Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Dejan Petrović

Širenje zone masovnog odglupljivanja (1)

Treći po redu filmski festival dokumentarnog i angažovanog filma „Slobodna zona“ održan je ove godine u Dvorani kulturnog centra Beograda od 9. do 14. novembra u organizaciji kulturnog centra Rex, sa inteligentnim sloganom da svet ne menjaju filmovi, nego gledaoci ovakvih filmova. Sav prihod s ove manifestacije već tradicionalno odlazi u humanitarne svrhe, tako da će ove godine on biti namenjen Svratištu za decu i mlade u Drinčićevoj ulici. Na njemu je prikazano šesnaest dugometražnih dokumentarnih ili igranih filmova, dva kratkometražna (gostovanje autora iz Hrvatske: Za četiri godine Nebojše Slijepčevića i Panj pun olova Branka Schmidta), kao i šesnaest kratkih filmova iz ciklusa renomiranih evropskih autora „Vizije Evrope“. Čak dvanaest projekcija je bilo rasprodato, a interes beogradske publike za ovaj mladi festival svake godine kontinuirano raste, tako da je njegovo treće izdanje posetilo oko 7.500 gledalaca, skoro za 40% više nego prošlogodišnje, a više od 100% u odnosu na premijerno, održano decembra 2005. Gledaoci nekog od filmova prikazanih na ovom festivalu mogli su da se lično osvedoče zašto je jedan Dušan Makavejev njegovo održavanje nazvao prilikom za promociju slika masovnog odglupljivanja. Glasovima publike za najbolji film festivala proglašen je poljski film Postojim ispred holandskog Budina izgubljena deca i Persepolisa Marjan Satrapi. Pobedničko ostvarenje biće otkupljeno za prikazivanje na televiziji B92.

Pored novog filma Majkla Mura, jedan od dva „sigurna dobitka“ organizatora jeste čudesna animirana, monohromatska priča o odrastanju i sazrevanju jedne mlade žene u Iranu – Persepolis Marjan Satrapi, kojem je umesno i zasluženo ukazana čast da otvori festival,. Pojava ovog filma nekako čudno koincidira sa pojavom jedne druge, monumentalne ekranizacije grafičke novele na sličnu temu 300: Bitka kod Termopila Zaka Snajdera, koja na potpuno drugačiji način obrađuje veličanstvenu političku i kulturnu istoriju Persije, dopustivši sebi taj luksuz da bude izmanipulisana u svesno ciljanom i namerno biranom dnevno-politički adekvatnom trenutku, sa do banalnosti uprošćenom propagandnom porukom, valjda u svrhu blagovremenog opravdavanja mogućeg novog krstaškog rata na bliskom istoku, kao odlična paradigma sebe-nesvesne, ničim izazvane naduvene ignorancije spram onoga Drugog. Persepolis je, međutim, prvorazredno umetničko delo i jedna od glavnih nagrada na ovogodišnjem kanskom festivalu apsolutno je zaslužena. I to ne samo kao dokaz da čak i tamo, u toj ogromnoj terra incognita žive normalni ljudi kao svi mi, a ne dresirani fanatici iz „osovine zla“ kako bi to neki možda i želeli da vide. Prezriva arogancija i duboko ukorenjene predrasude, ovde su vidljive i u samom Iranu, prilikom gledanja Godzile u bioskopu baka unuci pedagoški, ali i beskrajno simpatično, objašnjava da to mogu da naprave samo Japanci. Bogata i burna istorija ostavlja za sobom brojne značajne datume, spomenike i imena koji se jedino pamte. Međutim, u svakom totalitarnom okruženju, život pojedinca, jedinke koja pokušava da se – zamislite drskosti – odvaži na proces individuacije , ne samo da je, i sa unutrašnje i sa spoljne strane podjednako, hotimice ignorisana i zanemarena, nego uglavnom i otvoreno nepoželjna. A upravo je to ovde posredi. U tom i takvom kontekstu nastaje priča mlade Marjan o vlastitim iskustvima i životnim menama, koje je prolazila uporedo kroz sve samo ne dosadnu iransku političku stvarnost. Od naivnog detinjeg revolta protiv tada naširoko omrznutog Šahovog režima (nešto više o pozadini tih događanja možete pročitati i na ovom sajtu – www.nspm.org.yu/Prikazi/2006_petrovic_shah.htm ) , pa do još mnogo gore despotije nastale famoznom „islamskom revolucijom“ i njenog vrhunca u krvavoj koliko i besmislenoj osmogodišnjoj iransko-iračkoj klanici, te volje za životom koja je nekako ponovo pokušala da se spontano uspostavi, u sveopštem rigidnom, totalitarnom i paranoidnom ozračju , valjalo je proživeti jedan običan, ljudski, svakodnevni život, što je bila stvar sama po sebi teška, a ukoliko ste nosilac gore navedenih osobina, a pri svemu tome u jednom radikalnom islamskom društvu još i ženskog pola, onda muka i tegoba po sopstveni opstanak postaje upravo nepodnošljiva. Rani odlazak u Beč, suštinsko egzistencijalno iskustvo, po svemu različito od svega što je do tada imala prilike da iskusi – pa čak i samo vidi ili čuje – ostaviće trajne posledice i definitivno će formirati mladu Marjan, ali ni tada korak do famozne „sreće“ (ideala masa modernog doba) neće biti nimalo bliži. Naprotiv. Umesto svih učenih traktata o sukobima civilizacija i sličnih akademskih, ali i medijski itekako probitačnih teza, samo jedna kratka epizoda iz filma će o tome na najbolji mogući način reći sve: na isprazno filozofiranje njenih novostečenih bečkih blaziranih prijatelja o sveopštem besmislu, inače potpuno logičnom ishodištu iz okruženja u kojima su oni potekli, Marjan će suprotstaviti prostu činjenicu životnog stradanja svog bliskog rođaka u ime slobode , onog bauka za koji su u civilizovanoj Evropi odavno prestali da se bore, pa valjda i uviđaju sve njegove podrazumevane privilegije. Marjan odlučuje da se uprkos svemu vrati u domovinu, iako ni najmanje nije oduševljena prilikama u njoj, gde je još ranije mogla da uvidi opasnosti koje može doneti slobodno iskazivanje sopstvenog stava ili pukog pokušaja da se bude drugačiji, poput slušanja albuma Abbe ili Iron Maiden recimo. Brzo se udaje, još brže razvodi, te odlučuje da ponovo ode na toliko žuđeno ostrvo slobode – Evropu, dakako – ovoga puta za stalno.

Od svega će joj trajno ostati tek permanentni osećaj nepripadanja – gde god da od sada bude boravila – i knedla duboko u grlu kad se seti magičnih bakinih mirisa, koji će joj ostati kao jedina uspomena iz jednog od prošlih života, iz kojeg je dobrovoljno (sopstvenom odlukom) ali i bezuslovno (nemogućnosti života u skladu sa svojim stečenim habitusom) morala da emigrira. Niotkuda nigde, možda bismo tako najadekvatnije mogli opisati ovaj put bez povratka, tamo gde kako piše Josif Brodski „nismo drugo do zrno peska u pustinji“, bez imalo entuzijazma, ali sa punom odlučnošću, možda samo sledeći stari bakin savet o čuvanju vlastitog integriteta, kao stvari koja je važnija od svih ostalih. Otuda verovatno i naslov filma (nastalog po istoimenoj grafičkoj noveli autorke) koji asocira na nekada postojeći, a davno iščezli persijski grad. Persepolis nije angažovana, borbena priča koja poziva na rušenje represivnog režima, iako se svakim trenutkom neiskazano podrazumeva da isti treba da nestane, Satrapi je odveć inteligentna, suptilna, pa zašto ne reći i lirska priroda, da bi svoj film upotrebila kao jednokratno propagandno sredstvo. Ona uopšte ne skriva da joj je svaki trenutak proveden van domovine, prijatelja, porodice i poznatog okruženja, jedva podnošljiv, a za razliku od ranih bečkih dana, više se ne stidi da na brojne kultur-rasističke predrasude navodno superiornih domaćina, otvoreno i ponosno kaže da je Iranka. Upravo se zbog toga film završava scenama odlaska u Francusku dok joj u glavi prolaze poslednje slike koje će poneti sa sobom, kao duboki i trajni bol koji će trajati koliko i ljubav prema svojoj zemlji, a ova je moguća samo kao ostvarenje starog prokletstva – dakle samo onda kada smo daleko od nje. Naposletku, da li je mlada Marjan uspela da svoje formiranje i individuaciju ostvari na način na koji je to sama želela, bez bilo kakvog subjektivnog ili kolektivističkog nametanja sa strane? Da nije, danas ne bismo imali priliku da uživamo u ovako briljantnoj i jedinstvenoj evokaciji sopstvenoj sazrevanja kroz sve brojne turbulencije iranskog društva s kraja dvadesetog veka.

Bez dileme najveće razočaranje ovogodišnje „Slobodne zone“ je film Kristobala Visentea Kruza Arkana o životu unutar zidina jednog čileanskog zatvora. Pompezno najavljivan kao verodostojan, insajderski prikaz brutalnih mučenja, ovo ostvarenje je zapravo jedan epohalni promašaj na jednu takvu, veoma zahvalnu temu. Ništa od očekivanog, pa i priželjkivanog uvida u samu prirodu jednog surovog, diktatorskog Pinočeovog režima, za koji su kružile i kruže mnoge zastrašujuće priče nije moguće videti u ovom filmu. Potpuno nezanimljivo, prečesto čak i bez ostatka dosadno, Kruz insistira na naturalističkom prikazu života zatvorenika, ne navodeći ni zbog čega su tu, ni da li su eventualno osuđeni nezasluženo, ni da li je neko od njih možda politički zatvorenik, što bi mu dalo bar kakvo-takvo opravdanje za snimanje. Ako mu je namera bila da svetu obznani da boravak iza rešetaka nije skroz isto što i letovanje u radničkom odmaralištu Makarska 1985. onda je u tome potpuno uspeo. Za sve nas ostale, koji smo to i ranije znali, ovde nismo mogli da naučimo ništa novo. Ako mu je namera pak bila da svoje delo (koje je, uzgred budi rečeno, montirao punih sedam godina) ima ikakvog smisla ili da neupućenom a znatiželjnom gledaocu bar na momente približi mnogobrojne strahote dugotrajne vojne strahovlade u Čileu – što bi svakom prosečnom režiseru bilo poput poklonjenog penala u devedesetom minutu – onda je u tome u potpunosti omanuo, sve sa pretencioznim, wanna-be „umetničkim“ višeminutnim smarajućim snimanjem zatvora u Valparaizu iz helikoptera na kraju. Sam podatak da je pomenuto mesto sada pretvoreno u disko-klub, daleko je zanimljiviji od svega što u Arkani možete videti.

Najveće rediteljsko ime ovogodišnjeg festivalskog izbora svakako je Majkl Mur. Dobitnik „Oskara“ i kanske „Zlatne palme“, bespoštedni borac protiv konzervativne, republikanske i korporativne Amerike, nakon proslavljenih i slavom ovenčanih dokumentaraca Žeđ za nasiljem i Farenhajt 9/11, u kojima se žestoko obrušio na zakone i običaje o nošenju i upotrebi oružja u SAD, odnosno sve zloupotrebe vladajuće administracije u Vašingtonu prilikom predsedničkih izbora, te njihovih sumnjivih bliskih ekonomskih, pa čak i prijateljskih veza sa Saudijskom Arabijom; ovog puta za svoju metu odabire naizgled benigniju, nepolitičku temu: američki zdravstveni sistem. Ostvarenje Bolesnik (Sicko) jednako je snažno i upečatljivo kao i njegovi raniji filmovi, a njegova karakteristična žovijalna figura i ovde, istina u nešto manjoj meri, dominira. Da li ste znali koliko ljudi u SAD nema zdravstveno osiguranje? Oko 47 miliona! Da li to znači da su bar oni ostali sigurni u pogledu pravovremene i adekvatne medicinske zaštite? Apsolutno ne! Mur otkriva postojanje traka snimljenih još 1971. godine u kabinetu Ričarda Niksona, kada je ustanovljen sistem koji na ovaj ili onaj način funkcioniše i danas. U Bolesniku ćemo tako upoznati mnoštvo ljudi kojima je, bez valjanog obrazloženja, uskraćeno pružanje osnovnih zdravstvenih usluga, iako su redovno plaćali osiguranje. To će otići tako daleko, da će se ubedljivo dokazati da oni lekari koji imaju najviše odbijenih zahteva za intervenciju, dobijaju dodatni bonus za godišnju platu, jer, pazite sada, time presudno doprinose uštedi koju velike korporacije tako ostvaruju. Spektar maštovitih opravdanja zaista je bogat koliko i ciničan. Mura će put odvesti do Kanade, Engleske, Francuske i naposletku Kube, gde će otkriti da je njihov sistem potpuno besplatan, iako neke od tih zemalja takođe imaju konzervativne vlade. Tako će se mladi čovek koji je bolest zaradio u SAD, u nemogućnosti da plati za svoje lečenje, vratiti u domicilnu Francusku, i iako tamo nikada nije plaćao porez, dobiti tromesečno plaćeno bolovanje, što nikako nije usamljen primer. Vrhunac cinizma predstavlja činjenica do koje Mur ekskluzivno dolazi: osumnjičeni teroristi zatočeni u bazi Gvantanamo na Kubi imaju neuporedivo bolju zdravstvenu negu, ne samo od običnih američkih građana, nego i od ljudi koji su neposredno učestvovali u spasavanju preživelih nakon napada od jedanaestog septembra! Simboličnim brodićem, njih i mnoge od pomenutih u filmu, Mur će odvesti na Kubu, gde će biti zbrinuti uz više nego skromnu ili potpuno besplatnu uslugu. Dodatni razlog za zabrinutost građana SAD predstavlja činjenica da sve ove zemlje, uz taj navodno nehumani „socijalni“ zdravstveni sistem, imaju daleko duži životni vek i neuporedivo bolje generalno zdravlje stanovništva. Ovde vidimo Mura u svom najboljem izdanju, uz ponešto oprostivih – za njega tipičnih – proizvoljnosti i brzopletosti, ali nakon ovog filma nikakvih moralnih dilema što se ovog problema tiče, ne može da bude. Strah izaziva samo bojazan da ovakav zdravstveni sistem nije tek izolovani izuzetak, nego da je taj problem samo prvo došao u fokus Murovog interesa.

Američka rediteljka Lori Kolijer režirala je Slatku malu, jedno od slabijih ostvarenja ovogodišnje „Zone“. Šeri Svenson izlazi iz zatvora gde je provela tri godine zbog pljačke i suočava se sa stvarnošću koja se u međuvremenu itekako izmenila, a u uslovima ograničene slobode i stalnog nadzora. Načelnu želju da postane „uzoran član društva“ i pre svega dobra majka svojoj kćerki Aleksis, otežavaju brojne objektivne okolnosti, ali pre svega njena nesposobnost da se prilagodi pravilima života u realnom svetu. Utehu nalazi u povratku alkoholu, drogi, promiskuitetu i starom društvu. Ispodprosečan film ipak može da na neki način zadovolji mnoge muške gledaoce, jer glavnu – veoma zgodnu i privlačnu – glumicu ne samo što sporadično mogu da vide u različitim seksualnim pozama, nego ista sve vreme emituje specifičan seksipil i određenu pozitivnu energiju. Iako su se čuli glasovi da je navodno ovaj film nekakav vid borbe za „ženska prava“, iz njega se apsolutno ne može zaključiti da je Šeri upravo po tom pitanju na bilo koji način bila diskriminisana, tako da su publiku na žalost više zabavljale (postojeće) fizičke sličnosti i asocijacije na određene domaće političarke, nego uživanje u kvalitetnom i originalnom filmskom delu, za koje je veliko pitanje kako se našlo u inače vrlo jasnoj i dobro profilisanoj festivalskoj koncepciji.

Sve ono što je izgubljeno na SherryBaby nadoknađeno je fantastičnim filmom Snovi o golu autorskog tandema Maje Sanbar i Džefrija Sandersa. Tako su ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svetu i vrhunskog, angažovanog dokumentarnog filma, ovde mogli da višestruko uživaju. Izgleda da ne treba da čudi što je i ovaj film, poput za mnoge kultnog ostvarenja Huligani zelene ulice , koji valjda svakog ljubitelja ove magične igre sa loptom naprosto priziva na ponovno gledanje, delo jedne pripadnice lepšeg pola. Posao koji je tamo na maestralan način odradila Nemica Leksi Aleksander, u ovom dokumentarcu je prepušten Maji Sanbar. Možda je i takav, specifičan autorski rukopis doprineo da i oni koji inače nisu poštovani prijatelji fudbala uživaju u ovih filmskih, itekako simboličnih, devedeset minuta. Kako se na jednom mestu duhovito, ali ne bez vidljivog bola, pokušavajući da se ostatku sveta objasni specifičan položaj u kojem se Palestina već decenijama nalazi kaže: mi smo zemlja, a ne država! Dakle, zemlja koja nema profesionalnu fudbalsku ligu, ipak ima svoju reprezentaciju, a ono što im verovatno nedostaje u iskustvu i kvalitetu, pokušavaju da nadoknade izraženim patriotizmom, u potpunosti svesni očekivanja i značaja koji im pridaje ostatak, uglavnom potpuno očajne nacije. Film prikazuje mesec dana tragikomičnih „priprema“ pred odlučujući kvalifikacioni dvoboj za plasman na Svetsko prvenstvo sa fudbalskom „velesilom“ Uzbekistanom. Igrači su skupljeni sa svih strana sveta, nikada nisu igrali zajedno, većinom se i ne poznaju, čak – uprkos zajedničkom etničkom poreklu – ne govore istim jezicima, a u sve to trener im je Austrijanac! Nadalje, izraelske trupe ne puštaju onu grupu igrača koja treba da dođe iz Gaze, ovi dane besciljno provode na granici, pa tako priča prati lične sudbine četvorice igrača (jednog iz Čilea, jednog iz Gaze, jednog iz SAD i jednog palestinskog izbeglice u Libanu). Većim delom priprema selektor nema na raspolaganju dovoljan broj igrača ni za redovan trening, a kamoli za sparing-utakmice, ključne za uigravanje nacionalnog tima, koji ionako nikada nije imao prilike da igra zajedno. Svi koji su se ikada bavili bilo kojim kolektivnim sportom znaju koliko je ovaj startni hendikep kasnije teško ili nemoguće nadoknaditi. Očekivano, uprkos nadama čitave nacije i samih fudbalera, ova ad-hoc sastavljena ekipa će biti rutinski i ubedljivo poražena od Uzbekistana 3:0, tako da će prilika za pozitivnu promociju zemlje na globalnom planu i malo kakve-takve radosti njenih napaćenih stanovnika, biti odložena za neki drugi put. Ipak, dirljiva upornost i ponos koji ovi momci, zajedno sa u svetskim okvirima prilično anonimnim trenerom iskazuju, ne može da vas ostavi ravnodušnima i bar za trenutak zamisli nad sudbinama onih kojima je mnogo gore od nas, u gordoj i očajničkoj želji da na taj jedini način uspešno promovišu svoj nacionalni identitet.

Još jedno veliko razočaranje festivala stiže nam od rediteljke So Jong Kim pod naslovom Dani teku. Prosto je neshvatljivo u koliko velikoj meri je ova tema promašena. Po sopstvenom priznanju snimajući evokaciju sopstvenog odrastanja u stranom okruženju, sa brojnim sumnjama, strahovima i frustracijama, autorka kao da zaboravlja da autentičnost iskustva ne garantuje automatski kvalitet umetničkog dela. Ajmie je tinejdžerka koja se s majkom doselila u hladnu i otuđenu Kanadu, bez oca koji je ostao u dalekoj domovini, a dane uglavnom provodi sa svojim jedinim prijateljem i simpatijom Tranom. I to je... sve! Nepotrebno razvučena radnja, bez ikakvog plana, cilja i smisla, potpuno prosečne reminiscencije i dileme jednog tinejdžera, odsustvo bilo kakve dinamike ili elementarne duhovitosti, na veličanstven način je upropastilo mogućnost da se valjano iskoristi veoma zahvalna emigrantska tema. Teško će biti da u tako brojnoj iseljeničkoj populaciji nije moguće pronaći na desetine i stotine daleko zanimljivijih, pa i poučnijih životnih priča. Posebno u poređenju sa maestralnom varijacijom na (za)datu temu koje je prikazano sutradan, o čemu nešto više kasnije. Uostalom, So Jong je mirne duše mogla da pita Marjan Satrapi kako se to što je ona želela da kaže radi!

Dejan Petrović: Širenje zone masovnog odglupljivanja (2)

 

 

 
 
Copyright by NSPM