Vera Didanović
Koštunica, kulturni obrazac
Pre
samo nekoliko godina, teško da bi neko Vojislava Koštunicu, uvek
ozbiljnog i ne previše socijabilnog pravnika sa Dorćola, povezao sa
smotrom trubača i njenim pratećim pojavama. Uz pomoć pravila
političkog marketinga, čovek koji je obećao da ga vlast neće
promeniti, danas ostavlja sasvim drugačiju sliku o sebi
Vetrovi s Prokletija,
slute pesimisti, mogli bi ove jeseni doneti teška vremena i novu
potragu za nosiocima titule Vuka Brankovića u sopstvenim napaćenim
redovima. Spas od linča kao posledice nepravedne optužbe možda ipak
postoji: u Guči je u toku još jedan Sabor trubača, gde je, sudeći
prema dijagnozi premijera Vojislava Koštunice – moguće dobiti
sertifikat o patriotizmu.
"Ko ne razume i ne voli
Guču, ne razume ni Srbiju", otkrio je, naime, premijer prilikom
otvaranja prošlogodišnjeg finalnog takmičenja trubačkih orkestara.
Uprkos okolnom opštem veselju, Koštunica se suzdržao od bilo kakve
mimike kao podrške silnim verbalnim izrazima sopstvene emotivne
vezanosti za festival u Guči, koji je, na njegovu radost, "ojačao i
prešao preko Drine".
Dobar marketing
pratećih službi i imidž ključnih političkih partnera narodnjačke
provenijencije (Velimir Ilić, Dragan Marković Palma) odradio je
ostalo: predmet medijske, čaršijske, ali i analize teoretičara
kulture postao je samo smisao narečene tvrdnje i podela na dobre i
loše građane koja iz nje sledi. Gotovo niko se nije javno upitao da
li premijer zaista misli to što je rekao i koliko je sam u stanju da
uživa u, najčešće urnebesnom, ritmu dragačevskih trubača.
Jer, pre samo nekoliko
godina, teško da bi neko Vojislava Koštunicu, uvek ozbiljnog i ne
previše socijabilnog pravnika sa Dorćola, povezao sa smotrom trubača
i pratećom pojavom – višednevnim bahanalijama u prašini pod šatrom.
Uz pomoć pravila političkog marketinga, međutim, čovek koji je
obećao da ga vlast neće promeniti, danas ostavlja sasvim drugačiju
sliku o sebi.
BEŠE JEDNOM: Pre
kandidovanja na predsedničkim izborima 2000, o Koštuničinim
kulturnim sklonostima nije se mnogo pisalo i govorilo. U šturim
odgovorima na pitanja novinara govorio je uglavnom da u slobodno
vreme voli da čita, ne upuštavši se u preciznije ispovesti o svom
književnom ukusu. Negde uoči izbora na kojima je došao na vlast, u
medijima se pojavila "informacija" da mu je omiljeni izvođač
popularne muzike ni manje ni više nego tvrdi roker Igi Pop – tvrdnja
koja je dodatno pojačavala priču o Koštunici kao totalnom opozitu
Slobodanu Miloševiću i turbo-folk kulturi procvetaloj u njegovo
vreme.
Tačno mesec dana posle
5. oktobra 2000. Koštunica se, sa još nekim zvaničnicima nove
vlasti, pojavio na koncertu Beogradske filharmonije pod vođstvom
jednog od najvećih svetskih dirigenata Zubina Mehte. Po medijima su
se pojavili ushićeni komentari kojima je odlazak tadašnjeg
predsednika države na koncert umetničke muzike (pa još pod
dirigentskom palicom jedne od ikona savremenog globalnog sveta)
tumačen kao definitivan razlaz Srbije sa mračnom novijom prošlošću i
njenim izdancima krajnje sumnjive kulturne vrednosti.
Priča o muzičkom ukusu
predsednika SRJ potom se nastavila novinarskim "saznanjima" da su mu
od Igija Popa ipak bliži Rolingstonsi. Pokazalo se da je to još
jedna neistina kada je sam Koštunica u jednom intervjuu rekao da mu
je omiljeni izvođač – Elvis Presli.
Raskol u DOS-u, osim
političkim, povećao je obim posla i novinarima zaduženim za praćenje
kulturnih i estradnih zbivanja. Tako je u medijima uredno beleženo
da je na koncertu Gorana Bregovića 2002. godine bila cela vlada
Zorana Đinđića, dok je Koštunica uživao uz zvuke koje su proizvodili
Bora Đorđević i njegova Riblja čorba. Ta razlika u muzičkom ukusu
bila je predmet brojnih analiza, pa je čak i sam Bregović morao da
objašnjava da je takav raspored snaga bio "skroz logičan". Mada...
"Ali bilo bi mi logično
da Koštunica bude znatiželjan i za ovo što ja radim, jer ako ga
razumijemo kao umjerenog nacionalistu, kao razumnog nacionalistu,
ako je to moguće staviti zajedno, onda bilo koji kompozitor koji
pokaže svijetu nešto naše, morao bi spadati u njegov rok službe",
dodao je Bregović. Samo nekoliko godina kasnije, muzičar i političar
našli su se na "istoj strani": glavni događaj na aktuelnom Saboru u
Guči, koji Koštunica tako zdušno podržava, upravo je koncert Gorana
Bregovića.
A ONDA: Vremenom, još
jedan zaključak o Koštunici pao je u vodu. Početkom veka, u Beogradu
je stajao grafit: "Zašto Vojislav Koštunica nije bio na koncertu
Zdravka Čolića? Nije bio obavešten." Time je iz činjenice da je
Zdravka Čolića na Marakani tada slušao premijer Đinđić, ali ne i
Koštunica, bila izvučena još jedna estradno-politička veza, ali je
na poslednjim parlamentarnim izborima ona donekle demantovana. Čolić
je tada, snimanjem promotivnog razgovora 3G telefonom sa liderom
Demokratske stranke Srbije predizborno dodao gas Koštuničinoj
kampanji – mada mu ovaj to, nekoliko meseci kasnije, nije uzvratio
povećanjem brojnog stanja publike na poslednjem osvajanju Marakane.
Vreme, međutim, nije
demantovalo samo posmatrače sklone analizama povezanosti kulture i
politike. Neistinitom se pokazalo i jedno eksplicitno obećanje
Koštuničine stranke vezano za oblast kulture i estrade.
Tačno na treću
godišnjicu pada Slobodana Miloševića, naime, neki stranački mudrac
iz DSS-a medijima je prosledio tragikomično saopštenje kojim je ta
stranka, po ugledu na radikalsko proganjanje predstave Sveti Sava u
JDP-u deceniju ranije, osudila najavljeni koncert grupe Rezidents na
beogradskom Kolarcu. I to na takav način da su mediji konstatovali
da je DSS "dodelio sebi pravo na egzorcizam" i "poslao pravoslavnu
fatvu" na organizatore koncerta.
"Mi, kao politička
stranka, ne bismo organizovali nikakve koncerte. Za svoje novce može
da organizuje koncerte ko god hoće, kakve god hoće, ali ne baš gde
god hoće i kad god hoće", rekla je tada "Vremenu" Svetlana
Stojanović, tadašnja predsednica Odbora za kulturu DSS-a, sve,
naravno, braneći stavove iz saopštenja o koncertu grupe Rezidents,
koje su novinari nazivali "najglupljim stranačkim saopštenjem" ikada
(do tada) napisanim.
Kad ono...
CECA: Ne samo da je,
usred poslednje izborne kampanje, Koštuničina stranka to obećanje
pompezno prekršila organizovanjem srpsko-novogodišnjeg koncerta pred
bivšom saveznom skupštinom, nego je izborom izvođača, dodatno
skandalizovala dobar deo onih građana, koji su, nekoliko godina
ranije, na tom istom mestu Koštunicu od večitog opozicionara
pretvorili u dugogodišnjeg vladara.
Teško da je neko to
zaboravio – reč je o koncertu na kome je osim opštepoznatih bliskih
odnosa sa Borom Đorđevićem (koji je i član DSS-a), Koštunica
obznanio i naklonost ka muzičkom opusu Svetlane Ražnatović, pevačice
i udovice najeksponiranijeg srpskog ratnog zločinca i kriminalca. Ne
zna se šta je tom prilikom više iznerviralo proevropski i liberalno
orijentisani deo javnosti: pohvale "voljenom premijeru koji je
ujedinio sve stranke" koje je izrekla pevačica Ceca, da bi odmah
potom otpevala pesmu posvećenu ubijenom suprugu, ili uvredljiva
"pesma" koju je Bora Đorđević posvetio izvesnom Čedi, tako da je čak
i Boris Tadić osetio potrebu da se "kao ljudsko biće i predsednik
Srbije" javno ispovedi: "Da se na jednom takvom koncertu, koji
organizuje jedna politička stranka, pojavi pevač koji vređa i
optužuje, u ovom slučaju Čedomira Jovanovića, to je nešto
najvulgarnije što sam mogao da vidim."
Događaj je bio toliko
upečatljiv i suprotan očekivanjima velikog broja građana, koji su,
samo nekoliko godina ranije, na tom istom mestu mislili da su
sopstvenom hrabrošću i upornošću od Srbije stvorili zemlju obeleženu
sasvim drugačijim sistemom vrednosti od onog koji personifikuje
plastificirana pevačica udata za mafiju – da je u jednom listu
označen čak kao "Koštuničin kontramiting".
KUSTURICA I EKIPA:
Tokom godina na vlasti, osim muzičarima, Koštunica je posvećivao
pažnju i drugim kulturnim i estradnim poslenicima. Čestitao je na
osvojenim priznanjima piscima, slikarima, muzičarima... Tako je
otkrio još jedan detalj o sebi – da je pročitao sve knjige dobitnika
Ninove nagrade "Magičnog Ćire", ali je ostalo nepoznato da li je
uživao i u knjigama nekadašnjeg stranačkog saborca, danas ljutog
oponenta, dobitnika iste nagrade – Svetislava Basare.
Posebnu pažnju posvetio
je iskazivanju poštovanja prema Emiru Nemanji Kusturici,
antiglobalistički orijentisanom reditelju svetske slave i
predsedniku Upravnog odbora državi uvek posebno važne Politike, ali
i njegovim gostima – ruskom reditelju Nikiti Mihalkovu (koji je
Koštunici preneo svoj stav o odbrani Kosova kao odbrani budućnosti
pravoslavlja i panslavizma), i bivšem fudbaleru i čuvenom narkomanu
Dijegu Maradoni. A tamo gde je Kusturica, tamo su i drugi članovi UO
Politike, poput pesnika i akademika Matije Bećkovića, čije je reči
premijer Koštunica citirao u svom toliko citiranom prošlogodišnjem
nastupu u Guči. Bećković, ipak, nije uspeo da se popne na sam vrh
liste Koštuničinih omiljenih autora: na prošlogodišnjem sajmu
knjiga, za premijera najvažnija knjiga bio je – (njegov) Ustav
Srbije.
Poslednjih godina
demonstrirani Koštuničin obrazac teoretičari označavaju kao
"populistički" i "nacionalistički". Za političara narodnjačke
orijentacije – sasvim logično i ništa novo. Ni upotreba kulture i
estrade u cilju osvajanja političkih poena nije nešto što je
Koštunica izmislio: već godinama je u izbornim kampanjama širom
sveta gotovo nemoguće povući razliku između estradnih nastupa i
političkih govora. U pretvaranju kampanje u estradni spektakl
prednjači upravo Amerika, onoliko negativno obojena u sistemu
vrednosti koje promovišu domaći političari-narodnjaci. Veze kulture,
estrade i politike godinama su proveravane i na domaćem terenu, a
vrhunac je bila ogromna podrška javnih ličnosti koaliciji DOS u
vreme rušenja Miloševića.
MARKETING: Ono što je,
međutim, zanimljivo jeste činjenica da je, upravo iz DSS-a,
nekadašnjim protivnicima, danas koalicionim partnerima –
Demokratskoj stranci, stalno s visine spočitavano da politiku svodi
na marketing. Činjenica, međutim, da Koštunica i njegovi partneri
tako obilato koriste ličnosti i događaje iz oblasti kulture i
estrade zarad postizanja političkih poena, a da ih, pri tom, niko ne
optužuje za svođenje politike na marketing, mogla bi da uputi na
jedan, za marketinške stručnjake DS-a, sasvim nepovoljan zaključak –
da su ih Koštuničini narodnjaci prevazišli u toj važnoj veštini. Kao
što činjenica da se Koštunica godinama održava na vlasti uprkos
slabašnoj podršci birača dokazuje da je stepen njegovog pragmatizma
daleko prevazišao pragmatizam koji se, od Zorana Đinđića na ovamo,
pripisuje DS-u.
A kakve su posledice
borbe za vlast uz (zlo)upotrebu kuture, to je već druga priča, o
kojoj se vodi oštra rasprava između domaćih teoretičara. Tako,
recimo, etnolog Ivan Čolović ocenjuje da je "posle ratnih poraza,
borba za teritorije, koja se i dalje smatra najvišim nacionalnim i
državnim interesom, privremeno prebačena sa vojnog na kulturni
front". On o Koštunici piše kao o čoveku koji je "Miloševića
nadmašio u spremnosti da lično učestvuje u političko-verskim i
političko-književnim ritualima". Sasvim suprotno, prema Čoloviću,
zalaganje za političke promene koje će Srbiju dovesti među
demokratske, miroljubive i prosperitetne zemlje, zahteva i obračun
sa nacionalističkim shvatanjem kulture. A u društvu u kome, uz pomoć
političara, takva kultura cveta, nisu neobična ni shvatanja o
"srpskom bogu", koji bi trebalo da kazni nepodobne, među njima i
pisca Svetislava Basaru – što je večito provokativnog autora
inspirisalo da napravi i foto- robot dotičnog, nacionalno
opredeljenog boga: "zajapureni, pripiti delija, sa vencem šljiva na
glavi, koji sluša trubače i sa vrha Ovčara/Olimpa baca ovčije plećke
i buklije na sve četiri strane srpskog univerzuma".
Ništa manje motivisani
za pisanje nisu ni teoretičari konzervativnog usmerenja, koji
"kutlur-dekontaminatorima" detaljno objašnjavaju sličnosti i razlike
između domaće Cece i svetske Kajli Minog, ocenivši da su hitovi
domaće u odnosu na pesme australijske zvezde "traktati iz
metafizike" te da je "Ceca ipak pomažnjavala pop ikonografiju i
ugazila detelinu na Ušću" (sa sajta NSPM).
Jedan od zanimljivijih
pristupa problemu potiče od Miše Đurkovića, naučnog saradnika
Instituta za evropske studije, svojevremeno savetnika premijera
Koštunice. Đurković u jednom novijem tekstu poredi Guču i Egzit,
konstatuje da su i jedan i drugi festival "uz obilatu državnu pomoć
postali brend i izgradili ogromni profitni potencijal" i ocenjuje da
je "vreme za njihovo funkcionisanje na čistim tržišnim osnovama". Uz
ocenu da je "Guča očigledno pomogla afirmisanju mladih stvaralaca,
orkestara i solista", dok Egzit "uz svu pompu i promovisanje rok i
pop muzike nije podstakao rađanje nijedne iole zanimljive domaće
grupe ili izvođača u poslednjih sedam godina", Đurković primećuje
da, s druge strane, Grand produkcija "na čisto tržišnim osnovama,
svake godine izbaci novu postavu". A baš to je, prema njegovoj
oceni, "još jedan dokaz da popularnu kulturu za razliku od elitne
treba prepustiti tržištu".
Da, ali kako bi se od
podrške elitnoj kulturi moglo politički profitirati?
|