mi ovo današnje odbijanje, to gromoglasno i skoro jednodušno srpsko "nećemo" deluje uzaludno. Od njega još neko vreme možemo imati koristi. Možda nam pozivanje na pravo i odlučno nepristajanje donese neke važne ustupke i umanji nesreću i obespravljenost kosovskih Srba. Ali, ako na tome nastavimo da insistiramo i kada uskoro svi pregovori budu završeni i pošto sva veta budu protraćena doživećemo još jedan, ovaj put sasvim nepotreban poraz, u prljavom ratu u kome je najmanje bilo pravog ratovanja.

Koliko god nepravda sa kojom se Srbija suočava deluje velika i jedinstvena, ona ipak nije bez presedana u modernoj istoriji. Kao i u sličnim situacijama, ni ovoga puta neće biti onog "jednog dana" o kome je nedavno, vrlo emotivno, pisao gospodin Antonić. Nekako mi se čini da u tome, u činjenici da nikada - baš nikada - neće i ne može biti tog "jednog dana", leži ključni problem sa patriotizmom čija bi mera bio nečiji odnos prema budućem statusu Kosova i razlog zašto "elementarni patriotizam" ne treba gurati među "osnovne stvari" koje pominju gospoda Antonić i Vukadinović.

Patriotizam - ta lepa, ali ovde tako često zloupotrebljavana i karikirana reč - može, a to u Srbiji deluje sve izvesnije, postati samo preskupi izgovor da se jedan istorijski poraz, jedna ogromna srpska nesreća i jedna nepravda zameni mnogo većim, još "istorijskijim" porazom. Znam da veličina i jedinstvena priroda nepravde koja se Srbiji nameće za mnoge fine i pristojne ljude predstavlja neodoljiv izaozov da zaključe da se na nju mora odgovoriti odlučnim nepristajanjem. Opravdanja da Srbija posle Kosova mora da krene putem jednog takvog, samodestruktivnog i uzaludnog ignorisanja realnosti je mnogo, ali bojim se da bi baš to - koliko god retorika kojom se brani ovakav put zvučala logično, pravedno, patriotski i "srpski", dakle "bez alternative" - predstavljalo (pravi) antisrpski čin, kakvi god da su (pravi) motivi samozvanih patriota koji ga sa mnogo emocija i iskrene pravdoljubivosti promovišu. Kako kaže već izlizana poslovica: "I put do pakla je popločan najboljim namerama".

 

 
 
Copyright by NSPM