Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Jovana Papan

V.I.P. Srbi i gubitnici tranzicije

U  globalizovanoj Srbiji dvadeset i prvog veka postoje dve vrste ljudi – vrlo važne, i vrlo nevažne osobe. Onih nevažnih daleko je više, jer je u pitanju najobičnija srpska (post)tranziciona raja – milion nezaposlenih duša, plus radnička i kvazi-srednja sirotinja.  Oni vrlo važni, sa druge strane, sačinjavaju famoznu srpsku vi-aj-pi ekipu, oni su zvezde i zvezdice srpskog medijskog univerzuma.  

Biti V.I.P. u Srbiji danas  znači pripadati jednoj statusnoj grupi koja objedinjuje najrazličitije biografije i fizionomije. Ima  tu svakojakog materijala – japi političara i  balkanskih funkcionera, crkvenih velikodostojnika, građanskih aktivista, antiratnih profitera, (ne)zaslužnih umetnika, glodura/glodurica, eksperata, savetnika, metroseksualnih fudbalera, biznismena, splavuša na dokapitalizaciji, pi-ar menadžera, razbarušenih  hirurga,  stilista, frizera, striptizeti, instruktora pilatesa, nutricionista,  suprugi fudbalera i psihijatara, dece pevača i TV-voditelja, roditelja tenisera.

 V.I.P. kao zanimanje 

Kako se u liberalizovanoj Srbiji medijsko tržište razvija i usložnjava, tako i VIP jato neprestano raste. Svakoga dana ispili se u zemlji Srbiji poneki novi VIP  tić. Taj proces se odvija krajnje munjevito, ali  je, ruku na srce, za ulazak u klub važnih ipak potrebno zrno ambicije i društvenog kapitala, tj. poznanstava i veza. Takođe, ne bi bilo zgoreg i ako ste mladušni i jedri, ako delujete investirano i nabudženo, mada u principu, zbog velike potražnje,  možete da prođete i ako ste umiveni i očešljani. 

Kako se tačno postaje srpski selebriti? Ukoliko ne posedujete hrpu novca ili neki drugi talenat koji biste mogli da kapitalizujete,  najstariji i najoprobaniji način jeste da se prilepite uz neku medijski već afirmisanu veličinu. Devojke, žene, muževi, roditelji i deca vrlo važnih persona, uz malo šarma i preduzimljivosti, vrlo brzo mogu da prestanu da budu privesci svojih poznatijih članova porodice, i da započnu sopstvenu V.I.P. karijeru.  

Drugi način da se uspešno „V.I.P.-ujete“  jeste da se usredsredite na lični marketing, odnosno da se u svakoj prilici samoreklamirate i širite uverenje kako ste već uveliko poznati i značajni iz čitavog niza razloga. U ličnom brendiranju naročito se dobro snalaze prekaljeni senzacionalistički novinari/novinarke sa književničkim ambicijama, koji svojoj biografiji obavezno dodaju nekoliko „naj“ prideva – „najseksipilnija srpska kolumnistkinja, baškarila se u krevetu Hjua Hefnera, odbila udvaranje Breda Pita...“, „najkontroverzniji srpski novinar, poznavalac svih tajni svetskih obaveštajnih službi, okumio se sa Eskobarom, originalna inspiracija Jana Fleminga...“  Ko ne poveruje, ili nije impresioniran, ionako nije ni ciljna grupa. Ostali će se nekako skrpiti za najnovije bestseler izdanje, samo da zavire i saznaju gde su se i s kim dotični još baškarili.

Treći metod, koji je po svemu sudeći i najpopularniji način u Srbiji danas, jeste da vas proizvedu u V.I.P .u nedostatku pravih,  autentičnih faca. Inicijacija se, na primer, upriličava kada usled hiperprodukcije tok-šou programa, kvizova, TV karaoka,  i tabloidne štampe, urednici istih iznenada potroše sve zalihe poznatih gostiju baš pred  emisiju ili zaključivanje najnovijeg broja. U toj situaciji se razni bezveznjaci, marginalci, prijatelji, poznanici, kumovi i rođaci na brzaka i „na mišiće“ proizvode u srpski V.I.P.

U studio se dovlače „poznate“ slikarke, spisateljice skečeva za hot-lajn, stari beogradski šmekeri, kraljevi noćnog života i svetski putnici, a po žutim magazinima svoja pretenciozna zdanja, luksuzno namontirane hacijende, salonce i duplekse  pokazuju  „renomirani beogradski advokat“, „uspešna preduzetnica iz stare zemunske porodice“, „ugledni vlasnik kafe-galerije“, „manekenka u usponu i studentkinja španskog jezika“.  Kao što zapravo nisu ni važni, tako nisu svi „uglednici“ zaista ni dobrostojeći koliko se trude da se prikažu, pa se tu uvek nađe i neki stilista da u nedostatku pravog glamura malo našminka enterijer,  nabaci par fensi sitnica, stolnjakom prekrije zarđalu veš mašinu, a ugao snimanja pažljivo podesi kako pocepane tapete ne bi ušle u kadar, jer to brate svako od nas ima u svojoj kući, zbog čega bi onda kupovao časopis?     

Ovako, uz oproban recept V.I.P. simulacije, narod čita, razrogačenih očiju guta sve te krasote i divi se svim tim važnim ličnostima sa njihovim holivudskim životima, ne sanjajući da su do juče i oni sami tavorili u poluegzistenciji anonimnosti.

Ukoliko se potom ovi naši proto vi-aj-pijevci  još pojave i na nekom koktelu, izjave par reči u kameru na nekoj premijeri ili modnoj reviji, dotrče da skuvaju špagete  u nekom jutarnjem programu, eto nama zgotovljenih novih vrlo važnih persona, u svako doba dana i noći spremnih da odgovore na sva postavljena pitanja novinara – od toga treba li nam Kosovo i kad ćemo  u Evropsku uniju, do toga koliko se često kupaju i seku nokte, koja im krema isušuje pore, a koji začin nadražuje sluzokožu nosa.   

Nevidljiva Srbija

A u međuvremenu, dok srpska V.I.P. elita tare italijanske đonove jurcajući od studija do studija, u onoj drugoj, surovo stvarnoj dimenziji Srbije, koju objektivi kamera i blicevi fotoaparata ne registruju, oni jedva postojeći i vrlo nevažni gubitnici tranzicije srozavaju se sve niže i niže. Ne samo što stalno balansiraju na ivici (ili ispod ivice) materijalne egzistencije, već su, reklo bi se,  i ontološki u vrlo nezavidnoj poziciji. Kako god da okrenu, ne poseduju kvalitete za participaciju u savremenom društvu posredovanom medijima,  što će reći, isto je kao da ih nema. Vrlo nevažne osobe.

Oni koji su stariji, mogu bar da se pohvale činjenicom da su iskusili i neka bolja vremena. I to ne vremena u kojima se živelo mnogo bogatije – ruku na srce i nije, barem ne po današnjim standardima prema kojima je bednik svako ko nema da iskešira za mobilni detetu, multipraktik, klima uređaj, depilator, kompjuter i ostale đakonije iz potrošačke korpe tehnološke ere.

Ono što je nekada bilo drugačije, jeste činjenica da su obični smrtnici imali daleko više osnova za ponos i samopoštovanje.  Socijalizam, ma kako fatalan bio po našu sudbinu, proklamovao je floskulu  „jednakost za sve“ daleko iskrenije nego što ostavlja utisak današnja „borba za toleranciju i uvažavanje razlika“. Radnička klasa bila je poštovana i glorifikovana kroz čitav niz instrumenata i rituala – setimo se legendarnog samoupravljanja, radničkih parada, svečanosti u preduzećima, dodela plaketa, satova, (odličan primer je oproštajno veče od „keve“, školske čistačice koja odlazi u penziju u filmu „Majstori, majstori“). Takođe, pažnja je radničkoj klasi poklanjana redovno, a  ne samo u finišu predizborne kampanje, sa  malo jeftine retorike i tapšanja po leđima  kao danas.

Televizijske serije i filmovi  po pravilu su se bavili životima običnih ljudi - ponekad romantičarski, ponekad agitpropovski, a ponekad  krajnje realistično. Novine su bile pune izveštaja u kojima su imenom i prezimenom navođeni istaknuti udarnici koji bi premašili normu, a ženski magazini (Praktična žena, Bazar) redovno su donosili priče o domaćicama i majkama, radnicama sa fabričke trake, seoskim učiteljicama.. .

Koliko god da je to slavljenje „malog čoveka“ pripadalo jednom drugom vremenu, i koliko god takva pažnja prema radničkoj klasi bila neiskrena, manipulativna i ideološki natopljena, ona je ipak imala svoju simboličku težinu, i običnim ljudima je pružala nezanemarljiv stepen dostojanstva, osećaj da su veoma vidljivi u društvu, da postoje i predstavljaju „nešto“. 

Vreme čuda

A onda je ceo sistem otišao u sunovrat i stigle su devedesete. Kuriozitet situacije u kojoj smo se našli bio je da su se ideali socijalizma tek sada konačno pretvorili u stvarnost. Svi smo postali jednaki u svojoj nemaštini. Naravno, svi mi obični smrtnici, dok su se novi heroji, polubogovi i bogovi vozneli daleko izvan domašaja nemaštine, izolacije, zakona i poretka.

Onom običnom svetu koji je oduvek sa mukom sastavljao kraj sa krajem, usled propasti ekonomije i kolapsa institucija postalo je mnogo teže, ali bar je imao tu satisfakciju da se ne zlopati ništa manje nego i većina onih koji su do juče živeli na daleko višoj stepenici, onih koji su redovno skijali,  putovali avionom, ručali po restoranima, a koji su sada spali na domaće špagete i deterdžent na točenje.  Tako je nekvalifikovani radnik u redu za brašno mogao da stoji pored poznatog režisera, u nadrealno prepunom autobusu da se gužva pored  neurohirurga, a od doktora ekonomije da kupuje devize na ćošku. Nikog, naravno, u tim harmsovskim vremenima nije imalo zbog čega da bude sramota što nema pas zašta da ga ujede, pa je seljanka na pijaci mogla sa ponosom poznatoj glumici da izdiktira recept za jeftinu tortu od krompira, a zidar je mogao osiromašenog arhitektu da pouči kako da sam sebi zalepi pločice u kupatilu.   

A onda je došla tranzicija. I opet je postalo još gore. Ovaj put se nevolja najviše sručila na radničku klasu – stotine hiljada njih ostalo je bez posla. Oni koji se nekako uspeli da zadrže radna mesta, od svoje plate sada su mogli da priušte još manje nego ranije.  Devedesete su bile itekako grozne, ali i haotične, nerealne, u vazduhu je uvek lebdela mogućnost da se desi nešto   natprirodno. Kao u onim srednjevekovnim skaskama gde ljudi idu unatraške, krave lete, starci postaju bebe.... tako je i tada stan mogao da se kupi za deset maraka, automobil na pet čekova koji nikad nisu prispeli, a devize oročene u piramidalnoj banci da narastu ko kvasac i počnu da cure iz sefova čekajući svoga vlasnika da ih pokupi.  Sve je nekako delovalo moguće, samo ako je čovek snalažljiv, ako se nađe na pravom mestu, u pravo vreme.  

Stabilizacija bede 

Ma kako tromo i kljakavo, tranzicija je to polako izmenila. Iz opšteg galimatijasa počela je da se pomalja kakva-takva država, institucije, zakoni. A ukoliko su igde počeli odista da se primenjuju i sprovode, onda je to preko grbače radničke klase i lumpenproleterijata. Veliki su nastavili da divljaju, a mali su morali da počnu da igraju po pravilima – da otplaćuju dugove za struju, kupuju autobuske karte i čuvaju fiskalne račune na rastojanju do pedeset metara od prodavnice.  Kada su im deca prispela za fakultet, uvedena je „evropska“ školarina, u zubarskoj ordinaciji doma zdravlja instalirana je fiskalna kasa, a kada su jednom poželeli da odu u bioskop ili pozorište, shvatili su da za četiri karte moraju da odvoje pola dedine penzije. Kapitalizam na srpski način njima je doneo samo izolaciju od svih kulturnih praksi osim onih najjeftinijih, masovnih medija.  Nemajući šta drugo da rade, prikucali su se za televizor i navalili na tabloide, ne bi li se bar malo razonodili i zaboravili na brige.

Samo što ih je tamo sačekao novi hladan tuš. Ista ona lica koja su gledali devedesetih. Isti oni sapatnici iz redova za brašno i ulje, sa kojima su psovali vlast, sankcije, Nato, isti oni sa kojima su se gurali po autobusima. Isti, ali nekako drugačiji. I za njih su se stvari promenile, ali ne na gore, već na bolje. Umesto u redovima za hleb, sada se tiskaju na premijerama i partijima, zajedno sa buljukom druge  „veri important“ raje koja, u opštoj pomami za medijskim eksponiranjem, praktično živi po raznim dešavanjima i TV studijima mnogobrojnih televizija. 

A pošto niko nije u stanju da odoli narcisoidnim strastima koje voditelji i novinari svojim šlihterskim pitanjima podstiču, tako i oni sa ozbiljnih razgovora vrlo brzo prelaze na banalne teme koje zadiru u sferu privatnog života. I tu se baš razotkriva najviše onoga što poražava i boli onog gubitnika tranzicije. Onaj režiser što je onomad vapio za džakom brašna, sada potanko pred nacijom izlaže svoje impresije o meniju luksuznih restorana koje redovno posećuje, kao da je to neobično važna informacija za široke narodne mase koje baš nikako da se odluče hoće li danas na ručak u taj, ili neki drugi. Onaj neurohirurg u reportaži sa nekog partija u nekoj ambasadi, priča o svojim omiljenim egzotičnim destinacijama za odmor, pecanju sabljarki, lovu na kapitalnu divljač. A onaj doktor ekonomije, što je onomad trgovao devizama, sada savetnik neke vladine agencije i menadžer neke strane banke, otkriva gledaocima svoju strast prema skupocenim ručnim satićima koje obavezno nabavlja svaki put kada skokne na neku donatorsku konferenciju.

Samo da je više garderobnog prostora...

Tu su još i mnogi drugi, novi, mladi V.I.P.-ovci, dobrostojeći i zadovoljni, koji svakom svojom rečju pokazuju da niti ih zanima, niti su u stanju da pojme, koliko bedno živi gro onih koji ih gledaju i slušaju. A ako i znaju, tim pre će pohitati da demonstriraju kako su oni daleko iznad toga, baš iz razloga što su većinom i sami do juče bili golje.

Životni problemi sa kojima se  oni hvataju u koštac efemerni su, ali očigledno vrlo važni za sve nas, kao što su i oni sami: „Ne znam nikako da kuvam, pa moram stalno da naručujem hranu iz restorana“, žali se jedna novopečena domaćica, supruga nekog generalnog zastupnika.   Druga V.I.P.-ovka, TV-voditeljka, žali se kako je u Srbiji brendirana odeća skupa, pa mora redovno da kupuje po Italiji i Austriji.  Fudbalera modnog zavisnika ubija nedostatak garderobnog prostora za sva svoja odela, cipele i kaiševe.  Glumac esteta se žali kako je u Srbiji izbor vrhunskog dizajnerskog nameštaja suviše jednoličan. Pevačica je skrhana što je na aerodromu izgubila koferče sa šminkom i kozmetikom vrednom deset hiljada evra, mada nije njoj do para, nego do nekog lančića što je dobila od dečka...

Šta posle svega toga može da pomisli prosečan srpski stradalnik tranzicije koji bi, da nema Kineza, išao i bez gaća, a da nema „ko-ko“ salame živeo na suvom hlebu? Nema ništa gore nego kada stvari počnu da se stabilizuju i ustaljuju, a ti ostaneš na dnu, shvatajući sve više svakim danom, kako je to dno sudbina koja  je zacrtana ne samo tebi, već najverovatnije i generacijama tvojih potomaka. Prvobitna akumulacija kapitala je zaključena, karte su podeljene, i sada svako ima da igra postmoderni kapitalizam sa onim šta mu je u rukama. A ako nisi na vreme ščepao dobre karte, ili ne umeš da blefiraš, da se prilepljuješ, brendiraš, simuliraš - odmah ispadaš, pravo u pomijaru onih vrlo nevažnih jedva postojećih jedva ljudi. 

Ako ti to slučajno teško pada, ako si očajan, beznadežan i isfrustriran, ipak nemoj odmah klonuti duhom. Uključi TV, otvori novine, pogledaj sav taj V.I.P. svet kako se smeši i uživa. Poslušaj malo šta oni imaju da kažu - saznaćeš kako Srbija ipak nije tako loše mesto. Svi redom će reći istu stvar - da se danas zaista živi daleko bolje. Nedostaje još samo malo fensi detalja, pa da konačno sve bude i savršeno.

 

 

 
 
Copyright by NSPM