Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Saša Gajić

PROBLEM SRPSKOG KULTURNOG IDENTITETA

Sažetak: Pitanje kulturnog identiteta je od krucijalnog značaja za definisanje ne samo kulturne politike već i celokupnog društvenog razvoja. Bez određenja spram identitetske osnove društva, kulturna politika kao specifična aktivnost kreće se ili oko apstraktnih paradigmi odvojenih od društvene stvarnosti, ili se svodi na institucionalne pokušaje da se postojeće individualno i kolektivno stvaralaštvo potpomogne bez uviđanja celine kulturnog života i njegovog najpodesnijeg usmerenja. U srpskoj intelektualnoj javnosti prisutna su dva tumačenja problema srpskog kulturnog identiteta. Po jednima, osnov problema leži u činjenici neizgrađenosti ili nepostojanju jasnog kulturnog identiteta uzrokovanog političko-istorijskim događajima i ideološko-kulturnim eksperimentima, dok drugi smatraju da ovaj kulturni identitet, potpuno ili u najvećoj meri, postoji, ali je sam po sebi problematičan, povodom njega postoji problem, i to iz različitih razloga. Rad stoga proučava prirodu tradicionalnog i modernog srpskog kulturnog identiteta u njegovom istorijskom razvoju, uočavajući specifičnosti, i zaključuje da on nije “izraz zaostalosti, ksenofobije, niti autoritarnosti”, već je u biti “rezervisano otvoren”, elastičan i funkcioniše na principima kontrateže, balansa između različitih uticaja, davajući im osobeni pečat, već u skladu sa svojom graničnom civilizacijskom pozicijom, te da takvu svoju ulogu treba da obnovi i zadrži.

Ključne reči: srpski kulturni identitet, kulturni obrazac, kulturnoistorijski tip, pravoslavlje, pseudomorfoza.

Pitanja vezana za problematiku kulturnog identiteta Srba u savremenim okolnostima traju bezmalo već dve decenije, od vremena urušavanja socijalističke paradigme i neuspelog jugoslovenskog kulturnog eksperimenta. Tranzicioni procesi u Srbiji na početku 21. veka samo su aktuelizovali postojeće diskusije i stavove o ovdašnjem kulturnom identitetu i stepenu specifičnosti koje ovi prostori baštine u odnosu na okruženje.

Pitanje kulturnog identiteta nije samo od krucijalnog značaja kao polazište za definisanje kulturne politike, već i celokupnog društvenog razvoja, imajući u vidu pre svega novija istraživanja koja, posmatrajući kulturne identitete i kulturne obrasce kao jezgra “socijalnog kapitala”, pronalaze korelacije između kulturnog identiteta i njegovih bazičnih vrednosti, sa sposobnošću posmatranih društava za sve vrste razvoja – od ekonomskog do intelektualnog. (1) Rezultati njihovih istraživanja su nesporni: društva identitetski nedefinisana, bez jasno prihvaćenih vrednosti kao osnove društvene kohezije, ili sa vrednosnim sistemom nepodesnim da poima opštedruštvenu dinamiku, osuđena su da tavore na začelju svih modernizacijskih procesa. Nasuprot tome, društva ukotvljena u tradiciju kao nosioca “socijalnog kapitala” (solidarnosti, zajedništva) sposobnog da se poduhvati modernizacije i sopstvene transformacije u savremenom trenutku, najuspešnija su društva (npr. “dalekoistočni tigrovi”). Društva pak koja su svoja modernizacijska stremljenja gradila na ništenju dotadašnjeg kulturnog nasleđa i identiteta formalnim usvajanjem i (često nasilnom) primenom uvezenih obrazaca doživela su, pre ili kasnije, ne samo društveno-ekonomsku već i kulturnu propast, o čemu svedoči sveopšta devastacija država i naroda dojučerašnjeg istočnog lagera.

