Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Odsek za srpsku knjizevnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu

Nacionalne (naučne) discipline na bolonjskoj vetrometini

Otvoreno pismo:

Primedbe na Nacrt Pravilnika koji je usvojio Nacionalni savet o

postupku i načinu vrednovanja i kvantitativnom iskazivanju naučnoistraživačkih rezultata istraživača

Predlog Pravilnika o vrednovanju i kvantitativnom iskazivanju naučnoistraživačkih rezultata (u nastavku Pravilnik) pojavio se na sajtu Ministarstva nauk e Republike Srbije prvi put u junu mesecu 2007. godine, a u minimalno izmenjenoj i u delimično stilski doteranoj verziji, nakon javne rasprave koja je vođena tokom proteklog leta, kao Nacrt. Mi smo na predlog Pravilnika imali ozbiljne primedbe, koje su Ministarstvu dostavljene 22. juna 2007. godine. A kako nijedna od tih primedbi nije usvojena u novom tekstu nacrta Pravilnika, niti nas je Ministarstvo obavestilo o njihovom prijemu, ovom prilikom se, u želji da naše primedbe postanu vidljive, obraćamo naučnoj javnosti.

Naša osnovna primedba odnosila se na činjenicu da se ovim pravilnikom (koji je doneo Nacionalni savet za naučni i tehnološki razvoj Republike Srbije, a koji bi trebalo da stupi na snagu 1. januara 2008), dovodi u pitanje budućnost naučnog bavljenja nacionalnim disciplinama (srpska književnost, srpski jezik, istorija, folkloristika, etnologija), jer Nacionalni savet nikako ne priznaje specifičnost društvenih i humanističkih nauka koje se bave ovim fenomenima.

Naime, jasno je da je najveće naučno interesovanje za srpsku književnost (isto tako i jezik, istoriju, etnologiju...) do sada bilo, a tako bi trebalo i da ostane, upravo u Srbiji , te da je napredovanje u ovim oblastima , uz dužno poštovanje stranih naučnika , ipak vezano za naučne centre kod nas (što se može i pokazati upoređivanjem broja i kvaliteta naučnih radova i knjiga koje obrađuju ovu oblast u Srbiji i u svetu). Zbog toga je logično da će i najznačajniji radovi naših, pa i stranih naučnika, koji se bave ovim disciplinama, biti štampani u domaćim publikacijama, posebno kad se ima u vidu razgranata mreža različitih periodičnih publikacija koje imaju zavidnu naučnu reputaciju ne samo kod nas već i u inostranstvu, i koje desetinama godina izlaze u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kao i u Matici srpskoj, da ne pominjemo ostale institucije. A Pravilnikom se, suprotno, daje izrazita prednost časopisima iz inostranstva (prednost je izražena u broju bodova koje naučni radnik može da “zaradi”, objavljujući svoje radove u njima), a koji se nalaze na tzv. ISI listi naučnih časopisa (za koju ne znamo tačno ni kako je formirana, ni ko ju je formirao), odnosno u kategorijama vrhunski međunarodni časopis i vodeći međunarodni časopis ne nalazi se nijedan naučni časopis koji se, na primer, bavi isključivo srpskom književnošću, a izuzetno je mali i broj časopisa sa ISI liste koji se bave književnošću i jezikom uopšte, s tim što se mnogi zaista značajni strani časopisi iz književnosti na njoj, takođe, ne nalaze.

Tako će ovo imati dalekosežne, i u ovom trenutku teško sagledive, posledice na bavljenje ovim disciplinama u Srbiji . Jer će naučni radnik koji se bavi nacionalnom književnošću (srpskim jezikom, istorijom...) biti u potpuno neravnopravnom položaju ne samo u odnosu na kolege koje se bave prirodnim naukama već i na fah kolege iz inostranstva, koji po prirodi stvari, na primer, ako su Englezi, objavljuju u časopisima na engleskom jeziku, koji je, inače, jezik većine časopisa sa tzv. ISI liste, što onda, opet, srpsku kulturu (jezik, književnost, istoriju...), kao i sve ostale velike i male kulture, znanja i naučna saznanja o njima, dovodi u potpuno neravnopravan položaj, da ne kažemo i da ih u ovom trenutku degradira, a zatim potiskuje i, na koncu, uništava, sve na račun favorizovanja izrazitog anglocentrizma u ekspanziji. A to je Nacionalni savet, koji je prihvatio nacrt Pravilnika, izgleda, prevideo.

Umesto da uvidi očiglednu činjenicu da je naučno istraživanje srpskog jezika, književnosti, istorije, folklora i sl. najviše u interesu Srbije, te da nedostatak međunarodnih časopisa koji bi se bavili ovim fenomenima kompenzuje posebnim vrednovanjem domaćih, Nacionalni savet je potcenio domaće časopise i institucije u kojima naučni radnici, po prirodi stvari, objavljuju svoje radove. Dovoljno je samo uporediti bodove: rad u tzv. vodećem međunarodnom časopisu (koji izlazi u inostranstvu) donosi 8 (osam), a u časopisu koji se vrednuje kao publikacija od vodećeg nacionalnog značaja 2 (dva), dok se za rad objavljen u časopisu sa atributima nacionalnog značaja, dobija samo 1,5 (jedan i po) bod.

Ovde, takođe, ne treba smetnuti s uma da je status časopisa međunarodnog značaja, kad je reč o naukama profila o kojima govorimo (nacionalne discipline), rezervisan samo za jedan jedini časopis, dok u disciplinama vezanim za prirodne nauke to nije slučaj (broj najviše vrednovanih časopisa ovde se ničim ne ograničava), čime se društvene i humanističke discipline još jednom dovode u podređeni položaj, jer se prirodne nauke već inicijalno vrednuju faktorom 1,75, a društvene i humanističke, 1,25. Ovo posebno zato što u ukupnom budžetu procenat kojim se finasiraju društvene i humanističke nauke teško da prelazi brojku od 5%.

A sve ovo dalje ne samo da još više otežava mogućnost štampanja radova u tzv. visokokotiranim časopisima, već otvara vrata neizbežnim konfliktnim situacijama u budućnosti oko prestiža za dobijanje pomenute atribucije. Kažemo u budućnosti, pošto Matični odbori Ministarstva (čiji je ovo zadatak) do danas nisu izvršili kategorizaciju časopisa u okviru Pravilnika koji bi trebalo da se primenjuje već od 1. januara 2008. (ili nam to nije poznato), za šta je, takođe, neophodan prelazni period, u kojem bi se istraživači uskladili sa novim propisma.

Na ovome posebno insistiramo zato što je vreme i datum usvajanja Pravilnika, takođe, svojevrstan presedan, pošto bi time došlo do promene kriterijuma za vrednovanje u toku jednog istraživačkog ciklusa (koji je započeo 1. januara 2006. godine, a završava se 31. decembra 2010), što do sada nikada nije bila praksa (to je kao da vam neko na sred maratona kaže da treba da trčite 10 kilometara više i to još sa preponama), posebno kad se ima u vidu i to da je ministarka za nauku Republike Srbije u jednom dnevnom listu nedavno izjavila da do toga ne može doći, upravo u trenutku kad je ovaj Pravilnik finalizovan.

Nije nam jasno zašto se ovo radi, zašto se insistira na promeni postojećeg Pravilnika, iako je poznato da je rad Ministarstva za nauku u prethodnoj vladi bio visoko kotiran, upravo od strane Evropske unije, kao i da je raniji Pravilnik bio usklađen s najrigoroznijim kriterijumima. Pa se pitamo čiji je to interes i zašto je do ovoga došlo, mada neke nediplomatske izjave pomoćnika ministra, dr Ratka Jankova, na javnoj raspravi u SANU u Beogradu, koje ovoga puta parafraziramo, o tome da su u 90-im prirodne nauke bile na vetrometini, pa je sad red na nas, možda upućuju na to u kojem pravcu treba da idu razmišljanja.

Osim toga, kako upravo bodovi određuju dinamiku napredovanja naučnih radnika, može se samo pretpostaviti kakve će to posledice imati u budućnosti, pošto će naši istraživači jednoga dana kad postanemo članovi Evropske unije, da bi mogli napredovati isto koliko, recimo, neko iz Engleske, morati da rade pet do deset puta više, tako da se može očekivati da će nam naučne institucije od nacionalnog značaja voditi stranci. Jer, preneti na nivo kriterijuma napredovanja u naučnim zvanjima, naši naučni radnici koji se prevashodno bave pomenutim disciplinama doći će u situaciju da ne mogu zadovoljiti kriterijume za napredovanje, i to ne zato što su lenji , nesposobni, ili nedovoljno pametni , već prosto zato što ne postoji dovoljno razvijena međunarodna naučna zajednica koja se bavi, na primer, srpskom književnošću .

Stoga je, recimo, gotovo nemoguće po novim kriterijumima Nacionalnog saveta organizovati međunarodni skup koji bi se bavio srpskom književnošću. Jer, po kriterijumima Pravilnika, da bi neki naučni skup u Srbiji dobio pomenuta obeležja, na njemu mora učestvovati najmanje 10 (deset) stranih stručnjaka, a onih koji se u svetu kompetentno bave ovom disciplinom jedva da je toliko u ovom trenutku. A to dalje znači da bi u nekom momentu na hipotetičnom naučnom skupu o srpskom jeziku, ili književnosti, bila celokupna svetska elita u datoj oblasti. A ako i takvu mogućnost pretpostavimo, suočili bismo se sa novim apsurdom, pošto bi izlaganja na skupu u čijem bi fokusu bila srbistika, prema najnovijim kriterijumima iz Pravilnika, morala biti izvedena na jednom od svetskih jezika, iako bi po prirodi stvari svi učesnici tog skupa ne samo znali srpski, već bi za njih, posebno za one iz inostranstva, bila i stvar prestiža govorenje na srpskom jeziku u datoj prilici. Zato bi skup koji zadovoljava kriterijume u neku ruku bio (tragi) komičan, jer bi se njime negirao sam predmet naučnih istraživanja. A konsekvence ovako podešenog Pravilnika o vrednovanju i kvantitativnom iskazivanju naučnoistraživačkih rezultata bile bi za naučne radnike koji se bave pomenutim disciplinama (i ne samo za njih), samo tragične.

Insistiranje na međunarodnoj prezentaciji rezultata istraživanja, dakle, ima, i može imati smisla u tehničkim i prirodnim naukama: ne postoji srpski motor, srpska pšenica, srpski bubreg. Međutim, srpski jezik, srpska književnost, istorija... itekako postoje.

Zato nije teško videti da će se, bez obzira na broj radova i naučnih knjiga, kao i na stvarnu vredenost rezultata na pomenutom polju rezultati u datoj oblasti vrednovati veoma nisko, jer sa ovakvim kriterijumima jedino tako može i biti, što se nadamo da nije bila namera Nacionalnog saveta. To će dalje dovesti do srazmerno manje podrške državnih institucija u proučavanju nacionalnih disciplina, što će, zatim, usloviti da se naučni radnici koji se njima bave prebace na neki profitabilniji reon istraživanja (recimo sa većom zastupljenosti u međunarodnoj naučnoj zajednici), ili će se demoralisati i prestati da se bave proučavanjem, recimo, srpske književnosti. U oba slučaja istraživanje nacionalnih disciplina će biti zanemareno i napušteno. Šta dolazi potom? Evo odgovora koji nam daje jedan pisac kojim se, ako ovako bude, više nećemo baviti . Njegovo ime je Borislav Pekić: „ A ko prezremo vlastitu književnost , kao jednu od legitimnih formi našeg duhovnog razvoja (...) odmah se možemo odreći i istorije, jer ni ona ne može pretendovati da, sa gledišta čovečanstva, nešto osobito znači, pa što da ne, najzad i nacije. Možemo se pohvatati za ruke i prijaviti se za građanstvo neke nacije koja ima bolju književnost i važniju istoriju.”

P . S .

Takođe napominjemo da u Pravilniku ima nelogičnosti, neki članovi, ili njihovi delovi, u suprotnosti su sa Zakonom, nisu pravno važeći, i sl., o čemu bi trebalo posebno povesti računa.

Tako se, recimo, naučnim radnicima koji rade u institutima, kao jedan od uslova za napredovanje, propisuje obavezno mentorstvo u izradi magistarskih i doktorskih teza, a Zakon o visokom obrazovanju kaže da mentori mogu biti samo zaposleni u visokoškolskim organizacijama. Isto tako, kaže se da se rukovođenje magistarskim i doktorskim radovima verifikuje kopijom zahvalnice kandidata, bez obzira na to što zahvalnica nije pravno važeći akt. Takođe je paradoks da se za napredovanje u više zvanje pre vremena traži 50%, odnosno 40% više bodova nego kad kandidat redovno napreduje (što znači da kandidatu koji redovno ide u više zvanje treba npr. 30 bodova, a onom koji ide vanredno 45! Je li to najbolji način da se mladi i uspešni istraživači zadrže u zemlji?)

A u vezi sa zvanjem zaslužnog naučnika kaže se da će se primenjivati kvantitativni kriterijumi koji treba da služe sužavanju broja kandidata, što je apsurdno pošto je zadatak komisije da izabere najbolje a ne da sužava njihov broj. Isto tako se kaže da komisija koja ih bira broji 9 članova, pa je pitanje iz kojih redova će oni biti angažovani, pošto pravo da odlučuju o sticanju naučnog zvanja imaju istraživači koji su u istom ili višem naučnom zvanju u odnosu na zvanje za koje se kandidat bira.

Nacrt pravilnika pun je idioma kao što je ugledni naučnik, rad vodećeg međunarodnog značaja, renomirani međunarodni izdavač, značajan doprinos na međunarodnom planu, koji su neprecizni i čiji bi sadržaj trebalo pojasniti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM