Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Boško Obradović

VIDOVDANSKI SISTEM VREDNOSTI

U našoj javnosti u proteklih 15 godina često se mogla čuti polemika, a još češće ismevanje povodom sintagme „nebeski narod“. Mnogima je ova inače primarno bogoslovska kategorija služila za dnevno-političke obračune, a da je ni jedna ni druga strana u tim razračunavanjima nije ispravno razumela. Jedni su, pod vlašću nacionalne gordosti, nemajući, pritom, nikakvo utemeljenje u pravoslanim korenima srpskog nacionalnog identiteta, koristili ovaj termin kao uzrečicu, masku za svoju praznu retoriku i lažno rodoljublje, ili alibi kojim su zaklanjali svoju odgovornost za nacionalne poraze. Drugi, taoci raznobojnih ideja ateizma, individualizma i materijalizma, večiti narodomrsci i robovi duha tuđinštine, u ovom terminu pronalazili su simbol srpskog odsustva kontakta sa realnošću i retrogradnog kulta tzv. srednjeg veka. Iz oba ova tumačenja, već na prvi pogled, jasno je da ni jedni ni drugi ne shvataju smisao ovog pojma, jer ne poznaju njegovo ishodište. „Nebeski narod“ je Crkva. Niti naš izgovor za sve izgubljene bitke u ovome svetu, niti nacionalno samoljublje i koncept nadrase, ali ni odsustvo ovozemaljske odgovornosti i simbol staromodnih i promašenih ideala. Ne poznavajući Crkvu, sa kojom su i jedni i drugi, kao čeda komunizma, pola veka bili u sukobu, nisu mogli ni tačno tumačiti ovaj izvorno bogoslovski termin. „Nebeski narod“ je verni narod Božiji u Crkvi, koji – ovde na zemlji boreći se za nebeske vrednosti – ide svome cilju: Nebeskom Carstvu. Crkva je sve ono što tumači ovog termina naopako shvataju: i zdrav temelj nacionalnom identitetu, i odgovornost za svog bližnjeg danas i ovde, i večito aktuelno pozitivno nadahnuće društvenog sistema vrednosti.

U našoj istoriji imamo jedan događaj – Vidovdan, koji predstavlja najdublje narodno tumačenje naše životne orijentacije, a po tom događaju naš pogled na svet dobio je naziv vidovdanski. U tajni Vidovdana krije se istorijska odgonetka sudbine „nebeskog naroda“, kao i precizna definicija ovog termina.

Šta je Vidovdan?

Na Vidovdan pre više od 6 vekova naši preci izašli su u boj protiv osvajača. Evropa je slavila našu pobedu kao svoju, a bez obzira da li je to bila pobeda ili poraz mi više nismo mogli sami da zaustavimo osvajačke horde. Taj dan, međutim, snagom ovog evropskog izbora srpskog naroda, postao je osnov svih budućih naših istorijskih opredeljenja i mera srpske veličine. Ma koliko to bio vojnički podvig odbrane države i naroda, Vidovdan nije ostao prepoznatljiv samo po tome. Tajna Vidovdana nalazi se u nečemu drugom: u pogledu na svet koji stoji iza ovog opredeljenja srpskog naroda.

Naše vidovdansko opredeljenje za Carstvo nebesko jeste opredeljenje za sistem vrednosti nebeskog carstva, dakle, Crkve i Jevanđelja. To ni u kom slučaju ne znači odsustvo brige za ovozemaljski poredak sveta. Upravo je jedini prostor za ispovedanje Novog Zaveta naš ovozemaljski život i naša Otadžbina. U konkretnom vremenu i prostoru mi smo dobili priliku da pokažemo svoju vrednost. U našem istorijskom vremenu i na našem geopolitičkom prostoru mi branimo nebeski poredak vrednosti, na taj način – svedočenjem – najbolje se pripremajući za Carstvo od onoga sveta koje upravo u tom poretku i egzistira. Pogrešna je procena da je zalaganje za politiku carstva nebeskog odricanje od politike carstva zemaljskog. Naprotiv, politika carstva nebeskog upravo na zemlji ima svoje glavno poprište. Stvar je u tome da je politika nebeskog carstva najbolji osnov za ovozemaljsku politiku, shvaćenu kao odgovornost za spasenje svoje duše i bližnjeg svog. Ne postoji plemenitija i tačnija definicija politike od sledeće: zaštititi sebe od bilo koje vrste ogrešenja o moralne principe i istovremeno služiti bližnjem i zajednici, sve do ispoljavanja one ljubavi od koje nema veće – polaganja života za ono što predstavlja smisao postojanja te iste zajednice.

Dakle, nije Vidovdan slavljenje poraza, već pravilnog izbora. Nije Vidovdan uzaludna već smislena žrtva. Nije vidovdansko opredeljenje izgovor za nacionalni poraz, već temelj budućih nacionalnih pobeda. I konačno, nije Vidovdan bekstvo u onostrane svetove, već konkretno svedočenje u ovome svetu. Zato je nevažno koji je vojnički ishod bitke: pobeda je odneta na idejnom i vrednosnom polju. Buduće generacije su dobile smisaono uporište koje im daje ideal za koji vredi i živeti i umreti.

Svi naši Vidovdani

Nije u srpskoj istoriji bio samo jedan Vidovdan. Nije Vidovdan ni samo crkveni praznik koji slavimo jednom godišnje. Vidovdan znači opredeljenje jednog naroda da u ovom svetu ostane dosledan idealima koji su krasili njegove Svete pretke. A ti ideali, taj vidovdanski sistem vrednosti, na svakom mestu i u svakom trenutku nalazi se na proveri. Zato ne bismo smeli da Vidovdan svedemo na prigodne akademije koje se održavaju jednom u godini, već smisao ovog događaja treba da bude predmet našeg svakodnevnog svedočenja u praksi.

Na dan crkvenog praznika Vidovdana mi slavimo Svetog kneza Lazara i sve svete mučenike i novomučenike srpske postradale za veru i otačastvo od Kosovskog boja do danas. Jer bilo je mnogo drugih bojeva kroz srpsku istoriju u kojima je naš narod posvedočio svoje kosovsko opredeljenje. U tim bojevima istakli su se neki novi junaci, ravni kosovskim. Ova nepregledna vojska heroja i svetitelja jedan je od retkih kontinuiteta koje imamo u našoj istoriji. Nije Kosovska bitka bila samo jednom u našoj istoriji, već se na najrazličitije načine vodi do danas. I naša generacija mora da bude svesna da se nalazi na istom istorijskom izboru: kome će se privoleti carstvu, i da mora proći test istorijskog opterećenja da bi zaslužila pravo na postojanje u oba sveta. Nema sumnje da je naš Vidovdan pred nama, i da ćemo se morati opredeliti.

Lažni vidovdanski proroci

Svaki narod na ovome svetu u stanju je ili neznabožačkog etnosa, ili laosa – naroda Božijeg, ili, pak, demosa – obezbožene rulje. Srbi, po izlasku iz komunističkog ropstva, često liče na obezboženu rulju koja ne zna za Boga. A takve narode je najlakše prevariti i ponuditi im lažni ideal umesto pravog. To nam se upravo i dogodilo 1989. godine, sa pojavom lažnog gazimestanskog proroka, u trenutku kada je narod bio žedan vidovdanskog pričešća. Lažni mesija došao je u pravi čas da ogromnu zablokiranu nacionalnu energiju srpskog naroda oslobodi i kanališe u svom vlastodržačkom interesu. Zato je teško danas govoriti o vidovdanskom opredeljenju, jer se odmah poistovećuje sa stavovima i (ne)delima lažnih rodoljuba. To ne znači da se ovog ideala treba odreći, naprotiv. Potrebno je očistiti ga od nanosa lažnog rodoljublja i prikazati u punom svetlu i smislu. I Vidovdan će sigurno ponovo progovoriti u duši srpskog naroda.

Vidovdanska mreža Srpstva

Postoji i drugi dan Vidovdana, a to je svedočenje vidovdanskog sistema vrednosti pod okupacijom. To je doba despota Stefana Lazarevića, sina Svetog kneza Lazara. Otac je branio duhovni opstanak naroda, zarad odbrane smisla života, a sin je branio goli fizički opstanak, pripremajući iznutra sveukupnu narodnu obnovu na temeljima sačuvanog smisla.

Na otadžbinskom planu to nameće obavezu odgovornosti za duhovni i biološki opstanak i boljitak nacije, kao osnovu obnove nacionalne kulture, društva i države. Država ne može opstati bez moralne i biološke narodne supstance, dok narod bez države može, ma koliko tragičnu sudbinu imao. Država jeste neophodan instrument uspešnog uređenja narodnog života, kao i zaštite svih elemenata nacionalnog bića, ali narod čija je država urušena, ako pronađe utemeljenja koja mu omogućavaju duhovni i biološki opstanak, može kad-tad obnoviti svoju državnost. Narod koji se odriče brige o svom duhovnom i biološkom opstanku, gubi svako pravo na nadu da će ne samo imati svoju državu, već uopšte opstati na ovom svetu.

U našoj sadašnjoj situaciji svako lelekanje i stanje šoka nad još jednim nacionalnim porazom samo je dokaz nedoraslosti nacionalne elite koja nije imala unapred pripremljenu strategiju i za taj istorijski ishod. U ovom trenutku ne samo odlazak Crne Gore već i Kosova i Metohije u nezavisnost ne smeju da budu razlozi za paralizu srpske nacionalne svesti i nastavak odsustva bilo kakve nacionalne strategije. Upravo je to kontinuirano porazno stanje poslednji ispit snage ove istorijske generacije: da li je sposobna da posle svega iznedri nacionalni program koji će biti delatan u novom vremenu i okolnostima i ponuditi jedinu zdravu i realnu formulu srpskog opstanka: srpsku nacionalnu mrežu. Bez vojske, države i drugih nacionalnih institucija jedan narod može da opstane, ali samo ako je osmislio i organizovao alternativni model kulturnog i društvenog organizovanja koji radi na dugoročnoj viziji: očuvanju identiteta i stvaranju pretpostavki za obnovu porušenih nacionalnih ustanova.

O ovoj temi lucidno piše Miloš Crnjanski u svom kultnom tekstu iz 1932. godine, kada, povodom 20-godišnjice početka Prvog balkanskog rata, govori o „ jednom nestalom svetu čvrste zajednice koja je bila kompaktna, ne samo politički, nego i jednim povezanim redom mozgova naših i morala našeg“. U toj zajednici „mnogo se više mislilo na opštu srpsku budućnost i uviđalo da je najtiša, ali najdublja, snaga ta mreža naša manje vidnih boraca, društvenih borbi i političkih zanosa naših, vekovnih“. Potom Crnjanski, kao da vidi naše dane, priča o neobičnom zvonu koje je sabiralo čitavo Srpstvo: „Kada se danas zamisli nad prošlošću, od pre dvadeset godina, čuje se zvuk zvona namučenog srpskog sveta kosovskog, prizrenskog, vardarskog. Treba ga oslušnuti i setiti se da je isti kao i na Pakru, posle tolikih gorčina isti i u Bosni, u kojoj je čitav jedan neicrpan izvor naših snaga još, isti i duž kninskih polja gde je čežnjivo odjekivao“.

U toj strategiji svaki Srbin, bez obzira gde se nalazi na planeti, mora da ima jasno izgrađenu nacionalnu svest, znajući da se od njega očekuje da deo svog suviška (znanja, vremena, finansija) odvoji za uspeh srpskih nacionalnih interesa, čime najbolje radi za svoju i budućnost svoje porodice. Za ovo su, međutim, potrebne dve pretpostavke kojih do sada nije bilo, zbog čega uostalom nije ni bilo jedne ovakve srpske nacionalne mreže. To su, najpre, jasno izražena nacionalna svest i određena nacionalna samodisciplina koja iz nje treba da proističe. Potom, to je imperativ samoorganizovanosti oko naše Crkve kao jedine saborne mreže koju nakon sloma svih nacionalnih institucija uopšte imamo. Nema više vremena da se čeka pomoć države (koje nema) ili bilo kog drugog faktora izvan nas samih i naše lične inicijative. Poput nekadašnjih Srba pod Austro-ugarskom, i mi danas treba da znamo da čuvanjem identiteta (vere, jezika, pisma, istorije, običaja, kulture...) obezbeđujemo narodnu budućnost, a uz pomoć novih organizacionih društvenih formi stvaramo preduslove ostvarenja srpskih nacionalnih interesa.

U toj duhovnoj mreži Srpstva vidimo jedini mogući odgovor na sve naše prethodne poraze i gubitke nacionalnih teritorija, kao i jedini mogući način da sprečimo buduće poraze koji će doći ukoliko ne osvojimo ovaj model u vremenu totalitarnog globalizma. Nema mesta očajanju i beznađu, koji nisu ni hrišćanski ni vidovdanski put. Naša trenutna situacija je jedna velika provera kvaliteta srpskog nacionalnog bića i mogućnosti postojanja jedne šire mreže Srpstva koja će znati da na savremen način brine o svakoj od svojih državotvornih krajina. Jer posle svega čini se, po rečima Miloša Crnjanskog, „da je samo bolna i žarka mreža povezanosti srpstva ta koja je ostala, kao nada i uteha, kad su sve druge slike, u zimskoj magli, iščezle...“.

Autor je glavni urednik casopisa Dveri srpske

 

 

 
 
Copyright by NSPM