Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Jovana Papan

Spoplitanje po crvenom tepihu

Protekle nedelje konačno smo imali priliku da vidimo kako izgleda „Nacionalna klasa“, taj dugo iščekivani prvi Filmski festival Srbije, sa sedištem u Novom Sadu. Dalo se primetiti da je u pitanju jedan zaista ekstra fensi prvoklasan festival, kakav naša ekstra fensi prvoklasna kinematografija i zaslužuje. Ili je bar spektakularno otvaranje i zatvaranje festivala trebalo u to da nas ubedi. A da nam se slučajno ne bi učinilo drugačije, pobrinule su se gradska, pokrajinska i republička vlada u dirljivoj sinergiji, koje su ukupno za ovu manifestaciju izdvojile oko milion evra. I sponzori su, dabome, dodali koju stohiljadarku, pa je za razliku od ostalih srpskih festivalčića sa svojim skromnim budžetićima, ovaj novosadski, prema nekim procenama, težak skoro koliko i polovina godišnjeg državnog budžeta za kinematografiju.  Možda će neki pomisliti kako je to više nego dovoljno da se napravi jedan festival „svetski a naš“, međutim, ispada da para nije bilo ni približno onoliko koliko je potrebno da se zadovolje ambicije – predsednik upravnog odbora festivala, Dragan Bjelogrlić, obećao je da će sledeće godine da potroši čak dva i po miliona, a one treće i deset, jer toliko domaća kinematografija zaslužuje.

Dobro, čime smo mi to zaslužili ovakav luksuz, glamur i fenseraj? I sam ishod festivala pokazuje gde je naša kinematografija danas – pobednički film „Bel epok“ Nikole Stojanovića, snimljen je čak daleke 1991, a samo sticajem loših okolnosti završen je tek sada, taman na vreme da oduva svu prošlogodišnju filmsku produkciju. Barem po mišljenju internacionalnog žirija, čije su odluke očigledno pomrsile konce domaćim filmskim klanovima i serklima, koji ovakve manifestacije obično doživljavaju kao još jednu priliku za „Ja tebe vojvodo, ti mene serdare“. Tim pre što je žiri i glumačke nagrade dodelio uslovno rečeno autsajderima, a ne nekim zlatnim dečacima i devojčicama elitnog srpskog glumišta. Vita Malevč, slovenačka glumica/pevačica dobila je nagradu za glavnu žensku ulogu u filmu „Bel epok“, a  priznanje za mušku ulogu pripalo je naturščiku Kenediju Hasaniju za ostvarenje „Kenedi se ženi“ Želimira Žilnika. Hasanija je, priča se, vest o nagradi zatekla dok je skupljao karton u romskom naselju Adica u Novom Sadu. U svakom slučaju, da li zbog toga što je ovakav izbor narušio usiljeni glamur,  ili zaobišao miljenike domaćeg filmskog establišmenta, tek narednih dana začuli su se glasovi nezadovoljstva odlukama internacionalnog žirija, a pojedinci iz festivalske uprave priznali su i da su neprijatno šokirani. To bi možda mogla da bude i najbolja strana ovog festivala, jer samo žiri koji je ustanju da sa distance i bez rodbinskih, kumovskih, ortačkih i ostalih lokalnih pristrasnosti vrednuje srpsku kinematografiju, eventualno ima šanse i da razbije začarani krug osrednjosti, šmiranja, pretencioznosti, aljkavosti i promašenosti u kome se poslednjih godina/decenija ona vrti, i možemo samo da se nadamo da će sledeće godine šokova biti još više. Ali i da će biti manje članova žirija u skandaloznom sukobu interesa, poput Dušice Žegarac, koja je osim u svojstvu člana internacionalnog žirija, bila prisutna i kao takmičar, odnosno koscenarista filma „Hamlet“ koji je pokupio i nekoliko nagrada.

Dakle, iako nažalost nemamo mnogo čime da se podičimo kada je novija domaća filmska produkcija u pitanju, sada bar možemo da se pohvalimo glamurom i crvenim tepihom, ako bi ikome to trebalo da ispuni srce. Sa druge strane, svakom ko se bar pet minuta zadržao na prenosu otvaranja i zatvaranja festivala, koji je radio RTS 1, odmah je bilo jasno da čak ni ta lažna glamurozna fasada nije odrađena kako valja. Prvo što je upadalo u oči,  jeste evidentan napor organizatora da festival deluje urbano, intelektualno, politički korektno, da plasira jednu „drugačiju priču“, priču-nas-rokera-i–kosmopolita-koji-smo-se-konačno-dokopali-prilike-i-para-da-je-serviramo-vama-srpskim-primitivcima, tako da je nesrećno realizovana latentna ideološka misija sve vreme pomalo zamarala gledaoce, ionako smorene nedostatkom pravog programskog sadržaja, koji se svodio na uživo izvedene muzičke numere smrknutog Koje i „Zelenog zuba“, i histerično nabacane reminiscencije iz istorije domaćeg filma. Što je još gore, kapitalni budžet isceđen iz džepova poreskih obveznika izgleda da nije podigao i nivo odgovornosti kod organizatora i učesnika, već je samo doveo do inflacije nemara i osionosti. Voditelj i najavljivači, ali i neki dobitnici nagrada (tandem za scenario), ponašali su se kao da prave malu priredbu za roditelje i komšije iz kraja, a ne festival koji možda prati pola nacije. Bilo je tu svega za videti i čuti - sricanja najava sa papirića, dobacivanja iz ofa, češanja, čačkanja nosa, žvakanja žvake, okretanja leđa kameri, familijarnosti koja nema razloga da zanima širu publiku. A možda je taj “easy-going” fazon trebalo da predstavlja neki nonkomformistički otklon od holivudizacije srpskog filma, no čemu onda holivudski budžet? I zar nije cela ova manifestacija nesrećno ugurana u tehnički neadekvatno opremljeno Srpsko narodno pozorište baš zato što su organizatori po svaku cenu hteli „Holivud“, a jedino je arhitektura SNP-a mogla da omogući defile krema srpske kinematografije na crvenom tepihu? Dabome, ako ga imaju holivudski superstarovi, kako naše zvezde mogu da ostanu uskraćene?  Zbog toga su, doduše, projekcije održavane pod katastrofalnim tehničkim uslovima, sa nerazgovetnim zvukom i na izgužvanim platnima, što je u ionako polupraznim salama izazvalo čitav dijapazon reakcija, od zapanjenosti i negodovanja, do salvi smeha.  Svedoci prijavljuju još čitav niz propusta u organizaciji – loše obaveštavanje i zanemarivanje javnosti, novinara i publike, pogrešne vremenske odrednica za projekcije, otkazivanje programa, i sijaset drugih  javašluka.

Tu je, naravno, i legendarni TV-prenos prilikom kog su kamere lutale tražeći protagoniste, i koji je zbog lošeg tona ostavio gledaoce u neznanju ko su dobitnici nagrada. Čovek ne može a da se ne zapita kako je uopšte moguće da se nešto tako neprofesionalno desi, jer govorimo o nacionalnoj televiziji, koju siromašni građani ove države sasvim pristojno plaćaju da bi ona mogla da postavlja standarde kvaliteta u medijskom prostoru.

Dobro, ruku na srce, postoji i ona narodna „prvi mačići se u vodu bacaju“. Ali, kako stvari trenutno stoje, da bi nešto, nekad, nekako postalo bolje, očigledno je potrebno vrištati da nije valjalo, i iščačkati zašto je tako. Razmisliti da li su oni čiji je zadatak bio da za fenomenalnu svotu organizuju jedan pristojan festival, dorasli zadatku, i da li imamo taj luksuz da dopustimo da se dešava nedopustivo. Sa rastom visine ulaganja državnog novaca, morala bi da raste i odgovornost onih koji su tu da ga potroše najracionalnije i najprofesionalnije.

Niko ne poriče da bi nam dobro došao jak i dobro organizovan nacionalni festival, koji bi bio prilika za ozbiljno sučeljavanje konkurencije i razvijanje kritičkog odnosa prema domaćem filmu. Takođe, koji bi pomogao da se srpska kinematografija pozicionira u odnosu na države u okruženju i svet, i uobliči trenutno nedostajući identitet.

Međutim, ono što smo prilikom prvog nacionalnog filmskog festivala mogli da vidimo, predstavlja samo još jednu zgodnu priliku za malu grupu izabranih iz filmske industrije da se druži, provodi, medijski eksponira, baškari na crvenom tepihu, međusobno deli honorare, a kod publike naduvava fantazam o sopstvenoj veličini i značaju. Blagodareći novom festivalu, flotila domaćih filmskih pregalaca od sada ima gde da se ukotvi još od samog starta letnje sezone pohare na nagrade, honorare, kotizacije, koktele, svečane večere i pijanke o javnom trošku, pre nego što zatim razapne jedra i otkrstari na stare koordinate - za Sopot, Palić, Niš i Vrnjačku Banju. Ni traga od postfestum samorefleksije, jer, budimo realni, očekivanja su ispunjena - provod je bio na nivou, blještav i zaslepljujući, pa su i oni, a i mi ostali, omamljeni svim tim holivudskim čudesima, na kraju poverovali da nam je i filmska produkcija takva. A dogodine, napred u nove skupe egzibicije, pa će valjda, ako je uopšte moguće, biti još bolje. Nek košta šta košta – samo da zablješti, da izgleda evropski, svetski, a posle ćemo, ako treba, napraviti i rebalans državnog budžeta.

 

 

 
 
Copyright by NSPM