Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo - Intervjui

   

 

Radmila Stanković

Intervju sa Ljubišom Ristićem:

Politička korektnost gora od staljinizma

Ovde više nema nezavisnog stvaralaštva, nema mogućnosti da umetnik bude bilo kakav disident u kulturi, svejedno je u kom pravcu – levo, desno, anacionalno, nacionalno... Ono što smo mi imali kao mogućnost pre 20 i 30 godina, da se borimo za nešto i da radimo kao slobodni strelci, danas više ne postoji. Ono što smo nekada zvali staljinizmom, danas je to mnogo efikasnije na delu, a zove se politička korektnost

Nedavno se pojavio novi broj novosadskog časopisa za pozorišnu umetnost Scena, koji na 131 od ukupno 246 stranica govori o reditelju Ljubiši Ristiću. Na naslovnoj stranici ove knjige stoji:
Ljubiša Ristić – deleted from memory?
Da li je zaista izbrisan iz pamćenja najrevolucionarniji i jedan od najvećih jugoslovenskih reditelja u istoriji pozorišta, umetnik koji je osnovao gotovo svaki od pozorišnih festivala i pokreta u nekadašnjoj Jugoslaviji – ili je problem u tome što je čovek sa tom biografijom u jednom trenutku postao direktor partije koja se zvala JUL i koja je ostala personifikovana za lik i delo danas moskovskog emigranta Mire Marković, doktorke socioloških nauka, supruge nekadašnjeg predsednika Srbije i Jugoslavije, haškog zatvorenika koji od prošle godine počiva u dvorištu svoje kuće u Požarevcu, Slobodana Miloševića?

Ljubiša Ristić danas ima 60 godina, možete ga naći u zgradi nekadašnje beogradske Šećerane, gde je do pre dve godine radilo njegovo pozorište KPGT. Tu je danas restoran koji ima najlepšu zimsku baštu u kojoj rastu orhideje i lovor, kaktusi, začini i retke biljke. Ljušinih ruku delo. Ove godine biće tačno 30 godina od kada je osnovao trupu u Zagrebu – skraćenicu od Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar. Odigrali su više od 1 000 predstava, kroz koje je prošlo više od 1 000 umetnika, gostovali su na velikim svetskim festivalima, imali duge i uspešne turneje. Pre više od godinu dana je izbio požar na krovu, vatra je jedva ugašena, a od tada se praktično ne igraju predstave u ovom nedotiranom pozorištu koje se izdržavalo isključivo od vlastitog prihoda. Kada su konačno sanirali krov, i kada treba videti šta dalje, Ljuša objašnjava da je sva prilika kako će KPGT sada ići prema svom početku: “Umesto velike trupe koja je brojala između 50 i 120 ljudi i toga da imamo i po dvadesetak predstava na repertoaru, mi ćemo se po svoj prilici vratiti na početak, kada smo radili predstavu po predstavu, kao projekat, kada je moguće i gde je moguće. To je u skladu sa činjenicom da je KPGT uvek bio nezavisan pokret, bez stalnih dotacija i subvencija. Imali smo samo koprodukciju i saradnju sa raznim institucijama. Danas toga nema i prema KPGT-u jednostavno postoje ne toliko sankcije spolja, koliko sankcije iznutra.”

Jesu li to sankcije zbog Ljubiše Ristića, bivšeg predsednika Jugoslovenske levice?

- To su sankcije zbog mene lično, a JUL je samo alibi. O tome ću kasnije. Mislim da je, pre svega, važnije govoriti o kulturnoj politici u Srbiji koja je na delu. Mislim da je u današnjoj situaciji kultura bitnija za projekciju društva od ekonomije i od politike. Ukoliko se ne formira zdrava, jasna, promišljena kulturna politika, ništa neće pomoći ni održiv ekonomski razvoj, ni prilagođavanje političkim zahtevima spolja. Ključ je u tome kakav će kulturni model naše društvo usvojiti za budućnost.

Zbog čega je vama danas nemoguće da radite?

- Nije reč samo o meni. Reč je o svima koji nisu deo partijske države, koja je danas stroža partijska država od ijedne koju smo do sada poznavali. Nisam zapamtio onu od 1947. kada sam rođen, ali od kada ja pamtim, nikada nije bio politički uticaj i politički kriterijum u kulturi takav kao što je danas. Mi danas imamo dvostruku ideološku intervenciju u kulturi i umetnosti. Jedna je intervencija partijskog aparata onih partija koje su na vlasti, a druga je intervencija spolja. Jer, našu kulturu uređuju inostrana ministarstva inostranih poslova, inostrane fondacije, naše kulturne centre finansiraju druge države, našu kulturu finansira međunarodna zajednica preko isturenih šaltera u vidu nevladinih organizacija i raznih fondacija.

Šta je u tome loše?

- Sve je to čista korupcija umetnika i kulturnih radnika koji dobijaju sredstva da bi inostranstvu pokazali šta su uradili sa tim novcem. Oni ujedno imaju mogućnost da putuju u svet, da uz olakšavajuće okolnosti dobiju vizu, stipendiju... Zbog svega toga ovde više nema nezavisnog stvaralaštva, nema mogućnosti da umetnik bude bilo kakav disident u kulturi, svejedno je u kom pravcu – levo, desno, anacionalno, nacionalno... Ono što smo mi imali kao mogućnost pre 20 i 30 godina, da se borimo za nešto i da radimo kao slobodni strelci, danas više ne postoji. Ono što smo nekada zvali staljinizmom, danas je to mnogo efikasnije na delu, a zove se politička korektnost. Protiv staljinizma se čovek mogao boriti kao antistaljinista, kao levičar, desničar, svejedno je. Danas se protiv političke korektnosti ne možeš boriti. To je danas jedna svevladajuća formula i kao što je u vreme vlasti Brežnjeva u SSSR-u naše ismevanje teorije ograničenog suvereniteta i naša borba protiv takvih koncepcija u međunarodnim odnosima, danas doživela to da je teorija ograničenog suvereniteta vladajuća teorija. Naravno, to ne važi samo za one koji su dovoljno jaki i moćni da imaju suverenitet, svi ostali imaju ograničen suverenitet i delegiraju ga nekome.

Sledeći vašu misao, ni samo postojanje KPGT-a danas nije politički korektno?

- Mnogo gore od toga. Postoje mnogi mladi glumci koji su završili akademije, odigrali su velike uloge i na stotine predstava u KPGT-u, ali, nije politički korektno primiti ih u Udruženje dramskih umetnika Srbije. Jer je uprava UDUS-a u pojedinim fazama toliko politički ostrašćena da neće profesionalne glumce da primi u profesionalno udruženje samo zato što su iz KPGT-a. Da ne govorimo o tome kako su prolazile godine i izlazile na desetine predstava o kojima nijedne novine nisu pisale. Ni pozitivno ni negativno. To je politička korektnost. Nekada, u vreme diktature, kako se govorilo, to nije bilo moguće.

Ipak, da li bi to bilo tako da niste bili i predsednik jedne tako omražene partije kao što je bio JUL?

- To sa JUL-om je samo izgovor. Neistina je da je KPGT proizvod mog angažmana u JUL-u. Ja sam KPGT osnovao 1977. godine, a predsednik JUL-a sam postao 1995. godine. Taj odnos prema meni je bio uvek isti. Razlika je u tome što je postojala mogućnost da se sa tim borim. Ako bi krenuli da me maltretiraju u Beogradu, ja bih išao da režiram u Sloveniju, u Zagreb, došli bi neki mladi kritičari iz druge sredine koji bi podržali moj projekat. Ako bi me napadali nacionalisti u Hrvatskoj, javili bi se neki drugi u drugom kraju zemlje koji bi me odbranili. Osnov naše mogućnosti da se borimo bio je u činjenici da smo imali bogatu, različitu, diversifikovanu zemlju.

Ali te zemlje i tog prostora više realno nema pa je i vaš manevarski prostor realno ugrožen?

- Danas si na milosti i nemilosti lokalnih feudalaca, bez obzira u kojoj si zemlji bivše Jugoslavije. Pogledajte, s druge strane primer Petera Handkea koga žele da razapnu u Nemačkoj jer se on protivi svemu onome što oni zvanično zastupaju. Ali, nema šanse da se zapuše usta ogromnom broju ljudi koji ne misle kao što misli zvanična Nemačka. Handke će dobiti svoje premijere, svoje književne nagrade... Kada mu ideološki cenzori i politička korektnost u jednom gradu nešto oduzmu, u drugom gradu se skupi ogromna masa, organizuje se i dodeli mu tu istu nagradu od novca koji skupe između sebe. A on taj novac odnese na Kosovo. Ovde je sve to nemoguće. Ne zato što su ljudi plašljivi, što su gadni i pokvareni, već zato što su to sredine koje nemaju taj kapacitet, ni tu širinu, ni tu mogućnost da uspostave diversifikovanu kulturnu politiku. Ovde je odsutan svaki nivo tolerancije. Ništa nije važno, ni vrednost, ni talenat, ni rad, ni umetnost... Jedino i isključivo je važna politika...

Da nije bila toliko važna, zar ne biste i vi ušli u nju?

- Ono što se sada radi u kulturi, bilo je nezamislivo u Miloševićevo vreme na koje kukaju svi oni koji su sada na sceni, a bili su neometano i u vreme Miloševića. Danas nema šanse da bude na vlasti u kulturi neko ko nije pripadnik stranke na vlasti. Slično sam video samo u Meksiku gde sam često boravio. Tamo je svaka promena predsednika republike, a to je svakih sedam godina (budući predsednik ima pravo samo na jedan mandat) značila promenu desetine hiljada ljudi u kulturi – od lokalne biblioteke do nacionalnih institucija. Ali, sve to je manje važno u odnosu na strani faktor koji kreira našu kulturu.

U javnosti to nije nikakav strani faktor već pomoć međunarodne zajednice da se naša kultura brže integriše u Evropu?

- Zavisi ko kreira tu javnost. Nemojte me terati da budem grub, ali kada gledam političke panel diskusije, od dežurnih učesnika koji su stalno na ekranu, dvojica ili trojica su prikriveni saradnici domaćih ili stranih tajnih službi. Oni su naše javno mnjenje i mi više nemamo nikakav normalan dijalog u društvu. Mi stalno imamo raspravu ili svađe između raznih agenata raznih službi. Oni objašnjavaju ko je ubio premijera, oni objašnjavaju šta je bilo i šta će biti. Normalan čovek se sklonio u stranu.

Kada na naslovnoj strani novosadske Scene uz vaše ime piše “izbrisan iz pamćenja”, doduše sa znakom pitanja, kako reagujete?

- Ne znam šta da kažem. Nije moja želja da budem izbrisan, nije moja želja da ne radim, nije moja želja da ne postojim. Nečiji je interes da ne radim, da ne postojim i da budem izbrisan. Ali to, nekako, ne uspeva.

Šta je razlog tom interesu da vas nema, da ne postojite?

- Smisao toga je, ako ja mogu da razumem, u nečem što me prati celog života. Ja sam oduvek, i danas, levičar i Jugosloven. U nacionalizmu i pomodnom desničarstvu koje vlada našom kulturnom i političkom scenom, to je neprihvatljivo. To, jednostavno, ne može da opstane. Imao sam glumce sa kojima sam imao probleme zbog njihovih iracionalnih nacionalističkih ispada u vreme kada smo sa predstavama špartali Jugoslavijom. Oni su moji dobri prijatelji koji su imali budalaste spirohete u glavi pa su pod alkoholom, ili bez njega, ispadali iz koloseka u Zagrebu, ili Splitu... Danas su oni šampioni saradnje, glavni saradnici Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani. To je da umrem od smeha kada ih sada slušam. A jedini koji danas više ne mogu da sarađuju nigde su Jugosloveni. Ljubiša Ristić i Jugosloveni, oni ne mogu da postoje, oni nemaju pravo na saradnju. Oni su neka vrsta ratnih zločinaca. Moji drugovi koji su me napustili su oni koji su aktivno učestvovali u razbijanju Jugoslavije pridruživši se političkim konceptima tog razbijanja.

Ali jugonostalgičari nemaju nikakvih problema kada to javno iskazuju?

- Naravno da nemaju. Pa oni su upravo ti koji prihvataju razbijanje Jugoslavije. Oni su, tobož, nostalgični za divnom zemljom u kojoj smo živeli. A gde su Jugosloveni, tri i po miliona Jugoslovena bilo je u ovoj zemlji. Mene zanimaju samo oni jer ja sam Jugosloven, nisam jugonostalgičar. Moji neprijatelji su oni koji su razbili ovu zemlju. Potpuno mi je svejedno da li su oni u Beogradu, u Sloveniji ili Makedoniji. Za mene je Jugoslavija kulturni koncept, a ne bilo čija politička prćija.

Da li ste sa bivšim prijateljima koji su ostali širom nekadašnje Jugoslavije, osim umetničkih, delili i leve ideje?

- Leva ideja nam nije bila zajednička. Leva ideja je bila moja i nikada je nikome nisam nametao. Svako je imao svoje ideje i niko nikoga nije pitao kakva je politika za koju se zalaže. U KPGT-u su bili ljudi koji su bili članovi Saveza komunista, ja koji sam iz Partije izašao 1971. godine, ljudi različitih političkih opredeljenja. To nije uticalo na naš rad, jer naš rad je bio konsenzus o potrebi jedinstvenog jugoslovenskog kulturnog prostora, koji je preduslov za sve druge stvari. Tačnije, za sve ono što treba da omogući, između ostalog, i opstanak političkoj zajednici. A ne obrnuto, da politička zajednica svojim postojanjem ukida kulturni prostor. Udar onih koji su razbijali Jugoslaviju ide, naravno, i na razbijanje jugoslovenskog kulturnog prostora i onoga što su njegove prednosti. Imamo saradnju raznih elita, iznutra i spolja, sa idejom da razbiju model jugoslovenskog načina života, jugoslovenski kulturni model.

Ako je tačna anegdota da niste vi ušli u partiju Mire Marković, već je ona ušla u vašu partiju...

- To nije anegdota, to je činjenica života. Ja nisam bio član JUL-a, bio sam predsednik JUL-a. To je jedna simbolička stvar koja govori da je JUL bio opredeljen za jugoslovenski koncept leve ideje u času kada u Srbiji, odnosno Jugoslaviji, preovlađuju nacionalističke ideje, nacionalistički koncepti i desničarsko, grubo uvođenje prvobitne akumulacije kapitala i kapitalizma. To je bio trenutak u kojem je trebalo završiti rat, prekinuti ratna huškanja i u vlasti i u opoziciji.

Zar time niste dobili izvanrednu priliku da se zamerite velikom broju tadašnjih vlastodržaca?

- Šta očekujete da vam odgovorim na to? Hoćete li da vam navedem koalicije onih koji su i onda i danas bili protiv JUL-a? Ima li svesti u ovoj zemlji ko je bio protiv JUL-a? Protiv JUL-a su bili SPS i državna bezbednost, pa tek onda opozicione partije toga vremena. Glavni sukob se odvijao na vladajućoj strani kod formiranja JUL-a. Iza toga sledi ubacivanje u JUL svega i svakoga, sve političke struje, svi ubacuju svoje ljude misleći da će na taj način da steknu političke pozicije. Nije još vreme da govorim o tome. Ne mogu sada da govorim šta znam o tome, jer to su stvari opasne po život, niti mogu da objašnjavam šta se tada događalo u zemlji, jer akteri su još prisutni. Meni danas dolaze ljudi čiji je zadatak bio da fabrikuju laži o JUL-u i prepričavaju mi ko je i šta naređivao, koji su mediji i koji novinari i glavni urednici u tome učestvovali. Ne mislite valjda da se to i dan-danas ne radi.

