Jovana Papan
V.I.P. Srbi i gubitnici tranzicije
U
globalizovanoj Srbiji dvadeset i prvog veka postoje dve vrste ljudi
– vrlo važne, i vrlo nevažne osobe. Onih nevažnih daleko je više,
jer je u pitanju najobičnija srpska (post)tranziciona raja – milion
nezaposlenih duša, plus radnička i kvazi-srednja sirotinja. Oni
vrlo važni, sa druge strane, sačinjavaju famoznu srpsku vi-aj-pi
ekipu, oni su zvezde i zvezdice srpskog medijskog univerzuma.
Biti V.I.P. u
Srbiji danas znači pripadati jednoj statusnoj grupi koja
objedinjuje najrazličitije biografije i fizionomije. Ima tu
svakojakog materijala – japi političara i balkanskih funkcionera,
crkvenih velikodostojnika, građanskih aktivista, antiratnih
profitera, (ne)zaslužnih umetnika, glodura/glodurica, eksperata,
savetnika, metroseksualnih fudbalera, biznismena, splavuša na
dokapitalizaciji, pi-ar menadžera, razbarušenih hirurga, stilista,
frizera, striptizeti, instruktora pilatesa, nutricionista, suprugi
fudbalera i psihijatara, dece pevača i TV-voditelja, roditelja
tenisera.
V.I.P. kao
zanimanje
Kako se u
liberalizovanoj Srbiji medijsko tržište razvija i usložnjava, tako i
VIP jato neprestano raste. Svakoga dana ispili se u zemlji Srbiji
poneki novi VIP tić. Taj proces se odvija krajnje munjevito, ali
je, ruku na srce, za ulazak u klub važnih ipak potrebno zrno
ambicije i društvenog kapitala, tj. poznanstava i veza. Takođe, ne
bi bilo zgoreg i ako ste mladušni i jedri, ako delujete investirano
i nabudženo, mada u principu, zbog velike potražnje, možete da
prođete i ako ste umiveni i očešljani.
Kako se tačno
postaje srpski selebriti? Ukoliko ne posedujete hrpu novca ili neki
drugi talenat koji biste mogli da kapitalizujete, najstariji i
najoprobaniji način jeste da se prilepite uz neku medijski već
afirmisanu veličinu. Devojke, žene, muževi, roditelji i deca vrlo
važnih persona, uz malo šarma i preduzimljivosti, vrlo brzo mogu da
prestanu da budu privesci svojih poznatijih članova porodice, i da
započnu sopstvenu V.I.P. karijeru.
Drugi način da
se uspešno „V.I.P.-ujete“ jeste da se usredsredite na lični
marketing, odnosno da se u svakoj prilici samoreklamirate i širite
uverenje kako ste već uveliko poznati i značajni iz čitavog niza
razloga. U ličnom brendiranju naročito se dobro snalaze prekaljeni
senzacionalistički novinari/novinarke sa književničkim ambicijama,
koji svojoj biografiji obavezno dodaju nekoliko „naj“ prideva – „najseksipilnija
srpska kolumnistkinja, baškarila se u krevetu Hjua Hefnera, odbila
udvaranje Breda Pita...“, „najkontroverzniji srpski novinar,
poznavalac svih tajni svetskih obaveštajnih službi, okumio se sa
Eskobarom, originalna inspiracija Jana Fleminga...“ Ko ne poveruje,
ili nije impresioniran, ionako nije ni ciljna grupa. Ostali će se
nekako skrpiti za najnovije bestseler izdanje, samo da zavire i
saznaju gde su se i s kim dotični još baškarili.
Treći metod,
koji je po svemu sudeći i najpopularniji način u Srbiji danas, jeste
da vas proizvedu u V.I.P .u nedostatku pravih, autentičnih faca.
Inicijacija se, na primer, upriličava kada usled hiperprodukcije
tok-šou programa, kvizova, TV karaoka, i tabloidne štampe, urednici
istih iznenada potroše sve zalihe poznatih gostiju baš pred emisiju
ili zaključivanje najnovijeg broja. U toj situaciji se razni
bezveznjaci, marginalci, prijatelji, poznanici, kumovi i rođaci na
brzaka i „na mišiće“ proizvode u srpski V.I.P.
U studio se
dovlače „poznate“ slikarke, spisateljice skečeva za hot-lajn, stari
beogradski šmekeri, kraljevi noćnog života i svetski putnici, a po
žutim magazinima svoja pretenciozna zdanja, luksuzno namontirane
hacijende, salonce i duplekse pokazuju „renomirani beogradski
advokat“, „uspešna preduzetnica iz stare zemunske porodice“,
„ugledni vlasnik kafe-galerije“, „manekenka u usponu i studentkinja
španskog jezika“. Kao što zapravo nisu ni važni, tako nisu svi
„uglednici“ zaista ni dobrostojeći koliko se trude da se prikažu, pa
se tu uvek nađe i neki stilista da u nedostatku pravog glamura malo
našminka enterijer, nabaci par fensi sitnica, stolnjakom prekrije
zarđalu veš mašinu, a ugao snimanja pažljivo podesi kako pocepane
tapete ne bi ušle u kadar, jer to brate svako od nas ima u svojoj
kući, zbog čega bi onda kupovao časopis?
Ovako, uz
oproban recept V.I.P. simulacije, narod čita, razrogačenih očiju
guta sve te krasote i divi se svim tim važnim ličnostima sa njihovim
holivudskim životima, ne sanjajući da su do juče i oni sami tavorili
u poluegzistenciji anonimnosti.
Ukoliko se
potom ovi naši proto vi-aj-pijevci još pojave i na nekom koktelu,
izjave par reči u kameru na nekoj premijeri ili modnoj reviji,
dotrče da skuvaju špagete u nekom jutarnjem programu, eto nama
zgotovljenih novih vrlo važnih persona, u svako doba dana i noći
spremnih da odgovore na sva postavljena pitanja novinara – od toga
treba li nam Kosovo i kad ćemo u Evropsku uniju, do toga koliko se
često kupaju i seku nokte, koja im krema isušuje pore, a koji začin
nadražuje sluzokožu nosa.
Nevidljiva Srbija
A u
međuvremenu, dok srpska V.I.P. elita tare italijanske đonove
jurcajući od studija do studija, u onoj drugoj, surovo stvarnoj
dimenziji Srbije, koju objektivi kamera i blicevi fotoaparata ne
registruju, oni jedva postojeći i vrlo nevažni gubitnici tranzicije
srozavaju se sve niže i niže. Ne samo što stalno balansiraju na
ivici (ili ispod ivice) materijalne egzistencije, već su, reklo bi
se, i ontološki u vrlo nezavidnoj poziciji. Kako god da okrenu, ne
poseduju kvalitete za participaciju u savremenom društvu
posredovanom medijima, što će reći, isto je kao da ih nema. Vrlo
nevažne osobe.
Oni koji su
stariji, mogu bar da se pohvale činjenicom da su iskusili i neka
bolja vremena. I to ne vremena u kojima se živelo mnogo bogatije –
ruku na srce i nije, barem ne po današnjim standardima prema kojima
je bednik svako ko nema da iskešira za mobilni detetu, multipraktik,
klima uređaj, depilator, kompjuter i ostale đakonije iz potrošačke
korpe tehnološke ere.
Ono što je
nekada bilo drugačije, jeste činjenica da su obični smrtnici imali
daleko više osnova za ponos i samopoštovanje. Socijalizam, ma kako
fatalan bio po našu sudbinu, proklamovao je floskulu „jednakost za
sve“ daleko iskrenije nego što ostavlja utisak današnja „borba za
toleranciju i uvažavanje razlika“. Radnička klasa bila je poštovana
i glorifikovana kroz čitav niz instrumenata i rituala – setimo se
legendarnog samoupravljanja, radničkih parada, svečanosti u
preduzećima, dodela plaketa, satova, (odličan primer je oproštajno
veče od „keve“, školske čistačice koja odlazi u penziju u filmu
„Majstori, majstori“). Takođe, pažnja je radničkoj klasi poklanjana
redovno, a ne samo u finišu predizborne kampanje, sa malo jeftine
retorike i tapšanja po leđima kao danas.
Televizijske
serije i filmovi po pravilu su se bavili životima običnih ljudi -
ponekad romantičarski, ponekad agitpropovski, a ponekad krajnje
realistično. Novine su bile pune izveštaja u kojima su imenom i
prezimenom navođeni istaknuti udarnici koji bi premašili normu, a
ženski magazini (Praktična žena, Bazar) redovno su donosili priče o
domaćicama i majkama, radnicama sa fabričke trake, seoskim
učiteljicama.. .
Koliko god da
je to slavljenje „malog čoveka“ pripadalo jednom drugom vremenu, i
koliko god takva pažnja prema radničkoj klasi bila neiskrena,
manipulativna i ideološki natopljena, ona je ipak imala svoju
simboličku težinu, i običnim ljudima je pružala nezanemarljiv stepen
dostojanstva, osećaj da su veoma vidljivi u društvu, da postoje i
predstavljaju „nešto“.
Vreme čuda
A onda je ceo
sistem otišao u sunovrat i stigle su devedesete. Kuriozitet
situacije u kojoj smo se našli bio je da su se ideali socijalizma
tek sada konačno pretvorili u stvarnost. Svi smo postali jednaki u
svojoj nemaštini. Naravno, svi mi obični smrtnici, dok su se novi
heroji, polubogovi i bogovi vozneli daleko izvan domašaja nemaštine,
izolacije, zakona i poretka.
Onom običnom
svetu koji je oduvek sa mukom sastavljao kraj sa krajem, usled
propasti ekonomije i kolapsa institucija postalo je mnogo teže, ali
bar je imao tu satisfakciju da se ne zlopati ništa manje nego i
većina onih koji su do juče živeli na daleko višoj stepenici, onih
koji su redovno skijali, putovali avionom, ručali po restoranima, a
koji su sada spali na domaće špagete i deterdžent na točenje. Tako
je nekvalifikovani radnik u redu za brašno mogao da stoji pored
poznatog režisera, u nadrealno prepunom autobusu da se gužva pored
neurohirurga, a od doktora ekonomije da kupuje devize na ćošku.
Nikog, naravno, u tim harmsovskim vremenima nije imalo zbog čega da
bude sramota što nema pas zašta da ga ujede, pa je seljanka na
pijaci mogla sa ponosom poznatoj glumici da izdiktira recept za
jeftinu tortu od krompira, a zidar je mogao osiromašenog arhitektu
da pouči kako da sam sebi zalepi pločice u kupatilu.
A onda je
došla tranzicija. I opet je postalo još gore. Ovaj put se nevolja
najviše sručila na radničku klasu – stotine hiljada njih ostalo je
bez posla. Oni koji se nekako uspeli da zadrže radna mesta, od svoje
plate sada su mogli da priušte još manje nego ranije. Devedesete su
bile itekako grozne, ali i haotične, nerealne, u vazduhu je uvek
lebdela mogućnost da se desi nešto natprirodno. Kao u onim
srednjevekovnim skaskama gde ljudi idu unatraške, krave lete, starci
postaju bebe.... tako je i tada stan mogao da se kupi za deset
maraka, automobil na pet čekova koji nikad nisu prispeli, a devize
oročene u piramidalnoj banci da narastu ko kvasac i počnu da cure iz
sefova čekajući svoga vlasnika da ih pokupi. Sve je nekako delovalo
moguće, samo ako je čovek snalažljiv, ako se nađe na pravom mestu, u
pravo vreme.
Stabilizacija bede
Ma kako tromo
i kljakavo, tranzicija je to polako izmenila. Iz opšteg galimatijasa
počela je da se pomalja kakva-takva država, institucije, zakoni. A
ukoliko su igde počeli odista da se primenjuju i sprovode, onda je
to preko grbače radničke klase i lumpenproleterijata. Veliki su
nastavili da divljaju, a mali su morali da počnu da igraju po
pravilima – da otplaćuju dugove za struju, kupuju autobuske karte i
čuvaju fiskalne račune na rastojanju do pedeset metara od
prodavnice. Kada su im deca prispela za fakultet, uvedena je
„evropska“ školarina, u zubarskoj ordinaciji doma zdravlja
instalirana je fiskalna kasa, a kada su jednom poželeli da odu u
bioskop ili pozorište, shvatili su da za četiri karte moraju da
odvoje pola dedine penzije. Kapitalizam na srpski način njima je
doneo samo izolaciju od svih kulturnih praksi osim onih
najjeftinijih, masovnih medija. Nemajući šta drugo da rade,
prikucali su se za televizor i navalili na tabloide, ne bi li se bar
malo razonodili i zaboravili na brige.
Samo što ih je
tamo sačekao novi hladan tuš. Ista ona lica koja su gledali
devedesetih. Isti oni sapatnici iz redova za brašno i ulje, sa
kojima su psovali vlast, sankcije, Nato, isti oni sa kojima su se
gurali po autobusima. Isti, ali nekako drugačiji. I za njih su se
stvari promenile, ali ne na gore, već na bolje. Umesto u redovima za
hleb, sada se tiskaju na premijerama i partijima, zajedno sa
buljukom druge „veri important“ raje koja, u opštoj pomami za
medijskim eksponiranjem, praktično živi po raznim dešavanjima i TV
studijima mnogobrojnih televizija.
A pošto niko
nije u stanju da odoli narcisoidnim strastima koje voditelji i
novinari svojim šlihterskim pitanjima podstiču, tako i oni sa
ozbiljnih razgovora vrlo brzo prelaze na banalne teme koje zadiru u
sferu privatnog života. I tu se baš razotkriva najviše onoga što
poražava i boli onog gubitnika tranzicije. Onaj režiser što je
onomad vapio za džakom brašna, sada potanko pred nacijom izlaže
svoje impresije o meniju luksuznih restorana koje redovno posećuje,
kao da je to neobično važna informacija za široke narodne mase koje
baš nikako da se odluče hoće li danas na ručak u taj, ili neki
drugi. Onaj neurohirurg u reportaži sa nekog partija u nekoj
ambasadi, priča o svojim omiljenim egzotičnim destinacijama za
odmor, pecanju sabljarki, lovu na kapitalnu divljač. A onaj doktor
ekonomije, što je onomad trgovao devizama, sada savetnik neke
vladine agencije i menadžer neke strane banke, otkriva gledaocima
svoju strast prema skupocenim ručnim satićima koje obavezno nabavlja
svaki put kada skokne na neku donatorsku konferenciju.
Samo da je više
garderobnog prostora...
Tu su još i
mnogi drugi, novi, mladi V.I.P.-ovci, dobrostojeći i zadovoljni,
koji svakom svojom rečju pokazuju da niti ih zanima, niti su u
stanju da pojme, koliko bedno živi gro onih koji ih gledaju i
slušaju. A ako i znaju, tim pre će pohitati da demonstriraju kako su
oni daleko iznad toga, baš iz razloga što su većinom i sami do juče
bili golje.
Životni
problemi sa kojima se oni hvataju u koštac efemerni su, ali
očigledno vrlo važni za sve nas, kao što su i oni sami: „Ne znam
nikako da kuvam, pa moram stalno da naručujem hranu iz restorana“,
žali se jedna novopečena domaćica, supruga nekog generalnog
zastupnika. Druga V.I.P.-ovka, TV-voditeljka, žali se kako je u
Srbiji brendirana odeća skupa, pa mora redovno da kupuje po Italiji
i Austriji. Fudbalera modnog zavisnika ubija nedostatak garderobnog
prostora za sva svoja odela, cipele i kaiševe. Glumac esteta se
žali kako je u Srbiji izbor vrhunskog dizajnerskog nameštaja suviše
jednoličan. Pevačica je skrhana što je na aerodromu izgubila koferče
sa šminkom i kozmetikom vrednom deset hiljada evra, mada nije njoj
do para, nego do nekog lančića što je dobila od dečka...
Šta posle
svega toga može da pomisli prosečan srpski stradalnik tranzicije
koji bi, da nema Kineza, išao i bez gaća, a da nema „ko-ko“ salame
živeo na suvom hlebu? Nema ništa gore nego kada stvari počnu da se
stabilizuju i ustaljuju, a ti ostaneš na dnu, shvatajući sve više
svakim danom, kako je to dno sudbina koja je zacrtana ne samo tebi,
već najverovatnije i generacijama tvojih potomaka. Prvobitna
akumulacija kapitala je zaključena, karte su podeljene, i sada svako
ima da igra postmoderni kapitalizam sa onim šta mu je u rukama. A
ako nisi na vreme ščepao dobre karte, ili ne umeš da blefiraš, da se
prilepljuješ, brendiraš, simuliraš - odmah ispadaš, pravo u pomijaru
onih vrlo nevažnih jedva postojećih jedva ljudi.
Ako ti to
slučajno teško pada, ako si očajan, beznadežan i isfrustriran, ipak
nemoj odmah klonuti duhom. Uključi TV, otvori novine, pogledaj sav
taj V.I.P. svet kako se smeši i uživa. Poslušaj malo šta oni imaju
da kažu - saznaćeš kako Srbija ipak nije tako loše mesto. Svi redom
će reći istu stvar - da se danas zaista živi daleko bolje. Nedostaje
još samo malo fensi detalja, pa da konačno sve bude i savršeno.
|
|