Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Branko Branković

IMPLIKACIJE MEDIJSKE EGZEKUCIJE SADAMA HUSEINA

Izvršenje smrtne kazne nad bivšim šefom Iraka Sadamom Huseinom i prikazivanje snimka tog čina već sada ima brojne političke, ali i bezbednosne implikacije, kako na terenu Iraka, tako i šire. Bez ustezanja može se reći da je to jedan od poteza administracije SAD koji ima za cilj da koliko-toliko ublaži posledice velikog broja političkih, vojnih i sličnih udaraca na kredibilitet ove velike sile.

Dovoljno je podsetiti se permanentnog vojnog tonjenja u živom pesku Iraka koje je od administracije, a posebno od predsednika Buša, izmamilo ne samo priznanje za neuspeh već i obećanje promene do tada zacrtane politike. Tu spadaju i „izgubljene političke bitke“ u odnosu na nuklearnu probu Severne Koreje, invazije Izraela na Liban (štetne po SAD), ćorsokak sa Iranom, sve nesigurnije pozicije u vezi s nametanjem nezavisnosti KiM. Zatim, ako se tome dodaju ne samo kritike onoga što se radi u Haškom tribunalu (smrt Miloševića, štrajk glađu Šešelja...), već i zahtevi (Rusija) da ovaj sud što pre prestane sa radom, jasno je da je administracija SAD bila primorana da povuče neke poteze koji bi, prema njihovoj proceni, mogli da zaustave poniranje američke politike na globalnom nivou.

Sadašnja situacija na globalnom međunarodnom planu i kod američkih stratega stvara osećaj da je vek unipolarnosti trajao istorijski znatno kraće nego što se očekivalo. U tim očekivanjima, kao i u proceni potrebe preduzimanja određenih koraka na globalnoj sceni posebno su, u zaletu euforije nakon propasti tzv. komunističkog sveta, prednjačile SAD. Pokazalo se da su u ovom kratkom periodu (svega nešto više od deset godina) načinile niz manje-više pogrešnih strateških poteza nego što su to uradile od kraja Drugog svetskog rata do raspada SSSR-a. Ipak, postavlja se pitanje da li je to dovoljno da ovo bude početak kraja američke globalne hegemonije ili je reč o trenutnoj krizi koja će, na neki način, biti prevaziđena.

Poznato je, još iz ranijih vremena, da su međunarodno pravo i Povelja UN u velikom broju slučajeva bili ili kršeni ili zloupotrebljavani. Primera je mnogo. Međutim, konfrontacija Istoka i Zapada imala je u tom smislu ili korigujuću funkciju ili je, pak, bila značajna prepreka olakom kršenju međunarodnog prava, te se tako ostvarivao određeni stepen uzdržanosti na strani jedne ili druge supersile. Ujedinjene nacije imale su određenu ulogu, iako se principi Povelje često nisu poštovali na načine koji bi ovu međunarodnu organizaciju dalje razvijali, odnosno jačali. Pitanja mira i međunarodne bezbednosti stavljana su na dnevni red Saveta bezbednosti pre svega radi smirivanja situacije u konfliktnim područjima, ali i radi jačanja sfera uticaja jedne ili druge supersile. U tom procesu značajnu ulogu imali su i pregovori o strateškom oružju, posebno nuklearnom, biološkom i hemijskom. Sistem tzv. detanta imao je takođe ulogu u procesu očuvanja mira i međunarodne bezbednosti.

Početak perioda od raspada SSSR-a i Varšavskog pakta doneo je raskid sa nekim ponašanjima o kojima je gore bilo reči. U naletu samozadovoljstva SAD su, kao jedina svetska sila u to vreme, postavile sebi zadatak da što pre ovladaju svetom, tako da se, u interesu strateških ciljeva, može primeniti formula „cilj opravdava sredstva“. Krenule su u bespoštedno osvajanje strateškog prostora koje je do tada bilo van kontrole zapadnog sveta, i to najčešće flagrantnim kršenjem međunarodnog prava i principa Povelje UN. Dovoljno je analizirati ponašanje SAD, ali i jednog broja zapadnoevropskih zemalja, predvođenih pre svega Nemačkom, od 1990. do 2003. godine, i doći do sličnog zaključka.

Nasuprot tome, javljaju se i neki drugačiji procesi. Poslednjih nekoliko godina karakteriše porast uloge ne samo Evropske unije, Rusije i Kine, već i latinoameričkog kontinenta. Kao što su devedesete prošle u potpunom sleđenju globalne vizije sveta koju je imao Vašington, sada se javljaju „tačke otpora“, pre svega u EU i Rusiji. Tako se oko napada na Irak 2003. godine prvi put javno reklo „ne“ američkim spoljnopolitičkim planovima. Nekako u to vreme nešto slično dešavalo se i u Srbiji. Nova vlada je, čini se, pokušala da ostvari novi kvalitet prema zbivanjima koja se tiču naše zemlje i njenih obaveza prema onome što se zove „međunarodna zajednica“. Tu, pre svega, spada odlučno zalaganje za opstanak Kosova u Srbiji, o čemu je prvi put u novijoj istoriji postignut i politički konsenzus. Zalaganje vlasti u Srbiji za striktno poštovanje međunarodnog prava i principa Povelje UN imalo je pozitivnog odjeka na evropskoj, ali i na svetskoj sceni. Takav nastup dobio je značajnu podršku, koja se, utisak je, širi sve više. To je, uz drugačije odnose unutar Saveta bezbednosti (pre svega na relaciji Vašington–Moskva), rezultiralo promenom u odnosu snaga između zagovarača nezavisnosti KiM i vlasti u Srbiji, uz političku podršku izvesnog broja zemalja Unije i, naravno, Rusije i Kine. Spoljnopolitički efekti ove vlade nisu veliki, prvenstveno zbog loše i neefikasne diplomatije, ali i zbog unutrašnjih političkih podela. Ipak, treba reći da su neki pomaci postignuti.

Šira zbivanja na međunarodnoj sceni, kao i promena odnosa snaga u vezi s rešavanjem pitanja Kosmeta, dovela su do toga da su SAD sada, posle velikog naleta iz devedesetih, prešle u fazu stagnacije. Primetan je i znatni stepen recesije takvog ponašanja. SAD danas ozbiljno preispituju sopstvene planove i ciljeve na širem svetskom planu. Istovremeno, trude se da svoje političke i vojne poraze što više minimiziraju ( “ Rat u Iraku nismo dobili, ali nismo ni izgubili“).

U tom smislu treba posmatrati i ubrzano suđenje i pogubljenje Sadama Huseina. Sjedinjenim Američkim Državama bilo je neophodno nešto što bi im pružilo dokaze da su na političkoj sceni bilo šta „dobro i pravilno uradile“. Međutim, teško je oteti se utisku da su i samim pogubljenjem Sadama Huseina bilo šta dobile, barem ne u ovom trenutku, na međunarodnoj sceni. Njegovo „brzo pogubljenje“ na početku muslimanskog praznika Bajrama predstavlja još jedan u nizu pogrešnih poteza, kojih je od 1990. do danas bilo na pretek. Koliko god je priznavanje otcepljenja bivših republika SFRJ, posebno BiH, bio pogrešan potez jer je rezultat bio građanski rat u BiH, ali i u Hrvatskoj, toliko se od pogubljenja Sadama Huseina u ovom trenutku ne može ništa drugo očekivati do rasplamsavanje građanskog rata u Iraku. Ovom utisku naročito pogoduje to što se u snimku egzekucije čuju osvetnički glasovi šiita, a Sadam je, znamo, sunit.

U odnosu na nekadašnju SFRJ, čije su rasparčavanje generisali SAD i jedan broj zapadnoevropskih zemalja, stiče se utisak da je i sa Irakom, kao potencijalnom jakom zemljom zbog velikih izvorišta nafte, želi postići isto – rasparčavanje na tri dela (sunitski, šiitski i deo pod kontrolom Kurda). Rasparčavanje Iraka značilo bi usitnjavanje, pri čemu bi nad nastalim delovima mnogo lakše mogla da se sprovodi kontrola. Praksa sa bivšom SFRJ pokazala je da je to moguće.

Haški tribunal je pri kraju mandata, a utisak je da svojim tvorcima nije uspeo da ponudi ništa značajnije, posebno ne ono što bi bar ličilo na uverljivu osudu za genocid. Sve dosadašnje presude bile su na veoma labavim „dokazima“ tužilaštva, a smrću Slobodana Miloševića ceo koncept Tribunala je de facto pao u vodu. Suđenje Sadamu Huseinu i „ekspresna“ presuda u redovnom, ali i ožalbenom postupku imali su, čini se, za cilj da se ne ponovi greška iz Haga, gde se višegodišnja suđenja završavaju na sumnjiv način, te da se napravi nekakva „izlazna strategija“.

Kako u slučaju haškog, tako i u „iračkom procesu“, koji se vode pod pokroviteljstvom SAD, a pre svega zarad njihovih globalnih i regionalnih interesa, može se reći da su se zapetljali u sopstvenoj mreži. Oni jesu uspeli da se nametnu kao „globalne gazde“ koje mogu svakome da sude pod fasadom borbe protiv „zločina i genocida“. Međutim, na kraju su iz svega izašle uveliko okrnjenog ugleda i autoriteta.

Suđenje Sadamu Huseinu i njegova TV egzekucija zahtevaju da se mnoge međunarodne organizacije, a posebno Savet za ljudska prava UN ili nevladine organizacije kao što su Amnesti internešenal ili Helsinki voč, moraju zapitati kakvo je stanje ljudskih prava i primena međunarodnih propisa iz ove oblasti. One su i te kako pozvane da ne samo kažu šta misle, nego i da preduzmu odgovarajuće akcije koje im stoje na raspolaganju kako bi se unapredilo poštovanje ovih prava. Praksa je pokazala da upravo velike sile najviše krše ljudska prava, iako pokušavaju da se u svojim akcijama prema drugim, malim zemljama izgovaraju potrebom njihove zaštite.

Primera ima mnogo. Dovoljno je navesti brojne zloupotrebe koje su se dešavale, a događaju se i dalje, na prostorima Kosova i Metohije, bombardovanje SRJ u ime „zaštite ljudskih prava na KiM“ itd. Posebno su eklatantni primeri kršenja bazičnih ljudskih prava u procesima u Haškom tribunalu. Primeri suđenja Slobodanu Miloševiću, držanje u pritvoru četiri godine Vojislava Šešelja i slično pružaju ogroman materijal za reakcije svih koji se bave ljudskim pravima. No, kako to nije baš „politički korektno“, mnoge svetske i domaće NVO ne oglašavaju se povodom ovih slučajeva, čime smanjuju autoritet nezavisnih i objektivnih kritičara svih onih koji krše ljudska prava.

Čini se da bi stabilizovalo međunarodni poredak i pojačalo napor u pravcu zaštite ljudskih prava ako bi došlo do uspostavljanja novog „balansa snaga“, gde bi novu i jaču ulogu, pored dominantne Amerike, igrale Evropska unija, Rusija i Kina. Dešavanja poslednjih godina kao da daju nadu ovakvim očekivanjima. Naravno, postavlja se pitanje koliko bi jača uloga ovih „novih“ igrača doprinela stabilizaciji međunarodne situacije, smanjenju sukoba u svetu i jačoj primeni međunarodnog prava.

Ima se utisak da će taj novi „balans snaga“ imati prvi „ozbiljan test“ upravo na primeru Kosova i Metohije. Davanje nezavisnosti KiM, što bi bilo drastično kršenje međunarodnog prava, Povelje UN i Rezolucije 1244, može imati negativne posledice na opšte stanje međunarodnih odnosa, ali i stvoriti uslove za konflikte, i to oružane, ne samo na Balkanu već i šire. Ostaje da se vidi koja će opcija u tom „balansu snaga“ pobediti: opcija unapređenja međunarodnih odnosa, stabilizacije mira i međunarodne bezbednosti ili opcija otvaranja novih frontova konfrontacije, koja, u današnjim uslovima koji postoje u međunarodnim odnosima, otvara vrata nestabilnosti i oružanim sukobima na regionalnom nivou. Dešavanja u Iraku, egzekucija Sadama Huseina, kao i raspoloženje ključnih faktora oko rešavanja statusa Kosova ne daju nam, nažalost, preveliku nadu da čovečanstvo u XXI veku možemo nazvati „zrelijim“ od onog u XX veku.

 

 

 
 
Copyright by NSPM