Nemoguće je da niste bili svesni nemogućnosti inaugurisanja tog svog, nazovimo ga čistog programa levice, i njegove odbrane?

- Naravno da sam bio svestan. Ja nisam u to ime prihvatio nikakvu državnu funkciju, a mogao sam da budem potpredsednik vlade, i ministar ovoga ili onoga, ali nikada nisam bio ni u jednom državnom organu jer sam zastupao ideju da JUL treba da bude pokret, a ne politička partija koja bi učestvovala u vlasti. Bio sam poslanik u Saveznoj skupštini, bavio sam se promocijom koncepta opstanka zemlje u međunarodnim uslovima, bio sam predsednik Spoljnopolitičkog odbora Savezne skupštine, to je bilo sve. Ja sam imao ideju da se u takvim uslovima borim da se vrati pravo građanstva istorijskoj ulozi Jugoslavije u istoriji srpskog naroda. Da se Jugoslavija ne doživljava kao neprijateljska zemlja kao u Sloveniji, kao u Hrvatskoj. Da se saradnici Drugog svetskog rata ne bi lansirali kao nacionalni heroji čemu danas prisustvujemo. Imamo drame, knjige i svemoguće istorijske revanše kod raznih ljudi koji sada nanovo objašnjavaju istoriju ovog naroda. To nije pitanje polemike, to je pitanje revanša na osnovu kojeg je uništena Jugoslavija. Jugoslavija je 1945. godine bila jedna od pet sila pobednica – SAD, Velika Britanija, Sovjetski Savez i Jugoslavija. Sve ostale zemlje, uključiv i Francusku, bile su poražene, okupirane ili kvislinške zemlje sa vladama koje su sarađivale sa svojim okupatorima. Danas upravo te zemlje formiraju Evropsku uniju. Ne može Jugoslavija da opstane u toj podeli. Nema načina... A kada se ona bude ponovo formirala, ja ću biti suviše star. Ili me neće biti.

U časopisu Scena koji je i neposredan povod za ovaj razgovor, svi vaši bivši prijatelji, od Dušana Jovanovića do Dragana Klaića, ne spore vam ništa; naprotiv, samo ne mogu da vam oproste JUL. A vi njima? Šta vi njima zamerate?

- Pišući o meni, ti ljudi su zapravo govorili o sebi. Povodom mene, oni su izlagali svoje poglede. Kada jedan čovek u javnosti izrekne “Jul je, kao što je poznato, zločinačka organizacija...”

Reč je o vašem nekadašnjem prijatelju, reditelju Lazaru Stojanoviću?

- Ja u tome vidim vrlo jasnu nameru da se taj čovek priključi određenom političkom konceptu i interesu. Razni ljudi to ponavljaju. Ja sam spreman da ispričam o svim svojim večerama i ručkovima sa bračnim parom Milošević-Marković, koji su bili veoma retki, kada oni koji me prozivaju, opišu svoje učešće u politici koju su vodili sa Kučanom, Račanom, Alijom Izetbegovićem, Ademom Demaćijem, Haradinajem, Čekuom i svima ostalima. Oni meni prebacuju da sam radio, najbolje što sam umeo, u korist svoje zemlje, Jugoslavije, a ne govore na koji način su oni učestvovali u razbijanju moje zemlje sa raznim političarima iz bivših jugoslovenskih republika i raznih stranih zemalja. Neka jednom javno ispričaju koliki je njihov veličanstveni doprinos u razbijanju moje zemlje, pa ću ja njima reći sve što ih zanima. A čekam ih da to kažu. I pamtim sve naše rasprave i moje molbe iz 1991, '92, '93. da se ne petljaju u to. Ja sam bio izvan svega toga, a oni debelo u tome. Tek sam 1995. postao predsednik JUL-a, a oni su već debelo odradili svoje poslove. O njihovom učešću u celoj toj stvari mislim sto puta gore nego oni o meni i onome što sam ja radio.


 

 
 
Copyright by NSPM