Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Ratko Mitrović

SLUČAJ DRŽAVNE SLUŽBENICE

Zakon, uopšte uzev, jeste ljudski um, ukoliko upravlja narodima na Zemlji, a politički i građanski zakoni svake nacije moraju da budu samo posebni slučajevi primene tog ljudskog uma.

Monteskje

Kosovo ili Kosmet, NATO ili “ruska gubernija”, EU ili azijski despotizam, Hag ili “samoizolacija”, Istok ili Zapad (eventualno sredokraća između Istoka i Zapada; izvinjavamo se svim ortodoksnima - Zapada ili Istoka), neoliberalizam versus Đelić, Bož(j)i-dar, naravno. Dilema do dileme, sudbonosna ili sudbinska pitanja u kojoj tzv. obični, svakodnevni ili mali ljudi, samo prividno imaju šanse.

Međutim, odblesci života “nevidljivih” ljudi ponekad dospevaju pod dirigovane reflektore medijskog fokusa, doduše najčešće kao neobični događaji ili rariteti koji “razbijaju”, odnosno omekšavaju sveopštu usmerenost ka “biti ili ne biti” problemima. Jedan od takvih, na prvi pogled “nepolitizovanih”, ili barem medijski tako obrađenih slučajeva, jeste događanje u vezi sa stanovitom vračarskom gimnazijom, odnosno jednom od profesorki koja tamo radi, ili koja je barem do sada, u toj školi bila stalno zaposlena. O čemu je zapravo reč? Ne radi se, na svu sreću, o politički korektnim temama poput mobinga, seksualnog uznemiravanja, tlačenja žena za koje bi nam bio neophodan tronedeljni kurs u nekoj od NVO-a. Reč je o sasvim “prozaičnoj temi”. Naime, dotičnoj profesorki je “isteklo radno vreme”, odnosno, došla je u godine kada se ispunjava starosna dob za odlazak u penziju, kako to već zakon o radu nalaže i propisuje. I naravno, tu ništa ne bi bilo neobično. Štaviše, danas a i u buduće, odlazak u penziju će biti čudo, jer mnogi, osobito mladi ljudi, ali i stotine hiljada, kako se to eufemistički kaže “tranzicionih gubitnika”, o mirovini mogu samo da sanjaju, ukoliko ih ne spasi reforma penzionog sistema, pa se ne uhvate za jedan od tri predviđena stuba budućeg penzionog osiguranja. Međutim, gospođa o kojoj je reč (pritom, treba imati u vidu da nam nije namera da argumentujemo ad hominem i utoliko nećemo spominjati imena ), u životu ima, po sopstvenom priznanju, samo jednu želju - s obzirom na činjenicu da je istovremeno i razredni starešina, da “svoje” odeljenje izvede do kraja, dakle, da joj bude omogućeno da svoj posao obavlja još godinu dana do okončanja četvorogodišnjeg školovanja njenih učenika. Ni to toliko samo po sebi ne bi bilo neuobičajeno, jer svi mi imamo svakojake želje. Međutim, njena nastojanja zdušno su podržana od strane tih istih učenika i to u formi štrajka. Naime, učenici sa sve odštampanim transparentima, majicama i prigodnim rekvizitima, stupaju u štrajk, odnosno, odbijaju da uđu u učionice do ispunjenja zahteva: u ovom slučaju do povratka njihove omiljene profesorke i razrednog starešine. Pri svemu tome, kako učenici tako i profesorka, imaju, kao što smo već spomenuli, pažnju medija (što javnih što privatnih) koji na čitavu stvar gledaju vrlo blagonaklono. A ta se blagonaklonost prevashodno ogleda u tretiranju ovog problema sa dozom naivne veselosti, pri čemu se sugeriše da je reč o stvari koja odudara od ispolitizovane i sumorne svakodnevnice, i to životne i političke svakodnevnice koja pokazuje i svoju “humaniju” stranu – u moru zločina, hapšenja, zasedanja, pregovaranja, odlučivanja, preživljavanja, eto postoje i plemeniti ciljevi i nastojanja. Jer zaista, šta se može prigovoriti činjenici da neko na kraju svoje profesorske karijere dobije takvo priznanje i to od onih koji su najmerodavniji da takav sud iznesu. Osobito imajući u vidu da odnos profesor-učenik retko kada dobija razmere uzajamnog poštovanja a još ređe emotivnog zanosa (u vreme školovanja autora teksta, a verujem i velike većine ljudi, razrednog starešinu kao i dobar broj profesora, verovatno bi se pre podržalo u odlasku u prevremenu penziju). Utoliko je podrška učenika svojoj profesorki nesumnjiv znak da je reč o izuzetnom nastavniku i pedagogu, a sigurno i poštenom i časnom čoveku. Ali ova činjenica ovde i nije predmet spora.

Ukoliko čak zanemarimo analizu situacije i konkretnih okolnosti - i ne postavimo pitanje da li bi medijsku pažnju dobio jedan takav slučaj da se dogodio negde u provinciji, ili, na primer, u mašinskoj školi u Zemunu koja osposobljava učenike za rad u fabrici, ili u obližnjoj Rakovici, za razliku od izvikane gimnazije - problem se tiče nečeg drugog. Naime, u par minuta medijske slave spomenuta profesorka u svom apelu javnosti izriče jednu krajnje sumnjivu misao. Tražeći za sebe i naravno svoje učenike, razumevanje nadležnih (verovatno odgovarajućeg ministarstva), kao jedan od ključnih argumenata ona navodi teško oboriv utisak da živimo u zemlji u kojoj svi krše zakon: političari, ministri, vlada, poslanici, obični građani....svako sa svoje strane i svako iz svojih razloga. S obzirom na to, čini se da utoliko pre, njen nesumnjivo plemenit i dobar cilj, dakle, vaspitavanje i obrazovanje dece još godinu dana, sam po sebi zaslužuje podršku. Ali jedna, po nama upitna stvar, kvari dobru atmosferu: potrebno je zažmuriti nad činjenicom da se krši zakon. Otuda i sam smisao protesta (demonstracije) kako profesorke tako i učenika zapravo i jeste poziv da se prekrši zakon, a ako ne to u jakom smislu, a ono barem pronađe rupa u istom, koja bi omogućila da ugledna profesorka nastavi sa radom.

Time dolazimo do momenta koji nas se neposredno tiče. Naime, da li je moguće braniti kršenje zakona pozivajući se na prethodna kršenja, kao i da li plemeniti cilj opravdava ovakva sredstva? Za profesorku beogradske gimnazije ovo nije problem. Kao što nije problem činjenica da osoba koja ima (profesionalni) zadatak da vaspitava i obrazuje, daje lični primer kako kršenje zakona i nije tako strašna stvar, ukoliko je poduprto valjanim razlozima. Pri tome se zaboravlja da baš iz razloga sveopšteg pada u poverenje pravnog sistema, jednako kao i učestalog kršenja zakona na svim nivoima, od države do društva, ne sledi da je i nama dozvoljeno isto, već upravo suprotno: strogo držanje zakona, a naročito kada moramo da obrazujemo i podučavamo druge. Navešćemo jedan dobro poznat i puno puta korišćen primer. Primer jednog od možda najumnijih ljudi koji su ikada hodili zemaljskom kuglom (ovu izjavu treba uzeti krajnje oprezno jer nije proverena na internetu ili nekoj od prigodnih američkih top-ten lista). Sokrat i njegovo držanje pred smrt (1). Optužen za bezbožništvo i kvarenje omladine, pred atinskim sudom biva i osuđen na smrtnu kaznu. Međutim, kako je njegova slava već za njegovog života bila ogromna, a pri svemu tome su i sami Atinjani shvatili da su počinili nepravdu osudivši najboljeg među njima, ponuđeno mu je da nestane iz tamnice. Na tu ponudu, dakle, da beži iz zatvora, i time prekrši zakon, Sokrat odgovara da bi to bilo sramno. Sramno iz perspektive nekoga ko je čitav život proveo u traganju za suštinom pravde i vrline, i čiji opus sveoči o čvrstini moralnog i intelektualnog stava. Utoliko, kršenje zakona zajednice, što bi bilo njegovo bekstvo iz tamnice, ma koliko to njemu išlo na ruku, čak i po cenu života, narušava sam duh te iste zajednice. Jer, znao je to vrlo dobro još Sokrat, zakoni drže na okupu jednu zajednicu, oni i jesu temelj zajednice. Hegel, analizirajući strukturu i domašaj grčkog iskustva i duha zajednice na jednom mestu kaže da “ako hoću ono što je pravo, moralno: onda ja želim nešto opšte, karakter opštega mora da leži u osnovi” (2). Volja koja je usmerena na opšte, na zakon, jer zakon je to opšte, hoće slobodu. Volja samo u formi zakona može biti opšta, Kant bi rekao umna. A biti pod vlašću zakona, znači biti slobodan. Zakoni su neodvojivi od slobode zajednice, a osim toga, i to ne treba zaboraviti, u svakom zakonu je investirana i svačija individualna volja. Oni su plod pristanka svakoga od nas – kršenje zakona je kršenje “naših” zakona, zakona iza kojih stojimo mi kao građani.

Ovde se krije još jedno problematično viđenje. Kada su u igri zakoni, na delu je uvek i stvar zajednice, odnosno, zajednička, tj. javna stvar. Zakon, ukoliko je to zaista, mora biti javno legitimisan. Procedura donošenja zakona, koja je i sama zakon, nalaže, ne slučajno, javno donošenje kao i objavu važenja zakona. Ovo javno se tumači kao mogućnost i obaveza da se stvari koje se tiču svih i odnose na sve (opštost zakona) stave na uvid svima (u predstavničkoj demokratiji to podrazumeva prolazak kroz parlamentarnu raspravu). Zbog toga, zakon kao javna stvar podleže javnom odlučivanju. Ili, o opštem se odlučuje na opšti način – uz učešće svih građana. Zakon kao opštost spada u područje eminentno javnog ili opšteg dobra. Kao takav, on podrazumeva svest o razlikovanju (mada je on sam po sebi već ta svest, ukoliko nije reč o tiranskim zakonima) javnog i privatnog. Dakle, onog što se tiče opšteg (javnog, jer javno je uvek opšte, ili bar ima tu pretenziju) i ono što je deo privatnog interesa. Na ovom mestu primer koji je bio i “okidač” za ovo razmatranje, skreće pažnju na još jednu stvar. Naime, razlog koji državna službenica, što naša profesorka svakako jeste, ma kako to rogobatno zvučalo, navodi kao opravdanje jeste potpuno privatan. Privatan zato što je posledica nečije lične želje i ličnog odnosa (u ovom slučaju sa učenicima) koji je motivisan ličnim interesima (prevashodno emotivnim). Dakle, neko ko je “u službi” javnom interesu (državna škola, mada zakon važi jednako i za privatne ustanove), na javan način (putem medija i protesta) traži ispunjenje privatnog interesa . Ovde dolazimo do tačke koja je odlučujuća: naš primer svedoči o duhu vremena. Zapravo, ono je paradigmatičan izraz baš tog duha vremena, čiji je glavni nalog, neizostavno ispunjenje privatnog dobra, ili, na drugi način rečeno, potpuna privatizacija svake javne stvari. Ovaj svojevrsni idiotizam interesa, ovo ekskluzivno na sebe orijentisanje, čiji pritisak svi osećamo, posreduje svaki interes; tako interes i ne može biti ništa drugo do nečija gola privatna potreba. Drugi interes ili interes drugog i ne (s)poznajemo, osim ukoliko nam ne stoji na putu kao prepreka za ostvarenje “našeg” interesa. I inače, sve je samo gola borba interesa, kako u politici (tzv. realizam) tako i u “običnom” životu. Naša profesorka je u pravu: u državi gde “svi” krše zakon “legitimisani” privatnim željama (da li je to materijalna korist, društveni status ili neki drugi interes , to ovde nije od suštinskog značaja), želja da se nastavi sa obrazovanjem dece zaista deluje plemenito i ima nešto što podseća na javnu korist. Međutim, i to je u svojoj strukturi samo privatan cilj. Sveopšta individualizacija, kao duh novog vremena, zapravo je opšta privatizacija i opravdavanje isključivo privatnih interesa kao jedino merodavnih i legitimnih. A čini se da obrazovanje i vaspitanje dece upravo podrazumeva artikulaciju sluha za distinkciju privatno/javno, posebno/opšte, individualno/zajedničko. Ili je sve ovo možda samo jedan privatan pogled?

Fusnote:

1. O tome videti: Platon, Odbrana Sokratova, Dereta, Beograd 2004.

2. G.W.F. Hegel: Istorija filozofije, tom I, BIGZ, 1983. str. 82.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM