Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Jovana Papan

Oro oko Mekdonaldsa

Da li je iko ozbiljan uopšte očekivao nešto stvarno fenomenalno od jedne manifestacije kao što je Beovizija? Verovatno da nije, ali je sigurno očekivao nešto daleko bolje od onoga što smo imali prilike da pogledamo u dve minule festivalske večeri. I to baš ove, toliko dugo iščekivane godine, kada cirkus konačno stiže u naš grad.

Dobro, svi znamo da je u pitanju takmičenje, na kome se bira pesma za takmičenje, na kome se foorsira sladunjava muzika koja pretenduje da pomalo zadovolji svakoga. Samim tim - nikoga potpuno, budući da mora da ugodi ušima miliona ljudi nastanjenih u okvirima jedne više nego ogromne geografske regije, koja, sa jedne na drugu stranu, objedinjuje masu različitih kultura i suprostavljenih muzičkih ukusa. Dakle, to što su pesme kakve jesu, odnosno, kakve su skoro uvek i bile (čast izuzecima) – malo dosadne, malo idiotske ili malo patetične, ili mnogo dosadne, mnogo idiotske ili mnogo patetične – nije ništa skandalozno niti zabrinjavajuće. I boljih i gorih pesama na svetu je uvek bilo i biće, samo što tvorci im očigledno ne vide Evroviziju kao najbolje mesto za njihovo predstavljanje (ili obrnuto).

Međutim, sve ono drugo čemu smo mi kao gledaoci i ostale nevine žrtve bili izloženi – organizacija, produkcija, vođenje – to, zaboga, uopšte nije bilo ni malo lepo niti humano, i nemojte, molim vas, ikad a više to da nam radite. A tog „ostalog“ bilo je na nesreću daleko više nego onog glavnog, zbog čega je navodno, sve organizovano. To se pre svega odnosi na voditeljski tim, koji su sačinjavala dva „krasna“ mlada i zelena para, brižljivo odabrana posle meseci selekcije od strane širokih narodnih masa (šou „Evropsko lice“). Naši dragi Kenovi i Barbike zaista su se ponašali u skladu sa situacijom, tj. kao neko ko je prvi put u životu uz eo da vodi jednu živu manifestaciju, i sasvim logično – potpuno je izbezumljen, ne zna ni da diše a da pritom ne napravi lapsus, a kamoli da se snađe i čupa svar kad zakažu oni iz organizacije, režije, pa onaj koga su najavili ne izlazi na binu, ili izlazi onaj koga nisu najavili, ili mikrofon ne radi, ili ga nema... Brineta je bila ubeđena da je za uspeh večeri od svega najvažnije da joj se svih 32 zuba vide u punoj veličini čitavo vreme dok govori, peva ili ćuti. Njen partner je čvrsto verovao da njegov šarm zbunjenog psetanceta ostavlja mnogo bolji utisak na naciju od osmišljenog toka priredbe, pa je improvizovao sve dok ne bi počeli da ga smiruju. Uopšte, svi su mnogo treptali i osmehivali se, poput omiljenog babinog unučeta, naročito kada ne bi znali šta drugo da rade, pošto bi zaboravili ko su, zašto su, šta je na redu... Kad bi se s vremena na vreme situacija potpuno otela kontroli, e, onda bi se opsetili one naše omiljene „ko radi taj i greši...“. Čovek se zapita, koliko tek Nemci , na primer, greše na svome takmičenju, pošto znamo koliko oni mnooogo rade .. K ad nisu pokušavali da se bave vođenjem programa, Kenovi i Barbike su pevali. I to mnogo, mnogo više nego takmičari. I tu im se zaista ne može mnogo prigovoriti – pevaju sasvim pristojno, makar i na plejbek. U jednom trenutku pred kraj saznali smo da su ovaj nastup pripremali četiri nedelje. Ni četiri godine priprema ne pomažu kad si netalentovan i neiskusan, a status „odabranog“ ti daje smelost da se prihvatiš nečeg čemu nisi dorastao.

Inače, čitav program bio je u znaku Beograda, scenografija je dočaravala solitere u beogradskoj noći, voditeljske numere bile su sve same pesme o Beogradu. Takmičari su takođe imali zadatak da odrecituju par poetičnih rečenica o glavnom gradu u kratkom video predstavljanju pred izlazak na scenu. Bilo bi mnogo bolje da su taj nesrećni deo zaboravili da nam prikažu . Ovako, morali smo da slušamo bisere tipa „Uf, koliki je Beograd!“, „Kad su otvorili Mek na Slaviji čekali smo u redu tri sata...“, „Kestenje pada, ja ga skupljam, ne znam zašto“ itd.. Ako je već trebalo da izvođači promovišu beogradski duh ili tako nešto, bolje bi bilo da su im scenaristi napisali pristojan tekst. Mada, kad se bolje razmisliu svetlu svega viđenog,možda to i jesu pisali scenaristi..

Kako to obično biva, poučeni prošlogodišnjim uspehom Molitve, silni su se ove godine bacili na pevanje balada. Cmizdrili su, patili, srušenih snova u život se kockali, a samo jedan život imali, ili ga dali, a ništa dobili... Međutim, balada je jedno, a Marija i Molitva Marija su nešto sasvim drugo. Ni publika niti žiri nisu imali mnogo nerava za njihove tugovanke, pa su paćenici mahom pokošeni još u polufinalu. Greška koju su u startu napravili, jeste što su zbog jedne uspešne balade poverovali da je etno ispao iz trenda. Živ je etno, umro nije, kao što smo mogli da se uverimo u finišu takmičenja, budući da su prva tri mesta zauzele sve same pesme u etno maniru: “Oro”, “Beli jablan” i “Zavet”. Pobedila je, naravno, pesma starog mahera Joksimovića u izvođenju naše alfa sirene Jelene Tomašević, nešto poput “Lane reloaded”. Ruku na srce, drugi nisu imali ni šanse. Čim su dvoranom odjeknuli prvi akordi “Ora”, publika je bila u delirijumu, a svaka, sasvim slučajna ili namerna sličnost sa Lanetom, samo je naciju i žiri učvrstila u uverenju da je u pitanju rođeni pobednik. Drugi nemaju pravo da se ljute - Željko se jos jednom pokazao kao najsposobniji da napravi pesmu koja funkcioniše u svakom pogledu, a pritom i kamenju nateruje suze na oči. I ove godine će imati smisla navijati za Srbiju, pesma će biti u najmanju ruku zapažena, a mi polako i sigurno učvršćujemo svoj status velesile na polju evrovizijskog šlagera. I to je itekako nešto – kultura je danas možda najvažnije bojno polje, a pritom, jedno od retkih na kome možemo koliko-toliko da se ogledamo sa najvećima.

Naravno, kako se moglo i očekivati, pominjanje Vidovdana u pesmi skandalizovalo je jedan deo ovdašnje javnosti, pa su odmah pale i optužbe kako je sve namešteno, da je u pitanju državni projekat, deo akcionog plana za Kosovo, šta li. Čak i da je sve to tačno, sozercanje o Vidovdanu za pobedu definitivno nije bio presudno, vec sama muzika i Jelenin glas, i verovatno bi rezultat bio isti da je ona sve vreme ponavljala samo “nuna ne”. Sa druge strane, kako se to obično kaze, “sve je političko”, i to nije ni nečasno niti zabranjeno, sve dok se ne prave kompromisi sa umetnošću. Sećate li se samo pobedničke pesme Tota Kotunja u kojoj lobira za Evropsku zajednicu? A, opet, naročito u svetlu nove izborne kampanje, šta mislite da bi se desilo da su na primer pobedile (inače jako zanimljive, samo malčice mahnite) rokerke iz Zrenjanina “Beti Bup”, ili rege konceptualisti “Zemlja gruva”, koji su svoju žvaku o Beogradu posvetili Mekdonaldsu? Momentalno bi krenula priča kako se Srbija na Beoviziji (čitaj - referendumu) definitivno opredelila za Evropu, a protiv izolacije, ili već nešto iz tog repertoara.

Da ne ispadne kako je sve to samo zbog Eurosonga, na Beoviziji su se delile i neke čudne nagrade, od koga, zašto – nije se baš dalo shvatiti. Posebno je interesantna bila nagrada za najbolji “Kambek” u toku prošle godine, koju je dobio Dejan Cukić za album koji tek treba da izaže, pa je i sam tim povodom pokazao ne malu dozu zbunjenosti. A da bi ovaj festival zaista ličio na pravi domaći(nski) festival, pobrinula se i Jelena iz Zane, koja je sa ledenim prezirom vratila utešnu nagradu za najbolji tekst, i uputila žiriju par siktavih reci, verovatno pogođena činjenicom što nije prošla u finale. Da li će opet, kao i prošle godine, biti daljeg sumnjičenja i tužakanja - još nije poznato, mada bi, kako iskustvo sa Molitvom pokazuje - to bio prvi dobar znak.

Sve u svemu, na kraju i nismo baš tako loše prošli - voditelji ga nekako izguraše, i ako je zrna mudrosti na nečijim ramenima, ovakvi eksperimenti neće se ponavljati u bliskoj budućnosti. Pesma je od onih koje svakim sledećim slušanjem zvuče sve bolje, pa će je do maja verovatno zavoleti i oni koji trenutno vole da je mrze. Beograd i Srbija će dobiti lepu promociju, za koju želimo da verujemo da će biti odrađena jedno dvadeset puta bolje nego Beovizija. Opasnost sada vreba samo iz političke sfere – već se mogu zamisliti razni ložači, koji glasačkom telu daju na znanje kako nema nista od Evrovizije ukoliko pobede sile mraka i haosa, a zabrinutim evropljanima raspaljuju maštu pričama o procvatu svih vrsta izama u Srbiji i srpskoj muzici. Isti oni koji se bune što je Evrovizija politika, sada će politiku pokušati da svedu na Evroviziju. Pa, čija pesma pobedi..

Jovana Papan

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM