Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Prenosimo Politiku

   

Od petka do petka

Dragoljub Žarković

KOŠTUNjAVO VOĆE

Platforma DSS-a o Kosovu u duhu je odluka Narodne skupštine iz prethodnog saziva, pa i preambule novog ustava koji ovlašćene narodne predstavnike obavezuje da se u Prištini osećaju kao kod kuće, mada im ne pada na pamet tamo da odu

Ima kod Njegoša „tvrd je orah, voćka čudnovata”, pa u nastavku „zube slomi, al' ga ne polomi”, ili tako nekako, sve u duhu deseteračkog opevanja očiglednih istina poput one da čašu meda niko nije popio da je „čašom žuči ne zagrči”, ili tako nekako. Koštunica se opredelio za epski predložak o koštunjavom voću i u pregovore o sastavljanju vlade ušao s platformom o Kosovu i Metohiji koja je izazvala konsternaciju kod onog dela javnosti koji preferira stihove o medu i žuči.

Narodni jezik pun je poskočica koje na nivou stereotipa olakšavaju snalaženje u komplikovanim stvarima. Jednima platforma DSS-a liči na ono „kom' obojci, kom' opanci”, a oni kojima se platforma ne sviđa potežu narodnu mudrost da „šut s rogatim ne može”. I tako bi mogli ćerati ceo dan do one završne dosetke rezigniranog naroda – „vezuj konja gde ti gazda kaže”.

Dogodilo se, naime, ono što se i očekivalo i Ahtisarijev papir o rešenju kosovskog problema ušao je u proceduru koja je nepovratna, pa sve da je i Boris Tadić, predsednik Srbije, zalupio vrata pred nosom visokog činovnika Ujedinjenih nacija. Zupčanici velike mašine svetske spoljne politike počeli su da se kotrljaju. I to u trenutku kada su zaribali točkovi u pregovorima oko sastavljanja nove srpske vlade. Pregovori o Kosovu ulaze u finiš i možda nije loša taktika koju ova platforma sugeriše. Uostalom, ona je u duhu odluka Narodne skupštine iz prethodnog saziva, pa i preambule novog ustava koji ovlašćene narodne predstavnike obavezuje da se u Prištini osećaju kao kod kuće, mada im ne pada na pamet tamo da odu.

Sledi nova runda kakvih-takvih pregovora i svako vadi na sto najjače karte koje ima. Koštunici i njegovima čini se da pregovaračku poziciju Srbije pojačava pretnja „ozbiljnim posledicama u međusobnim odnosima” sa svim državama i međunarodnim organizacijama koje bi priznale nezavisnost Kosova i to je u duhu politike te političke grupacije, pa otuda mi nije jasno otkud toliko iznenađenje u delu javnosti.

Zna i Koštunica da mu karte nisu jake, da je u ovom deljenju loše prošao, ali on je političar, nije on filozof Heraklit koji se odrekao naslednog kraljevstva nad Efesom, u današnjoj Turskoj, s obrazloženjem da se „svet stalno menja”. Ispašće, kako je krenulo, da je najbolje reagovao šef uprave radikala u otadžbini Toma Nikolić, koji je izjavio da je to platforma za medije (i ništa više) i da je za njih, radikale, ključno pitanje u poslu oko sastavljanja vlade – borba protiv kriminala i korupcije, pa je tako gurnuo Koštunicu da se sam prži na vrelom kosovskom tiganju i smanjio, valjda, špekulativni potencijal priče o koaliciji DSS-a i SRS-a.

Čak i taze „narodnjaci”, poput Koštunice, znaju da se u onoj o medu i žuči stih završava preporukom da se „smiješani” najlakše popiju, pa će tako nekako biti i oko Kosova, a da će od velikih statusnih tema nama ostati ustavni zavet koji će svaku srpsku administraciju obavezivati na ono što i piše u platformi DSS-a, odnosno da svaku odluku o nezavisnosti Kosova ima smatrati „protivzakonitom, neligitimnom i ništavnom”. U okviru kojim se rami kosovska slika odgovorna administracija i upravljački sloj moraju da se postaraju za što bolju i potpuniju zaštitu svih nacionalnih interesa, a taj posao neće uspeti ako se ponovo naljutimo na ceo svet.

Ali, ova epizoda s platformom govori da je Srbija u ovom trenutku bliža novim izborima nego sastavljanju vlade. I tu leži prava opasnost za ostvarivanje srpskih interesa na Kosovu, u granicama realnih mogućnosti. Platforma je udaljila Koštunicu od Tadića i Dinkića i nije ga, kao što vidimo, približila Nikoliću, kome bi, očigledno, novi izbori prijali. U igri „kom' obojci, kom' opanci” sasvim je izvesno jedino da bi narod išao bosonog.

Glavni urednik nedeljnika „Vreme”


Dragoljub Žarković
[objavljeno: 02.02.2007.]

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM