Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Nenad Čanak

Hoću da provociram

Nikad mi nije bila ideja da idem s pasošem u Beograd . Uvek mi je bila ideja da idem bez pasoša u Brisel

Intervju vodila Marijana Milosavljević

Na tribini “Zašto menjati Ustav” Nenad Čanak se zapitao “kako može od osam federalnih jedinica bivše Jugoslavije da postoji sedam odgovora – jedan odgovor nedostaje, a to je Vojvodina. Kako će taj odgovor glasiti, to zavisi od nas”, rekao je. Naivnije je još upozorio da je Vojvodina u sastav nezavisne Srbije ušla tek prošle godine. njegovo kreativno tumačenje istorije jedan je od povoda našeg razgovora za NIN.

Na pitanje koji istorijski izvori potvrđuju njegove reči, Čanak spremno odgovara: “Pogledajte Ustav iz 1974. godine i uverićete se da postoji osam federalnih jedinica. Komunisti su posle Drugog svetskog rata pokušali da olabave tenzije u Srbiji, koje su se podrazumevale jer je tu komunistički i narodnooslobodilački pokret bio vrlo slab tako da su KiM i Vojvodina ostale u njenom sastavu da bi kompenzovale to nezadovoljstvo. Naravno i zbog toga da se prevaziđe potreba za uvažavanjem činjenice da je Srbija najveća i najbrojnija republika u Jugoslaviji.” Na pokušaje demantovanja njegovih iznetih uverenja, Čanak jedino kaže da je pogrešno shvaćen ali ne i interpretiran.

- Naravno da to ne izvlačim kao argumentaciju za potrebe nezavisne Vojvodine ili budalaštine tog tipa. Činjenicu da je Vojvodina ušla u sastav nezavisne Srbije 2006. godine potežem između ostalog i zato da bih štrecnuo srpske nacionaliste. Koristim ovaj tip provokacije da bih podstakao na razgovor.

Šta ste želeli da postignete?

- Sedam odgovora je sedam država, a osmi nije država Vojvodina već drugačija Srbija. Suštinski od 1988. godine, a formalno od 1990. godine Vojvodina je tu da bi polako odumirala, a ne da bi funkcionisala. Zato je osmi odgovor unutrašnja decentralizacija i demokratizacija nezavisne države Srbije sa Vojvodinom i, ako bog da, i sa drugim pokrajinama u celoj Srbiji. Situacija je sada takva da je Vojvodina u slepom crevu državne administracije. Srbija ima ingerencije nad Vojvodinom, što je logično, ali ona ima ingerencije i nad opštinama i gradovima čime se obesmišljava postojanje Autonomne Pokrajine Vojvodine kao takve. Primeri moderne evropske prakse sasvim su drugačiji.

Vašu izjavu su ipak mnogi shvatili kao nadovezivanje na onu nemačkog ambasadora Andreasa Cobela, koja je zbog pretećih tonova izazvala buru nezadovoljstva?

- Ekselencija Cobel rekao je jednu u suštini tačnu stvar. Ako ne rešavate jedan problem, onda će vam se problemi množiti. Problem KiM se u Srbiji ne rešava. Nećemo da čekamo da se sva pitanja reše pa da onda Vojvodina dođe na red. Nije sada vreme – poručivao nam je Milošević. Kada sam 2000. godine hteo da postavim to pitanje, u DOS-u su mi rekli – nemoj, prvo moramo Srbiju da stavimo na noge. Odmah smo postali i DOS-u sumnjivi.

Možda zato što ste i vi skloni preterivanju. Koncept republike zapisan je u vašem stranačkom programu, a vaše izjave često navode na pomisao da vam ni secesija nije strana.

- Naš koncept Republike Vojvodine nastao je 1998. godine kao odgovor na Miloševićev centralizam i kao pokušaj da damo konstruktivno rešenje koje bi omogućilo ostanak KiM u Srbiji. Dakle, ponudili smo koncept Republike Vojvodine i Republike Kosovo kao i ostalih federalnih jedinica različitih nivoa autonomije – Sandžaka, Šumadije, Niške oblasti i grada Beograda. Znači, šest federalnih jedinica federalne Srbije gde bi KiM ostalo u sastavu Srbije. Posle rata 1999. godine ta mogućnost je potpuno izgubljena. Zato je nefer vaditi iz konteksta samo pitanje republike. Nije nama cilj Republika Vojvodina, nama je cilj demokratska i decentralizovana Srbija. U međuvremenu, potpuno su promenjene istorijske okolnosti, Liga socijaldemokrata Vojvodine već je u četvrtoj državi od svog osnivanja tako da je evidentno da ne možemo sve vreme insistirati čak ni na istoj terminologiji. Podrazumeva se da Miloševićeva propaganda sa mnom nikada nije polemisala već je polemisala sa onim što javnost misli da ja govorim. Moji stavovi su iskrivljeni zato da bi se pronalazili neprijatelji. Ako imamo neprijatelje u južnoj pokrajini, moramo da imamo neprijatelje i u severnoj pokrajini. Tako sam stekao laskavu ulogu državnog neprijatelja.

Ipak, priznajte da ste u toj ulozi uživali a često i namerno provocirali.

- Moj način komunikacije sa javnošću često je dvosekli mač. Ali, ja sam samo jedanput preterao boreći se protiv onih koji su me napadali i to je izazvalo međunarodne posledice. Bio sam ljut na Koštunicu zato što me nazvao izdajnikom, pa je LSV posle 11. septembra izdala saopštenje da se najoštrije protivimo ideji da Vojislav Koštunica da politički azil Osami bin Ladenu. Goran Svilanović je onda morao čak u UN da objašnjava šta sam pod tim mislio.

Ali, sada prisustvujemo poslednjem činu jedne drame čiji rasplet ozbiljno može da ugrozi stabilnost na Balkanu a možda i šire.

- Kosovo će biti nezavisno kao što smo to znali i 1999. godine.

Čini se da vas to ostavlja ravnodušnim?

- Srbija nema plan kako da zadrži KiM. Jedan jedini plan je postojao i to je bio plan Lige socijaldemokrata Vojvodine o federalizaciji Srbije. Da je naš predlog tada usvojen, KiM bi bilo u Srbiji. Ali, tada ne bismo imali nastavak funkcionisanja nakupaca patriotizma kao što je Vojislav Koštunica.

Vama je valjda jasno da Albanci ne bi podržali tu ideju?

- Zašto mislite da oni to ne bi učinili? Nemojte zaboraviti da je Ibrahim Rugova bio najbolji prijatelj Slobodana Miloševića. On je rat preživeo zahvaljujući tome što ga je Milošević spasao. Rugovina politika Miloševića je održavala na vlasti. On je stvorio nezavisno Kosovo na ideologiji Dobrice Ćosića koji već godinama priča o njegovoj amputaciji. I onda je za neke i danas Milošević patriota a ljudi kao što je Bogdan Bogdanović i drugi svetli primeri srpskih intelektualaca su razjureni po celom svetu. E, zato treba da se zamislimo...

Ali, on je jedan od onih intelektualaca koji su pisali peticiju moleći Ameriku da bombarduje Srbiju i tako oslobodi Miloševića?

- Naravno da ne odobravam takve stvari. Uostalom, ja sam sve ove godine proveo u Srbiji. I dobro sam upamtio reči jednog američkog generala kada ga je jedan nadobudni intelektualac za jednim okruglim stolom pitao “kad ćete ući u Srbiju da donesete demokratiju pa da mogu da se vratim”. General ga je pitao zašto misli da ijedan Amerikanac treba da da svoj život za zemlju u kojoj on nije spreman da živi. Ja sam se kao dobrovoljac prijavio u Novosadski korpus onog trenutka kad je prva bomba pala na Novi Sad . Pošao sam za primerom svetlog lika Dimitrija Tucovića koji se borio protiv rata dok Srbija nije napadnuta, a onda je otišao i poginuo kao oficir.

Prvi put posle mnogo godina Rusija je ponovo saveznik Srbiji. Skeptični su se u početku podsmevali rasprostranjenoj nadi da će nam Rusija pomoći.

- Niko ne radi na tome da Kosovo ostane u Srbiji. Niko ovde još nije odgovorio na pitanje kako misli da integriše stanovništvo. Svi govore o petnaest odsto teritorije, što nije tačno, jer se radi o 12,3 odsto pa se uvek šalim kako se Velja Ilić ugradio u ostalo. A koliki je to procenat stanovništva Srbije, da li ste primetili da njima broj ljudi uopšte nije važan? Kosovo i nije bitno zbog ljudi nego zbog plena koji će se posle rasprodati. Uloga Rusije je tu kao i uvek iz koristoljublja. Kriv mi je Vojislav Koštunica što nije upoznao Srbiju sa razgovorom koji je vodio sa predsednikom Putinom. Putin mu je rekao da je posle njegove posete Austriji razmena sa tom zemljom skočila za nekoliko milijardi dolara a da sa Srbijom nema nikakvog pomaka. Rusija će staviti veto u SB ali šta dobija zauzvrat? I sutradan se pojavila izjava Vojislava Koštunice da će NIS biti prodat ruskim firmama. Što znači da će se vojvođanskom imovinom platiti odugovlačenje rešenja konačnog statusa Kosova.

Kako znate o čemu su Putin i Koštunica razgovarali i zašto mislite da je Koštuničin prevashodni interes odugovlačenje pregovora?

- Na predstojećim izborima on će dobiti prednost zbog svoje navodno državotvorne politike, a s druge strane, zato što Elektroprivreda koja je jedna od tri stvari koje su trenutno bitne u Srbiji ( NIS , EPS i vojna imovina), treba da ode u ruke njegovih finansijera i taj proces treba završiti iz vlasti. Onog trenutka kad bi se Kosovo osamostalilo, premijer bi morao da raspiše nove izbore jer bi ga radikali oborili. Zato mu je bitno da se stvar otegne. Onog momenta kad čujete da je EPS privatizovan, znajte da Kosovo više nije bitno.

Demokratske promene sporije su nego što se očekivalo ali ih ipak ima. Vi kao da to ne primećujete. Možete li da nabrojite bar neke pozitivne primere?

- Sve što se pozitivno desi u Srbiji, dešava se uprkos naporima vlade a ne njenim zaslugama. Ali, iskrene napore i rezultate vidim u tužilaštvu za ratne zločine. Funkcioniše na način koji obećava da ćemo raskrstiti sa bremenom prošlosti. Za sve ostalo treba vreme ali pomaka sigurno ima. Ova vlada manje ubija nego prethodna i to je dobra vest. Postaje jasno da će magistar Velimir Ilić da završi na robiji, samo je pitanje koliko će trebati do toga. Mislim da će i dr Mlađan Dinkić vraćati stari sjaj mitrovačkoj kaznioni. Bezvlašće je kod nas posledica svevlasti. Kao što nas uči slučaj pokojnog Radovana Stojčića Badže – pušenje ubija na dugi rok a pohlepa na mestu.

Kada smo kod pušenja, rasvetljava se klupko duvanske mafije. U toku je burno optuživanje između Vladimira-Bebe Popovića i Dušana Mihajlovića. Kome više verujete?

- Ne bih se ja odlučivao između njih dvojice. Uostalom, prvi sam govorio: zapušite nos pa glasajte za DOS. Svi smo mi u DOS-u držani van bilo kakvog kontakta sa izvršnom vlašću. Osim izručenja Miloševića, na sastancima Predsedništva DOS-a mi nismo raspravljali o suštinski važnim stvarima. Jasno je da neke stvari nećemo možda nikad saznati.
Deo naše elite često sa neskrivenim prezirom kritikuje državu. Nekima se čini da je moto kritike – što gore to bolje. Primećujete li tu tendenciju ili mislite da preteruju oni koji je uočavaju?

- U poslednjih dvadeset godina Srbija je straćila ogroman istorijski kredibilitet koji je imala. Danas nikome nije zanimljiva tema u kakvoj Srbiji treba deca da nam odrastaju. Nikad mi nije bila ideja da idem s pasošem u Beograd . Uvek mi je bila ideja da idem bez pasoša u Brisel. I to je cela priča.

Mnogi će vam zameriti da ste pre cinični kada govorite o Kosovu. Mnogi njegovu potencijalnu nezavisnost vide kao prestrogu kaznu kada je o međunarodnoj zajednici reč. Uostalom, mnogi tvrde da smo kao nacija već dovoljno kažnjeni.

- Matija Bećković je rekao da je Kosovo najskuplja srpska reč a ja da je Kosovo najunosniji srpski problem. Kosovo u Srbiji nije moguće. Srbija još jednom pokazuje da nije moguće miloševićevsko-ćosićevskim centralizmom stvarati državu koja može da opstane na većem prostoru od beogradskog pašaluka. I zbog toga ljudi koji žele dobro Srbiji tragaju za modelom koji će je održati prvo u modelu teritorijalnog integriteta (ovoga što je danas Srbija), u domenu elementarne mogućnosti priključka na evropske integracije i elementarnog uključivanja u svetsku podelu rada. Zato što Srbija više nema šta da ponudi – kompletan potencijal samo čeka šta će se dogoditi sutra. I možda je dobro setiti se koji je bio zločin za tu našu kaznu. Zločin je bila vera u miloševićevsku priču koja je nastavak Memoranduma SANU, koji je bio nastavak Mojovićevog memoranduma iz 1941. godine, koji je bio nastavak Garašaninovog Načertanija iz 1844. godine. Ta nit iz 1844. godine do danas – centralistička, etnocentrična nit velike Srbije bio je zločin koji košta ovoliko. I to je tragedija za sve nas koji drugu zemlju osim ove nemamo.

 

 

 
 
Copyright by NSPM