Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Slaviša Leković

Odgovor Vladimiru Milutinoviću

Drago mi je što smo se Vladimir Milutinović i ja složili oko toga kako treba da izgleda jedna argumentovana rasprava oko nekih spornih pitanja iz našeg političkog života. Previše je na našoj intelektualnoj sceni diskusija i polemika koje padaju ispod minimalnog nivoa racionalnog sučeljavanja mišljenja, i kojima je osnovni cilj da diskvalifikuju protivnika u moralnom, političkom ili intelektualnom pogledu. Argumenti su uglavnom postali argumenti ad hominem, a u takvoj situaciji se često gubi iz vida sam predmet rasprave, i u prvi plan izbijaju pežorativna etiketiranja. Međutim, ne bih čitavu krivicu za ovakvo stanje stvari svaljivao na same intelektualce, velikim delom je ono posledica objektivne društvene krize koja u sebe usisava sve društvene instance, samim tim i učesnike javnog intelektualnog života. Nadam se da se ovakav razgovor bar malo odupire toj društvenoj stihiji, i da nas donekle približava normi racionalno vođenog dijaloga. U tom pogledu moram da primetim da je Milutinovićev odgovor na moju reakciju u većoj meri argumentativan i analitičan nego njegov prvi tekst koji je bio uvod u ovu diskusiju. Možda se on s tim neće složiti, ali takav je moj utisak, i u svakom slučaju bolje da je tako, jer diskusija i treba da ima za cilj da se početni stavovi više razjasne, odnosno učine racionalnijim.

Sve ovo, naravno, ne znači da su Milutinovićevi konkretni odgovori na pokrenuta pitanja zadovoljavajući, i zato bih sad prešao na njih, onim redom kako ih je navodio. Prvi problem se tiče racionalnosti politike. Po mišljenju autora, govor o „izdajnicima“ je u nepomirljivoj suprotnosti s tom racionalnošću, jer se ne može osloboditi emotivnog naboja koji je usmeren ka pretpostavljenoj zloj nameri protivnika, a s druge strane, pretpostavlja da je „neko pitanje već rešeno i da se taj odgovor može osporavati samo iz zle namere”. U tom kontekstu autor pravi poređenje između “izdaje” i “laži”, i zaključuje da su “'izdaja' i argumentovana rasprava o nacionalnim interesima delovi dva suprotstavljena sistema ili načina govora”. Po mom, pak, mišljenju, izraz “izdaja” uopšte ne mora da se odnosi na zle namere protivnika (iako njihovo prisustvo nekoga zaista čini “izdajnikom”), a s druge strane, ne pretpostavlja da je to pitanje unapred rešeno, i da je neko “izdajnik” u istom smislu u kome je neko “lažov”. U mom prethodnom tekstu prva teza se direktno i, rekao bih, opširno obrazlaže, a druga se iz njega može izvesti. Prvo, kada sam govorio o oslobadjanju od emotivnog naboja koji nesumnjivo nose izrazi “patriota” i “izdajnik”, mislio sam na apstrahovanje od te emotivne komponente u mišljenju kako bih ukazao na njihovu racionalnu osnovu. U stvarnoj upotrebi oni nose taj emotivni naboj, koji proističe iz njihovog pozitivnog, odnosno negativnog vrednosnog značenja, i ne mogu se od njega odvojiti. Ali, to ne znači da su ti izrazi u potpunosti iracionalni, da se ni na koji način ne odnose na dostupnu (političku) realnost. Prisustvo emotivne/vrednosne komponente u njima ne čini ih takvim, što je slučaj i sa mnogim drugim izrazima koji imaju složen identitet (istovremeno emotivni i racionalni). Dalje, izričito sam rekao da se ti izrazi, u krajnjoj liniji, uopšte ne odnose na kvalitet namera protivnika, koje mogu biti potpuno “nedohvatljive”. Ovaj autorov stav o (ne)dostupnosti namera protivnika ne uzimam u razmatranje, jer ga smatram učinkom psihologizacije nekih pojava/termina koje se odnose na sferu političkog. Po mom mišljenju, političko je autonomna sfera u odnosu na individualne/kolektivne psihičke mehanizme, ovi imaju udela u političkom životu, ali se taj život ne može u potpunosti svesti na njih. Zato je analiza namera protivnika u krajnjem irelevantna za analizu ovih pojava/termina. Neko može svog protivnika smatrati izdajnikom čak i u slučaju da pretpostavi kod njega dobre namere, jer je za ovo pitanje odlučujući karakter dela, a ne namera. Konkretnije rečeno, ne mislim da radikali koristeći ove izraze imaju u vidu na prvom mestu nekakve intrasubjektivne namere svojih političkih protivnika, na način na koji to autor predstavlja (svesno stavljanje na raspolaganje interesima onih sila koje smatraju neprijateljskim po srpski narod i državu). Čak i ako i kad to čine (mnogo više u pogledu LDP-a, nego DS-a i Tadića), to opet ne znači da tim izrazima nedostaje svaka racionalna osnova koja se može otkriti uvidom u političku realnost. A to je bio smisao teze o realnosti govora o “patriotama” i “izdajnicima”; po meni, ova realnost se ne može u potpunosti eliminisati iz ovih izraza, što sam shvatio kao osnovnu autorovu nameru. U svakom slučaju, očigledno da se autor i ja razlikujemo u definisanju značenja izraza “patriota”/“izdajnik” i šireg razumevanja sfere političkog, i da otuda proističu bitne razlike u stavovima prema određenim pitanjima. Mislim da tumačenje koje sam predložio bolje razjašnjava političke fenomene i njihovu logiku. Međutim, ne verujem da postoje objektivni kriterijumi koji mogu presuditi u ovom sporu, a koji su, na izvestan način, izvan spora i diskusije. Čini mi se da je to autorova teza o objektivnosti političke analize, na koju ću se kasnije vratiti. Iz prethodnog proističe i zaključak da neko ko koristi izraz “izdajnik” uopšte ne mora da pretpostavi da je to pitanje definitivno rešeno, u smislu da je to rešenje prihvatio njegov protivnik, ali ga se iz nekakvih drugih motiva ne pridržava u svojoj praksi. Za prvog je to pitanje svakako rešeno u smislu da odgovor na njega pretpostavlja relativno čvrst, zasnovan stav (što ne znači da ga on ne može promeniti u budućnosti). Medjutim, on uopšte ne misli da je njegov protivnik prihvatio taj odgovor, takvo razumevanje nacionalnih interesa, naprotiv, po njemu, ovaj ne zna ili, čak, ne želi da zna šta su “istinski” nacionalni interesi. Zato je poređenje sa “lažovom” neadekvatno, kada neko kaže za nekog drugog da “laže” onda je zaista pretpostavka (ako je taj iskaz istinit) da i jedan i drugi znaju šta je istina, još važnije, da prvi zna da drugi zna šta je istina, ali kada neko kaže za nekog drugog da je “izdajnik”, to uopšte ne znači da se oni slažu oko istine u pogledu nacionalnih interesa, naprotiv, svaki od njih misli za onog drugog da ne zna koji su “istinski” nacionalni interesi, a možda i da uopšte ne vodi računa o tim interesima. Zato istina o nacionalnim interesima uvek ostaje deo samog spora između političkih aktera (ako već govorimo o demokratskom političkom životu), što znači da ne postoji neka spoljašnja instanca koja se nalazi izvan ovog života, i koja može doneti definitivnu presudu u tom sporu. Iz tog razloga, ta instanca ne može biti ni politička analiza, ili uopšteno rečeno nauka, pogotovo ne ona koja pada zapravo u unutrašnjost spora, i svrstava se na jednu od njegovih strana. Ako postoji ikakav sudija u ovom sporu, onda su to u demokratiji građani (ma šta to značilo), nauka može učestvovati u ovom životu razjašnjavajući pojedine aspekte problema, ali ne može umesto građana donositi definitivno rešenje spora. Da bi uvidi nauke postali legitimni u političkoj praksi, sami građani se moraju uzdignuti do njih, u suprotnom postoji opasnost od dominacije naučno-tehničkog aparata koja počinje da ugrožava demokratsku supstancu političkog života. To je, po meni, najveći i najteži društveni problem, koji traje od završetka II Svetskog rata, i čiji je jedan od aspekata u političkom životu , kod nas vidljiv u poslednje vreme, proliferacija tzv. političkih analitičara koji u osnovi servisiraju ideološke mehanizme pojedinih stranaka ili drugih centara moći, pod plaštom “naučne objektivnosti”. Zato moramo ozbiljnu političku analizu suprotstaviti “političkoj analizi”, drugim rečima, pre nego što pretendujemo da stojimo na poziciji objektivnog saznanja, da do kraja osvestimo sve ideološke mehanizme kojima i sami podležemo. Mislim da je to težak posao, i da se on, u ovom konkretnom slučaju, nikako ne sastoji u ocenjivanju najveće političke stranke kao “manipulativne”/“nedemokratske”, dok se o drugima ćuti ili se na njih čak afirmativno gleda. Zato sam i rekao da politička analiza ne može na ponudjeni način presuditi u sporu ko je “izdajnik”, a ko “patriota”, za koji sam, nadam se, prethodno dokazao da je legitiman deo političkog života, pogotovo u situaciji u kojoj se nalaze naša država i narod. Iza tih kategorija stoji istorijsko iskustvo, ali i sadašnjost, ponajmanje subjektivne namere ovih ili onih, dakle politička i šira društvena realnost, i otuda njihova legitimnost. Svrstavanje na određenu stranu u sporu zavisi od našeg razumevanja nacionalnih interesa i njihove hijerarhije, što znači od određenih (političkih) vrednosti. Nisam siguran da (politička) nauka može doneti objektivan uvid u ove vrednosti koji će imati karakter aksioma, a čini mi se da je to autorov stav. Takav povlašćeni uvid može pre biti zadobijen unutar (političke) filozofije, ali na tome bih, za sad, ostao, da se ne bismo previše udaljili od teme raspravljajući razlike između filozofije i nauke.

Sledeća teza koju autor iznosi jeste da radikalska politika nije „opravdana ili demokratska“ već „manipulativna“. On ne spori realnu osnovu nezadovoljstva na koju se oslanja ta politika; međutim, „ manipulativne stranke upravo počivaju na eksploataciji neke realne osnove nezadovoljstva, na način koji neće voditi razrešavanju situacije koja dovodi do nezadovoljstva nego će samo ceo pogon nezadovoljstva iskoristiti za ciljeve vlastitog dolaska na vlast ili održavanja na njoj…Na taj način se i došlo do rečenice da radikali (gde ta reč znači vođstvo radikala, prema izjavama u javnosti) svoju politiku vode prema sopstvenoj koristi”. Prvi problem sa ovim stavom je što vrši oštru podelu na “demokratske”, s jedne, i “manipulativne” stranke, s druge strane, unutar jednog šireg “demokratskog” poretka. Ono što je ostalo u pozadini jeste uveliko prihva ćena teza u političkoj teoriji da je priroda savremenog “demokratskog” poretka, samim tim i stranaka koje su njegov deo, nužno manipulativna, da ona proističe iz sve veće distance između stranačkih vođstava, s jedne, i širih slojeva građanstva, pa čak i “običnih” članova stranke, s druge strane. Mihelsova teorija o “gvozdenom zakonu oligarhije” kojem su podređene moderne političke partije, iako postavljena pre jednog veka, i danas je aktuelna. Po toj teoriji, unutar stranke se nužno formira elitni upravljački sloj koji ima monopol nad informacijama, finansijama, i drugim stranačkim resursima. To je pogodno tlo za manipulaciju stranačkim članstvom, a kad je reč o međusobnoj borbi između stranaka, onda je za savremeno doba prikladniji izraz “poliarhija” umesto “demokratija”, da bi se opisao proces takmičenja stranačkih (i ostalih) elita za pridobijanje što većeg broja glasova građana. Savremena, možemo reći post-moderna politika, sve više liči na tržište potrošnih dobara, gde reklama postaje odlučujuća stvar, tako da je ona u srži manipulativna. Takav proces duboko je razgradio izvorno značenje demokratije, po kome građani imaju suverenitet u procesu donošenja odluka, to jest imaju status subjekta odlučivanja, a ne objekta manipulacije koju sprovode elite kroz razne posredujuće instance (medije). Stoga dalje nediferencirano korišćenje pojma “demokratija” ne uzima u obzir ove teorijske stavove savremene političke nauke i filozofije. Ali, i ako ostavimo po strani ovaj načelni teorijski prigovor, autorov stav u pogledu manipulativne prirode radikalske politike nailazi na dalje probleme. Manipulacija bi se, u ovom užem smislu, po autoru, sastojala u tome da se politika vodi ne u pravcu “razrešavanja situacije koja dovodi do nezadovoljstva” već “prema sopstvenoj koristi”, odnosno zarad “ciljeva vlastitog dolaska na vlast ili održavanja na njoj”. Postoji jedna inače uobičajenu floskula o (ne samo) našem političkom životu koja kaže da “političari gledaju samo svoje interese”, a “ne interese naroda”. Ova primedba je apstraktna i ne pogađa konkretne partije, već celinu političke scene. Ona može biti osnova za političku apstinenciju, ali nam ne daje konkretne uvide u razlike medju političkim strankama; iz ove perspektive, sve su one “iste”, jer ne vode računa o “interesima naroda”. Zato je ta primedba nedovoljna za analizu (ne samo) naše političke scene, jer iako sve stranke nesumnjivo gledaju i “sopstvenu korist”, neće biti da one gledaju samo “sopstvenu korist”. Ona generalna teorijska teza o manipulativnoj prirodi stranke kao takve ne znači da one nemaju nikakvu ukorenjenost u objektivnom društveno-političkom životu, da se nalaze izvan ovog života i odatle manipulišu političkom svešću i delovanjem građana. Manipulacija u (post)modernom političkom životu deluje zapravo na objektivnom nivou društvene stvarnosti, pri čemu su stranke izraz, ali i aktivan činilac u oblikovanju te stvarnosti. Svaka stranka vezuje za sebe, preko članstva ili samo biračkog opredeljenja, određene grupe građana koji u njoj prepoznaju svoja političke stavove, u većem ili manjem stepenu. Čak i najradikalniji apstinenti ne mogu poreći da neka stranka, po svom programu i političkoj praksi, stoji bliže njihovom “pogledu na svet” od ostalih stranaka, a puko učestvovanje u izborima je čin legitimacije političkog poretka, i određene stranke, dokaz da je građanin prepoznao u delovanju neke stranke i svoju korist. Bar je tako kod nas, gde postoji veliki broj stranaka najrazličitijih ideoloških opredeljenja, što ne znači da ne može doći do ozbiljnije delegitimacije celokupnog političkog poretka kroz masovniju apstinenciju. To je šansa za nove političke snage, koje mogu delovati unutar postojećeg političkog sistema, ali i u pravcu njegove promene. Na osnovu svega ovoga vidi se da nijedna stranka, pa i radikali, ne mogu delovati samo “prema sopstvenoj koristi” koja se ogleda u pukom zadobijanju vlasti i njenom očuvanju, kako autor sugeriše. Za radikale je to utoliko očiglednije, jer imaju najveću podršku u biračkom telu, ali i najmanji udeo u vlasti od početka postojanja višestranačkog sistema. Zato je autorova teza o specifičnoj “manipulativnosti” ove stranke, koja očigledno ne važi za druge, “demokratske” stranke, neobična. Ako se uopšte može govoriti o takvoj manipulativnosti, o njoj bi se valjda moglo rasuđivati tek nakon značajnijeg učešća ove stranke u vlasti, a ta pretpostavka u slučaju radikala nije ispunjena. Čak je prvi pokušaj da ta stranka dobije neko značajnije mesto u političkom sistemu, kako rekoh u prethodnom tekstu, brutalno osujećen, utoliko više je sporna ova autorova priča o nekakvom namernom istrajavanju radikala na održavanju realnog nezadovoljstva, a ne njegovom razrešenju. Ako je iko odgovoran za dalje održavanje tog nezadovoljstva, onda su to, pre radikala, spoljnji činioci, čiji uticaj ni autor ne spori, i stranke koje su već duže vremena na vlasti. Kako se od radikala može očekivati da ublaže svoje stavove ako to ne čini ni suprotna strana? Ne vidim kako bi politička analiza mogla, na argumentovan način, učiniti radikale odgovornim za nezadovoljstvo koje se velikim delom artikuliše u podršci toj stranci. Takođe, neki autori iz redova Nove srpske političke misli su s pravom konstatovali da su radikali svojevremeno nudili DSS-u formiranje koalicione vlade, što DSS nije prihvatio, a neslavno se završila i poslednja, kratkotrajna koalicija te dve stranke u parlamentu. Znači, bilo je prilike da radikali počnu da preuzimaju deo odgovornosti u vođenju vlasti, ali druga strana to nije želela. Nemojmo se onda čuditi što kod njih onda dolazi do povećanja nezadovoljstva, kako drugačije može da se ponaša stranka koja je godinama najjača u biračkom telu, a nema gotovo nikakve poluge vlasti? Ako je uopšte u tom kontekstu moguće govoriti o nekom nesporazumu između radikala i realnosti, onda je to sukob s realnošću sile koja zapravo ne želi da prizna elementarna politička prava ogromnog broja građana koji glasaju za tu stranku, i koja onemogućava svaku priliku da se ostvare neki od ciljeva delovanja te stranke, koje politička analiza ne može okarakterisati kao nelegitimne. Takvim ih mogu smatrati samo njima suprotstavljene političke stranke, koje po tim pitanjima zastupaju suprotne političke vrednosti i stavove. S druge strane, ako već kritikujemo manipulaciju realnim nezadovoljstvom zarad dolaženja do vlasti, umesto da se “energija nezadovoljstva kanališe kroz raspravu koja treba da vodi racionalnom nošenju sa problemima”, jedan legitiman politički stav može biti da je takva manipulacija bila prisutna u delovanju opozicije 90-tih godina, na daleko agresivniji način nego što su to radikali ikada činili. Politička analiza dopušta tezu po kojoj se čitava strategija delovanja opozicije 90-tih godina u krajnjem svodi na usmeravanje realnog nezadovoljstva “na političke protivnike koji se vide isključivo kroz diskvalifikacije i etikete o kojima govorimo”, znači na vlast. Prema tom političkom stavu, u propagandi opozicije čitava krivica za tešku situaciju u kojoj su se našli država i društvo (sankcije, ratovi u susedstvu, bombardovanje) prebačena je na vlast. I u tu svrhu su korišćena sva sredstva, uglavnom vanparlamentarna i vremenom sve agresivnija, uz obilatu pomoć inostranih centara moći i medija. A sve zarad dolaska na vlast opozicije, i ostvarivanje interesa tih inostranih centara moći. Tokom bombardovanja naše zemlje, lider opozicionog pokreta zalagao se da se bomardovanje ne zaustavi sve dok ne dođe do rušenja vlasti. A u septembru 2000. g. doneo je odluku da se smena vlasti izvrši na ulici, bez obzira na rezultate glasanja, odnosno da se ne dozvoli održavanje drugog kruga izbora. Tako je i bilo, novi predsednik države, inače “legalista”, došao je na vlast na ulici, bez neophodne natpolovične većine glasova (tačnije rečeno, natpolovične tek nakon što je poništen izborni proces na Kosmetu, koji nikada nije ponovo održan). (1) Ovo je jedna slika realnosti koja je potkrepljena sa dosta svedočanstava, i politička analiza je ne može odbaciti kao nelegitimnu. Ona je u suprotnosti sa autorovom podelom na “manipulativne”, u koje spadaju radikali, i “demokratske” stranke, u koje spadaju verovatno stranke nekadašnje opozicije, a već sedmogodišnje vlasti.

Kada govori o tome da se patriotizam podrazumeva, autor pravi poređenje sa podrazumevanjem nevinosti na sudu. Kao ono poređenje sa laži, ni ovo nije adekvatno. Treba razlikovati političku raspravu i sudski spor oko toga ko je “izdajnik”, do ovog drugog dolazi veoma retko, obično u vreme velikih društvenih promena, odnosno revolucija, kada se formiraju sudovi koji sude “izdajnicima”, a to se može dešavati i u nekim autoritarnim/totalitarnim režimima. Već sama činjenica da se organizuje suđenje, a ne direktna egzekucija onih koji su označeni kao “izdajnici”, govori da postoji pretpostavka nevinosti u nekom elementarnom smislu, bez obzira što suđenje može pokazati, na osnovu svog toka, da je optuženi već bio “unapred osuđen”. Međutim, da li to znači da se ne može voditi neka druga, politička, rasprava o tome samo zato što se ne pokreću sudski sporovi ili što nema uslova za to? Izdajstvo je težak moralan, ali i pravni prekršaj, njime je bitno ugroženo nešto što svaka (ozbiljna) država smatra nepovredivim, a to su teritorijalni integritet, suverenitet i ustavni poredak. To što se ta kategorija može zloupotrebiti u svrhu obračuna nekih nedemokratskih režima sa njihovim političkim neistomišljenicima, ne znači da ona nema nikakav legitimitet. Čak se može tvrditi da je ukazivanje na te režime postalo omiljena taktika onih za koje se, ne bez ikakvog osnova, može reći da su izdajnici – skretanjem pažnje na tu stranu oni nastoje da u potpunosti delegitimišu tu kategoriju, kako bi prikrili smisao svog vlastitog delovanja (pri čemu uopšte ne moraju biti svesni prave suštine ovog mehanizma). Problem je što bi onda mnoge druge kategorije, koje s pravom smatramo inventarom demokratskog političkog poretka, morale biti odbačene kao nelegitimne samo zato što su bile zloupotrebljene u praksi nekih nedemokratskih režima, počevši od same kategorije “demokratije”. Demokratija nije poredak u kome je sve dozvoljeno, što mi se čini da na jednom mestu autor sugeriše da je moj stav, jer je u njoj pravo jednog čoveka ograničeno pravom drugog, odnosno neko pravo može biti oduzeto/nepriznato ako se njime ugrožava pravo drugog, ono koje se smatra osnovnim pravom ili iz njega izvedenim pravom. Izdajstvo je jedna takva delatnost, ono, posredno ili neposredno, ugrožava neka osnovna prava čoveka kao pripadnika jedne zajednice. Izdati se može ne samo jedan nedemokratski poredak, već i demokratski, kroz istoriju ima mnogo takvih primera, tako da govor o izdajnicima nije neka specifičnost nedemokratskih režima. Zato se govor o izdajstvu ne može delegitimisati samo zato što ne postoje sudski procesi koji su njemu posvećeni, inače bi došlo do toga da ni o kome ne možemo reći ništa loše, ne samo o onima koje smatramo izdajnicima, samo zato što iza tog govora ne stoji nikakva sudska presuda. Uostalom, i u sudsku presudu se uvek može posumnjati, tako da ni to nije konačno rešenje spora, u političkom smislu. Izostanak sudskih sporova u pogledu izdajstva ne znači da je ono potpuno virtuelna, imaginarna konstrukcija, već samo to da u društvu ne postoji preovlađujuća politička volja da se govor o izdajnicima pretoči u sudske procese. I upravo takav slučaj je bio kod nas 90-tih, kada je oživeo diskurs o “patriotama” i “izdajnicima” ne kao puka konstrukcija vlasti, već kao simptom ozbiljne krize u kojoj se našla naša država, a koju (krizu) politička analiza ne može svesti na isključivi proizvod te vlasti, a da ne upadne u ideološku aparaturu jedne od sukobljenih strana. Iz objektivnih, društvenih uzroka došlo je do političkog sukoba u razumevanju nacionalnih interesa, i vođena je legitimna rasprava o tome ko je “patriota”, a ko “izdajnik”. Ne vidim da politička analiza može na bilo koji način učiniti tu raspravu nelegitimnom, ona je jednostavno ništa manje objektivna nego sporovi koji su se odvijali van političkog govora/ideologije, i ova dva nivoa društvene stvarnosti su u uzajamnoj vezi. Takav je slučaj i danas, kada taj govor ponovo oživljava kao simptom krize u kojoj se nalazi država. Ali, čak i kada nema sudske presude, ne znači da nema nikakve presude, ona je politička, i ogleda se u rezultatima izborima; iako nije (uslovno rečeno) konačna kao presuda suda, ona je ipak objektivna u smislu da iza nje stoji izvestan sud naroda, mišljenje građana. Političke partije koje smatraju ovaj govor važnim delom svog “pogleda na svet” nisu bez ikakvog uticaja, naprotiv. Političke rasprave o “patriotama” i “izdajnicima” vode se i vodiće se sve dok postoji kriza u i oko naše države, i sukob u razumevanju nacionalnih interesa. I ne verujem da jedna politička analiza može stajati gordo izvan ovog sukoba i odatle suvereno presuđivati koja je strana u sporu u pravu, ili čak ceo spor oko toga proglašavati “manipulacijom”.Uostalom, ako je pretpostavka nevinosti o kojoj autor govori valjana u ovom kontekstu, onda se gotovo sve ono što je opozicija govorila o vlasti tokom 90-tih godina mora smatrati nelegitimnim. Vrlo je malo sudskih presuda koje su pokazale odgovornost/krivicu predstavnika bivše vlasti, čak i ako ne sumnjamo u njihovu pravednost. Za onog na najvišem mestu i njegovu suprugu ne postoji nijedna. Da li je autor voljan da te ljude smatra nevinim u pogledu svega onoga za šta ih optužuju njihovi protivnici, spolja i iznutra?

Autor dalje govori o realnosti s kojom radikali, po njemu, imaju problem, i kaže da je to “realnost koju fiksira neka izjava o namerama da se nešto realizuje kao program stranke… Dakle, pravi realan odgovor ne treba da uključuje najhrabriju i najoštriju reakciju nego jasan opis realnosti koja sledi posle te oštre reakcije. A kako ona po radikalima treba da izgleda rečeno je svojevremeno kroz predlog da se svi Srbi sa Kosova i iz Crne Gore presele u Srbiju. Tu vidimo da nije čudno što radikali više govore o izdajnicima, nego o svom političkom programu, jer bi podrobno objašnjavanje ove ideje veoma brzo dovelo do ozbiljnog protivljenja u celom društvu pa čak i kod većine onih koji podržavaju radikale. A to stanje u kome su se svi Srbi preselili u Srbiju nije naravno za radikale neko stanje u kome sve treba i da ostane, i zato je to ‘nerealizovano ratno stanje', tako da i rat treba uračunati kao realnost koja je predviđena prema ovom političkom programu”. (Ne)realnost radikalske politike autor, znači, ilustruje primerom preseljenja Srba sa Kosova, odnosno iz Crne Gore, u Srbiju, verovatno misleći na varijantu odvajanja ovih teritorija od Srbije. I kaže da je ta namera/posledica njihove politike toliko nerealna da bi došlo “veoma brzo do ozbiljnog protivljenja u celom društvu pa čak i kod većine onih koji podržavaju radikale”. Nije jasno na čemu počiva autorov zaključak da bi ovo bilo toliko nerealno da bi čak većina simpatizera radikala bila protiv toga. Umesto obrazloženja svog zaključka, on nam jednostavno nudi vlastitu intuciju o tome šta je “realno”, a šta ne, predstavljajući to kao samu realnost, u čistom i nepatvorenom vidu. Recimo, ja ne vidim ništa nerealno u tome da se svi Srbi sa Kosmeta presele u Srbiju, pogotovo ne vidim da bi protiv toga nešto imao neki radikal, a kamoli većina. Ionako je veći deo Srba koji je živeo na Kosmetu već u Srbiji, a to se desilo i sa velikim brojem Srba iz Hrvatske ili BiH, i ne vidim da iko ima išta protiv toga, naravno ne računam sporadične i histerične ispade protiv “izbeglica”. Ako je autor, međutim, takvo stanje smatrao nezadovoljavajućim u smislu da ti ljudi treba da žive, odnosno da se vrate, tamo odakle su izbegli, to nije sporno. Ali, to žele i radikali, i to je deo njihovog programa. Sličan je slučaj sa Crnom Gorom, ne vidim zašto bi bilo nerealno da se ti Srbi presele u Srbiju, uprkos tome što do toga nije došlo. Čak mislim da će se ta preseljavanja verovatno desiti u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova, u ovom ili onom vidu, ili pogoršavanja situacije u Crnoj Gori. U takvoj situaciji, i u slučaju promenjenih međunarodnih okolnosti, nije isključen ni rat da bi se rešio jedan spor u kome je prema jednoj strani, s pravom se može reći, učinjena teška nepravda. Ratom su Srbi proterani iz Hrvatske, s Kosmeta, a nedemokratskim sredstvima je došlo i do stvaranja nezavisne Crne Gore, u kojoj su Srbima trenutno osporena mnoga prava. Na isti način se situacija može vratiti u prethodno stanje, u drugačijim istorijskim okolnostima, i to se toliko puta dešavalo u prošlosti, tako da se ne vidi zašto bi to bilo nerealno. Nezavisno od toga šta o tome mislili ili želeli radikali. Toliko o procenama činjeničke realnosti u budućnosti, ne mislim da politička analiza može olako isključiti ovakvu procenu koju sam izneo, pogotovo ako ništa ne iznese protiv nje, i ako se samo poziva na vlastitu intuiciju šta je “realna” budućnost. Ali, čini mi se da ovde postoji i jedan drugi, vrednosni, smisao realnosti na koji se autor poziva, i o kome više govori u kasnijem delu teksta. On kao da pretpostavlja ne samo da je doseljavanje Srba s Kosmeta i iz Crne Gore “nerealno” u smislu da će dovesti do “ozbiljnog protivljenja…čak i kod većine onih koji podržavaju radikale”, već i da to ne treba da se desi, da je to “nerealno” u nekom vrednosnom smislu. Ne znam koje vrednosti autor ima u vidu kada govori o ovakvoj “nerealnosti”, ali znam da ako su neke od osnovnih vrednosti pravo na život, bezbednost, slobodu kretanja itd., i ako postoji osnovana sumnja (a ne vidim da je politička analiza može odbaciti) da će te vrednosti biti ugrožene još više nego sada proglašenjem nezavisnosti Kosova, onda se može izneti stav da Srbi treba da se isele s Kosova. S druge strane, to može biti i čin potpunog nepriznavanja te veštačke tvorevine, što takođe ne može biti odbačeno kao nelegitimno. Iz jedne legitimne političke perspektive, Srbi ne treba ni na koji način da priznaju stvaranje nezavisnog Kosova, a to bi se desilo njihovim ostajanjem u takvoj državi. Što se tiče rata, njegovo odbacivanje kao (ne)vrednosti može biti sporno. Naravno da niko ne želi rat, ali ako se nekome nametne izbor između slobode/pravde ili mira, on s pravom može izabrati slobodu/pravdu po cenu rata; jedna etika ili politička filozofija može slobodu smatrati najvišom vrednošću, kojoj su podređene sve ostale, i ne vidim da bi takvo razumevanje vrednosti moglo biti olako odbačeno. Čitava istorija, naročito našeg naroda, pokazuje da su ljudi bili spremni na rat ako je njegovim izbegavanjem bila ugrožena sloboda, osnosno ako bi taj mir bio stanje okupacije ili neke druge istorijske nepravde. Na takvo nasilje u obliku spoljašnjeg napada na državu ili unutrašnjeg terorizma, treba da se odgovori silom, to ne samo da je moralna vrednost, već je i neizostavni deo identiteta države kao takve. Takav je slučaj i sa eventualnim nasilnim odvajanjem Kosmeta od Srbije, ukoliko do rata ne može odmah da dođe, on može ostati kao legitimno sredstvo za ispravljanje te nepravde u budućnosti, i rekao bih da je to stav radikala. To što naš predsednik države izričito odbacuje takvu mogućnost, a premijer nikako da je spomene, samo govori da oni ne shvataju šta je država, i da nam je država slaba. Ako uopšte postoji neka “nerealnost” u tom pogledu, onda ona ne može biti vrednosnog, već činjeničkog karaktera, da ova država, zahvaljujući delovanju vlasti nakon 5. oktobra, više nema odbrambenu moć da zaštiti svoju teritoriju. O drastičnom opadanju patriotizma usled neprestanih pritisaka spolja i iznutra, koji svaki pokušaj da se brani ono što svaka (ozbiljna) država brani predstavljaju kao “nacionalizam”, “povratak u mračnu prošlost” itd., ne treba posebno govoriti. Ako je zbog toga autor spomenuo “nerealnost”, onda se slažemo, ona upućuje na realnost teškog položaja u kome se nalazi naša država, a simptom njene slabosti je i način na koji se albanski lideri na Kosmetu i zapadne sile ophode prema njoj. I dok se mi oslanjamo isključivo na diplomatiju, albanski lideri prete nasiljem ukoliko ne dođe do stvaranja nezavisnog Kosova. To je realnost koja ne zaslužuje da postoji, jer nije u skladu sa nekim osnovnim moralnim i pravnim vrednostima, ali i istorijskim iskustvom. Ono što postoji nije istinski realno ako nije umno, rekao bi Hegel. Mislim da je zadatak svakog čoveka koji sebe smatra patriotom da se bori protiv takvog stanja stvari, i da ga menja u pravcu što većeg približavanja umnom poretku. A izdajnici će se prepoznati po suprotnom delovanju, bez obzira u kakve ga “oblande” uvijali. Sve su ovo uvidi određenog normativnog stanovišta, etičkog ili političkog, i ne mogu se osporavati posredstvom političke analize, već samo drugačijim sistemom vrednosti, odnosno drugačijom etikom ili političkom filozofijom. Zato sam govorio da politička analiza ne može dati odgovor na pitanje ko je patriota, a ko izdajnik, što dalje znači da ne može odbaciti određeni govor o toj podeli kao nelegitiman.

Na autorovu konstataciju da “radikali smatraju da apsolutno ništa pohvalno ne može da se kaže o delovanju političkih protivnika”, odgovoriću pitanjem: a da li su ikada protivnici radikala rekli išta pohvalno o njihovom delovanju? Ako izuzmemo pohvalu Čedomira Jovanovića Tomislavu Nikoliću datu uoči formiranja Vlade Srbije. Uopšte ne ulazeći u tačnost autorove konstatacije, mislim da je ovo pitanje dovoljno da se pokaže kako postoji jedan ideološki mit o političkoj destruktivnosti koja se vezuje isključivo za radikale, samo zato što oni imaju specifičan nastup na javnoj sceni. I mislim da je autor u nizu svojih ocena o radikalima u izvesnoj meri podlegao delovanju ovog mita. Što se tiče berze, rasprava se vodila oko toga da li je reč o nekakvoj samorazumljivoj i bezupitnoj realnosti s kojom radikali imaju neotklonjive probleme, i koja negativno reaguje na svaku naznaku njihovog jačanja, odnosno preuzimanja poluga vlasti. Ja sam tvrdio da berzu kontrolišu one snage, kao inače u svetu, kojima svakako ne odgovara „politička nestabilnost“, u ovom slučaju jačanje radikala u institucionalnom poretku naše države. I one imaju moć da izazovu poremećaje na berzi u slučaju najave te „opasnosti“. Nikolić zaista ima nešto drugačiji stav, da je pad akcija na berzi u vreme njegovog izbora na mesto predsednika Skupštine posledica njenog inače lošeg poslovanja koje traje već neko vreme, nezavisno od njegovog izbora. U svakom slučaju, oba stava se slažu u tome da je kampanja koja je vođena protiv radikala, a u kojoj se upućivalo na navodno kataklizmičko stanje na berzi, posledica delovanja političkih snaga kojima ne odgovara uspon radikala, a ne neke autonomne, objektivne realnosti s kojom radikali imaju imanentne sukobe, a što je bio autorov stav. Nakon izbora Olivera Dulića na mesto predsednika Skupštine, berza je opet zabeležila veliki pad, i biće da je Nikolić bio u pravu. Ali, ovoga puta mediji o tome nisu napadno izveštavali, i na to su radikali već reagovali. Da ne spominjem da je čitava ova priča o berzi odviše degutantna, i da se narodu koji većinom živi jedva krpeći kraj s krajem kao „veliki“ problem predstavlja situacija na berzi o kojoj inače ništa ne zna, i na kojoj posluje par procenata izuzetno bogatih građana, odnosno njihovih firmi. Slično je i sa vizama, kada većina naroda ne može da plati ni gradski ili međugradski prevoz, u svakom slučaju ne razmišlja o nekakvim putovanjima, kamoli u inostranstvo, navodno treba da im „veliki“ problem bude što neće dobiti „olakšice“ za odlazak u inostranstvo. A „olakšice“ se opet odnose na mali broj ljudi, dok je potpisivanje ugovora o readmisiji, koji ima daleko ozbiljnije posledice, naravno, ostalo u drugom planu. Što se tiče kursa evra, Nikolić se pozvao na mišljenje ekonomista, možda je i preterao u visini realnog kursa, ali se svakako ne može olako odbaciti stav da nešto s nominalnim kursom evra nije u redu s obzirom na druge ekonomske pokazatelje. Bez obzira na to, ovde se radi o dolasku Nikolića na mesto predsednika Skupštine, a ne guvernera Narodne banke. A autor koristi priču o kursu evra kao argument protiv „dolaska radikala na vlast“, verovatno misleći na celokupnu vlast, uključujući ekonomsku. U svakom slučaju, sve što je rečeno u ostrašćenoj kampanji protiv radikala liči na već poznate metode štapa/batine i šargarepe (a iz Pakistana nam Nataša Kandić nedavno poruči da EU ne sme da klone duhom u korišćenju štapa/batine), kojih smo se nagledali u poslednje dve decenije. I koje imaju za cilj da suzbiju svaki trend koji dolazi s ovih prostora, a koji ne odgovara interesima zapadnih centara moći i njihovih domaćih pomagača.

U raspravi o uvođenju vanrednog stanja, ja sam reagovao na autorovu tezu da je „Nikolić predložio uvođenje vanrednog stanja“ rekavši da to nije tačno, i da je Nikolić to samo naveo kao mogućnost. Autor za ovakvo moje tumačenje kaže da je „ neadekvatan opis te situacije”, jer je “on (Nikolić - primedba S.L.) predložio vanredno stanje kao mogućnost o kojoj se uopšte nije izrazio negativno, već je naveo njene prednosti”. Ne vidim u čemu je spor, to što se Nikolić pozitivno izrazio o toj mogućnosti valjda ne znači da to nije više mogućnost?! Očigledno da autoru, dakle, smeta Nikolićeva pozitivna ocena o vanrednom stanju. Pri tom, kao prednosti koje je, po njemu, Nikolić naveo (od kojih neke zaista jeste, a druge nije naveo, ali to je manje važno), spominje sve ono što se moglo čuti kao razlog/izgovor za formiranje Vlade: “razrešavanje situacije koja je pretila da vodi ka novim izborima koje niko nije želeo, odbrana Kosova, donošenje potrebnih zakona, sprečavanje institucionalnog vakuma…” Ostaje, znači, nejasno, šta je sporno u ovim argumentima, i ako ima nešto sporno, onda bi i formiranje Vlade trebalo biti sporno jednako kao i predlog za uvođenje vanrednog stanja. Nikolić se pozvao na neke od ovih argumenata u trenutku kada nije postojao dogovor o formiranju Vlade, i kada je postojala mogućnost da još tri meseca prođe bez važnih institucija, sa ciljem da se preko vanrednog stanja (kao ustavne mogućnosti) obezbedi prostor za ostvarivanje određenih ciljeva koji se ne mogu odbaciti kao nelegitimni. To nije isključivalo da te ciljeve može da ostvari nova Vlada. Kada se postigao dogovor o Vladi, ostvarivanje tih ciljeva postalo je stvar Vlade. Najvažniji Nikolićev argument u prilog uvođenja vanrednog stanja bio je da se, posredstvom njega, produži rad Skupštine u uslovima kada se odlučuje o sudbini Kosmeta. Ne vidim ovde ništa sporno. Proglašenje vanrednog stanja je legitimna mogućnost u situaciji kada preti nasilno odvajanje jednog dela državne teritorije. A oni koji su najžeće napali Nikolićevu izjavu predstavili su to kao smak sveta, kao da će Nikolić sam proglasiti vanredno stanje (i moći da to uradi), s pravim ciljem eliminacije političkih protivnika radikala. Ironija je u tome da su to isti oni koji su, bez ikakve dileme, proglasili vanredno stanje nakon ubistva premijera, i tokom njega progonili svoje političke neistomišljenike. A, po mom mišljenju, ubistvo premijera je manje ozbiljna stvar od situacije u kojoj preti nasilno ugrožavanje teritorijalnog integriteta države, i tragedija velikog broja naših sunarodnika.

Autor na kraju govori o vrednostima i njihovom poštovanju, i kaže da je osnovni problem sa radikalima taj što se “oni drže pravila kojih se ne treba držati. Oni se sasvim javno zalažu za stvari koje smatraju da su dobre, dok su one u stvari loše…Radikali smatraju da je podela na izdajnike i patriote kao osnovna politička podela (ili na antisrbe i Srbe itd.) legitimna podela u jednom društvu, osim toga, smatraju da je moral retorzije ispravan, da je dozvoljeno lagati u žaru političke borbe, da nije politički ispravno složiti se bilo u čemu sa protivnikom itd, dok ja, i nadam se još neko, smatram da je sve to loše i izraz manipulativne i zato nedemokratske politike”. Što se tiče ovih “pravila” koje je autor nabacao kao kriterijume (ne)demokratske politike, ne ulazeći u preispitivanje njihove valjanosti, dovoljno je reći da mislim da sam u ova dva teksta dovoljno obrazložio zašto se podela na “patriote” i “izdajnike” može smatrati legitimnom političkom podelom, a što se tiče ostalih stvari koje autor zamera radikalima, po mom mišljenju, radikali tu nisu ništa gori od svojih protivnika. Teško je nabrojiti mnoge primere koji to ilustruju, neke upečatljive izjave sam citirao u prethodnom tekstu. I nije to nikakva ishitrena reakcija koja se nakon “1000-te uvrede isporučene na račun ‘žutih' ‘idiota' …omakne i nekom ko ga inače ne koristi”. Niti je razlika u tome da jedni smatraju da “poriv za retorzijom treba da suzbijaju, a drugi ne”. Mislim da je poriv za retorzijom duboko ukorenjen kod stranaka koje autor verovatno smatra “demokratskim”, i njihovih simpatizera, i izbija na površinu u kriznim periodima (a takav je, može se reći, čitav period naše najnovije istorije). Jedna objektivna politička analiza može da ga iščita u sadržaju opozicione propaganda protiv vlasti, i njihove prakse, tokom 90-tih, kao i u propagandi i praksi istih stranaka, ovog puta kao vlasti spram opozicije nakon 5. oktobra. Od “Spasi Srbiju i ubi se, Slobodane” do nekrofilnog performansa na dan sahrane istog Slobodana. Od prizivanja “rumunskog scenaria” (V. Pešić) i “vešanja na bandere” (Čanak) do propagande linča za vreme “Sablje”. Kod radikala se stvara iluzija da je taj poriv daleko prisutniji nego kod drugih zato što su oni sistematski uskraćeni za realizaciju političke volje koja stoji iza njih, i zato što nemaju ni približno toliko snažne poluge moći kao njihovi protivnici. Lako je kontrolisati taj poriv kada imate obezbeđenu kontrolu nad resursima moći, ali na najmanju naznaku da se ta kontrola može ugroziti, mogli smo videti kako reaguju čak i oni koji inače ne podležu “govoru mržnje”. Taj jak negativni impuls protiv radikala izbije čak i u kolumni glavnog urednika naše najpoznatije novine, inače poznatog kao odmerenog, a sintagma “političko ljudožderstvo” nađe svoje mesto i kod jednog analitičara iz redova Nove srpske političke misli, podjednako neočekivano i neobrazloženo kao u prvom slučaju. To pokazuje da postoji jedna iracionalna netrpeljivost prema radikalima, koja se mora iskazati, makar se tekst nazvao “Pohvala Nikoliću” (kakva ironija!) Radikali su jednostavno per definitionem oličenje političkog zla, koje ostaje zlo makar mnoge stvari pokazivale suprotno, i čak se složili s tim. Kao svako zlo, oni su nepresušan izvor “grehova”, od kojih autor, po vlastitom priznanju, navodi samo jedan mali deo. Ovo manihejstvo koje izbija, kako vidimo, i u eksplicitnom religioznom govoru (“grehovi”), odlikuje one koji sebe inače smatraju borcima za modernu i racionalnu politku. Radikali su oni Drugi koji u očima elite nakon 5. oktobra, bez obzira na njihove porodične rasprave i podele, ostaju i moraju ostati izvan područja “demokratskog” poretka, u rezervatu namenjenom za “ratne zločince”, “fašiste” i “ubice”. Uprkos omogućavanju istim tim “demokratama” da preuzmu prerogative vlasti.

Zato je, čak i ako unapred prihvatimo ona pravila na osnovu kojih autor diskvalifikuje radikale, vidljivo da ista pravila pogađaju i “demokrate”, i da se onda, bar što se tiče naše političke scene, gubi razlika između “demokrata” i “nedemokrata”. Zato je ta autorova primedba apstraktna i ne pomaže konkretnoj analizi našeg političkog života. Očigledno je da se autor i ja razlikujemo u tumačenju radikalske politike, jer delimo različite poglede na funkciju političke analize i njen odnos prema pitanju vrednosti. Nije moj stav da je “realnost ‘činjenica' jedina realnost kojom se legitimno može baviti politička analiza”, kako mi autor zamera, naravno da, kao i on, mislim da “ne postoje činjenice koje nisu prožete nekim izborima i vrednostima”, bar je tako u velikoj meri u sferi čovekovog, društvenog sveta. Otuda i razlika među nama u pogledu odnosa prema politici radikala. Ona počiva na različitoj (političkoj) filozofiji, a ne na različitoj (političkoj) analizi/nauci; prema filozofiji koji ja zastupam, podela na patriote i izdajnike nije u neskladu sa demokratskim političkim poretkom, izdajnik bi bio onaj koji u krajnjem ugrožava same pretpostavke tog poretka. Analiza/nauka (politička) ne može dati odgovor na pitanje vrednosti, npr. šta je “demokratsko” a šta “nedemokratsko”, već samo filozofija (politička). Izostavljajući matematičku analizu/nauku i one nauke koje na njoj počivaju, analiza/nauka ostaje vezana za polje empirijskih pojava i odnosa među njima, uključujući i (političke) vrednosti koje se manifestuju u tom polju. Ona mora ove poslednje tretirati kao takve, i ne može (pre)ispitivati njihovu valjanost. Taj zadatak koji se odnosi na polje normativnog dostupan je jedino (političkoj) filozofiji, koja ima svoj poseban metodološki sklop. U polju političke analize/nauke može se doći do nekih objektivnih uvida u funkcionisanje političkog života, u smislu da ih mogu prihvatiti mislioci koji zastupaju različite sisteme vrednosti, odnosno filozofije, uprkos tim razlikama. Politička analiza/nauka može, recimo, pokazati empirijsku vezu između određenih procesa i vrednosti koji iz njih proističu, u oba pravca, kako određene političke vrednosti proističu iz određenih objektivnih društveno-političkih procesa, ali i kako ove vrednosti povratno utiču na te procese, kroz praktično delovanje koje se njima rukovodi. Međutim, ona ne može procenjivati valjanost (ispravnost) ovih vrednosti. Zato sam i rekao da “ politička analiza ne može da kaže da li je to ispravna kvalifikacija (“izdajnik” – primedba S.L.) , to zavisi od političkih vrednosnih stavova koje zauzimamo, ali može da dozvoli da ona važi kao ispravna iz   perspektive određenog razumevanja nacionalnih interesa. Ona ne isključuje upotrebu te kvalifikacije kao politički nelegitimne”, baš zato što je polje vrednosne (ne)legitimnosti njoj nedostupno. A u razmatranju ove “vrednosne realnosti” ispoljava se drugačija racionalnost od one koja se odvija u analizi/nauci. Kada autor kaže da su “vrednosni stavovi jednako podređeni objektivnom kriterijumu kao i tzv ‘jeste' stavovi”, i zaključuje dalje je “zbog toga legitimno u okviru analize politike procenjivati da li je neka politika demokratska ili ne, jer ceo taj proces može biti sasvim jasan i zasnovan na opovrgljivim razlozima”, ostaje jedna bitna neodređenost. Ona se tiče karaktera “objektivnih kriterijuma” kojima su “podređeni vrednosni stavovi”. Oni, po meni, ne mogu biti isti kao oni kriterijumi koji se koriste u analizi/nauci, jer bi se onda izgubila svaka razlika između “jeste” i “treba” stavova. Metodološki sklop filozofije ne može biti isti kao metodološki sklop nauke, jer se one, uprkos povezanosti njihovih “predmeta”, u osnovi odnose na različite “predmete” koji se, bar u mišljenju, mogu apstrahovati jedni od drugih. Zato i proces argumentisanja o vrednostima ne može biti “sasvim jasan i zasnovan na opovrgljivim razlozima” u istom smislu u kome su jasne i dokazane neke matematičke teoreme ili empirijske zakonitosti. U ovom procesu ne postoje objektivne tačke na koje se možemo osloniti, u smislu da su bezupitne i neosporne, i da se nalaze izvan samog procesa argumentisanja/diskusije/dijaloga. Jedini temelj na kome sve počiva može biti sloboda dijaloga koja se ogleda u njegovoj specifičnoj racionalnosti, ne kao proizvoljnost govora kako mi autor pripisuje. To znači da nema nekog aksioma koji definiše npr. šta je “demokratija”, i koji stoji kao objektivnost koja se ne može ili ne sme dovesti u pitanje. Demokratija je, po meni, upravo poredak u kome je njena suština uvek u igri, koji se opire fiksiranju njegovog značenja naspram samog procesa političkog života. Jedini oslonac, jedino ograničenje koje možemo imati u toj slobodi dovođenja u pitanje svega i svačega je specifična racionalnost argumentacije/diskusije/dijaloga koja se može iščitati u postavkama Habermasove teorije komunikativne racionalnosti. Onda se lako može ispostaviti da nijedan postojeći politički poredak nije istinski demokratski, jer u svakom postoje, u manjem ili većem stepenu, monopoli nad “istinama” koji se prethodno moraju razvlastiti kako bi se uopšte došlo do stvaranja demokratskog poretka. To se najverovatnije može desiti jedino kroz sveobuhvatnu socijalnu revoluciju. Iz te perspektive, podela na “demokrate” i “nedemokrate” unutar postojećeg poretka jeste lažna, i manipulativna. Njena manipulacija nije toliko u tome da “nedemokratama” smatra one koju nisu ništa manje “demokrate” od “demokrata”, već što “demokratama” smatra one koji se mogu smatrati nedemokratama, ili bar još-ne-istinskim-demokratama, s drugačijeg političko-filozofskog stanovišta. Nedemokratski impuls je, znači, u tome što se dominantno razumevanje demokratije u postojećem svetu društvenog života fiskira kao samorazumljivo, kao nešto što se ne dovodi ili se ne sme dovoditi dalje u pitanje. Bez obzira na ovaj načelan problem, kada govorimo o konkretnom sporu između sučeljenih vrednosnih stanovišta u oblasti politike, u ovom slučaju i podeli na “patriote” i “izdajnike”, moj je, dakle, zaključak da se taj spor ne može rešiti u okviru političke analize, slično sporu oko “demokratije”. On se odvija i u polju političke filozofije i podleže normama racionalno vođenog dijaloga. Naravno da je danas u konkretnoj političkoj praksi ta racionalnost u manjem ili većem obimu deformisana emocijama, ili ideološkim naslagama, što samo pokazuje da ne živimo u istinski demokratskom poretku, u kome racionalnost ima suverenu moć. Ali, iako se današnja politika u tom pogledu razlikuje od filozofskog dijaloga, to ne znači da u njenim sporovima nema nikakve racionalnosti, odnosno upućivanja na realnost. Ta realnost nije, kako smo videli, objektivna u smislu nekog povlašćenog mesta koji se nalazi potpuno izvan spora i na koji se uvek možemo pozvati da bismo ga rešili. Ali, nije ni proizvoljna konstrukcija jedne od sukobljenih strana. Iza određenih vrednosti stoji nagomilano istorijsko iskustvo, u obliku čovekovih dostignuća u raznim oblastima znanja i delanja. Takav je slučaj i sa kategorijama “patriota” i “izdajnik”, one nisu puki imaginarni/ideološki instrumenti usmereni protiv političkih suparnika, već iza sebe imaju izvesnu trajnost kroz istoriju čovečanstva, mogu se naći i u dalekoj prošlosti, ali i neposrednoj sadašnjosti, oni su, u krajnjem, neraskidivo vezani za čovekov život u zajednici i razmevanje onoga što omogućava ili ugrožava taj život. Čak je “izdajnik” u tom pogledu širi pojam, jer se izdati može ne samo sopstvena država, već i najbolji drug ili bračni partner. A dok postoji država, kao i sukob među njima, što je još uvek slučaj, “biti patriota” imaće svoju aktuelnost. Spor oko ovih kategorija odvija se unutar političkog života, a politička filozofija ga izdvaja u potpuno racionalnom obliku. Kao što je filozofska istina principijelno otvorena spram preispitivanja, na osnovu novih saznanja, tako je ovaj spor uvek principijelno otvoren u političkom životu, na osnovu novih istorijskih iskustava, i u demokratskom poretku “krajnju” odluku o njemu imaju sami građani. Oni taj spor mogu smatrati istorijski prevaziđenim, ili ga tumačiti na određeni način. Nije to nikakvo prepuštanje vrednosne sfere na “milost i nemilost političkim interesima”, već zaštita autonomije političkog života, od bilo kakve spoljašnje instance koja polaže pravo na suvereno tumačenje njegovih sporova, u obliku monarha ili naučnika/eksperata/analitičara. U sporovima oko vrednosti ljudi mogu nastupati kao građani ili filozofi, i status objektivnosti ima ono što se ispostavi u tom dijalogu; politička analiza može pomoći u tom sporu, pokazujući uzroke i posledice prihvatanja određenih vrednosti, ali ne može isporučivati gotova rešenja, jer to je, u krajnjoj liniji, u vlasti samih građana.

Fusnote:

(1) Pragmatizam političkog lidera opozicije, koji ne bira sa kim će sarađivati, samo ako je to u interesu rušenja “Miloševića”, lepo je opisan u ovoj izjavi njegovog bliskog saradnika: “Govorim o onim prekodrinskim Srbima koji su se u jednom trenutku suprotstavili Miloševićevom ludilu. E sad, Zoran je taj trenutak iskoristio da se približi toj ‘paljanskoj ekipi', ali ne zato što ih je voleo ili što im se divio, već zbog toga što je stalno tražio saradnike, odnosno koalicione partnere sa kojima će lakše da ruši Miloševića. Ako je to Milo, naravno da mu je bliži Milo od Miloševića, ako je tad bio Karadžić, onda i Karadžić, pa i sa Šešeljem se DS nekada nalazila i dogovarala, dok definitivno nisu uvideli da je to, u stvari, rezervna Miloševićeva stranka.” (Vladimir Beba Popović, Status, maj 2007.)

 

 
 
Copyright by NSPM