Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Zoran Ćirjaković, Slobodan Reljić

Rešenje za Kosovo se ne odlaže

Radićemo zajedno sa Rusijom... I radićemo unutar sistema UN da nađemo rešenje. Ali, planirajte da će, što se tiče američke politike, ovo pitanje biti zaključeno početkom 2007. godine

Od američkog ambasadora Srbi ne očekuju prigodne praznične poruke ni pred Božić. O dobrim rešenjima ključnih problema koji nas očekuju u 2007. godini njegova zemlja, poznato je, misli nešto drugačije nego većina naših građana i političara. Ali odnosi SAD i Srbije imaju širinu i dubinu i o njima se ne može govoriti tako pojednostavljeno. Zato je prvo pitanje koje smo postavili Majklu Poltu bilo: Da li je on zadovoljan ukupnim odnosima dve zemlje.

- Mislim da je u karakteru Amerikanaca da nikada nisu sasvim zadovoljni. Celog života se pitamo šta smo mogli da uradimo drugačije, koliko smo mogli više. Dakle, u tom vrlo pozitivnom smislu, reći ću da nisam potpuno zadovoljan. Ali, želim da bude sasvim jasno šta tačno mislim kada to kažem. Odnosi između naše dve zemlje su pozitivni i konstruktivni. Dobri su, ali bi mogli da budu mnogo bliži i mislim da smo zajedno napravili prilično veliki napredak prethodnih šest godina.

Postoje snage u Srbiji koje tvrde da efekti promena od 5. oktobra do danas nisu postojani, da je moguć povratak na staro. A i veruje se da te snage imaju značajan uticaj u raznim važnim krugovima u SAD. Da li se vi bojite da je moguć povratak na situaciju pre obaranja Miloševićevog režima?

- Ne provodim besane noći zbog te mogućnosti, ali ni u jednom ljudskom poduhvatu ili društvu ne možete nikada reći – gotovo je. Da li je moguće poništiti efekte promena u Srbiji? U ovom trenutku, naročito ako uzmemo u obzir neke od događaja poslednjih nedelja – Partnerstvo za mir, otvaranje kancelarije NATO-a za vezu, ekonomski napredak koji ste ostvarili u razvoju privatne inicijative i privatizacije, stranih investicija, takođe ako pogledate reforme, ne samo u ekonomiji već i u sektoru bezbednosti – počinjemo verovati da je dostignuta kritična tačka posle koje bi bilo teško zamisliti okretanje unazad, bar u kratkoročnom ili srednjoročnom periodu. Ali, nikad ne možemo samo sedeti na lovorikama. U svakoj demokratiji se mora stalno raditi na sistemu, ne samo da bismo ga popravljali, već da bismo ga održavali.

Kada kažete da ne provodite besane noći, to sugeriše da ste možda ipak zabrinuti zbog snage političkih partija u Srbiji koje su manje ili više otvoreno preuzele neke od najgorih aspekata Miloševićeve politike?

- Zainteresovan sam za budućnost stanovnika ove zemlje... Mene brine što postoje faktori u zemlji koji žele drugačiju Srbiju od one koju većina građana želi. Ne brine me toliko da li će to uticati na SAD, već da većina u ovoj zemlji možda neće učiniti ono što je potrebno kako bi se njen glas čuo kada za to dođe vreme. Oktobra 2000. godina većina je ustala i rekla „dosta”. Posle ubistva premijera Đinđića, posle te tragedije, većina je reagovala izražavajući bes. Ali, od tada je došlo do određenog razočarenja, svojevrsne rezignacije, do opadanja interesovanja za demokratski proces. I to me brine. Da će ljudi reći – baš me briga.

Čini se da postoji prostor za veću ekonomsku saradnju i naročito za veće investicije američkih kompanija. Da li Srbija nije interesantna američkim investitorima ili se oni plaše da Srbija još nije dovoljno stabilna?

- SAD, odnosno američki privatni sektor, najveći je strani investitor u Srbiji. Ovde ne mislim na američku vladu, koja je takođe pomogla u raznim oblastima... Američke kompanije su bile vrlo uspešne u investicijama. Ali, toga je moglo da bude mnogo više. Uzrok vidim u obe stvari koje ste pomenuli. Konkurencija u svetu je izuzetno jaka. Ako želite investicije, morate da se borite za njih. Strani investitor želi da zna kolika je zarada, koliko je veliki rizik ulaska. To je prvo i najvažnije pitanje.

Onda dolazi političko pitanje. Koliki je politički rizik? I sigurno je da u zemlji u kojoj završno poglavlje njene egzistencije, ili njene budućnosti, pa čak i prošlosti, nije još napisano, postoji neizvesnost. To odmaže. Naročito zato što niste sami. Niko se tamo ne pita da li da investiram u Srbiju ili ne, već da li da investiram u Srbiju ili neku od sto drugih lokacija. I moram reći, sa mnogo prijateljstva prema ovoj zemlji, mnoge prilike su propuštene.

Suočavanje sa terorizmom je poslednjih godina obojilo skoro svaki aspekt političkog života u SAD? Da li ste zadovoljni ulogom Srbije u globalnom ratu protiv terora?

- Kratak odgovor bi bio – da. Mi smo vrlo zadovoljni privrženošću vaše vlade globalnom ratu protiv terorizma i spremnošću da radi sa nama. I moramo više da radimo zajedno da osnažimo fokus i sposobnost vaše vlade da se suoči sa ovim stvarima. Ne dovodim u pitanje odlučnost vaše vlade da se to obavi. Ali, način borbe sa globalnim terorizmom moramo stalno da unapređujemo. I zato Srbija treba više da se fokusira na to nego na neke druge stvari koje sada imaju prioritet.

Ali vi smatrate da je Srbija saveznik u tom ratu?

- Da, svakako.

Međunarodna zajednica je uključena u neke reformske procese, na primer u reformu vojske. Kako to ocenjujete?

- Mislim da ste obavili zadivljujući posao u jako teškim okolnostima i bez sveobuhvatne političke podrške unutar šireg rukovodstava. Ne pokušavam da kažem da razlog zašto je Srbija pozvana u Partnerstvo za mir predstavlja priznanje da je ostvaren ogroman uspeh u reformama u bezbednosnom sektoru. To je igralo ulogu, jer vi jeste uradili važan posao i mi to prepoznajemo. Ali, ono što ja još jasnije prepoznajem jeste da su ljudi koji su radili na reformi sektora bezbednosti to postigli suočavajući se sa značajnim preprekama. Oni su to postigli u političkom okruženju koje se nije prijateljski odnosilo prema ovakvoj vrsti reforme, naročito prema reformama koje su za cilj imale partnerstvo s NATO-om.

Velika prepreka je što niste imali kontakte sa drugim vojnim organizacijama koje bi mogle da vam omoguće uvid u to kakvu vojsku želite.

Veoma sam zadovoljan kada vidim da je general Ponoš imenovan za načelnika Generalštaba. Ne zato što SAD treba da donose odluke, da se slažu ili ne slažu sa vašim izborom. Ali, činjenica je da sada imate stalnog (načelnika Generalštaba) koji ima iskustva van Srbije i koji je okrenut napretku, ka stvaranju nove vrste odbrambenih snaga za Srbiju, snaga koje će odgovarati globalnim izazovima, a ne regionalnim sukobima.

Vrši se pritisak na Srbiju da reformiše i službe bezbednosti. To se vezuje za Mladića i saradnju sa Haškim sudom...

- Za svakog diplomatu razgovor o tajnim ili obaveštajnim službama je stupanje na izuzetno opasno tlo. Ja obično na svako pitanje vezano za obaveštajne poslove odgovorim: nemam komentar. Ali, daću vam jedan uopšten komentar.

I demokratskim zemljama trebaju informacije kako bi se zaštitile od onih koji bi želeli da nanesu štetu društvu. Neke od tih informacija se skupljaju sredstvima koja nisu otvorena za javnost. Neophodno je da imate obaveštajne službe koje mogu da obezbede informacije neophodne svakoj zemlji. Ali, neophodan vam je i demokratski nadzor nad onim što se dešava u tim agencijama. Da postoji koncizan, jasan i sveobuhvatan nadzor izabranih od demokratskog tela. Dakle, predstoji dosta posla do uspostavljanja parlamentarnog nadzora, vladinog nadzora, kao i određenog nivoa transparentnosti.

Novembra prošle godine gospodin Nikolas Berns, visoki funkcioner Stejt dipartmenta, rekao je da ove godine iza sebe ostavljamo praktično sva ključna pitanja na Balkanu, od hapšenja optuženih za ratne zločine, implementacije Dejtonskog sporazuma i statusa Kosova. “Mi moramo da iskoristimo 2006. da dođemo do rešenja za ove probleme”, rekao je. To se nije desilo. Da li je Amerika potcenila kompleksnost problema u regionu?

- Nisam siguran da se možemo složiti oko toga da nismo uspeli da u 2006. ostvarimo ono što smo nameravali. Možda to nismo dovršili, ali smo uradili dosta onoga o čemu je Nik Berns govorio. Pripremili smo celu seriju odluka koje će doći na red početkom 2007. godine kako bismo unapredili odnose i između nas i Srbije i između Srbije i suseda. Ne mislim da smo potcenili kompleksnost problema. Ne možemo postaviti plan i reći – sprovešću ga po svaku cenu, pa šta bude. Morate sagledavati situaciju i praviti taktičke korake. Strategija se nije promenila, cilj se nije promenio, ništa što je do sad urađeno nije uzalud.

Govorite o odgovornim liderima i verujem da mislite na lidere demokratskih snaga. Ali značajan deo prozapadno orijentisane javnosti u Srbiji smatra da je američka politika prethodnih šest godina, posebno uslovljavanja i ultimatumi Haškim tribunalom, umanjivala šanse demokratskih partija da se nadmeću sa populistima...

- Moram biti iskren i reći da se duboko ne slažem sa tim shvatanjem i ne prihvatam takve kritike. Pitanje uslovljavanja i zahteva je stalno, i čak bih rekao uvek pogrešno tumačeno od mnogih ovde, kao zahtevi iz inostranstva Srbiji koja je priterana uza zid. Kategorički tvrdim da to nije slučaj. Srbija je sama preuzela obaveze prema međunarodnoj zajednici. One nisu nametnute. Srbija je sama odlučila da živi u skladu sa određenim vrednostima da bi se preselila u grupu nacija koje veruju u te iste stvari. To nema nikakve veze sa onim što mi, Evropljani, UN ili NATO želimo, već sa onim što želi srpski narod. Nije naš pritisak ono što tera demokrate da se uz veća ograničenja takmiče na izborima protiv nedemokratskih snaga. Problem leži u samoj Srbiji, ne u spoljnom svetu.

Za mnoge, ne samo u Srbiji, problem sa Haškim tribunalom nije ono što bi on trebalo da postigne, već kako to radi. Primedbe dolaze sa raznih strana, ali do sada nismo čuli bilo kakvu kritiku rada tribunala od strane američke administracije...

- Verovatno vas neće iznenaditi moj odgovor. Tribunal nije problem, on nikada nije predstavljao problem, on nije zapadni izum, već čedo Ujedinjenih nacija i, koliko se sećam, Srbija je član te svetske organizacija. Prema tome, tribunal je čedo Srbije, koliko i SAD i drugih članica UN.

Radi se o plemenitom naporu da se obezbedi pravda posle nekih užasnih zločina. Znam da su optuženi tvrdili da tribunal nije fer i iznosili razne zahteve i optužbe protiv suda i tužioca. Štrajkovali su glađu, radili druge stvari, ali to nije dovelo do toga da sud postane problem, već da ponašanje optuženih postane problem. Mislim da treba da se fokusiramo na žrtve optuženih. Ne postoji ništa što ne valja u vezi sa sudom. Izuzev možda to što je u mnogim slučajevima ulagao maksimalne napore da ispoštuje prava optuženih, što je sasvim u skladu sa našim shvatanjem pravde: svi su nevini dok se ne dokaže krivica.

I, iskreno govoreći, ponekad su reakcije ljudi ovde problem, jer oni krive tribunal umesto da krive zločince.

Najviše kritika je ipak upućeno na rad tužiteljke. Mnogi veruju da Karla del Ponte nije uspela, a time i ceo sud. Žrtve zaslužuju da zločinci budu pravedno kažnjeni, ali to je samo pola posla. Ratni zločinci su postali heroji u skoro svim državama nastalim na teritoriji bivše Jugoslavije. Ovaj neuspeh može biti opasan za budućnost regiona. Da li je za to odgovorna i tužiteljka ?

- Činjenica da ljudi koji podržavaju optužene nalaze da je tužilac suviše agresivan, prirodna je reakcija. Ali, opet ne radi se o sudu, ne radi se o sudijama, ne radi se o tužiocu. Oni pokušavaju da obezbede odgovarajuću pravdu.

Znači, vi nemate primedbe na rad gospođe Karle del Ponte?

- Nije na nama da imamo primedbe na rad tužioca, ili sudije ili tribunala, sem u slučaju kad sud ne poštuje pravila, ili kada pojedinac krši zakone koji definišu proceduru na sudu. Smatram da ni sud, ni bilo ko od njegovih zvaničnika nisu prekoračili granicu.

Ruski ambasador u Beogradu je izjavio da će njegova zemlja uložiti veto u Savetu bezbednosti UN ako predloženo rešenje za budući status Kosova ne bude prihvatljivo za obe strane. Istovremeno, čini se da se do takvog rešenja ne može doći pregovorima. Stav Stejt dipartmenta je da se konačno rešenje ne može dugo odlagati. Šta američka administracija planira da uradi ako ne samo da sporazum dve strane postane nemoguć, već povrh toga Ruska Federacija u Savetu bezbednosti blokira usvajanje rezolucije koja bi definisala budući status Kosova?

- U nekim krugovima u ovoj zemlji, u 21. veku, postoji interesantna fascinacija razmišljanjem koje pripada 20. veku. To je shvatanje da hladni rat nije završen, da Sovjetski Savez i dalje postoji, da je konfrontacija dve supersile i dalje aktivna realnost. Ta fascinacija ih navodi da izvlače određene zaključke.

Činjenica je da su unutar Kontakt grupe SAD i ostali partneri tesno sarađivali sa našim ruskim prijateljima kako bismo pokušali da nađemo rešenje za problem koji smo zajedno identifikovali. Tu će, s vremena na vreme, biti taktičkih neslaganja, diskusija, čak i uzavrelih rasprava. To je prirodno. Rusija je važna zemlja. SAD su važna zemlja. Ostale članice Kontakt grupe su važne zemlje. Svi oni zastupaju ozbiljne stavove i imaju interese vezane za bezbednosnu situaciju u ovom delu sveta, koje žele da ostvare na odgovoran način.

Zaključak koji neki ljudi ovde izvlače iz toga – da je Srbija bezbedna dok god se SAD i Rusija sučeljavaju – jeste, po mom mišljenju, fundamentalno pogrešan. Konačno rešenje će ovim ljudima dokazati da fundamentalno nisu bili u pravu kada se radi o onome što će morati da se desi kada govorimo o Kosovu. Radićemo zajedno sa Rusijom... I radićemo unutar sistema UN da nađemo rešenje. Ali, planirajte da će, što se tiče američke politike, ovo pitanje biti zaključeno početkom 2007. godine.

Ali, ono što ohrabruje one za koje kažete da polažu nadu u sukobljavanje SAD i Rusije, jeste činjenica da je Putinova vlada nedavno demonstrirala svoju snagu u slučaju Ukrajine i Gruzije. Zašto ne bi verovali da će se nešto slično desiti i u slučaju Kosova?

- Jedini zaključak koji neko legitimno može da izvuče iz neke izjave, bilo da se radi o našoj izjavi ili izjavi neke druge zemlje, jeste taj da će svaka zemlja na kraju uraditi ono što je najbolje za njene interese. Srbija može da računa da će u konačnom skoru druge zemlje delovati u skladu sa svojim najboljim interesom, a da će i Srbija morati da radi za svoj najbolji interes. Veliko pitanje za Srbiju je šta je vaš najbolji interes. To možete samo vi da odlučite, a ne ja.

Vrlo često ljudi u ovom regionu, ne samo stanovnici Srbije već i svi drugi, nisu donosili odluke koje su u njihovom najboljem interesu.

- Mi tu ne isključujemo sebe. I mi smo pravili greške i donosili pogrešne sudove. Toliko mnogo smo ih napravili da ne želimo da ukazujemo na tuđe.

Gospodin Berns je pominjao da “narod Kosova” treba konačno “da dobije šansu da definiše svoju budućnost”. Ako ne bude sporazuma dve strane, da li ovo možemo razumeti tako da će SAD možda zaključiti da je referendum “naroda Kosova” sredstvo za definisanje konačnog statusa?

- Ne. Mi verujemo da je odgovarajuće baš ono sredstvo koje sada koristimo, da je Ahtisarijev proces uz podršku Kontakt grupe pravo sredstvo. Mi ne verujemo da postoji druga opcija. Ahtisarijev proces je dobar. U potpunosti verujemo gospodinu Ahtisariju.

Približavamo se važnim izborima u Srbiji. U prošlosti američke administracije nisu oklevale da, ponekad prilično jasno, sugerišu srpskim biračima kako da glasaju...

- Što se izbora tiče, moja prva poruka glasačima je u jednoj reči: glasajte. Najvažnije je da učestvujete.

Mi smo na strani budućnosti, progresa, kretanja unapred, a ne gledanja u prošlost. Mi smo za slobodu i pogled bez predrasuda prema široj evropskoj zajednici kojoj Srbija pripada. Protiv smo ljudi koji bi poveli Srbiju u neku vrstu izolovanog, malog crnog, mračnog prostora u Evropi, i koji bi našli utehu u tome da su navodno na neki način sačuvali srpsku nacionalnu čast. To nije mesto u kome, po našem mišljenu, leži srpska nacionalna čast. Mi verujemo da takva srpska većina postoji, pod uslovom da izađe na izbore i da svoj glas.

Manje ste eksplicitni od nekih vaših prethodnika. Bojite li se da bi jasnija poruka bila kontraproduktivna i da bi možda probudila srpski inat?

- Način kako treba da interpretirate ovaj moj komentar jeste da je budućnost vaše zemlje u vašim, a ne u našim rukama. Mi ne nameravamo da pišemo scenario za vas. SAD ne smeju da dođu u situaciju da kažu: uradite ovo ili ono i sve će biti u redu i mi ćemo onda biti neka vrsta zaštitnika koji će brinuti o vama i vašoj budućnosti. Takođe, ne možete očekivati ni da bilo koja druga velika sila bude vaš veliki zaštitnik. Niko sa strane ne treba da vam govori šta da radite. Vaš izbor je vaš izbor.

Pre sedam godina Srbija i SAD su bile u ratu. U dvadesetom veku SAD su vodile neuporedivo krvavije ratove sa zemljama koje su brzo posle toga postali vaši najbliži i najodaniji saveznici. Možete li da zamislite da će Srbija postati tako blizak i pouzdan saveznik SAD?

- Naravno da mogu. Ja čak predviđam da će to biti krajnji ishod, da ćemo deliti zajedničku sudbinu.

Ne slažem se sa premisom vašeg pitanja. SAD nisu bile u ratu sa Srbijom. Ja tvrdim – mada se možda mnogi od vaših čitalaca neće složiti sa ovim – da su SAD, NATO i vaši evropski prijatelji bili u ratu zajedno sa srpskim narodom protiv brutalnog, autoritarnog, nacionalističkog režima koji je poveo Srbiju na put uništenja. I na kraju – možda treba da prođe neko vreme pre nego što ovo shvatanje postane prihvaćeno, mada sam možda suviše veliki optimista i to nikada neće biti prihvaćeno – mi smo zajedno vratili Srbiju na put koji ste vi sami sebi, vrlo, vrlo definitivno potvrdili oktobra 2000. godine.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM