Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika - prenosimo NIN

   

 

Luka Mičeta

Država i mediji

Mediji koji se finansiraju reklamom ostaju nespojivi sa slobodom komunikacije unutar pluraliteta građana, jer je oglašavanje sklono da tiho i potajno istisne iz javnog polja nekomercijalne načine mišljenja i netržišne oblike života. Svako ko misli da će teror kapitala nad medijima biti slabiji od terora ideologija – vara se. To je svetsko iskustvo danas

Danas je sve manje medija u svetu čiji je vlasnik država, kao i medija koji imaju status javnog servisa. Tendencija njihovog marginalizovanja i ukidanja u korist komercijalnih medija dramatično je izražena.

Mediji u javnoj službi, u demokratskim zemljama, su oruđe javnog dobra i rade u korist javnog dobra, nisu sredstvo manipulacije ljudima u korist političkih ili ekonomskih grupa, niti nude samo razonodu i ne podilaze najnižim strastima publike.

Mediji u javnoj službi se uglavnom rukovode načelima, koje je, čini se, najbolje definisala jedna presuda italijanskog suda iz 1960. godine. To su načela “objektivnosti, nepristrasnosti, potpunosti i kontinuirane službe domovini”.

To danas vlasnicima komercijalnih medijskih konglomerata i transnacionalnih korporacija, koji deluju u sadejstvu, veoma smeta.

Danas smo u situaciji da je uticaj ili vlasništvo nad medijima postalo ključna strategija kojom velike firme pokušavaju da nadmaše konkurenciju i da oblikuju tržište na kome egzistiraju.

Teoretičar medija Džon Kin smatra da tvrdnja tržišnih liberala da tržište maksimalno uvećava individualnu slobodu izbora podleže sumnji, jer nije cilj komercijalnih medija prodati emisije gledaocima, nego gledaoce plasirati oglašivačima.

Mi smo danas došli u situaciju, kako je to jednom cinično ali tačno primetio Libing, da sloboda štampe važi samo za vlasnike medija, odnosno one koji poseduju štampu.

Na temelju Prvog amandmana Ustava SAD, kojim se štiti sloboda govora, u jednoj presudi presedanu iz 1980. godine, dilema da li se Prvi amandman odnosi i na slobodu medija je razrešena presudom u korist gledišta da se načelo slobode komunikacije može upotrebiti kao oružje protiv državne vlasti.

Zanemaren je uticaj i pretnje kapitala na slobodu medija jer kako objašnjavaju neki autori, „medijski interesi su ti koji diktiraju ćutanje”. Mediji su, dakle, u poziciji saučesnika limitiranja vlastite slobode.

Fridman i Šiler upozoravaju da je razvoj medija u pravcu korporativnog govora najjači u SAD, gde je poslednjih nekoliko decenija glas korporacija praktično osvojio medije.

Po mišljenju Kina, “mediji koji se finansiraju reklamom ostaju nespojivi sa slobodom komunikacije unutar pluraliteta građana”, jer je oglašavanje sklono da tiho i potajno istisne iz javnog polja nekomercijalne načine mišljenja i netržišne oblike života. Svako ko misli da će teror kapitala nad medijima biti slabiji od terora ideologija – vara se. To je svetsko iskustvo danas

“Prijatelji slobode štampe moraju shvatiti da tržišta komunikacija ograničavaju slobodu komunikacije... istiskujući nekad preovlađujuću definiciju informacije kao javnog dobra novom definicijom informacije kao robe koja se može privatno prisvojiti... Tržišno-liberalna ideologija slobode individualnog izbora na tržištu mišljenja u stvari predstavlja pravdanje povlastica korporativnog govora i pružanja većih mogućnosti izbora ulagačima nego građanima. Ona je apologija moći divovskih korporacija da organizuju i određuju, dakle i da cenzurišu individualni izbor onoga što će se slušati, čitati ili gledati”, kaže Džon Kin.

Tržišni liberalizam cenzuru shvata isključivo kao vršenje monopolske moći države, gde su mediji u funkciji nametanja određenog političkog stava ili ideologije, odnosno u službi vlasti – što je danas redak slučaj, izuzimajući neke nedemokratske zemlje. (Posebna je priča o subordinaciji velikih medijskih mogula i vlasti.)

Ergo, tržište proizvodi cenzuru. Privatno vlasništvo nad medijima podržava prevashodno privatne interese, a to je pogotovo karakteristično u zemljama tranzicije, u doba “demokratskog Levijatana” (Kin) gde ključne segmente života strukturišu nerazvijene institucije sistema, neodgovorni političari (neretko u službi transnacionalnih kompanija i njihovih partnera u obliku medijskih konglomerata) i ustanove.

Herman i Mečinski smatraju da “komercijalni model ima svoju unutrašnju logiku, a pošto je u privatnom vlasništvu i oslanja se na podršku oglašivača, teži da erodira javnost i kreira ’kulturu zabave’ što je nespojivo sa demokratskim poretkom. Proizvodi medija pretvaraju se u robu i dizajniraju se tako da služe ciljevima tržišta, a ne potrebama građana.”

Naravno, mediji komercijalizacijom i centralizacijom povećavaju i svoje zaštitne moći u okviru svake zemlje (posebno tranzicione ili slabo razvijene, a po pravilu male), i to “rastućom kontrolom nad protokom informacija, političkim uticajem i sposobnošću da postavljaju medijsko-politički program rada (koji se usklađuje sa programima oglašivača i korporativne zajednice u celini)”

Oglašivači imaju veliku i sve značajniju ulogu u određivanju medijskih sadržaja.

Recimo, NBC je dozvolila IBM-u da ima poslednju reč u određivanju sadržaja njenog kablovskog programa Scan, da bi IBM, za uzvrat, sponzorisao programe mreže NBC u Severnoj Americi, Aziji, Evropi i Latinskoj Americi.

Slično nešto uradio je 1996. godine i Dizni, koji je reklamne prostore na svom kanalu ESPN (Entertainment and Sports Netnjork) ponudio oglašivačima, ali i ekskluzivno pravo klijentima-oglašivačima da participiraju u ESPN programima.

To je uzelo takve razmere da je jedan Ted Tarner uporedio Mardoka sa Hitlerom.

Džozef Tarov ističe da ogromni resursi i njihova dominacija kao finansijera daju “oglašivačima moć nad samom strukturom medijskog sistema”, jer su oni ti koji “određuju da li će neki javni medij preživeti”.

Zanimljiv je podatak da i pored izuzetne profitabilnosti novinske industrije u SAD nije pokrenut, uspešno, nijedan dnevni list 75 godina, od 1922. do 1997. godine. Tržišna moć lanaca novinskih koncerna jednostavno je onemogućavala pristup tržištu.

Herman i Mekčesni navode da centralizovani i globalizovani komercijalni mediji primenjuju konzervativne političke mere. Ti mediji, dakle, podržavaju neoliberalnu ekonomsku politiku koja služi ličnim i opštim interesima transnacionalnih korporacija, ali podriva društvene demokratske opcije.

I još važnije: “Pritiskaju političare da im se odobre integracije i druge korporativne strategije da bi se oslobodili propisanih obaveza ali i da bi pospešili slabljenje i rastakanje sistema javnog servisa”.

U svim zemljama, manje-više, ovakve strategije su pronašle svoje promotere.

Najbolji primer za to je Konrad Blejk, novinarski tajkun koji želi da se Kanada integriše sa SAD i to po mogućstvu bez Kvebeka. Wall Street Journal je, komentarišući njegovu zabranu da list Daildž Telegraph kritikuje američko bombardovanje Libije 1986. godine, zaključio; “Blejk je mnogo više proamerički orijentisan nego mnogi Amerikanci”.

Šta bi se tek moglo reći za neke tajkune i političare u nerazvijenim zemljama i zemljama u tranziciji, a posebno u zemljama koje imaju ozbiljne političke probleme.

Pritisak na javne servise nije samo karakterističan za male zemlje, na koje može da bude poguban, već i na zemlje koje imaju ozbiljnu demokratsku tradiciju i tradiciju nekomercijalnih javnih servisa. Primer za to su torijevci Margaret Tačer koji su se sa velikim entuzijazmom obrušili na BBC s “ciljem da naprave štetu i zaplaše javni servis” (Kolin Sparks).

Nije bolje bilo ni u Italiji. Finansijer Karlo de Benedeti je fenomen kontrole industrijalaca nad vodećim novinama opisao kao “mafijašku” stranu italijanskog života. Međutim, i sam se morao upustiti u to pa kontroliše listove La Repubblica, L’Espresso i značajan broj lokalnih novina.

Najmračniji primer je svakako Silvio Berluskoni.

Pobedom na izborima u Italiji 1994. godine ovaj medijski magnat odmah je krenuo na RAI, njegovu glavnu konkurentsku kuću, raspuštajući Bord direktora.

Kako je to izgledalo za vreme Berluskonija i zašto je on, pored ostalog, nasrnuo na RAI?

Za vreme najvećih posleratnih demonstracija u Italiji, kada je milion i po ljudi protestovalo protiv vladinog budžeta, RAI je tri sata uživo prenosila taj događaj. Međutim, Emilio Fede, voditelj noćnih vesti na Berluskonijevoj stanici TG4, rekao je samo jednu rečenicu: “Danas je održana protestna parada dok su ostali ljudi u zemlji pokušavali da rade”.

Naravno, RAI kao i BBC je preživela.

Rečenica koju je tridesetih godina prošlog veka izgovorio Volter Hejl Hamilton i danas stoji: “Biznis mnogo uspešnije od države uspeva da nametne ograničenja pojedincima, zato što su njegovi imperativi prerušeni u mogućnost izbora”.

Svakako je tačno da i ti mediji služe građanima – ali samo pod uslovima oglašivača. I nije daleko od istine stav Džejmsa Skvajersa, nekadašnjeg urednika Čikago tribjuna, da je korporativno preuzimanje medija dovelo do smrti novinarstva.

Da li ćemo možda doći u situaciju da se informišemo kao stanovnici Springfilda u državi Ilinois. Naime, M’ Bana Kantako je svojevremeno pokrenuo radio stanicu Black Liberation jer je bio nezadovoljan kako su veliki mediji informisali obojenu zajednicu Springfilda. Napravio je radio stanicu sa prenosnikom jednog vata dometa od jedne milje i ilegalno krenuo da emituje program i crnačkoj zajednici ponudio alternativu.

Da li danas to treba da bude naša alternativa?

Naravno da ne. Alternativa treba da budu državni mediji i javni servisi.

To je svojevrsni paradoks, ali državni mediji su jedini mediji nad kojima društvo može da ima kontrolu. Wih građani mogu da kontrolišu i da na njih utiču preko demokratskih institucija, zajedno i vlast i opozicija.

Mnogi su skloni da kažu da se državni mediji finansiraju iz poreza građana. Tačno. Ali malo je njih sklono da kaže da se i privatni mediji finansiraju, doduše posredno, iz džepova građana.

Svaka velika kompanija ima kolosalne budžete za reklamu kojima se ti mediji izdržavaju i preko kojih oni utiču na te medije, a taj novac (za reklame) je već sadržan u ceni njihovih proizvoda. Dakle, građanin faktički izdržava i te novine, doduše posredno. Ne samo kupovinom istih.

Najbolji primer za to su besplatne novine.

Prosto, danas su državni mediji i javni servisi na mrtvoj straži objektivnog novinarstva, mediji koje građani jedino mogu da kontrolišu preko svojih predstavnika u parlamentu i skupštinskim odborima. Državni mediji prate i one grupe, ideje i dešavanja koja nisu tržišno interesantna, za koje krupni kapital nema interesa.

S druge strane, ne manje važne, država, može se reći i građani te države, moraju informacije od važnosti za državu i građane zaštititi od uticaja tržišta i procene medijskih mandarina šta je značajno a šta ne. Takođe, svaka demokratska vlast svoj demokratski kapacitet najbolje može da proveri, pored ostalog, na profesionalizmu i objektivnosti medija koji je u njenom vlasništvu. I to svakodnevno.

Demokratija, pre svega, treba da garantuje mogućnost slobode izbora, pa i izbora između komercijalnih i državnih medija. Jer, rečju, državni mediji, pored ostalog, smanjuju mogućnost da informacija postane i definitivno roba.

Državni mediji kao i mediji koji su u funkciji javnog servisa, iako su danas pod opsadom, pokušavaju da onemoguće konačni završetak procesa koji je Jirgen Habermas definisao, u kultnoj knjizi “Javno mnjenje”, kao “zamenu čitalačke publike koja kritički raspravlja o pitanjima kulture".


 

 

 

 
 
Copyright by NSPM