Jovana Papan
Spoplitanje po crvenom tepihu
Protekle nedelje konačno smo imali priliku da vidimo kako izgleda
„Nacionalna klasa“, taj dugo iščekivani prvi Filmski festival
Srbije, sa sedištem u Novom Sadu. Dalo se primetiti da je u pitanju
jedan zaista ekstra fensi prvoklasan festival, kakav naša ekstra
fensi prvoklasna kinematografija i zaslužuje. Ili je bar
spektakularno otvaranje i zatvaranje festivala trebalo u to da nas
ubedi. A da nam se slučajno ne bi učinilo drugačije, pobrinule su se
gradska, pokrajinska i republička vlada u dirljivoj sinergiji, koje
su ukupno za ovu manifestaciju izdvojile oko milion evra. I sponzori
su, dabome, dodali koju stohiljadarku, pa je za razliku od ostalih
srpskih festivalčića sa svojim skromnim budžetićima, ovaj
novosadski, prema nekim procenama, težak skoro koliko i polovina
godišnjeg državnog budžeta za kinematografiju. Možda će neki
pomisliti kako je to više nego dovoljno da se napravi jedan festival
„svetski a naš“, međutim, ispada da para nije bilo ni približno
onoliko koliko je potrebno da se zadovolje ambicije – predsednik
upravnog odbora festivala, Dragan Bjelogrlić, obećao je da će
sledeće godine da potroši čak dva i po miliona, a one treće i deset,
jer toliko domaća kinematografija zaslužuje.
Dobro,
čime smo mi to zaslužili ovakav luksuz, glamur i fenseraj? I sam
ishod festivala pokazuje gde je naša kinematografija danas –
pobednički film „Bel epok“ Nikole Stojanovića, snimljen je čak
daleke 1991, a samo sticajem loših okolnosti završen je tek sada,
taman na vreme da oduva svu prošlogodišnju filmsku produkciju. Barem
po mišljenju internacionalnog žirija, čije su odluke očigledno pomrsile konce domaćim filmskim klanovima i serklima, koji ovakve
manifestacije obično doživljavaju kao još jednu priliku za „Ja tebe
vojvodo, ti mene serdare“. Tim pre što je žiri i glumačke nagrade
dodelio uslovno rečeno autsajderima, a ne nekim zlatnim dečacima i
devojčicama elitnog srpskog glumišta. Vita Malevč, slovenačka
glumica/pevačica dobila je nagradu za glavnu žensku ulogu u filmu „Bel
epok“, a priznanje za mušku ulogu pripalo je naturščiku Kenediju
Hasaniju za ostvarenje „Kenedi se ženi“ Želimira Žilnika. Hasanija
je, priča se, vest o nagradi zatekla dok je skupljao karton u
romskom naselju Adica u Novom Sadu. U svakom slučaju, da li zbog
toga što je ovakav izbor narušio usiljeni glamur, ili zaobišao
miljenike domaćeg filmskog establišmenta, tek narednih dana začuli
su se glasovi nezadovoljstva odlukama internacionalnog žirija, a
pojedinci iz festivalske uprave priznali su i da su neprijatno
šokirani. To bi možda mogla da bude i najbolja strana ovog
festivala, jer samo žiri koji je ustanju da sa distance i bez
rodbinskih, kumovskih, ortačkih i ostalih lokalnih pristrasnosti
vrednuje srpsku kinematografiju, eventualno ima šanse i da razbije
začarani krug osrednjosti, šmiranja, pretencioznosti, aljkavosti i
promašenosti u kome se poslednjih godina/decenija ona vrti, i možemo
samo da se nadamo da će sledeće godine šokova biti još više. Ali i
da će biti manje članova žirija u skandaloznom sukobu interesa,
poput Dušice Žegarac, koja je osim u svojstvu člana internacionalnog
žirija, bila prisutna i kao takmičar, odnosno koscenarista filma
„Hamlet“ koji je pokupio i nekoliko nagrada.
Dakle, iako nažalost nemamo mnogo čime da se podičimo kada je
novija domaća filmska produkcija u pitanju, sada bar možemo da se
pohvalimo glamurom i crvenim tepihom, ako bi ikome to trebalo da
ispuni srce. Sa druge strane, svakom ko se bar pet minuta zadržao na
prenosu otvaranja i zatvaranja festivala, koji je radio RTS 1, odmah
je bilo jasno da čak ni ta lažna glamurozna fasada nije odrađena
kako valja. Prvo što je upadalo u oči, jeste evidentan napor
organizatora da festival deluje urbano, intelektualno, politički
korektno, da plasira jednu „drugačiju priču“, priču-nas-rokera-i–kosmopolita-koji-smo-se-konačno-dokopali-prilike-i-para-da-je-serviramo-vama-srpskim-primitivcima,
tako da je nesrećno realizovana latentna ideološka misija sve vreme
pomalo zamarala gledaoce, ionako smorene nedostatkom pravog
programskog sadržaja, koji se svodio na uživo izvedene muzičke
numere smrknutog Koje i „Zelenog zuba“, i histerično nabacane
reminiscencije iz istorije domaćeg filma. Što je još gore, kapitalni
budžet isceđen iz džepova poreskih obveznika izgleda da nije podigao
i nivo odgovornosti kod organizatora i učesnika, već je samo doveo
do inflacije nemara i osionosti. Voditelj i najavljivači, ali i neki
dobitnici nagrada (tandem za scenario), ponašali su se kao da prave
malu priredbu za roditelje i komšije iz kraja, a ne festival koji
možda prati pola nacije. Bilo je tu svega za videti i čuti -
sricanja najava sa papirića, dobacivanja iz ofa, češanja, čačkanja
nosa, žvakanja žvake, okretanja leđa kameri, familijarnosti koja
nema razloga da zanima širu publiku. A možda je taj “easy-going”
fazon trebalo da predstavlja neki nonkomformistički otklon od
holivudizacije srpskog filma, no čemu onda holivudski budžet? I zar
nije cela ova manifestacija nesrećno ugurana u tehnički neadekvatno
opremljeno Srpsko narodno pozorište baš zato što su organizatori po
svaku cenu hteli „Holivud“, a jedino je arhitektura SNP-a mogla da
omogući defile krema srpske kinematografije na crvenom tepihu?
Dabome, ako ga imaju holivudski superstarovi, kako naše zvezde mogu
da ostanu uskraćene? Zbog toga su, doduše, projekcije održavane pod
katastrofalnim tehničkim uslovima, sa nerazgovetnim zvukom i na
izgužvanim platnima, što je u ionako polupraznim salama izazvalo
čitav dijapazon reakcija, od zapanjenosti i negodovanja, do salvi
smeha. Svedoci prijavljuju još čitav niz propusta u organizaciji –
loše obaveštavanje i zanemarivanje javnosti, novinara i publike,
pogrešne vremenske odrednica za projekcije, otkazivanje programa, i
sijaset drugih javašluka.
Tu je,
naravno, i legendarni TV-prenos prilikom kog su kamere lutale
tražeći protagoniste, i koji je zbog lošeg tona ostavio gledaoce u
neznanju ko su dobitnici nagrada. Čovek ne može a da se ne zapita
kako je uopšte moguće da se nešto tako neprofesionalno desi, jer
govorimo o nacionalnoj televiziji, koju siromašni građani ove države
sasvim pristojno plaćaju da bi ona mogla da postavlja standarde
kvaliteta u medijskom prostoru.
Dobro, ruku na srce, postoji i ona narodna „prvi mačići
se u vodu bacaju“. Ali, kako stvari trenutno stoje, da bi nešto,
nekad, nekako postalo bolje, očigledno je potrebno vrištati da nije
valjalo, i iščačkati zašto je tako. Razmisliti da li su oni čiji je
zadatak bio da za fenomenalnu svotu organizuju jedan pristojan
festival, dorasli zadatku, i da li imamo taj luksuz da dopustimo da
se dešava nedopustivo. Sa rastom visine ulaganja državnog novaca,
morala bi da raste i odgovornost onih koji su tu da ga potroše
najracionalnije i najprofesionalnije.
Niko
ne poriče da bi nam dobro došao jak i dobro organizovan nacionalni
festival, koji bi bio prilika za ozbiljno sučeljavanje konkurencije
i razvijanje kritičkog odnosa prema domaćem filmu. Takođe, koji bi
pomogao da se srpska kinematografija pozicionira u odnosu na države
u okruženju i svet, i uobliči trenutno nedostajući identitet.
Međutim, ono što smo prilikom prvog nacionalnog filmskog festivala
mogli da vidimo, predstavlja samo još jednu zgodnu priliku za malu
grupu izabranih iz filmske industrije da se druži, provodi, medijski
eksponira, baškari na crvenom tepihu, međusobno deli honorare, a kod
publike naduvava fantazam o sopstvenoj veličini i značaju.
Blagodareći novom festivalu, flotila domaćih filmskih pregalaca od
sada ima gde da se ukotvi još od samog starta letnje sezone pohare
na nagrade, honorare, kotizacije, koktele, svečane večere i pijanke
o javnom trošku, pre nego što zatim razapne jedra i otkrstari na
stare koordinate - za Sopot, Palić, Niš i Vrnjačku Banju. Ni traga
od postfestum samorefleksije, jer, budimo realni, očekivanja su
ispunjena - provod je bio na nivou, blještav i zaslepljujući, pa su
i oni, a i mi ostali, omamljeni svim tim holivudskim čudesima, na
kraju poverovali da nam je i filmska produkcija takva. A dogodine,
napred u nove skupe egzibicije, pa će valjda, ako je uopšte moguće,
biti još bolje. Nek košta šta košta – samo da zablješti, da izgleda
evropski, svetski, a posle ćemo, ako treba, napraviti i rebalans
državnog budžeta. |
|