Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika - polemike

 

 

Stefan Sušić

Intelektualni buvljak

Povodom nekih reakcija na članak „PRIVATNI FAKULTETI U FUNKCIJI DEGRADACIJE DRŽAVE, PRIVREDE I DRUŠTVA

Raduje me činjenica da veliki broj čitalaca dijeli moje mišljenje (objavljeno na stranicama Nove srpske političke misli) o jednom društvenom zlu, koje se, iz perspektive budućnosti i Srbije (i Crne Gore), može porediti sa posledicama masovnog korišćenja raznih opijata. Kao što masovna upotreba droga dovodi do masovnog ludila i pri tom onesposobljava konzumente za bilo kakav društveno-koristan rad, tako u savremenim uslovima odsustva društvenog morala, savjesnosti, odgovornosti, etičnosti, poštenja i profesionalnosti, najveći broj diplomiranih studenata, magistranata i doktoranata na privatnim fakultetima postaje neuka, neznalačka i opasna kadrovska armija, puna intelektualnih mediokriteta i „zombija“, često drskih i agresivnih a nesposobnih za bilo kakav ozbiljan rad.

Podsjetiću na jednu misao iz antičke filozofije – u biografiji svakog čovjeka nalazi se dio biografije njegovih učitelja, a iz mog prethodnog članka jasno je kakvi učitelji na privatnim fakultetima rade. Zar aksiom ulaganje u čovjeka isplativije je nego ulaganje u stroj nije dovoljno jasan kad je u pitanju investiranje novca za školovanje djece – plaćanje visokih školarina, udžbenika i raznih drug ih dažbina na privatnim fakultetima, od strane roditelja? Mnogi roditelji se ne pitaju u šta zapravo ulažu – da li u neznanje, šarlatanstvo, foliranstvo, u nadriobrazovanje – rečju, u ništa “. Dovoljno je indikativan podatak da se u SAD oko 95% studenata koji su završili privatne (global – evro – inter) fakultete ne mogu zaposliti u renomiranim privatnim kompanijama.

Da uopšte ne poznaje stvari pokazao je jedan čitalac moga članka, davši implicitnu usporedbu naših privatnih fakulteta ništa manje nego sa Harvardom, Stanfordom ili Jejlom, povodeći se, dakle, za američkim primjerima privatnih fakulteta. Razumljivo je da sam mu ja zasmetao kao autor takvog članka, jer se očigledno svojski potrudio da mi imputira tzv. „policijske misli“, a sve zato što se eksplicitno zalažem za zabranu kriminala! Vjerovatno je moj „kritičar“ diplomirao (kupio diplomu) na nekom od privatnih fakulteta, ili ima neki drugi, jak interes da brani ono što se argumentima braniti ne može, što ga diskvalifikuje da bude ozbiljan partner za razgovor o ovom ozbiljnom pitanju.

Drugi me pitaju gdje sam ja to našao da su privatni fakulteti zabranjeni. Odgovaram – u zemljama u kojima nisu zabranjeni (sa izuzetkom svjetski renomiranih i prestižnih univerziteta, kakvi su gore navedeni) njihove diplome mogu korisnicima poslužiti kao ukrasne maramice u gornjim džepićima odjela ili, eventualno, u funkciji propagande kulture zemlje koja ih je time počastila.

Neosporno je da diplome stečene na našim privatnim fakultetima ne predstavljaju sublimaciju i verifikaciju nekog stečenog znanja, već su potvrda intelektualne lijenosti, tj. linije manjeg otpora, kojom se dolazi do cilja zasnovanog na obmani. Evo jednog zanimljivog primjera koji bi se teško mogao naći na nekom državnom fakultetu (pa čak i u Kragujevcu). Radi se o primjeru beogradske univerzitetske berze, tzv. „privatnog poduzetništva“. Jedan preduzimljiv čovjek dosjetio se da sakupi 50.000 evra od tridesetak Kineza koji prodaju robu na buvljaku. On je tim novcem nagradio jednog vlasnika privatnog fakulteta u zamenu da ih ovaj listom upiše na svoj fakultet. Kinezi su još i ponaosob platili punu školarinu za svaku godinu četvorogodišnjih studija, i to precizno evidentiranu i antidatiranu. Tako su ti „naši Kinezi“ postali diplomirani menadžeri. To je samo malko manje bolno od toga da su na nekom privatnom pravnom fakultetu stekli takve diplome, u kojem bi se slučaju, za par godina, kada steknu naše državljanstvo, mogli naći i u ulozi sudija Vrhovnog suda.

Posebna su priča magisteriji i doktorati na privatnim fakultetima. Poznata mi je praksa gazde na jednom beogradskom privatnom fakultetu, koji od svojih nastavnika traži da „love“ klijentelu koja želi titule. Gazda „lovcima“ daje dobru nagradu i određuje ih za mentore i predsjednike komisija prilikom tzv. odbrana, dok kandidati debelo plaćaju gazdi za „kupovinu“ naučnih zvanja. Mnogi od takvih se registruju za buduće nastavnike na tim istim ili drugim privatnim fakultetima da bi dalje proizvodili sebi slične mediokritete. Ovo je samo jedan od primjera kako je u Srbiji ozakonjeno društveno zlo dopuštanjem osnivanja privatnih fakulteta. To je poprimilo oblike epidemije i ima sve karakteristike jedne posebne vrste udruženog kriminala, a naočigled sveukupne, poštene intelektualne javnosti.

Zapitajmo se da li bi se raznorazni tajkuni – profesori koji imaju svoja radna mjesta na državnim fakultetima i političari – takmičili u osnivanju privatnih fakulteta, stajali finansijski iza njih i sl., kada se ne bi radilo o brzom i lakom sticanju bogatstva (profita). Nema ni govora o opštem dobru, edukaciji i sticanju znanja. Naprečac niču nove, velelepne univerzitetske privatne zgrade, kupuju se druge, rekonstruišu i adaptiraju, a tradicionalni državni fakulteti ne mogu se, često, niti okrečiti. Svakom je jasno da su studenti, odnosno njihovi roditelji, jedini investitori u izgradnji privatnih fakulteta, koji su najčešće sastajališta za gubljenje vremena i intelektualno zatupljivanje.

Otvaranje privatnih fakulteta postalo je u našim uslovima više nego karikaturalno, a smislu naročito izmiče njihovo povezivanje sa slobodnom tržišnom utakmicom. Stoga, stvari treba nazvati pravim imenom – radi se o intelektualnom buvljaku na kojem se odvija trgovina diplomama, magisterijima i doktoratima. Apelujem da se uvede zakonska obaveza da se prilikom raspisivanja konkursa radi zapošljavanja kao uslov uvede završen državni fakultet, odnosno magisterij i doktorat odbranjen na državnom fakultetu. To je indirektan način da se stane na kraj trgovini (ne)znanjem. Tome što pre treba dodati i zakonsku normu da kandidati ne mogu polagati pravosudni ispit ako su završili privatni pravni fakultet.

U kontekstu kazanog podsjetio bih da su „Večernje novosti“ prije dvadesetak dana objavile kako se rektor „Megatrenda“ hvali činjenicom da oko 500 njihovih bivših studenata radi u MUP-u Srbije, 4 u kabinetu predsjednika Tadića, a 8 u kabinetu predsjednika Koštunice. Zamislite, Novosti dalje pišu da je šefica kabineta predsjednika Čaveza došla iz Venecuele i doktorirala na „Megatrendu“, jer je putem interneta saznala za ovaj „srpski Harvard“. Moja malenkost je svjedok da pojedini studenti za mjesec dana rada polože na tom istom univerzitetu po 3 do 4 ispita.

Po prirodi stvari, cilj državnih fakulteta je edukacija i obrazovanje, a privatnih, prevashodno zarada, tj. profit. Kada se neko ogriješi na državnom fakultetu, primjenjuju se sankcije (kao na primjeru Kragujevca), ali kada će neko u Srbiji ili u Crnoj Gori zaustaviti privatnu prosvjetnu mafiju, koja sistematski i nekažnjeno truje sve segmente vlasti, privrede i društva? Ovdje se pojavljuje i jedan specifičan problem. Naime, privatni fakulteti su proizveli ogroman broj kadrova, zaposlenih u strukturama inspekcijskog i policijskog aparata. Oni sigurno neće ići protiv sebe i svojih žalosnih učitelja. U svakoj uređenoj državi bilo bi prirodno očekivati da se prosvjetnom mafijom pozabave policijski, istražni i inspekcijski organi, a kod nas ona nekažnjeno hara godinama.

U prošlom članku sam na istu temu dao svoje predloge Ministarstvu prosvjete a onda se „ugrizao za jezik“ kada sam se podsjetio da je donedavna pomoćnica ministra prosvjete duboko zagazila u kriminal o kakvom pišem. Šta više, bila je i profesor na državnom Pravnom fakultetu u Kragujevcu. Ipak, „dolijala“ je i ona, i njena kriminalna braća. Postavlja se pitanje kada će „dolijati“ neko sa privatnih fakulteta, gdje je prosvjetni kriminal u punom procvatu?

Dakle, ne samo da bi trebalo zabraniti rad privatnim fakultetima, već bi im trebalo oduzeti imovinu i raspodjeliti je državnim i prosvjetnim subjektima (školama, fakultetima, institutima). Takvo, organizovano pljačkanje studenata visokim školarinama i drugim dažbinama (udžbenicima, knjigama, taksama kod prijava ispita itd.), a zauzvrat davanje inflatornog i bezvrijednog papira u vidu diplome, magisterija ili doktorata, godinama je već kriminal opasan za društvo. Svaka pametna država ulaže u znanje, a ono se multiplikativno ostvaruje u sve većoj stopi privrednog rasta (primjer Irske je dovoljan). Ali, država koja je ozakonila ulaganje u neznanje, dozvoljavajući osnivanje privatnih fakulteta, doprinosi samo svojoj bržoj propasti i inflaciji cjelokupne nadgradnje društva.

Jedan čitalac mi zamjera što sam uzeo primjer iz bivšeg Sovjetskog Saveza i to, kako kaže, „kao model“. Međutim, taj i takav SSSR, zbog otkrića relativno sitne korupcije dva profesora na jednom ekonomskom fakultetu, dekretom je ukinuo takav, dakako, državni fakultet. I to je učinjeno u vrijeme kada je Sovjetski Savez bio svjetska super sila. Svjetska super sila nije mogla biti bez jake ekonomije, a toj je činjenici doprinosilo znanje koje je, i te kako, favorizovano. Zar za pomenutog čitaoca nije zgodno uzeti Univerzitet Lomonosov „kao model“?

Nažalost, mnogi univerzitetski profesori sa državnih fakulteta, i oni koji su u penziji, rade kao honorarci na privatnim fakultetima, a slažu se u mišljenju sa svim što navodim. Ali, neke tjera nevolja a druge gramzivost da bace pod noge akademski moral i etiku, uz uvid da se, iz dana u dan, ti pojmovi sve manje razumeju.

Zato pozivam državne organe u Srbiji, kao i one u Crnoj Gori, da analiziraju predmetnu materiju i donesu odgovarajuće mjere. Zabranu privatnih fakulteta, sa primjerenim prelaznim rokom za njihovo iščezavanje, ja vidim kao jedino riješenje.

Dovoljno je podsjetiti da studenti na ozbiljnim državnim fakultetima i uče, i studiraju, čitajući osim obaveznih udžbenika i literaturu. Pri tom prolaze kroz sve druge ozbiljne forme nastavnog procesa. Takvim radom oni stiču radne navike (sistematičnost, ozbiljnost, odgovornost, revnosnost, radišnost itd.) koje će sjutra u nekoj kompaniji doći do punog izražaja. Za razliku od njih, studenti sa privatnih fakulteta, negujući nerad, svijesni su da će svaki ispit položiti i bez posebno uloženog rada. U suprotnom (ako studenti ne upišu slijedeću godinu), gazda neće moći dobiti novac od školarine. Stoga je najbolje da se donese odluka od strane raznih kompanija i državnih organa da jednostavno ne primaju u radni odnos studente sa privatnih fakulteta. Takav primjer sam vidio na internetu – u Banja Luci se teško mogu zaposliti oni koji su završili privatni ekonomski fakultet.

Stoga država treba hitno zabraniti rad svim intelektualnim „šibicarima“, koji postaju najveće zlo savremene Srbije. Osnovni problem treba tražiti u društvenoj svijesti i odgovornosti države, s jedne strane, i naivnosti potencijalnih upisnika, s druge strane. Najljepše je to izrazio jedan čitalac sa interneta kada je napisao „i blago retardirane osobe mogu završiti privatni fakultet“. Svjedočim i slažem se!

(autor je profesor državnog fakulteta u penziji)

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM