Mihailo Medenica
Omaž kafani
Dugo je taj maleni novobeogradski bircuz, u srcu blokova, odolevao
tranzicionim, ugostiteljskim podvodačima. Nerealno dugo, s obzirom
na to da je siroče propale firme, koju je odavno neko kupio za sitne
pare i kao animir damu je nafrakao i napirlitao, za bogatu i
probranu klijentelu.
I
tog sam popodneva, kao i dotad, sišao dve stanice ranije i odvukao
se tamo na retku, nedovoljno slatku, ali najprijatniju kafu na
svetu. Radnici su zbunjeno gledali u mene, ne znajući da sam uvek
tako, teatralno, ulazio ne bi li izjedna pozdravio sve koje znam.
Znao sam ih sve. A sada sam tu, na vratima, samo smetao nervoznim
šljakerima da unesu kitnjaste stolove od skupih legura i
predimenzionirane stolice, više primerene zubarskim ordinacijama
negoli kafanskom uživanju. Ali to više i nije kafana. Sada je
kafe-restoran, šta li već, egzotičnog imena i blaziranog personala.
Međutim, nije ovo samo slovo o tom starom bircuzu, već omaž svim
palim gradskim kafanama i svemu onome što je nepovratno otišlo s
njima. Ovo je epilog priče o legendarnom duhu Beograda kojeg smo
trampili za nekakve „brendove”. O, gluposti koju smo učinili,
verujući da se to od nas traži ne bi li krupnim koracima stigli taj
„razvijeni” svet, u koji toliko srljamo.
Kafane su nam, rogobatnošću valjda, zaklanjale vidike, a kroz
pleksiglasne izloge kafića i ostalih instant pojilišta se tako
daleko i jasno vidi?! Ono što se u tom istom, razvijenom, svetu čuva
kao spomenik kulture, dah davnih vremena, ili u najmanju ruku kao
turistička atrakcija, mi smo, kao šut i otpad, prineli
pseudobožanstvima, kao žrtvu. Ne da se, istini za volju, tu i tamo
još poneki šank, ali su „porodice” i za njih dale saglasnost da im
se isključe aparati...
A
šta je zapravo kafana?
Zbeg, pre svega. Od svega onog što vas je pratilo do ulaska u nju i
što vas čeka po izlasku, ali što će vas, dok ste u njoj, ostaviti na
miru.
Jedini hram životne jednakosti. Pred Bogom i konobarom smo svi isti.
Jedina privilegija stalnog gosta je da bude uslužen dva minuta pre
onog, povremenog. Ili da ne plati upotrebu toaleta, jer će mu bakica
pred nužnikom značajno klimnuti glavom, znajući o kome je reč.
U
kafani niko nije sam, makar ne bio niko za njegovim stolom. Pijanac
nije ništa manji gospodin od onoga koji ne pije. Niti je onaj koji
satima cuga jedno piće išta gora mušterija od onoga koji zove ture
celoj kafani. Cene nikada nisu bile kuluk, niti ravnane tako da
posrame čoveka.
U
kafani su intelektualci s pažnjom slušali neuke, uživajući u
jednostavnosti njihovih misli, dok su se neuki divili neposrednosti
intelektualaca.
U
kafani se uvek solidarno peva pesma čoveka za susednim stolom, jer
je njegova tuga, ili pak sreća, zajedničko breme iliti radost.
Konobaru se ne persira kurtoazno, već se s najvećim poštovanjem
doziva: mali, dete, ili u značajnim prilikama – „alo, osoblje...”.
Šef sale je šef, a ne menadžer. Na stolovima su karte jela i pića, a
ne „meni” uz koje vam treba rečnik. Pepeljare se ne lome kada tresnu
o pod već zazveče k`o petodinarke. Jedno je ćoše uvek slobodno za
lomljenje čaša, dođe li kome da učini to.
Jakne i kaputi se kače o naslone stolica, a stolice uvek imaju one
zgodne prečke da se na njih osloni noga i piće cuga s kolena.
U
kafani se o teškim temama lako diskutovalo, a onim lakim se, opet,
davalo na težini, ne bi li zvučale važno. U kafane se, sve u svemu,
nije svraćalo, u njih se dolazilo. Jedan je jedini, neporeciv,
autoritet u njima bio – fajront, rajsferšlus na večnosti.
U
kafanama je, rečju, život bio onakav kakav bi trebalo da je.
Zapravo, onakav kakav on u suštini i jeste – jednostavan. Sad je
pomahnitao. Nema gde da svrati. U ovim ga baštama i keramičkom
inventaru ne poznaju. Ne zovu mu piće.
Evo, posedoše me u kafić s pogledom na gazdin džip. Gospodin
personal se svaki put iznenadi kada me ugleda, kao da nisam već pola
sata tu. Jasno mu je da sam nešto naručio, još samo da se priseti
šta.
Prvo mi na sto spušta račun, pa tek za njim kafu. Čaša vode se više
nigde ne podrazumeva.
Da
neko sad ovde povede pesmu, barem bi trojica ustala da ga biju.
Verovatno ni tada ne bi konobar doneo tu čašu vode. Ne podrazumeva
se ako ne naručiš. Još po mogućstvu i triput, onako liturgijski da
ponoviš...
[objavljeno: 12.08.2007.]
|