Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Prenosimo iz Krune, biltena Srpskog demokratskog pokreta obnove

   

 

Dobrica Gajić

Intervju sa Markom S. Markovićem

PUTINOV VETO - PRVI KORAK KA SRPSKOM SPASENjU

Sredinom aprila u Srbiji je boravio Marko S. Marković, najveći živi intelektualac srpske političke emigracije. U Matici iseljenika Srbije Marković je primio nagradu „Dragiša Kašiković“, koju ova značajna kulturna institucija svake godine dodeljuje za životno delo. Uspešnoj organizaciji Markovićevog višednevnog boravka u otadžbini značajno je doprineo i Srpski demokratski pokret obnove, koji je bio pokrovitelj njegovog obilaska nekolicine većih gradova. Iskoristili smo priliku da pre naše zajedničke posete manastirima Lelić i Ćelije, 15. aprila 2007, u beogradskom hotelu „Ekscelzior“ napravimo intervju sa ovim uglednim i plodnim misliocem, koji ćemo objaviti u narednom broju „Krune“, biltena Srpskog demokratskog pokreta obnove.

KRUNA: U Beogradu ste povodom dodeljivanja nagrade „Dragiša Kašiković“, koj a Vam je, 11. aprila, svečano uručena u Matici iseljenika Srbije. Kakvi su Vaši utisci povodom same nagrade i, naravno, imena koje ona nosi?

MARKOVIĆ: Povodom imena, naravno da je to za mene uzbudljivo, jer ja sam u to vreme, neću da kažem prisustvovao, ali pratio sve događaje u Americi, jer sam sarađivao u „Amerikanskom Srbobranu“. I, naročito me uzbudilo kad sam video sliku njegove male nećake, koja je sa njim poginula. Da li sam ja lično upoznao njegovog ubicu, to ne smem da kažem i ne mogu da kažem. Ali, jedan od naših ljudi iz Jugoslavije, koji je došao da me poseti u Parizu, posle je nastavio svoj put u Sjedinjene Države i odmah je došlo do tog ubistva, tako da sam ja to u svojoj glavi doveo u vezu. Ali, to su samo neke pretpostavke.

KRUNA: Kao mlad čovek pripadali ste Ravnogorskom pokretu i bili uključeni u Verski odsek na Ravnoj gori. Kakvo je Vaše mišljenje u vezi sa neotkrivanjem groba generala Dragoljuba Draže Mihailovića? Evo, još malo, pa će biti ravno 61 godina kako to nije učinjeno.

MARKOVIĆ: Ja nisam nikad imao prilike da se lično upoznam sa generalom Dražom zato što nisam hteo da mu smetam, da on u trenucima kad je odlučivao o sudbini našeg naroda i sudbini Ravnogorskog pokreta, da ja od njegovog vremena oduzmem nekoliko minuta. To nisam sebi dozvolio, mada sam mogao sa ocem Jovanom Rapajićem da ga posetim. Što se tiče otkrivanja groba, mogu vam reći samo jedno. Od početka, upravo otkako su naši ljudi, pristalice Ravnogorskog pokreta, posle Drugog svetskog rata počeli da se interesuju za Dražu, da mu podižu spomenik itd, nikad nismo dobili pozive ni moj ratni drug Ratibor Đurđević ni ja, tako da nismo bili u toku počasti generalu Draži koje se odaju ovde u zemlji, tako da vam ni danas ne mogu reći šta se zbiva sa otkrivanjem groba.

KRUNA: Mene zanima još jedan Vaš stav kad govorimo o Ravnogorskom pokretu, a to je šta mislite o izdaji generala Mihailovića? Ovde, između ostalog, postoji zvanična verzija da je to uradio Nikola Kalabić. Zato Vas molim da, ako imate neka saznanja, kažete nešto o tome, ali i o samom značaju Ravnogorskog pokreta?

MARKOVIĆ: Opet mi postavljate pitanje o kome ne mogu da vam dam nikakav odgovor. Ja u to vreme kada je došlo do te izdaje nisam više bio tu. Ja sam već bio u Italiji, u logorima. Ja sam bio među onih 10 hiljada vojnika koji su preživeli, dok je po samoj Čerčilovoj proceni na teritoriji Jugoslavije bilo 200 hiljada četnika. Ali, nažalost, nije mi tačno poznato šta se desilo na terenu. Međutim, samo jedno mogu da kažem. Na osnovu mojih iskustava za vreme rata, kad sam išao po srpskim selima, video sam da je naš narod, zaista, najviše voleo Dražu Mihailovića. Generala Nedića je poštovao, a sa komunistima su bili samo komunisti. Znajući to, mislim da je Draža došao u veliku zabludu da će on, vraćajući se iz Bosne u Srbiju, da izazove narodni ustanak, da će narod ponovo za njim da pođe, a on je imao većinu u narodu, naročito u seljačkom narodu. Međutim, posle četiri godine rata i svih strahota, narod više nije bio na to spreman i Draža je tu samog sebe osudio na smrt.

KRUNA: Pošto ih je bilo u Ravnogorskom pokretu, kakav je bio Mihailovićev odnos prema masonima?

MARKOVIĆ: Ja mislim da je to oduvek bila iluzija. Draža je oko sebe sakupio masone, kao Moljevića, Žujevića, Svetomira Đukića, Đuru Vilovića, koga sam lično poznavao i koji je bio Hrvat. Osim Vilovića koji je sa njim ostao, on je ove Srbe poslao u emigraciju, u Italiju, jer tada su sa Ravne gore išli avioni. Draža je slao koga je hteo, misleći da će oni nešto za njega učiniti. Niko ništa nije učinio za našu nacionalnu stvar, i to je ono što bi on da je danas živ prebacio masonima, i što im ja oduvek prebacujem, da su jedino uvek mislili na svoje lične interese, a da nikad nisu branili naše narodne interese. Uzmimo za primer grčke masone. Grčka, mala zemlja, jeste stabilna i čak se ni Turskoj koja je saveznik američki ne dozvoljava da uništi i napadne Grčku. Mi to nikad nismo doživeli. Čak je prilikom puča od 27. marta Idn rekao Čerčilu da se Grci ne smeju žrtvovati. Međutim, nas su žrtvovali.

KRUNA: Postoji uverenje kod jednog broja ljudi da masoni mogu doprineti poboljšanju našeg položaja? Osnovan je i veliki broj njihovih loža u Srbiji?

MARKOVIĆ: Pa neka nam podnesu jedan jedini dokaz gde su uspeli da odbrane naše interese. Čak ni Londonska vlada, gde je bio Slobodan Jovanović, nije uspela da promeni situaciju. Naprotiv, Hrvati koji su bili u Londonskoj vladi su uspeli da izdejstvuju da saveznici nikad ne bombarduju Zagreb, da Tito nikad ne napadne Zagreb. Međutim, napadi su vršeni isključivo na Srbiju i na Beograd. Isključivo je bio bombardovan Beograd, sa srpskim gradovima.

Znači, da ni naši masoni u Londonskoj vladi, uključujući i Slobodana Jovanovića, nisu uspeli da intervenišu u korist Srbije. A kad vam to kažem, to ne znači da ja ne poštujem masone koji imaju veliku vrednost. Podvlačim da sam išao u London da se poklonim Slobodanu Jovanoviću, ne kao masonu nego kao našem najvećem istoričaru. Ali, kao političar, nažalost, to je bila nula.

KRUNA: Zbog Vašeg odnosa prema masonima, u NIN-u Vas je svojevremeno prozvao Zoran Nenezić?

MARKOVIĆ: Da. Ja sam odgovorio i to je štampano, i njegov napad i moj odgovor, u knjizi „Pravoslavlje i novi svetski poredak“. A, jednom, to je bila skoro komična stvar, kad su u međuvremenu moji školski drugovi osnovali svoju ložicu i kad se pojavila ova moja knjiga, oni sa kojima sam održavao telefonsku i pismenu vezu, rekli su mi da je to napad Srpske crkve na masoneriju. Kažem, nemam veze sa Srpskom crkvom, ja sam samo doneo svoju debatu sa ocem Mitrofanom Hilandarcem i to je sve, ali su oni ipak prekinuli vezu sa mnom.

Kada su 2003. godine proslavljali našu maturu, a mi smo maturirali 1943, u „Politici“ su objavljeni svi maturanti osim mene. Kao da nisam postojao. A pre nego što je došlo do raskida, jedan od njih, ne znam da li je imao neku diplomatsku karijeru ili nije, meni telefonira i kaže: „Ne možemo dugo da razgovaramo, ja večeras imam sastanak sa britanskim ambasadorom“. Da pokaže koliko je on važan i kako velike veze ima. Ali, šta je od toga koristilo Srbima što on ima veze sa britanskim ambasadorom? Kao i uvek, koristilo je samo njemu.

KRUNA: Pretpostavljam da u Francuskoj, gde živite, pratite političke događaje u otadžbini. Voleo bih da čujem Vašu ocenu današnje političke situacije u Srbiji?

MARKOVIĆ: Ja slabo poznajem današnju političku situaciju u Srbiji, tako da vam ne bih mogao tačno reći koji se čovek nalazi na čelu koje partije. Mene jedino interesuje g. Koštunica zbog njegovih eventualnih veza sa Putinom, jer je to danas jedini mogući spas za Srbiju i pre svega za Kosovo. Da su Rusi dali svoj veto od početka, ništa se ovo sa nama ne bi desilo. Postavlja se pitanje da li će Putin biti na potrebnoj visini, moralnoj, pa čak i političkoj, jer smatram da je u interesu Rusije da Srbija ne bude smrvljena? Ukoliko, protivno Jeljcinu i Gorbačovu, Putin odluči da da svoj veto povodom Kosova, to će biti prvi korak ka našem spasenju. Ali, na Zapadu postoji verzija da je to izvestan makijavelizam i da je to, naprotiv, samo pretnja od strane Putina. U stvari, da je Putinu u političkom interesu da nam oduzmu Kosovo, jer bi mu to dalo otvorene ruke da sebi pripoji male republike oko Rusije. Ako ste vi dali Kosovo Albancima, onda ja imam pravo da uzmem sve ove male narode za Rusiju. Ali, to je samo optužba sa zapadne strane, ne verujem da je to istina.

KRUNA: Znači da ipak verujete u mogućnost da će Rusija staviti veto ukoliko dođe do toga da se u SB odlučuje o Kosovu?

MARKOVIĆ: Rusija ima tu mogućnost. Ona se danas nalazi u takvoj situaciji da to može da učini, ali se ja ne mogu staviti na mesto Putina i znati šta će igrati odlučnu ulogu. Međutim, to je, kažem, jedan korak za spasenje Srbije, ali ne može biti poslednji, jer nam, kao što znate, prete da će to isto pokušati i sa Vojvodinom. Dakle, to se nastavlja. Posle će vam biti potreban veto i za Vojvodinu.

KRUNA: Kad posmatrate naše pregovarače koji su pregovarali o statusu Kosova, da li mislite da su oni to radili na argumentovan način?

MARKOVIĆ: E, to mi nije apsolutno poznato. Ne, ne znam.

KRUNA: Niste pratili?

MARKOVIĆ: Nisam pratio. Nije bilo detalja u francuskoj štampi o tome, a ja ne dobijam našu štampu.

KRUNA: Po opštem utisku, a i mom ličnom mišljenju, Vi ste stekli u Francuskoj briljantnu naučnu karijeru, u smislu da ste doktorirali na Berđajevu. Ipak, primetio sam u Vašim izjavama jednu razočaranost u Zapad. Zašto je Zapad, pa dakle i Francuska, protiv Srbije? Da li je u pitanju samo pravoslavlje ili vidite još neke činjenice koje su važne za taj negativni odnos?

MARKOVIĆ: Pre svega, što kažete za moju karijeru. Nije, u stvari, bilo nikakve karijere. Bile su samo nagrade, kao i ovde u Srbiji. Nagrade, prvo Pariskog fakulteta, pa onda novac za štampanje moje teze, opet od strane fakulteta, pa onda nagrada Francuske akademije nauka. To je sve bila velika počast, koja nije imala nikakvog uticaja na moju, kako rekoste, karijeru, jer ja sam na pariskom Pravnom fakultetu predavao samo šest meseci kao zamenik jednog asistenta. I to je bilo sve. A što se tiče današnjeg položaja Francuske prema nama, to nije više ona Francuska, večita Francuska koju smo mi znali i sa kojom smo zajedno vojevali za vreme Prvog svetskog rata. To je, ponovo, potpuno moralno razdrobljena Francuska, gde njihovi političari gledaju samo na svoj lični interes.

Recimo, kad je Širak stao na stranu muslimana protiv Srba, to je bilo jedino stoga da dobije glasačke kuglice miliona muslimana koji žive u Francuskoj. Čisti makijavelizam. Međutim, on je otišao i dalje od toga i da bi opravdao svoj stav on je o Srbima javno govorio na međunarodnim sednicama, da je to narod bez vere i zakona. To je tragično, s obzirom na propagandu mas-medija koji su pratili sve to. To je period kad je Širak ratovao protiv Srba i napao Srbe, to je period kad je on bio najpopularniji u Francuskoj. Sve drugo što je učinio bilo je kako-tako. Nekad je bila većina za njega, nekad nije. Ali, kad je napao Srbe na osnovu svih propagandnih laži koje su bile širene godinama, on je tu bio najpopularniji. To vam je današnja Francuska.

Međutim, taj priliv migranata iz Afrike i arapskih zemalja uopšte, to znači da je Francuska osuđena na smrt u toku nekoliko budućih decenija. I, s obzirom da ima dve hiljade milijardi duga, a da je svaki migrant koji dolazi u Francusku košta sto hiljada evra godišnje, da se smesti, da se hrani dok ne nađe posao, to znači da se taj strahoviti dug povećava i kroz dvadeset godina, sa milionima pridošlica, ili će jedino Amerika moći da kupi, ako još bude imala sredstava da kupi Francusku, ili će tu biti revolucija sa milionima ustanika. Znači, oni su sami sebi potpisali smrt i kroz dvadeset godina će tako biti. Ali, oni vode politiku, posle mene potop. Glavno je da me dovedeš na vlast, pa šta bude posle mene nije bitno.

KRUNA: U takvoj konstelaciji, kakav put da izabere Srbija? Mi se ovde svi nadamo da ćemo se integrisati u Evropu, ali slušajući Vaše reči to je vrlo pesimistička perspektiva?

MARKOVIĆ: To je, nažalost, vrlo realistička perspektiva o kojoj danas niko ne sme da govori, jer kad bi političari rekli narodu šta ga očekuje, to bi bila katastrofa. I oni neće da izazovu tu paniku dok se ne dođe do poslednjeg trenutka, kada će onaj ko bude na vlasti biti odgovoran.

KRUNA: Šta izabrati u toj situaciji, jer ni naše perspektive u narednih deset-dvadeset godina, zbog demografske slike i svega ostalog, nisu sjajne?

MARKOVIĆ: Kao što rekoh u jednoj gruboj šali jednom našem čoveku ovih dana, kroz dvadeset godina će oni da beže u Srbiju sa Zapada. Dakle, mada je naša situacija strahovita, njihova će biti još gora, tako da tek tada možemo da vidimo šta će biti sa Evropom.

KRUNA: Vi ste, koliko sam video u specijalnom broju „Dveri“ o Vama, imali prilike da slušate poslednje predavanje Nikolaja Berđajeva. Šta Vas je vezalo za tog ruskog religijskog mislioca, da se posvetite njegovoj misli i doktorirate na njemu?

MARKOVIĆ: Na našim misionarskim tečajevima u Versko-ideološkom odseku Vrhovne komande, glavni naš vodič u ideološkom smislu bio je otac Jovan Rapajić, koji je trebalo da nas formira - mi smo se zvali misionari - u političkom pogledu protiv marksizma, nacizma i fašizma. Pošto sam ja ranije pročitao jednu ili dve knjige o Berđajevu, ja sam primetio da je postolje na kome Rapajić gradi svoje teze Berđajev, jer je Berđajev o svim tim problemima pisao i da se mi, u stvari, oslanjamo na Berđajeva. I ja sam posle rata, iz zahvalnosti što nas je on neznajući podržao, ideološki i idejno, odlučio da o njemu pišem.

I kad je on dao svoju poslednju konferenciju u Hrišćanskoj zajednici mladih ljudi u Parizu, ja sam na toj konferenciji prisustvovao, ali se nisam usudio da mu priđem i da sa njim razgovaram. Pre svega, što nisam bio niko u poređenju sa njim. Drugo, što još nisam bio dovoljno savladao ruski jezik. Ali, šteta je što mu nisam odao zahvalnost za njegovu nesvesnu podršku našem Ravnogorskom pokretu, jer bile su dve stvari.

Prvo, što je mr Radovan Kalabić objavio u svojoj knjizi o Ravnogorskom pokretu, Adam Pribićević je pokušao da stvori jednu ideološku bazu. Međutim, nju tako reći niko nije znao ni širio. Tu je bilo pomalo i staleških ideja pomešanih sa demokratijom, dok na terenu ti koji su diskutovali o politici, to smo bili mi, to je bio naš misionarski tečaj koji nas je vaspitao da se mi ideološki suprotstavljamo komunizmu i fašizmu. Dakle, u stvari, ideologija Ravnogorskog pokreta se nikada nije definitvno formirala. To su bili samo pokušaji.

KRUNA: Koliko znam, Vaša doktorska teza nije prevedena s francuskog na srpski. Da li ona može da se sada prevede i za njeno objavljivanje nađe izdavač?

MARKOVIĆ: Ne znam, to do sada nikome nije palo na pamet, a ja nemam vremena da je prevodim. Kad poslednje godine vašeg života brojite na prste jedne ruke, onda je najglavnije da napišete ono što vam još ostaje, što još niste izrazili, a ne da sebe prevodite. Tako da ne znam da li će nekome pasti na pamet da to prevede.

KRUNA: Danas ćete biti u prilici da posetite Lelić i Ćelije. Pošto sam video da ste bili u komunikaciji sa vladikom Nikolajem, koji Vam je dao podršku kao mladom čoveku, kakav je Vaš utisak o doprinosu koji je on dao našem narodu?

MARKOVIĆ: Dao je ogroman doprinos. Ja smatram da u istoriji Srpske crkve postoje dva osnivača. Sveti Sava na početku, i preporod Srpske crkve – Nikolaj Velimirović, sa njegovim opusom. To niko drugi nije uspeo da učini i za mene je to broj dva u Srpskoj crkvi. Ali, nažalost, nisam se sa njim lično upoznao. On je došao u kontakt sa mnom preko oca Alekse Todorovića, koji je izdavao biblioteku „Svečanik“ u Minhenu i koji je bio njegov učenik. Onda mi je Aleksa Todorović preneo da mu je vladika Nikolaj rekao, pričaj mi o tom Marku Markoviću, ko je on, dovedi me u vezu sa njim. I tako sam ja došao u vezu kad je on već bio u Americi.

KRUNA: Njegovi posmrtni ostataci su prebačeni u Srbiju i sada počivaju u Leliću.

MARKOVIĆ: Pa, hvala Bogu. To je počast koju mu je trebalo odati i ja zahvaljujem Gospodu što je bilo Srba koji su na to mislili i to izvršili. Jer, da on ostane negde tamo na američkim grobljima zaboravljen od svoga naroda, to bi bila strahota.

KRUNA: Pošto ćete posetiti i Ćelije, koliko je na Vaš duhovni razvoj uticalo delo Ave Justina?

MARKOVIĆ: Njega sam lično poznavao, jer je on dolazio na naše misionarske tečajeve, držao predavanja i služio liturgiju. I mene je to uzbudilo, jer kad bi on služio liturgiju, on je služio u suzama, kao da prisustvuje raspeću Hrista. To nikad nisam video kod srpskih sveštenika, bilo kojih sveštenika, da plaču za vreme liturgije. Naravno da nisam dovoljno poznavao njegova dela u mladosti. Međutim, odmah posle rata sam se oduševio njegovom „Dogmatikom“ i naročito delom o Dostojevskom. To je velika stvar, koja mislim da čak nije dovoljno postala popularna u Srbiji. Mislim na Dostojevskog.

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM