Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
   
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika - prenosimo Politiku

   

 

Mihailo Medenica

Omaž kafani

Dugo je taj maleni novobeogradski bircuz, u srcu blokova, odolevao tranzicionim, ugostiteljskim podvodačima. Nerealno dugo, s obzirom na to da je siroče propale firme, koju je odavno neko kupio za sitne pare i kao animir damu je nafrakao i napirlitao, za bogatu i probranu klijentelu.

I tog sam popodneva, kao i dotad, sišao dve stanice ranije i odvukao se tamo na retku, nedovoljno slatku, ali najprijatniju kafu na svetu. Radnici su zbunjeno gledali u mene, ne znajući da sam uvek tako, teatralno, ulazio ne bi li izjedna pozdravio sve koje znam. Znao sam ih sve. A sada sam tu, na vratima, samo smetao nervoznim šljakerima da unesu kitnjaste stolove od skupih legura i predimenzionirane stolice, više primerene zubarskim ordinacijama negoli kafanskom uživanju. Ali to više i nije kafana. Sada je kafe-restoran, šta li već, egzotičnog imena i blaziranog personala.

Međutim, nije ovo samo slovo o tom starom bircuzu, već omaž svim palim gradskim kafanama i svemu onome što je nepovratno otišlo s njima. Ovo je epilog priče o legendarnom duhu Beograda kojeg smo trampili za nekakve „brendove”. O, gluposti koju smo učinili, verujući da se to od nas traži ne bi li krupnim koracima stigli taj „razvijeni” svet, u koji toliko srljamo.

Kafane su nam, rogobatnošću valjda, zaklanjale vidike, a kroz pleksiglasne izloge kafića i ostalih instant pojilišta se tako daleko i jasno vidi?! Ono što se u tom istom, razvijenom, svetu čuva kao spomenik kulture, dah davnih vremena, ili u najmanju ruku kao turistička atrakcija, mi smo, kao šut i otpad, prineli pseudobožanstvima, kao žrtvu. Ne da se, istini za volju, tu i tamo još poneki šank, ali su „porodice” i za njih dale saglasnost da im se isključe aparati...

A šta je zapravo kafana?

Zbeg, pre svega. Od svega onog što vas je pratilo do ulaska u nju i što vas čeka po izlasku, ali što će vas, dok ste u njoj, ostaviti na miru.

Jedini hram životne jednakosti. Pred Bogom i konobarom smo svi isti. Jedina privilegija stalnog gosta je da bude uslužen dva minuta pre onog, povremenog. Ili da ne plati upotrebu toaleta, jer će mu bakica pred nužnikom značajno klimnuti glavom, znajući o kome je reč.

U kafani niko nije sam, makar ne bio niko za njegovim stolom. Pijanac nije ništa manji gospodin od onoga koji ne pije. Niti je onaj koji satima cuga jedno piće išta gora mušterija od onoga koji zove ture celoj kafani. Cene nikada nisu bile kuluk, niti ravnane tako da posrame čoveka.

U kafani su intelektualci s pažnjom slušali neuke, uživajući u jednostavnosti njihovih misli, dok su se neuki divili neposrednosti intelektualaca.

U kafani se uvek solidarno peva pesma čoveka za susednim stolom, jer je njegova tuga, ili pak sreća, zajedničko breme iliti radost. Konobaru se ne persira kurtoazno, već se s najvećim poštovanjem doziva: mali, dete, ili u značajnim prilikama – „alo, osoblje...”. Šef sale je šef, a ne menadžer. Na stolovima su karte jela i pića, a ne „meni” uz koje vam treba rečnik. Pepeljare se ne lome kada tresnu o pod već zazveče k`o petodinarke. Jedno je ćoše uvek slobodno za lomljenje čaša, dođe li kome da učini to.

Jakne i kaputi se kače o naslone stolica, a stolice uvek imaju one zgodne prečke da se na njih osloni noga i piće cuga s kolena.

U kafani se o teškim temama lako diskutovalo, a onim lakim se, opet,  davalo na težini, ne bi li zvučale važno. U kafane se, sve u svemu, nije svraćalo, u njih se dolazilo. Jedan je jedini, neporeciv, autoritet u njima bio – fajront, rajsferšlus na večnosti.

U kafanama je, rečju, život bio onakav kakav bi trebalo da je. Zapravo, onakav kakav on u suštini i jeste – jednostavan. Sad je pomahnitao. Nema gde da svrati. U ovim ga baštama i keramičkom inventaru ne poznaju. Ne zovu mu piće.

Evo, posedoše me u kafić s pogledom na gazdin džip. Gospodin personal se svaki put iznenadi kada me ugleda, kao da nisam već pola sata tu. Jasno mu je da sam nešto naručio, još samo da se priseti šta.

Prvo mi na sto spušta račun, pa tek za njim kafu. Čaša vode se više nigde ne podrazumeva.

Da neko sad ovde povede pesmu, barem bi trojica ustala da ga biju. Verovatno ni tada ne bi konobar doneo tu čašu vode. Ne podrazumeva se ako ne naručiš. Još po mogućstvu i triput, onako liturgijski da ponoviš...

[objavljeno: 12.08.2007.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM