Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Prenosimo Politiku

   

Ovde i tamo

Boško Jakšić

BALKANSKA SLAGALICA

Bolje bi bilo da razmišljamo da sutra, prekosutra, budemo prvi koji ćemo priznati Kosovo. Tako bi doprineli njegovoj demokratizaciji i najbolje pomogli Srbima koji tamo žive. Pa onda brže ka EU

Marti Ahtisari je protutnjao Beogradom.

Boris Tadić je u punom kapacitetu primio specijalnog izaslanika UN za Kosovo, iako su lica bez osmeha nagovestila ozbiljnost trenutka. Vojislav Koštunica je odbio da se sastane sa Fincem, nije hteo ni da dodirne papir koji je ovaj mesecima sastavljao, iako je sigurno da sam nije pisao tekst.

Narodnjaci zaoštravaju stav zahtevajući od eventualnih koalicionih partnera da svako priznavanje nezavisnosti Kosova bude proglašeno za „protivzakonito, nelegitimno i ništavno”. U DS-u se čude. Čemu služe pojedine stranačke platforme, kada Srbija ima svoj ranije usaglašen stav?

Cementirajući imidž zbog koga ga na Zapadu nazivaju nacionalistom, Koštunica je održao reč i izbegao Ahtisarija. Kao da će radni dokument nestati ukoliko ga međunarodni poštar ne uruči. Nije kriv glas, već glasnik.

Sem pizme i pokušaja izbegavanja državničke odgovornosti – te vlada nije legitimna, te nije legalna već je tehnička – ne vidim u tome išta dobro. Mnogi se prisećaju vremena kada je Milošević američkom ambasadoru preko stola bacio neotvoreno pismo državnog sekretara Džejmsa Bejkera. Posle znamo šta je bilo.

Neće oni tako sa nama, ponovo odavde ljutito grmi „patriotski blok” preteći „ozbiljnim posledicama” onima koji se usude da priznaju nezavisnost Kosova. Mora da se tamo tresu od straha i neizvesnosti kad čuju da Vašingtonu i Briselu nagoveštavamo prekid diplomatskih odnosa. Ako ne to, barem tužbu Međunarodnom sudu pravde ili predlog da Savet bezbednosti osudi takav čin. Da li ćemo ih kažnjavati tako što ćemo zabraniti ulazak kapitala iz inkriminisanih zemalja?

Stara epika 14. veka zamotana u folk pakovanje nebeske Srbije: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine.

Iako bi da politiku oko Kosova predstave kao konzistentnu, čvrstu i nadasve patriotsku, mnogo je tu zbrke. Niko da objasni šta znači „suštinska autonomija” koju uzalud nudimo kosovskim Albancima. To je neka vrsta „unutrašnje nezavisnosti”, izrekao se jedan Koštuničin savetnik pa je brže-bolje morao da se ispravlja zbog upotrebe prokazanog pojma „nezavisnost”.

„Etnička mobilizacija ohrabruje mase uveravajući ih da će imati sigurnost u ‘strogo omeđenim etničkim granicama'. Kako ovih granica u stvarnosti nema, a etnička lojalnost je u službi borbe za vlast, snaga etničke mobilizacije postaje nekontrolisana i štetna”, piše Dušan Janjić u knjizi „Zapisi iz Srbije”.

Stalno slušam da hoće da nam uzmu Kosovo. Kako da ga uzmu, kada ono i nije naše? Gubili smo ga dugo, a tapija na zemlju predata je međunarodnoj zajednici potpisivanjem Kumanovskog sporazuma. Problem koji od tada nije rešen tiče se ljudi, Srba i drugih nealbanaca? Ahtisarijev izveštaj zato insistira na pravima manjina.

A šta ako Ahtisari tako formuliše status Kosmeta da svako može da ga tumači kako želi? Šta ako u njegovom dokumentu ne budu pomenuti ni „nezavisnost” Kosova ni „suverenitet” Srbije?

Pošto je moguće da mu je dojavljeno da će upravo tako biti, narodnjački „front odbijanja” žuri da poentira. Za domaću upotrebu. DSS–NS se pokazuje kao „tvrdi igrač” koji će sutra sebi pripisati zaslugu ako Ahtisari u izveštaju izostavi pojam „nezavisnost”. Takav kapital bi onda da pretoče u premijersku i druge važne ministarske fotelje. Šta bude posle, manje je važno.

Dosadašnja klimava kohabitacija Tadić–Koštunica preti da se pretvori u konfrontaciju. Delom zbog Kosova, delom zbog čvrsto definisanih zahteva narodnjaka koji znaju šta traže za sebe, a ostatak „daju na korišćenje” DS-u iako ovaj ima veću populaciju poslanika DS-a u Skupštini.

Voja je povukao liniju. Baš me zanima da li će se Boris odazvati. Rekao je da voli da „izađe na crtu”. DS će morati odlučnije da se odredi ako ne želi da već na prvom koraku razočara svoje birače. Tadić je na temu Kosova lavirao ne želeći da zakuca svoju poziciju. Priklanjao se populizmu ističući da Srbija neće praviti ustupke, ali je među retkima javno priznao da je „Kosovo danas bliže nazavisnosti i svaki građanin u Srbiji to zna”.

Narodnjacima je sada Kosovo test pa su na konsultacijama kod Tadića pokazali da uopšte ne žure sa sastavljanjem nove vlade. Tapka se u mestu, igra na vreme i na fotelje. Izašli su sa platformom za Kosovo i gotovo ultimativno traže da se druge stranke izjasne da li su za ili protiv. Sve podseća na kosovsku preambulu Ustava koja ispade da je važnija od nove konstitucije.

Ali, Ahtisari neće da čeka. Koga, šta? Čovek radi svoj posao i nema iluzija da pregovaračka mrcvarenja mogu išta bitno da promene oko „poslednje nerešene slagalice na Balkanu”. On je početkom decembra u Berlinu jasno rekao da je očekivanje pregovornog kompromisa „glupost”.

Nije od toga daleko ni Koštunica koji smatra da se u Beču dešavalo pozorište, a ne pregovori otvoreni februara 2006. Problem je u tome što je pregovaračima – Beogradu i Prištini – poodavno dodeljena uloga statista.

Ono što se zove međunarodna zajednica, i kada greši ili se o nekog ogrešuje, ne odustaje. Jednom pokrenut zamajac se ne zaustavlja. Čak i kada Ahtisari skandalozno izjavi da su Srbi krivi kao narod.

Pozivali smo se na Povelju UN i principe teritorijalnog integriteta i suvereniteta država. Govorili da je „apsolutna besmislica” govoriti da je Kosovo izuzetan slučaj. Nisu pomogli ni pojačana diplomatska aktivnost Beograda, istina – zakasnela, ni podele unutar EU, ni tvrđi stav Rusije u Kontakt grupi.

Sada DSS–NS, poput radikala, prete zaoštravanjem. Amerikanci su razočarani platformom Voje i Velje. Sve se poklapa sa približavanjem Moskvi i liturgijskim ponavljanjem da će Rusi uložiti veto na nezavisnost Kosova. I za ovu premisu važi pitanje: a šta ukoliko nezavisnosti ne bude? Rusi se neće buniti.

Čitam komentar RIA Novosti povodom sporne teritorije Abhazije. Ruski političari i diplomate dugo su strahovali od „internacionalizacije” problema otcepljenju sklone kavkaske republike. Onda su promenili stav: internacionalizacija može da promoviše nacionalne interese Rusije – pod uslovom da diplomate nauče da mudro odaberu prioritete. Moskva sada ističe značaj UN i Saveta bezbednosti kao fokusnih tačaka međunarodne zajednice.

Ne postoji „globalna antiabhaska zavera”, a da bi Rusija ojačala svoju poziciju garanta mira u turbulentnom regionu mora da stvori savez sa Amerikom i zemljama EU, vodeći fleksibilniju i pragmatičniju politiku. Sve je gotovo dijametralno suprotno od zaoštrenih stavova DSS–NS o Kosovu.

Ima još. Abhazija je dva puta bila pred Savetom bezbednosti. Rusija i SAD su pronašle kompromisno rešenje: rezolucija oštro kritikuje Gruziju, a usvojena je pošto je Moskva prihvatila da pozitivno glasa oko problema Severne Koreje. Ako je nekom poenta promakla, da naglasim: veliki su se dogovorili. Šta ćemo kada se nagode i oko Kosova?

Bolje bi bilo da razmišljamo da sutra, prekosutra, budemo prvi koji ćemo priznati Kosovo. Tako bi doprineli njegovoj demokratizaciji i najbolje pomogli Srbima koji tamo žive. Pa onda brže ka EU.

Ko smo, šta smo bez Kosova, gotovo dramatičnim glasom pitao se svojevremeno Koštunica pred Hramom Svetog Save. Ne znam kako će lider DSS-a opisati svoj identitet bez Kosova, ali lično nemam taj problem. I uveren sam da nisam jedini koji ne misli da mu se ukida budućnost.

[objavljeno: 04.02.2007.]

Pristigle reakcije na ovaj tekst

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM