Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Bosiljka Medić

Srpsko pozorište kao talac političkog marginalizma

U poslednje vreme često se navodi, a neretko i prećutno zgražava nad činjenicom koliko su, s jedne strane, Srbi „nekulturni“ (koliki procenat Srba zapravo ide u pozorište i prati druge kulturne manifestacije a koje nisu ni Guča, ni Egzit), a s druge, i sa tim zapravo u vezi, koliko se ne vodi računa o ma kakvom osmišljavanju strategije nacionalne kulturne politike. Na oba pitanja može se odgovoriti osvrtom na primer srpskog pozorišta, koji predstavlja višestruko indikativan obrazac za ovo čudno i, vaistinu, ni evropsko, ni tipično srpsko ponašanje.

Do not enter

Ovom prilikom ostavićemo po strani finansijski aspekt koji, iako svakako značajan, ipak nije i jedini faktor ove tihe i prilično složne odluke o srpskom bojkotu. Beogradska pozorišta, na čelu sa prestižnim JDP-om (prestižnim kako po najluksuznijoj pozorišnoj građevini u zemlji, u čiju je izgradnju i renoviranje uloženo 16 miliona evra, tako i po, kaže nam se kaže, kulturnoj eliti koju okuplja), izgleda da su mahom odlučila da promene ovo nesrećno stanje i konačno uzmu stvar u svoje ruke. Na prvi pogled, reč je o pokušaju stvaranja novog kulturnog modela – bez sumnje sada već gotovo decenijskom pokušaju pre svega beogradskog i novosadskog pozorišta – i sui generis plemenitom cilju očuvanja i procvata ove srpske institucije. Sigurno da ima i toga. Ali nedavni događaji, poput ugošćavanja „Peščanika“ u JDP-u, van sumnje izlaze iz domena kulture i kulturne politike , i smeštaju se, obratno, u ravni politike i političke kulture koja postaje sinonim za (političku) korektnost. Autor ovih redova ne zna da li je njihovo carstvo nebesko, ali je prilično siguran da glavni akteri ovih eminentno političkih odluka ne znaju šta čine. A takođe je pitanje da li se može i sme oprostiti događaj koji Srbima zatvara vrata u srpsko pozorište .

Doduše, u ovom slučaju važi čuveno nomen est omen: reč je o Jugoslovenskom dramskom pozorištu. O pozorištu nepostojeće, imaginarne nacije, o sasvim retrogradnoj priči i neuspelom eksperimentu. Tako JDP zapravo funkcioniše na granici (sopstvene) stvarnosti, radikalizujući dodatno stvar otvorenim i beskompromisnim svrstavanjem na stranu jedne političke opcije. Na taj način u potpunosti se legitimiše mit „druge Srbije“ da glavni akteri srpskog pozorišta (od glumaca i reditelja do upravnika) već godinama sprovode politiku „kruga dvojke“, radeći sistematski na uništavanju srpskog kulturnog identiteta. Jer sada je jasno: Srbima mesta u JDP-u nema. Nema mesta ni za drugu, ni za treću Srbiju. Verovatno čak ni za deo četvrte. Ideja je da se srpski kulturni establišment okupljen oko ove institucije do kraja poistoveti sa simpatizerima ili pristalicama LDP-a, te na taj način iznova potvrdi i da je podela na nekulturne „narodnjake“ i kulturno „građanstvo“ validna i realna, kao i da je ovaj drugi soj na pravdi (nečijeg) boga istinski nosilac kulturne politike u Srbiji. Kultura postaje sredstvo, politička moć – cilj. A koliko Srba više odlazi u JDP i ostala jugoslovensko-beogradska pozorišta – više nije ni važno. Prostor je ionako ocuppied.

Teško je kada institucija kao što je pozorište postane talac političkog marginalizma. Tu onda više nije reč ni o pozorištu, ni o kulturi, ni o politici. Jer odlika svih komponenti koje čine jednu kulturu, različitih vidova umetnosti i literarnog stvaralaštva kroz istoriju, kao i savremene delatnosti svih naroda, tradicionalno je bila izvesna distanca spram trenutnih političkih i drugih podela. Čak i Sartrov „angažovani intelektualac“, kao i većina mislećih sledbenika sličnog projekta, nikada nisu doveli u pitanje autonomnost kulture, koja je upravo čini nezamenljivom. To je mesto u kojem se nikada ne sme izgubiti iz vida opštost, u kojoj je sve uvek istovremeno i sub specie aeternitatis . Zbog čega kultura nadilazi sve granice i podele. A da kultura koja postaje talac političkog marginalizma više ne samo da nije kultura već da nije ni politika (iako svakako dobro služi interesima određene politike grupe), svedoči činjenica da marginalnost u političkom smislu nužno označava jednu od dve stvari: ili stajanje sa druge strane sistema, poput revolucionarnih i anarhističkih projekata i pokreta, ili neuspešne političke aktere koji nisu zadobili poverenje građana. U slučaju LDP-a, ovo prvo nije slučaj, s obzirom na to da su odabrali da učestvuju u parlamentarnoj borbi, i na taj način na njih se više nikako ne može primenjivati ma kakva karakterizacija levičarskog underground -a ili revolucionarnih subverzivnih delatnosti. O drugom sasvim dovoljno govore izborni rezultati.

Zašto su Srbi voleli pozorište

Protekli Bitefi, Belefi i međunarodni pozorišni spektakli kojima je Srbija imala čast da bude domaćin govore takođe da je poslednjih godina politici srpskog pozorišnog miljea, kao i eliti pozorišne kritike, mahom svojstveno forsiranje alternativnih pravaca teatarske scene. Ali – gle, čuda li velikoga – ni u „evropskom“, a bogami ni u „atlantskom“ svetu nije slučaj da se klasično pozorište smatra anahronim i passe , ni da je manje zastupljeno od ovog prvog. A pogotovo nije manje posećeno.

Nažalost i/ili na sreću, iz ovog razloga svetskog trenda ipak je moguće pronaći valjane predstave na pomenutim srpsko-evro(atlantskim) festivalima. Da, govorimo o pozorištu koje se, poput antičkih ili Šekspirovih drama i komedija, obraća narodu iz kojeg je nastalo i koji se u njemu prepoznaje. Svakako – i mi imamo Narodno pozorište. Ono u svom nazivu, kao i repertoaru, uglavnom čuva pomenutu vezu. Ali zašto onda Narodno pozorište u Srbiji nije moglo/smelo da ugosti jedan saborni narodni pokret kao što je srpski sabor „Dveri“?

Iz istog razloga iz kojeg većina Srba više ne voli pozorište. Istina je da je srpsko pozorište nemalo bilo mesto građanske klase (i na taj način, nikada u punom smislu stvar „naroda“, iako su i takve tendencije i ostvarenja bili prisutni), ali izgleda da nikada kao danas ono nije bilo instrument političkih marginalaca i mesto ostvarenja podmukle ideje političke podobnosti, u kojoj se ni ne zna ko će biti sledeći na listi neželjenih. To je jedno. Drugo je da Srbi u pozorištu više ne prepoznaju ni sebe, ni svoje živote, niti im ono, u ma kom smislu, više predstavlja orijentir u potrazi za smislom i sistemom vrednosti. A pozorište koje ne čuva makar tračak Aristotelovog mimesis -a, kao ni kultura koja je izgubila dodir sa složenošću stvarnosti, više ne mogu pretendovati na uzvišenost poetike kao osnove tragedije – one poetike koja je, kao što stoji u jednom od najstarijih određenja pozorišnog zadatka, više filozofska od istorije jer čuva vezu sa univerzalnim.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM