Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Vladan Vukosavljević

Prgavi prikaz

U prošlom broju vašeg lista, objavljen je članak sa potpisom izvesnog Milenkovića, u kome je vidljiv napor da napisani redovi stvore sliku da se radi o kritičkom prikazu knjige Igora Ivanovica “Kultura i identitet (pogled zdesna)”. Kako sam sticajem okolnosti i sam nedavno pročitao predmetno delo, bio sam iznenadjen do kakvih je zaključaka i implikacija dosao vaš neobični člankopisac, čiji su stil i pronicljivost na mene ostavili značajan utisak.

Kao prvo, posvetiti prikazu jedne knjige društveno-političkih eseja čitave tri i po stranice prostora u nedeljnim novinama može da govori tri stvari. Ili da “Vreme” ne zna kako da popuni prostor adekvatnim sadržajima, ili je reč o prikazu dela koje je kamen-medjaš u svojoj oblasti a pritom je iz pera svetski priznatog stručnjaka i autoriteta ili možda analizirano delo služi, po modelu “pars pro toto”, za obračun sa nekim širim krugom ideja, stavova ili ljudi. Pokušaću da objasnim zašto glasam za poslednju od navedenih teza.

Autoru knjige “Kultura i identitet”, Igoru Ivanovicu ovo delo je prvenac iz oblasti esejistike i po svojoj formi predstavlja, uglavnom, zbir članaka koji su ranije već objavljivani u domaćoj periodici. Ivanović ne gadja previsoko, piše i misli iskreno, otvara razne teme, nudi prostor za dijalog, svestran je, inteligentan i zanimljiv za čitanje. U vrtlogu pometnje savremenog sveta, pokušava da potraži oslonac u onome što sa namernom širinom naziva “desni pogled na stvarnost”. Kako sam ja shvatio autorove namere, osnovna ideja bila je da se ponudi predložak za sveobuhvatniju javnu i intelektualnu rapravu o temama iz kulture ali i iz oblasti koje kultura u širem poimanju, indirektno afektira. Držim da je u toj nameri, Ivanović u najvećoj meri ostvario cilj.

Kako i zašto, dakle, “Vreme” i narečeni Milenković odvajaju onoliki prostor za prostački i intelektualno nedozreli atak na prvo delo jednog talentovanog posmatrača naših društvenih zavrzlama? Slutim da se odgovor krije u dva detalja. Prvi je deo naslova ( P ogled zdesna) a drugi da je na promociji knjige Milenkovićevo oko sokolovo primetilo “ekipu okupljenu oko projekta NSPM”. Ove dve stvari , naročito u sticaju, na naše Sorosh-levičare najčešće deluju kao crvena marama na bika. Za taj nadražaj, ni vaš analitičar nije imao dovoljno imuniteta, te je posegnuo u svoju, očigledno raskošnu, riznicu otrcanih fraza, opštih mesta i neutemeljenih tvrdnji. Tako za njega “foto-robot srpskog desničara” pored ostalog obuhvata i sledeće karakteristike: prikrivenu ksenofobiju, homofobiju, protiv-prosvetiteljski impuls, klero-nacionalizam i druge slične vrline. Zamislimo da neki veći zlobnik od mene, srpske levičare (ili pseudo-levičare) opise kao srbofobe, homoseksualce, kriptokomuniste, ideološku kopilad Zogovića i Kardelja, edipovce koji gaje mistični kult velike mame Latinke Perović i polupismene sledbenike pokreta Sendero Luminoso? Takav zlosrećnik ne bi mogao da izbegne ocenu da je ostrašćeni neznalica, prostak, politički klovn i duhovno praznjikavi, verbalni siledžija. Zašto bi drugi kriterijum važio za Milenkovića, sasvim je logično zapitati se.

Teško je (i bez sumnje nepotrebno) osvrtati se na sve trivijalnosti kojima nas u homerovski dugom “prikazu” zasipa I. M., ali podsetiću i na sledeće; “Ivanovic ispisuje i najotužnije banalnosti, ima izvesne simpatije prema nacizmu i fašizmu, vidi Tita a ne Miloševića kao glavnog krivca za većinu naših nevolja, poseže za agresivnim antikomunizmom” (za Milenkovićeve saplemenike, svaki antikomunizam nužno mora biti agresivan), itd…Tu se pojavljuju i Hana Arent, Ajhman i jos trista čudesa. Osim toga, Ivanovicev diskurs “draška primitivne porive kolektiviteta i uteruje ga u tor tuposti, beznadja i besmisla” (sic!). Kakva “draškanja poriva” preferira Milenković ostalo je nejasno, ali budući da vidi homofobiju tamo gde je ni u tragovima nema, nije previše teško nazreti odgovor.

Svašta je još stalo u Milenkovicev prgavi pamflet, ali je praktično nemoguće odgovoriti smisleno na ovaj zbrdazdolisan niz najplićih ideoloških uvreda i galimatijas levičarskih stereotipa, a da se ne upadne u klopku davanja nezaslužene pažnje bezvrednom. Jednostavno rečeno, svojim kvazi-levičarskim instinktom, Milenković je osetio da u “Pogledu zdesna”, koji za nesreću ima i podršku “ekipe okupljene oko NSPM-a”, ima dovoljno opasnih ideja i razmišljanja na koje on, samoproklamovani cuvar revolucije, mora da reaguje. To sto za kritičarski posao nema ni talenta ni morala, nije ga sprečilo da udara na sve strane i napiše verovatno sve što zna o bilo čemu. Ako pak, taj korpus mudrosti i ne zauzima više od tri i po strane, to nije njegov problem, već onih koji su se zagledani u poprsje popularne folk pevacice za trenutak zadržali kod tog teksta. Nas koji smo ga pročitali, ništa ne može da spase.

Da autor nije, pišući tekst, umakao pero u kukutu vec u neki inspirativniji agens mozda bi  Ivanovicevoj knjizi i pronašao neku opipljivu manu, pa bi svoje navodno levičarske nazore mogao pravilno da suprotstavi autorovim umereno desničarskim. Time bi verovatno zaslužio epitet budnog i opreznog, možda pomalo skribomana, ali ipak levičara. Ovako je  ispao samo levak.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM