Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Vilijam Montgomeri

Okretanje izolacionizmu

Istorija američke spoljne politike jeste istorija velikih zaokreta od izolacionizma do intervencionizma; od brižljivih napora da se izbegnu strane zbrke (kako je to naš prvi predsednik Džordž Vašington snažno savetovao u svojoj oproštajnoj poruci 1792) do formiranja Organizacije severnoatlantskog pakta (NATO); od produženog oklevanja da se uđe i u Prvi i u Drugi svetski rat, do čitavog niza vojnih intervencija tokom samo protekle tri decenije. Stavovi naših državnika kretali su se od zvanične politike "Amerika pre svega" do opisa Medlin Olbrajt po kome su Sjedinjene Države "nenadoknadiva nacija" u svetskim događajima.

Nas nije lako definisati. S jedne strane, Sjedinjene Države moraju se posmatrati kao klasična ekspanzionistička sila tokom najvećeg dela svoje istorije, naročito u 19. veku. To je uključivalo doktrinu "Manifesta sudbine", što je predviđala Sjedinjene Države koje se prostiru od Atlantika do Pacifika; njihov rat s Meksikom koji je omogućio da to postane realnost; Monroovu doktrinu, koja je propisala da evropske sile treba da drže ruke dalje od obe Amerike; i rat sa Španijom zbog Kube i Filipina. Njen sadašnji status supersile velikim delom je posledica konzistentnog odvajanja daleko većeg procenta BNP u vojne svrhe od bilo koje druge demokratske nacije. Pored toga, mi nismo oklevali da upotrebimo tu silu u intervencijama koje su se kretale od malih država (Grenada, Somalija, Panama) do velikih ratova u Koreji, Vijetnamu i Persijskom zalivu.

U isto vreme, mi bismo bili šokirani da čujemo da se Sjedinjene Države opisuju kao neka vrsta militarističkog društva. Naša nacionalna "religija" jeste demokratija i ekonomske vrednosti slobodnog tržišta. Širenje tog "jevanđelja" decenijama je bilo cilj naše spoljne politike. Pored toga, u Sjedinjenim Državama postoji veoma snažna izolacionistička linija. Čak manje od 20 odsto svih Amerikanaca ima pasoše i naše opšte znanje o svetu je strašno. Prosečni Amerikanac prolazi kroz život u blaženom neznanju o drugim kulturama, jezicima i društvima. Život, kakav mi poznajemo, gotovo isključivo je usredsređen na Sjedinjene Države. Lokalna i regionalna pitanja dominiraju medijima i uobičajeno diktiraju politički dnevni red. Inostrana pomoć je istovremeno veoma nepopularna i uobičajeno je da se veruje da je daleko, daleko veća nego što je u stvari. To je čudno za zemlju koja ostaje svetska supersila s ogromnim uticajem na globalne događaje. To je takođe i kontraintuitivno, kada se uzmu u obzir naša snažna tradicija imigracije i konstantni priliv ljudi iz drugih kultura u Sjedinjene Države.

Ima nekoliko ključeva za razumevanje američke psihe. Jedan je svakako naklonost samoapsorbovanju i izolaciji, nastala bar delom zbog okeana koji su nas toliko dugo razdvajali od Evrope i Azije. Ona je takođe posledica toga što smo s te razdaljine mogli da posmatramo kontraproduktivnu prirodu zamršenih sporazuma, ugovora i alijansi koji su doveli do toliko mnogo evropskih ratova. Druga osobina, međutim, jeste spremnost da se deluje, unilateralno ako je potrebno, i netolerancija prema zemljama i organizacijama koje nisu voljne ili u stanju da čine isto. Treći ključ je shvatanje da je većina Amerikanaca duboko u sebi, ma koliko izolacionistički nastrojena, izuzetno patriotski orijentisana i veruje da su Sjedinjene Države "Grad na brdu"; svetionik demokratskih vrednosti koji svojom snagom i inicijativom može sam da čini, i čini, pozitivne promene u svetu. Bukvalno sve naše vojne intervencije u eri posle Drugog svetskog rata vide se u tom svetlu.

Činjenica je da se, u dobrom ili lošem smislu, u nedostatku američke inicijative i odlučnosti, situacije često nastavljaju da pogoršavaju. Ruanda, Kambodža i Darfur su tri takva slučaja, ali ih ima mnogo više. Ironija je, ali nas isto toliko krive zbog toga što ne intervenišemo koliko i kad odlučimo da to uradimo. Nijedan od gorepomenutih slučajeva nije privukao dovoljno američkog javnog interesa. Izazov s kojim se stalno suočava mala spoljnopolitička elita u Sjedinjenim Državama jeste da američku javnost pokrene iz njene apatije i navede je da dovoljno brine o nekom pitanju kako bi se probudio taj instinkt "Grada na brdu". Jedan od takvih klasičnih primera bili su sukobi u bivšoj Jugoslaviji. Državni sekretar Džems Bejker rekao je na početku sukoba "mi nemamo psa u toj tuči". Drugim rečima, mi nismo imali vitalnih interesa da se uključimo i stoga je to bilo pitanje koje smo ostavili Evropljanima. Bile su potrebne doslovno godine medijskih slika, kolona izbeglica, sela koja gore i ubijenih ili unakaženih žrtava da bi se konačno dostigao "vrh prelivanja", kada se vlada osetila "pritisnutom" zbog opšteg revolta izazvanog nasiljem da bi se uključila. Kada smo se angažovali u punoj meri 1995, dejtonski mirovni sporazumi nastali su za samo nekoliko meseci.

Na nesreću po Srbe, jedan od najviše praktikovanih načina da se omogući takva opšta podrška u Sjedinjenim Državama jeste stvoriti nekog pravog negativca. Iako je u tom smislu Sadam Husein svakako postavio zlatni standard, Slobodan Milošević i srpske snage prvo u Bosni i Hrvatskoj, a kasnije i na Kosovu odigrali su tu ulogu do savršenstva. Bilo je to gotovo kao da se on (Milošević) svakog jutra budio i govorio "Kako bih danas mogao da ozlovoljim zapadno javno mnjenje?". Ruku pod ruku s nedostatkom američkog interesovanja za svet, ide nepostojanje suptilnosti u razumevanju kompleksnih situacija. Mi težimo da simplifikujemo stvari na crno i belo. Srbija, donekle, još plaća cenu toga kada se danas radi o kosovskom pitanju.

Postoje dva optimalna sastojka koja mogu da dovedu do američke spoljne politike koja bi bila više sklona intervencionizmu: duh optimizma u zemlji (koji ohrabruje verovanje da mi možemo promeniti svet) i katastrofični izazovi našoj nacionalnoj bezbednosti (japanski napad na Perl Harbur u Drugom svetskom ratu, pretnja komunističke dominacije u svetu tokom hladnog rata i 11. septembar jesu tri takva primera). Poslednji od njih, napadi Al Kaide 11. septembra podstakli su Bušovu administraciju da prvo izvrši invaziju na Avganistan, a potom na Irak.

Suprotni sastojci, koji ohrabruju izolacionizam, jesu nacionalni pesimizam (kao što je bio onaj tokom Velike depresije u 1930-im, i tokom predsedništva Džimija Kartera) i nacionalni vojni porazi kao što je bio onaj u Vijetnamu. Nakon tog rata, jedna ugledna anketa pokazala je da se između 1964. i 1976. postotak Amerikanaca koji smatraju da SAD treba "da gledaju svoja posla u međunarodnim odnosima" više nego udvostručio. Neko bi lako mogao da tvrdi da je povlačenje Amerike u to vreme ohrabrilo Sovjetski Savez i autokrate širom sveta da iskoriste prednost te američke slabosti. Tokom tog perioda bio je svrgnut iranski šah i okupirana američka ambasada u Teheranu, a naši diplomati bili su držani kao taoci više od godinu dana.

Nedavni izveštaj Iračke studijske grupe bio je šokantan u opisu situacije u današnjem Iraku. I, na žalost, ona je samo nastavila da se pogoršava nakon što je izveštaj bio objavljen. Jasno je da tu nema dobrog izbora i dobrog ishoda. Plan koji izgleda podržava predsednik o slanju novih trupa u Irak kako bi pomogle da se pacifikuju međuverski sukobi strašna je greška. To ne može doneti dobro ni u srednjoročnom ni u dugoročnom periodu i u svakom slučaju gotovo izvesno neće čak biti dovoljno da donese i neko kratkoročno poboljšanje. Sve ovo ukazuje na to da će Irak biti stalni izvor loših vesti, pesimizma i obeshrabrenosti u doglednoj budućnosti.

Kao i Vijetnam pre njega, uticaj Iraka učiniće da se značajno poveća izolacionistički trend u Sjedinjenim Državama i naš pesimizam o budućnosti. Jedno nedavno istraživanje pokazalo je da 71 odsto američkog naroda smatra da je zemlja na pogrešnom koloseku. Jedna druga anketa pokazala je da oko 20 odsto manje naučnika, pripadnika političke elite i verskih lidera smatra da Sjedinjene Države treba da budu u velikoj meri angažovane širom sveta. Ne očekujte američko vođstvo ili inicijativu u razrešavanju ključnih globalnih pitanja u bilo koje skorije vreme. Trebalo nam je oko deceniju da prebolimo Vijetnam. Biće nam verovatno potrebno isto toliko da se izborimo s posledicama Iraka. Jedini problem jeste da su izazovi s kojima se danas suočava svet daleko brojniji, daleko složeniji i, u mnogim slučajevima, daleko eksplozivniji nego oni iz proteklih nekoliko decenija.

 

 

 
 
Copyright by NSPM