Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

POLEMIKE

Polemika povodom redovnog broja NSPM - Desna Srbija / Prenosimo Republiku

   

 

Nebojša Popov

Desnica u Srbiji danas - plišani totalitarizam

Totalitarne ideje mogu i te kako da nadžive pad totalitarnih režima, njihova iskušenja će se javljati kad god se učini nemogućim da se politička, društvena ili ekonomska beda ublaži na način dostojan čoveka.
Hana Arent

Otkako su s Francuskom revolucijom ušli u javni opticaj, pojave i pojmovi "levice", "desnice" i "centra" privlače pažnju istraživača kao moćni istorijski akteri modernog doba. Reč je o relacionim pojavama i pojmovima, pa se nijedan od njih ne može razumeti bez odnosa s drugima, a ti odnosi su složeni i promenljivi u različitim istorijskim uslovima.
Ovo razmatranje posvećeno je diskursu o desnici u današnjoj Srbiji i o njenim težnjama da uspostavi trajniji poredak, što je najsistematičnije izloženo u tematu "Desna Srbija" časopisa Nova srpska politička misao (vol. XI, no. 1-4, b. g. i.).

(Ne)poželjna stvarnost

U redakcijskom uvodniku pomenutom tematu naglašen je polemički odnos prema levici, odnosno, kako se ovde veli, "levim intelektualnim krugovima" kojima je pripisano u zaslugu to što "desnu ideju u današnjoj Srbiji... bije rđav glas - da je nasilna, autoritarna, nazadnjačka, antizapadna, tradicionalistička i verski zatucana" (str. 5). I autor prvog priloga Miša Đurković, naučni saradnik Instituta za evropske studije, u prvoj rečenici priziva "komunistički duh" koji je, tvrdi on, "i dalje izuzetno snažan" i kao takav tvori sliku o "bauku desnice i konzervativizma" (str. 9-19). U stavu prema desnici kao bauku prednjače, veli Đurković, listovi Danas, Vreme i Republika, mada za ovako nešto ne predočava bilo kakvu argumentaciju. Umesto analize desnice i levice kao realnih pojava, i stvarnih odnosa među njima, licitira se ko je zaista "bauk", pa ispada da to nije desnica nego levica koja kleveće desnicu. Kao što je u nekada dominirajućem ideološkom diskursu levice desnica, blago rečeno, bila nepoželjna stvarnost, sada je ona poželjna, a levica nepoželjna. Satanizovano i sakralizovano menjaju mesta.

S desnice se u ovom tematu uklanja "rđav glas" tako što se današnja desnica u Srbiji smešta u kontekst evropskog konzervativizma i desnice, i to ne u razdobljima kriza i revolucija, nego u uslovima stabilne strukture društva i razvijenog parlamentarnog sistema. Ništa ne mari što se konzervativne ideologije i formacije, pa i desničarske, veoma međusobno razlikuju, baš kao što se i današnja Srbija izdvaja po razorenoj strukturi društva i odsustvu državnog okvira vlasti, a da i ne govorimo o razvijenom parlamentarizmu. U analitičkoj ravni, gde bi se očekivalo da autor pojmovno i pojavno odredi srpsku desnicu, on to ne čini nego samo konstatuje: "Iza nas su godine ratova, lomova i sukoba kada se po definiciji nameću radikalna shvatanja i ekstremne opcije". I, umesto razmatranja konkretnih shvatanja i opcija, sledi, opet, paušalni napad na levicu i nevladine organizacije koje su profitirale od "tzv. srpskog fašizma", i time što nameću "suludu podelu na 'građansko' i 'nacionalno'".

Ovaj tekst, označen kao "originalan naučni rad", nema elementarna svojstva analitičkog i kritičkog razmatranja jedne složene pojave nastale u godinama "ratova, lomova i sukoba", kada su se konkretno profilisali izvesni oblici konzervativizma i desnice učešćem u konkretnim dešavanjima krcatim nasiljem, zločinima i pljačkaškim poduhvatima, čime se razara struktura društva i politički poredak države, gde ne može biti ni reči o stabilnosti i ravnoteži unutar društva i države.

I drugi prilog saradnika Filozofskog fakulteta u Beogradu Jova Bakića, "Fašizam u Jugoslaviji 1918-1941" (str. 21-42), označen takođe kao "originalni naučni rad", bavi se provizornim prikazom konzervativizma i desnice kroz duže razdoblje i ne pomaže razumevanju današnje "desne Srbije". Isto se može reći i za članke Nenada Petrovića, "Grad - Evropa - demokratija: tri jahača apokalipse" (str. 45-65), Milana Ristanovića, "Izopačeni grad u ideologiji srpskih kolaboracionista 1941-1945" (str. 67-78), i Miloša Kneževića, "Levo i desno u srpskom političkom polju" (str. 81-103).

Tek u člancima koji slede nalazimo izvesne konture današnje političke scene Srbije, pa i desnice na njoj. U novom prilogu Jova Bakića, "Političke stranke umerene i krajnje desnice u Srbiji" (str. 105-121), sam autor ovako rezimira svoj članak: "Autor je podelio stranke srbijanske desnice u tri grupe: klasične i moderne konzervativce, tj. neoliberale, liberale, te desne ekstremiste. Prvi su okupljeni u Demokratskoj stranci Srbije, predvođenoj Vojislavom Koštunicom, Srpskom pokretu obnove, predvođenom Vukom Draškovićem, Novom Srbijom, na čijem je čelu Velimir Ilić, te Pokretom Snaga Srbije, predvođenim Bogoljubom Karićem, u okviru klasičnih konzervativaca, te strankom G 17 plus kao strankom modernih konzervativaca ili neoliberala, predvođenih Miroljubom Labusom. Liberali su okupljeni u Demokratskoj stranci, na čijem je čelu Boris Tadić. Klasični konzervativci odani su tradicionalnim vrednostima i posebno insistiraju na ulozi Srpske pravoslavne crkve u srpskom društvu. Osim toga, oni su beskompromisno antikomunistički i antijugoslovenski usmereni. Neoliberali, pak, insistiraju na ulozi privrede, a naročito ističu značaj tehnokrata u politici. Iako međusobno vrlo različiti, srpski konzervativci i liberali su jasno proevropske stranke. Međutim, srpski krajnji desničari, Srpska radikalna stranka, usmereni su antievropski. Srpski radikali podržavaju krajnji nacionalizam, sarađuju s drugim ekstremno desničarskim strankama u Evropi i usled ozbiljnih privrednih i društvenih problema Srbije, Srpska radikalna stranka mogla bi ugroziti krhku demokratiju u Srbiji".

Političku scenu Srbije, prema ovom autoru, čine razne varijante konzervativizma i desnice. O nekom centru nema ni reči, a o levici ne može biti govora, jer "u Srbiji zapravo ne postoji moderna levica", a da li ona u bilo kom obliku postoji, nema ni pomena, pa se ne može ni znati ima li je uopšte i kako bismo je definisali. Ostaje otvorenim i pitanje kakva je to, makar i krhka demokratija, ukoliko je ona sazdana samo od raznih varijanti konzervativizma i desnice (i ekstremne)?

Nešto potpuniji opis političke i kulturne scene današnje Srbije nalazimo u novom prilogu Miše Đurkovića, "Traganje, paradoksi, mogućnosti: desnica u Srbiji 1990-2003" (str. 123-148). Svoj rad ovako sažima sam autor: "Osnovni kriterijumi da bi neka politička snaga u današnjoj Srbiji bila svrstana u desnicu jesu: antikomunizam, prihvatanje građanske nacionalne tradicije, pozitivan stav prema veri i crkvi i zalaganje za privatnu svojinu i tržište. U ozbiljne desne stranke na osnovu ovih merila, možemo svrstati SPO, SRS i DSS, a uslovno i G 17. Od manjih pokreta tu spadaju Obraz, Dveri, Justin Filozof. Tu je i grupa desnih intelektualaca: od Matije Bećkovića, Dušana Kovačevića, Mihaila Đurića, do Dragoša Kalajića ili Dragoslava Bokana. Iako su birači na izborima 2003. većinom glasali za umerenu desnicu, naša preovlađujuća javnost je i dalje ili radikalno levičarska ili radikalno desna. Otuda je neophodno da se u Srbiji pristupi stvaranju čitavog sklopa umereno desnih institucija i da se prevodom dela umerene, građanske desnice, postepeno uskladi umereno desna orijentacija naroda sa umerenom desnom mišlju njegove inteligencije".

Bez sistematične analize relevantne istorijske građe mogući su i apsurdni zaključci o dominaciji i levice i desnice. Đurković dalje pretura podjednako proizvoljno i po biografijama izvesnih ličnosti; najprivlačniji su mu oni koje on vidi kao levičare i ultralevičare ili "šezdesetosmaše" u medijima, nevladinim organizacijama i strankama, a ide i dotle da u nekim osobama nalazi i "određenu vrstu ličnog ludila". Ni u ovom članku nema govora o odnosu desnice prema sili, nasilju, zločinima i pljački koji su urnisali i društvo i državu, a tobože bi bili činioci ravnoteže i stabilnosti. Istovremeno, on one autore koji se analitički bave tim konkretnim pojavama oholo kvalifikuje kao "provincijalistički, izolovani tretman problema"; za ilustraciju ovakve ocene uzima zbornik Srpska strana rata , koji je izdala "Republika". Glavni greh u odnosu prema desnici jeste, naglašava Đurković, to što se "nikada ne pokušava da se analiza desnice stavi u odgovarajući evropski i globalni kontekst".

Đurković nešto dalje ističe da je Evropa "bogati kolorit mnoštva najrazličitijih ideja i opcija, tlo na kome su proizvedeni i fašizam i nacizam, i kolonijalizam i imperijalizam i rasizam". Zaista, taj "bogati kolorit" obuhvata i mnoge ideje i formacije koje on i ne pominje, ali ono što je bitno jeste da mu na um i ne pada da savremena Evropa, naročito posle iskustva fašizma, nacizma i staljinizma, ima jasan kritički odnos prema tim ideologijama i na njima zasnovanim totalitarnim sistemima, dok Srbija sa svojim sadašnjim "koloritom" nikako da se analitički i kritički suoči, i time uključi u savremena evropska kretanja.

Za temeljita istraživanja, kakva tek predstoje, posebno je važna jedna pojava koju zapaža i Đurković, a to je širenje i jačanje desnice posle 2000. godine. Evo šta on o tome kaže: "Razlozi njihovog umnožavanja i jačeg prisustva u medijima posle 2000. mnogobrojni su. Nalaze se pre svega u prirodi tadašnje vlasti i ogromnom dijapazonu problema koji stoji pred srpskim društvom. Najpre, posle petog oktobra kao oficijelna ideologija u kulturi, obrazovanju i medijima neprestano se nametala ideologija denacifikacije, suočavanja s prošlošću i odricanja od svega što ima veze sa srpskom nacijom, tradicijom... Takve radikalno leve opcije izazvale su po pravilu radikalno desne odgovore, pa je ogromna većina novonastalih organizacija formirana na takvoj osnovi. Tome nesumnjivo doprinose i ogroman resantiman u srpskom narodu zbog nekoliko izgubljenih ratova, smanjenje teritorije i okupacija Kosmeta, bombardovanje države, zbog Haškog tribunala, kao i ogromno nezadovoljstvo ekonomskom i socijalnom situacijom u zemlji". Umesto podrobnije analize sadašnje desnice, Đurković se posvećuje viziji narednih njenih zadataka - "Postoji čitav niz zadataka koje danas samo desnica, po prirodi svoje suštine, može da uradi: stvaranje čvrstog i stabilnog političkog poretka, stvaranje realnog, na tradiciji i potrebama zasnovanog ustavno-pravnog okvira, stvaranje osnova za društveni konsenzus i prevođenje ideoloških rasprava s nivoa nezavršenog građanskog rata na nivo artikulisane političke rasprave, određivanje jasnih i realno dostižnih društvenih prioriteta i usmeravanje energije u tom pravcu i, konačno, pronalaženje mere između čuvanja dosadašnjih nacionalnih odlika i evolutivnog preuzimanja evropskih i globalnih vrednosti".

Ako nas ovaj tematski broj časopisa NSPM nije približio objektivnoj spoznaji fenomena desnice, a još manje realnih odnosa između desnice, levice i centra, on barem pridonosi daljem istraživanju objavljivanjem nove građe. Tu je, najpre, portret Dragoša Kalajića za kojeg se veli da je "u potpunosti 'ideološki Evropejac' postmoderne desnice i najverniji reprezent njenih stavova na ovim prostorima" (str. 151). (Inače, u istom broju već citirani Đurković o Kalajiću piše: "Radi se o jednom od onih ljudi koji nas najčešće navedu da se zapitamo o vezama samozvanih intelektualaca i tajne policije" (141).) Sledi potom jedan tekst bez uobičajene klasifikacije i bez oznake poziva autora Dragoslava Bokana koji pledira za "istinsku obnovu naše posustale kulture, naše raspale države, naše ponižene nacije, našeg izmučenog naroda" (187). Dabome, nema ni pomena o iskustvu ovoga autora kao komandanta jedne od paravojnih formacija koja je žarila i palila po Bosni. Bez naznaka o karakteru teksta i pozivu autora objavljen je i prilog Momčila Selića koji se prvih godina ovdašnjih ratova proslavio etiketom Beograda kao "kotilišta kopiladi" (rasno i nacionalno mešovitog poroda) a sada na desetak strana (193-200) sažeto i poletno, s naglašenim estetskim ambicijama, izlaže postulate srpskog rasizma, odvajkada čistog i snažnog soja, viteškog i plemićskog bedema protiv vaskolike dekadencije, gde "i rat može biti zabava, ali plemićka" (197).

Iz sažetog prikaza ovog tematskog broja časopisa izvesno je da su saznanja o današnjoj desnici u Srbiji više nego skromna. Ponekad izgleda da je i sama tema promašena, da su glavni predmet opservacije kritičari desnice, naročito levica, i to bez ikakve validne argumentacije. Levica ovde izgleda više kao utvara a ne realna pojava. O centru kao delu ideološkog i političkog spektra nema ni govora. Ozbiljniji rezultati nisu se mogli ni postići jer su izostale elementarne teorijske i metodološke osnove za ozbiljna istraživanja. Naime, bitni elementi pojma desnice, u prvom redu oslanjanje na silu, ostaju van polja posmatranja, a nema ni govora o njenom praktičnom delovanju minulih godina. Čitaocu ovih tekstova pre se nameće utisak teatra apsurda negoli doživljaj suočavanja s nalazima racionalne analize, da nauku i ne pominjemo, iako su autori uglavnom zaposleni u naučnim ustanovama.

Istinski dramski zaplet je, pak, u konkretnim dešavanjima u našoj novijoj istoriji, gde su sila i nasilje bili glavni činioci razaranja društva i države, masovnih zločina i pljačke, pa je, stoga, kritičko suočavanje s tim dešavanjima uslov kritičkog savladavanja kobnih strana prošlosti i zasnivanja realnog puta ka budućnost. Bez toga nema ni govora o preoblikovanju društva i države, neophodnog nakon silnih razaranja. Između ostalog, ako izostane kritička autorefleksija, onda do beskraja mogu trajati natezanja s međunarodnom zajednicom i Haškim tribunalom, kao da su jedino oni zainteresovani za rasvetljavanje i sankcionisanje zločina.
Utisak o polemičkoj usmerenosti ovog temata pojačan je tekstom glavnog urednika i saradnika pomenutog časopisa, Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića, inače profesora Filozofskog fakulteta, plasiranog letos preko interneta a pod naslovom "NVO perjanice protiv NSPM ". U ovom tekstu konstruisan je čitav front protivnika NSPM koji čine radio-emisija "Peščanik" i listovi Republika , Helsinška povelja i Zemlja . Uopštavajući pojedine neodmerene iskaze o dešavanjima u Srbiji (recimo novinara Petra Lukovića), oni konstruišu nekakvu zajedničku platformu kritičara desnice. Vukadinović i Antonić, ponašajući se kao da "imperija uzvraća udarac", tvrde da se "među samozvanim 'evroreformatorima' i 'modernizatorima' može naći podjednako, a povremeno čak i više autoritarnih tendencija nego kod samih radikala". Oni ističu: "Nama su sve stranke jednake" - ali ne samo da su neke "jednakije", nego umesto opservacije osvedočenog nasilja i zločina konkretnih formacija nacionalističke desnice upiru prstom u eventualno nasilje kojem bi mogli da pribegnu kritičari nacionalizma, o kojima pišu kao o "poslenicima 'denacifikacije' i 'dekontaminacije'" koji bi da "lustriraju" i "katarzišu" Srbiju. A na kraju teksta apodiktički zaključuju: "Srbiji je dosta 'modernizatora' za koje put ka modernizaciji vodi preko streljačkih vodova i bodljikave žice. Srbija ne sme biti ničiji privatni feud i eksperimentalni logor".

Pomenuti autori, inače česti gosti medija kao "nezavisni analitičari" tekućih događanja, još se i vajkaju zbog navodno inferiorne finansijske situacije u kojoj se njihov časopis nalazi, tvrdeći da je odnos NSPM i njihovih kritičara, kada je o novcu reč, "otprilike jednak srazmeri vojnih i materijalnih kapaciteta Srbije i zemalja NATO-a u ratu 1999. godine". Inače, kako se može videti iz napomene uz citirani tematski broj NSPM , finansijski ga pomažu dva ministarstva (nauke i kulture), Skupština grada Beograda, državni Zavod za izdavanje udžbenika, dve bogate i moćne firme ("Telekom" i "Dunav osiguranje") i dr., pa sad, gde je tu "nepravda", kako klikće legendarni Kalimero.

Kako god cenili validnost stavova autora ovde razmatranog temata, desnica u Srbiji nema veze s nasiljem, zločinima i pljačkom, s nje valja ukloniti "rđav glas" kojem ju je izvrgla neka vampirska levica; naprotiv, desnica je normalna pojava u evropskoj istoriji, prikladna je srpskoj tradiciji i, štaviše, ona je ne samo pozitivna stvarnost već ima i spasilačku misiju u trasiranju budućnosti Srbije.
Zapitajmo se, pak, da li je opisana desnica jedini trend u Srbiji?

Pravci i načini promena

Pre nego što se suočimo s različitim pravcima promena u Srbiji, bez ambicije da ovde sistematski istražimo čitav spektar ideologija i politika (o tome je u Republici proteklih godina objavljeno obilje tekstova), zadržimo se na izvesnim bitnim uvidima Hane Arent u izvore totalitarizma. Dabome, ovde nije reč o analogijama s klasičnim oblicima totalitarizma, sada već bivšim, niti o njihovim realnim ostacima, već o trajnijim izvorima totalitarnih ideologija.

Teorijski oslonac za razumevanje totalitarnih težnji sadašnje vlasti u Srbiji i njenih ideoloških aparata, uključiv i akademske kadrove, možemo naći u bitnim uvidima Hane Arent o "banalnom zlu". Ono počiva u dubinskim slojevima antropologije i realne istorije, a sila vlasti ih koristi i reprodukuje. Reč je o ubeđenju o postojanju "suvišnih ljudi". Takvo ubeđenje oslanja se na "osećanje suvišnosti, tipično za čoveka mase, već vekovima izraženo u preziru prema ljudskom životu" (Hana Arent, Izvori totalitarizma , Feministička izdavačka kuća, Beograd 1998, str. 319). Pored neverice u bilo kakav trajniji smisao vlastitog života, osim nekakvog preživljavanja, to osećanje suvišnosti prati i apatija, čak netrpeljivost prema javnom životu kao prostoru stvaranja političke zajednice slobodnih ljudi (320-321). Zaokupljen pukim preživljavanjem, i to s valjanim razlozima u uslovima despotske vlasti, "čovek mase" je nezainteresovan za svakodnevne probleme, ali je prijemčiv za "velike ideje" koje mu nude spas. U tome vrhuni ideologija i praksa totalitarizma, nacističkog i staljinističkog. Tu izgleda da je "sve moguće i da ništa nije istinito". S osećanjem "čoveka mase" povezana je volja za moć pripadnika elite vlasti koji su "zavedeni svojom uobraženošću, svojim oholim ubeđenjem da je sve moguće, da je sve što postoji samo privremena prepreka koju će nadmoćna organizacija sigurno uništiti", te "čak i najluđa politika ima izglede da uspe ako se dobro organizuje. A tu oholost prati lojalnost onih koji manje slepo veruju Vođi već su više "uvereni da svako ko raspolaže superiornim metodama totalitarne organizacije i instrumentima nasilja može da postane nepogrešiv" (395). Ovde nije reč o organizaciji vidljive države već o paralelnim strukturama. "Što je aparat vlasti vidljiviji", kaže Hana Arent, "to manje moći ima; što se manje zna o nekoj instituciji, to će se konačno ispostaviti da je ona moćnija - i to je jedino pravilo u koje svako u totalitarnoj državi može da se pouzda". Naime, zaključuje Arent, "prava moć, prava vlast počiva tamo gde počinje i tajnovitost" (411). U lavirintima te arcana imperii množe se razni "centri moći" koji konvergiraju u dominaciji nad masom, a iznutra su i te kako antagonizovani u borbi za sam vrh nestalne hijerarhije vlasti, sve do uzajamnog istrebljenja.

U ovdašnjim zbivanjima, pored izvesnih razlika u odlikama totalitarizma, može se zapaziti i nešto čega nije bilo u totalitarnim sistemima, a to je snažan pokret koji je godinama rastao u borbi za demokratske promene. Takav pokret je i doveo do izborne pobede opozicije 24. septembra i masovnih demonstracija 5. oktobra 2000. godine. I umesto da se taj trend promena etablira ustavnom konstitucijom vlasti, što je opozicija bila obećala i time privukla masovne pristalice, sama opozicija se raspala kroz sukobe oko ustavom neograničene vlasti, gde je najžešća borba bila oko raspolaganja aparatima sile, u kojoj su svakako i sami aparati sile imali važnu ulogu, mada je ona ostala u predelima tajnovitosti i tame. Ta borba je okončana ubistvom premijera Đinđića, 12. marta 2003. godine, koje ni posle tri godine nije sudski rasvetljeno i sankcionisano, kao i pobedom drugog pola opozicije, okupljenog oko Koštunice koji je zauzeo mesto premijera. Ovenčan pobedom nad Miloševićem, Koštunica je bio bliži aparatima sile, pa je i njegova stranka, mala i skromnog uticaja pre 2000. godine, postajala moćnijom, ali i dalje bez dovoljno moći da sama vlada potražila je i našla oslonac za postizanje svojih ambicija ne samo u aparatima sile starog režima već i u "reanimiranim" vladajućim strankama toga režima. Zajedničko im je nastojanje da se trajno ukorene na desničarskoj interpretaciji nacije. Izvan tog konglomerata nalaze se, kako vele propagandisti vladajućeg bloka, "anacionalni i antinacionalni elementi", "apatridi, ljudi bez korena i temelja", "beznačajni krugovi". Kao što su mnogi pripadnici drugih nacija bili "suvišni ljudi" u zamašnom "etničkom čišćenju" tokom ratova, tako su sada "suvišni" svi koji nisu lojalni novoj vlasti. Za njih su suvišni i oni koji se iseljavaju iz zemlje, i oni koji u njoj ostaju bez posla i neophodnih prihoda za normalan život. Suvišni su i sami članovi vladajućih partija, i poslanici, njima ostaje samo da slede svoje vođe. I ovde je primetna simbioza vladajućeg pogleda na "suvišne ljude" i podaničkog doživljaja vlastite suvišnosti, odakle izviru apatija, ravnodušnost, rastuća apstinencija na izborima, kao i povremeno izvikivanje novih vođa i prizivanje novoga nasilja.

Jedan od novijih primera nasilja desio se u noći 29/30. septembra, kada je proglašeno da je usvojen novi ustav Srbije. Iznenada i u potaji sročen tekst je podeljen poslanicima na dan usvajanja, bez bilo kakvih debata u strankama, skupštini i javnosti. Zaobiđena je javna debata koja bi vodila ka bazičnom konsenzusu o zaštiti prava na život, svojine, smislenog života od vlastitog rada i slobodne komunikacije sa susedima i čitavim svetom, što i jesu civilizacijski temelji modernog društva i države. Nekakav tekst je upućen na referendum, ni kao nacrt ili predlog, i to hazarderski, bez propozicija o primeni ustava ili alternative ako referendum ne uspe (u tom slučaju mogli bi da se raspišu izbori za ustavotvornu skupštinu, što bi bio znak stvarnog diskontinuiteta s prošlošću). Oglašeno je da referendum mora da uspe, i u to su upregnute sve sile vlasti i njenih ideoloških i propagandnih aparata. Kao glavni adut u ovom kockarskom poduhvatu izvučeno je, kao "iz rukava", Kosovo koje je u tekstu preambule ustava proglašeno kao večiti deo teritorije Srbije. Ništa van toga nije važno, ni katastrofalna instrumentalizacija Kosova u ideologiji i politici Miloševićevog režima.
Nova, "prkosna" zloupotreba kosovskog mita već je naišla na duhoviti komentar u listu Beton koji izlazi kao podlistak dnevnika Danas (Beograd, 17. oktobar 2006). U rubrici "Vreme smrti i razonode", među objavljenim "ustavnim epigramima", jedan glasi:

Novi ustav sada je pred vama,
Ceo ustav zbog jednoga člana,
Člana koji srpskom uhu prija:
U-ta-ta! Kosovo je Srbija!

Šalu na stranu, ona je inače mrska totalitarizmu, izvesno je da bez bazičnog konsenzusa, o kojem je ranije bilo reči, nije ni za očekivati da tekst bilo kojeg zakona, pa ni ustava, može da "zaživi", kako se govorilo u nekadašnjoj partijskoj državi. Može biti samo govora o fasadi koja skriva realnost. U toj realnosti bi trebalo da žive tobože ravnopravno počinioci zločina i pljačke i njihove žrtve. Takva realnost bi, zaodenuta ustavnim ruhom, dala legalitet i legitimitet i najgorim stranama ovdašnjih zbivanja. U toj realnosti, na jednoj strani nalazi se nova pluralistička partijska država, utemeljena na pluralizmu partijske svojine na najvrednijim nacionalnim resursima, iz koje izrasta staleška struktura društva (nalik feudalizmu) i korporativistička organizacija vlasti, a na drugoj strani su moderni preduzetnici, akteri autentičnog pluralizma i parlamentarizma, koji su minulih godina težili demokratskim promenama i donošenju novog ustava koji bi počivao na bazičnom konsenzusu. Dominacija onih prvih počiva na efikasnom organizovanju i pragmatičnom umrežavanju, dok su ovi drugi slabije organizovani, čak izloženi stalnom dezorganizovanju (spoljašnjem i unutarnjem). Istovremeno, oni prvi grčevito brane osvojene pozicije, dok aspiracije ovih drugih nisu ni dovoljno vidljive niti snažne da bi proizvele poželjne promene. Umesto elementarne solidarnosti, među ovim potonjim buja isključivost, antagonizam, cepkanje i sudaranje koje se graniči s mahnitim samoistrebljenjem.

Ipak, teško da bi mogla biti sva istina da su oni koji su nekako preživeli zločine i pljačku baš zadovoljni pukim preživljavanjem, da su baš pomireni s tretmanom "suvišnih ljudi", i da nemaju ambicija za pun i smislen životom. Doduše, spram stravičnih prizora klasičnih oblika totalitarizma, kao i vrtloga totalitarizma malih nacija u minulim populističkim revolucijama i ratovima, ovi postratni totalitarni trendovi izgledaju nekako "plišano", lakše za podneti. U to nas sistematski uveravaju brojni propagandisti "umerene desnice", kao prihvatljive dominantne realnosti i neumitne budućnosti. Kao što su zaobilazili nasilnost desnice u minulim godinama, tako sada primaju zdravo za gotovo da se ona promenila, umerila, preodenula, usvojila nove manire. Ništa ne mari ni koliko su ruke krvave iza navučenih činovničkih dolaktica ili belih rukavica. Slikovito je, primerice, da se četnički vojvoda vajka kako na ratištu nije izbivao van kancelarije, a zna se da se čin vojvode dobija samo za ratničke zasluge; ovo neodoljivo podseća na prenemaganje nacističkog zločinca Ajhmana kako je on samo organizovao kretanje vozova, ne zanimajući se odakle i kuda oni prevoze mase "suvišnih ljudi".

Reč je o različitim i pravcima i načinima promena koji su se minulih godina jasno ocrtvali u inače složenim i dinamičnim zbivanjima u Srbiji. Neki od njih su bili više, a neki manje artikulisani. U pojedinim trenucima dominirao je "negativni konsenzus", o tome protiv čega se vodi borba (recimo, protiv Miloševićevog režima), da bi u drugim trenucima bila započinjana i javna debata o "pozitivnom konsenzusu". I na ulogu sile u promenama se različito gledalo u različitim trenucima. Postoji i izvestan kontinuitet u oslanjanju na silu, ali i na politička sredstva promena. Primetna su i izvesna razočaranja neuspesima demokratskih promena, i prizivanje "svetlih trenutaka" iz minulih kretanja. Ali, bez snažnije artikulacije vizije ciljeva i sredstava poželjnih promena takvih promena ne može ni biti. U sadašnjim okolnostima nije sasvim izvesno šta sve konkretno sledi iz nametnutog referenduma, i u kakve promene on vodi. Još manje je izvesno šta se sve dešava među sve brojnijim apstinentima iz političkog života sadašnje Srbije.

U ovom razmatranju ostalo je po strani delovanje međunarodne zajednice, koja raspolaže i instrumentima sile, a i administrativno-pedagoškim inženjeringom s kojim već godinama učestvuje u ovdašnjim zbivanjima, s promenljivim rezultatima. Ma koliko spoljni uticaji, i pritisci, bili nezaobilazni, oni nisu jedini činioci zbivanja, oni unutarnji su važni i kada nisu presudni. I, kao što ni zbivanja u Srbiji nisu jednoznačna, tako su i kretanja u bližem okruženju raznolika, i demokratska i antidemokratska, spektar je mnogo širi i složeniji od uobičajene podele na levicu, desnicu i centar. O svemu tome ne znamo dovoljno.

Od naročite je važnosti, mada je i to ostalo van ovog razmatranja, ono što se zbiva u srpskoj kulturi, u kojoj ne postoji ni apsolutni vrednosni vakuum, niti samo jedan dominantan trend, pa ni samo onaj desni, ekstremni ili umereni. Za rasplet sadašnje drame svakako je neophodno temeljito ispitati stare i nove impulse kritičkog i kreativnog mišljenja u pronalaženju realne vizije dostojanstvenog izlaza iz bede, kakav pominje Hana Arent u stavu koji je uzet za moto ovoga članka.

 

 

 
 
Copyright by NSPM