Bez određenja spram identitetske osnove društva, kulturna politika kao specifična aktivnost državnog definisanja kulturnog razvoja društva i podsticanja kulturnog stvaralaštva zarad zadovoljavanja kulturnih potreba stanovništva kreće se ili oko apstraktnih paradigmi odvojenih od društvene realnosti, ili se svodi na institucionalne pokušaje da se postojeće individualno i kolektivno stvaralaštvo potpomogne bez uviđanja celine kulturnog života i njegovog najpodesnijeg usmerenja koje miri stvaralačku spontanost sa realnim društvenim potrebama. Obrazloženje da kulturni identitet jednog društva i naroda ne predstavlja egzaktnu, objektivnu kategoriju, već i subjektivne predstave pripadnika zajednice kao nosioca kulturnog obrasca o samom sebi, ne predstavlja opravdanje da se odustane od pokušaja definisanja i reafirmacije kulturnog identiteta. Identitetski temelj kroz dominantni kulturni obrazac kao ustaljen i uopšten način ponašanja prisutan u nekom društvu (R. Benedikt) (2) manifestuje se i kroz objektivno utvrdive kategorije: svakodnevnu (stanovanje, ishrana, oblačenje, igra), stvaralačku (umetnost, nauka) i istorijsko-političku. Subjektivne dimenzije identiteta, uprkos opterećenosti stereotipovima ili mitskim predstavama, koje često odudaraju od društvene stvarnosti ili prestavljaju gruba uopštavanja i pojednostavljenja, takođe su objektivan pokazatelj vrednosti sa kojima se, uspešno ili ne, identifikuje pretežan broj pripadnika neke kulture. Razlozi postojanja ovih disproporcija u stvarnosti predstavljaju predmet daljeg istraživanja sociologije kulture i drugih srodnih naučnih disciplina, a u svetlu spoznaje da je svaki identitet kulturno-etničkih razmera takođe dinamična pojava koja za sve svoje unutrašnje i spoljašne promene ima uzroke, koji se daju identifikovati i pomoću kojih je moguće do izvesne mere objasniti procese kulturne transformacije posmatrane zajednice.

Problem sa identitetom ili problematičnost identiteta

U srpskoj intelektualnoj javnosti, ali i u najšire shvaćenom javnom mnjenju, prisutna su dva tumačenja problema srpskog kulturnog identiteta. Po jednom, osnov problema leži u činjenici neizgrađenosti ili nepostojanju jasnog kulturnog identiteta uzrokovanog političko-istorijskim događajima i ideološko-kulturnim eksperimentima koji su srpski kulturni prostor, i u identitetskom smislu, nakon sopstvenih neuspeha doveli gotovo do nivoa da je postao tabulla rasa. Drugi pak smatraju da ovaj kulturni identitet, u potpunosti ili u najvećoj meri, postoji, ali da je sam po sebi problematičan i da povodom njega postoji problem, iz različitih razloga.

Među zastupnicima druge teze jedni se odnose afirmativno prema tradicionalnom, istorijskom srpskom kulturnom identitetu, definišući ga kao fiksiranu, trajnu pojavu i nosioca najvišeg kvaliteta. Oni postojeće procese i razvoj srpskog društva, kao i probleme koji se povodom toga javljaju, tumače pretežno kao problematiku grupnog i individualnog odstupanja od trajnih identitetskih vrednosti i življenja sa njima i po njemu, sa manje ili više negativnim posledicama. Ne treba puno trošiti reči da je ovakvo viđenje idealizovano, kruto, čak romantičarsko, i da nije u stanju da sagleda svu kompleksnost i iznijansiranost kulturnoistorijske dinamike, te da stoga robuje brojnim predrasudama.

Na drugom polu odnošenja spram srpskog kulturnog identiteta stvari su još rigidnije i simplifikovanije. Ideologizovani modernizatori (3), znatno uticajniji unutar srpske intelektualne elite od svojih neistomišljenika, sâm srpski kulturni identitet smatraju problematičnim. Štaviše, smatraju ga izvorom svih nedaća srpske moderne istorije i ukazuju na njega ne samo kao na generatora sukoba, pa i zločina na ovim prostorima, već kao na branu modernizaciji, zalažući se za njegovo ukidanje i promenu, tj. nametanje “novog kulturnog obrasca”. Ovakvo stanovi šte opterećeno je grubim predrasudama, prepuno ideoloških iskrivljavanja i vađenja iz konteksta, generalizacija i suštinskog nepoznavanja tradicionalne kulture ovih prostora kojoj se „učitavaju“ stereotipne ideološke kvalifikacije koje više utemeljenja imaju u nekim drugim kulturama, drugim vremenima i drugim prostorima. Negativno određenje spram srpskog kulturnog identiteta kao nosioca mitske, nemoderne svesti i arhaičnog poimanja društvenih odnosa eksplicitno pokazuju izjave glasnogovornika ovog ideološkog kruga, istoričarke Latinke Perović: “ Vrednosti zapadnoevropske civilizacije – individualizam, vladavina zakona, pravna država – inkompatibilne su sa ciljevima srpskog nacionalizma. Oslonjen na Rusiju kao centar pravoslavlja i slovenske civilizacije, srpski nacionalizam je uvek bio privržen jednakosti, sabornosti, narodnoj državi koja je isto što i društvo. Zaostalost je, zapravo, identitet... Epohalne promene u svetu postale su za srpsku nacionalističku elitu pitanje života i smrti. Nikakav tehnološki napredak, moderne ideologije i obaveštenost ne mogu da znače progres ako se mitska svest održava kao poželjno stanje ‘nacionalnog bića'.” (4) U ovim rečima se, osim nategnutog nametanja teze da je zaostalost identitet, apsolutizuje značaj mitske svesti kao jedne od identitetskih naslaga inače prisutnog u svim društvima, pa i zapadnim. Ne zaboravimo da je, uprkos potonjoj racionalizaciji, “individualistički zapad” prepun sopstvene mitologije – od mita o mašini (5), o imanentnom istorijskom progresu, mita o usavršiteljskoj i vrhovnoj moći razuma, o individualizmu ljudskih jedinki (koji se u dobroj meri kosi sa dostignućima moderne genetike), pa i mita o ljudskoj racionalnosti (koji je opovrgla moderna psihologija još od vremena psihoanalize), te da postmoderna informatička era, samo upotrebljavajući moderna tehnološka sredstva, pojačava dejstvo ovih mitova putem digitalizovanih slika i zvukova.

Kritike “antitradicionalnog” misionarskog odnosa spram kulturnog identiteta i grube optužbe sa druge strane ideološkog spektra iznosi Srđa Trifković, naučni radnik iz SAD: “Ima bivših Srba koji vele da je put pogrešan, da takozvana mitska svest mora već jednom da ustukne pred takozvanom informatskom svešću, čije će prihvatanje, vele, odvesti Srbe u pravi svet, u Partnerstvo za mir, Svetsku banku, u NATO, Međunarodni monetarni fond, Evropsku uniju i ostale konklave postmodernog Zapada. Samo tako, kažu, možemo da živimo ‘kao sav normalan svet'. Za njih je Vidovdan recidiv mitomanskog mračnjaštva, a normalan im je svet onaj koji je Beograd zasipao bombama u sedam navrata tokom 20. veka, koji troši više na droge nego na lekove, koji biološki odumire, a duhovno je već mrtav.” (6)

Teške kvalifikacije iznete na obe strane otvaraju brojna pitanja koja iziskuju duboko promišljene odgovore. Kakva je, dakle, priroda tradicionalnog srpskog kulturnog identiteta i kakav je on sada, odnosno kakvi sve problemi iz njega proizlaze?

Dinamička i otvorena priroda srpskog kulturnog identiteta

Srpska kultura još od vremena srpske etnogeneze u ranom srednjem veku pripada istočnopravoslavnom kulturnoistorijskom tipu, tj. prostoru civilizacije tzv. vizantijskog komonvelta (D. Obolenski). I pored toga, a zahvaljujući mnogim uzrocima, od kojih je najdominantniji onaj geopolitičke prirode pošto je srpski kulturni prostor smešten na dodiru zapadne i istočnohrišćanske civilizacije (a kasnije i islamske, orijentalne civilizacije), te izložen brojnim uticajima sa svih strana, srpski kulturni identitet se od nastanka, pa kroz razvoj ponašao dinamički, i u znatnoj meri bio prijemčiv za različite uticaje.

To je vidljivo još od formiranja srpske nacije, koja se konstituisala otvorenim mešanjem slovenskih plemenskih zajednica i romanizovanog balkanskog stanovništva. U ovom procesu, koji je po svemu sudeći trajao nekoliko vekova (od 7. do 10. veka), mlad srpski etnos bio je izuzetno otvoren za različite uticaje, stvarajući od različitih etničkih grupa – slovenskih plemena i balkanskih starosedelaca na različitom civilizacijskom nivou, od patrijarhalnih brđana do romanizovanog gradskog stanovništva, u to vreme na najvišem civilizacijskom nivou u celoj srednjovekovnoj Evropi, a sve pod različitim konfesionalnim i kulturnim uticajima – jedinstveni “granični” narod.

Definitivno opredeljenje mladog srpskog etnosa za istočnu, vizantijsko-pravoslavnu civilizaciju, koje koincidira sa epohom nemanjićke dinastije, nipošto nije predstavljalo strogo ukalupljivanje u striktne okvire vizantijskog kulturnog obrasca i zatvaranje za sve druge uticaje. Naprotiv, iako usvajajući pravoslavlje kao duhovnu orijentaciju naroda i države, Nemanjići su se selektivno i kritički odnosili prema ideološkim i istorijskim naslagama vizantijske civilizacije. Prihvatajući ideal simfonije kao nadopunjavanje, a ne preklapanje duhovne i svetovne vlasti, nemanjićki koncept narodne države i narodne crkve oštro je bio suprotstavljen apsolutističkim i cezaropapističkim vlastodržačkim projektima koji su se hrišćanizovanim narodima od Vizantije predstavljali kao deo ortodoksije. Srednjovekovni ideal simfoničnih odnosa crkve i države u Srbiji ne samo da je bio “očišćen” od cezaropapističkih već i od suprotnih, papocezarističkih pretenzija duhovne vlasti na svetovnu, o čemu svedoče vešte redakture vizantijskih pravnih kodifikacija (nomokanon, nomos georgikos) i kanonskog prava. U velikoj meri je zauzimanje ovih stavova imalo značajne praktične rezultate koji su doveli do toga da tokom celog srednjovekovnog perioda nije zabeleženo nijedno relevantno trvenje između svetovnih i duhovnih vlasti. Ako se tome doda nepostojanje iole značajnijih socijalnih nereda, tj. seljačkih ustanaka široko rasprostranjenih po celoj feudalnoj Evropi, može se reći da se srpska srednjovekovna interpretacija i primena pravoslavlja u datim istorijskim okolnostima ponajviše približila biblijskim idealima hrišćanskog čovekoljublja u javnoj sferi.

U isti mah, srednjovekovna Srbija primala je i znatne kulturne uticaje sa zapada, kritički se prema njima odnoseći i proveravajući ih kroz sopstvena fundamentalna religiozna uverenja. Sve što je izdržavalo ovu proveru, bilo da je reč o tehnološkim uticajima (rudarstvo koje su doneli Sasi, venecijanska bankarska dostignuća), ili pak intelektualno-kulturnim uticajima, bez većih problema je prihvatano i praktikovano. O tome najbolje svedoči srednjovekovno srpsko stvaralaštvo u svoja tri najizraženija oblika – živopisu (slikarstvo), književnosti i arhitekturi. Tako nam, recimo, razvoj arhitekture govori o naizmeničnim uticajima koji su doprinosili smenama građevinskih stilova u Srbiji. Raški stil npr. ima primetne uticaje romantičnog zapada koje uklapa u vizantijski plan jednobrodnih crkava i liturgičnu namenu prostora, dok sledeći, srpsko-vizantijski stil daje osobene domaće pečate uticajima tzv. vizantijske renesanse Paleologa. Treća arhitektonska faza – moravski stil daje poseban domaći pečat arhitekturi, prihvatajući i kitnjaste, orijentalne uticaje koje je donosio islam, sa renesansnom umetnošću, koja je u to vreme na zapadu bila na vrhuncu. Slični se uticaji mogu primetiti i u drugim umetnostima.

I nakon viševekovnog turskog ropstva Srbi, mada žive na prostorima podeljenim između sukobljenih carstava, na razmeđi zapada i orijenta, pokazuju istu tendenciju – tvrdokorno držanje za narodnu svetosavsku verziju pravoslavlja, ali i prijemčivost za strane kulturne uticaje. Radi očuvanja sopstvenog identiteta, mlada srpska građanska klasa u Habzburškom carstvu prihvata uticaje katoličkog baroka (u slikarstvu, arhitekturi, pa i književnosti), uvek pri tome koristeći kao protivtežu uticaje sa ruskog, tj. ukrajinskog podneblja. Vojvođanski zoografi (Kalinik, Arsenije, Grigorije Stojanović, Teodor Kračun) prvorazredni su dokaz plodotvornosti ove sinteze. Milorad Pavić ovu prividno paradoksalnu poziciju u baroknoj književnosti (koja nam istovremeno daje paradigmatične putokaze za najšire karakterisanje tadašnje srpske kulturne otvorenosti) objašnjava na sledeći način: “Kada je srpska književnost htela da se osamostali od crkvenog ruskoslovenskog uticaja i upregne sve svoje snage da afirmiše narodni srpski jezik u usmenom pesništvu, ona se okretala zapadu i bila ‘otvorena prema zapadnim uticajima'. Ali kada je, u cilju opstanka čitave kulture i pravoslavne duhovnosti i identiteta, trebalo braniti nacionalni supstrat celokupnog naroda, a protiv sve veće i prateće opasnosti od smišljene politike katoličke crkve da najpre pounijati Srbe, a onda ih sasvim prevede u katoličanstvo, tada su se srpska književnost i nacionalni genij okretali Rusiji i Ukrajini, koristeći pravoslavlje kao ‘odbrambeni mehanizam protiv agresivnosti zvanične religije Zapada'.” (7)

Srpska kultura u osvit modernog doba, dakle, pokazuje široku prijemčivost za savremene uticaje i njihovo selektivno usvajanje, u skladu sa sopstvenim potrebama. Romantičarski pokret sa svojom okrenutošću nasleđu široko je prihvaćen među Srbima od zapadnoevropskih uzora u cilju očuvanja i obnove narodne tradicije, ali za veličanje slobodarskog duha upregnutog u napore nacionalnog oslobođenja od viševekovnih zavojevača. Isto bi se moglo primetiti i usvajanje realizma kao umetničkog pravca koji u Srbiji u poslednjim decenijama 19. veka postiže vrhunska ostvarenja.

Osnivanje moderne srpske države nakon velikih ustanaka protiv Turaka ukazuje nam na identičnu tendenciju. Mlada srpska država lako prihvata tekovine najsavremenijeg parlamentarizma i temelje svog pravnog poretka ustrojava po onim liberalnim obrascima koji odgovaraju slobodarskim težnjama i željama za jednakošću među dojučerašnjom “rajom”. Ustavi poput Sretenjskog ili Namesničkog, sa institucionalnim rešenjima preuzetim od francuskog i belgijskog modela, prednjače nad konzervativnim ustrojstvima velike većine tadašnjih evropskih država. Srbija kao balkanski Pijemont postaje prostor stalne imigracije Srba prečana i mnogih drugih balkanskih etnosa (Grci, Cincari, Vlasi) koji, bežeći od bezvlašća “bolesnika sa Bosfora”, ali i habzburškog birokratskog carskog apsolutizma, u njoj nalaze utočište, dobro se uklapajući u novu sredinu i postupno se dobrovoljno asimilujući sa domaćim stanovništvom. Srpska otvorenost savremenim uticajima i njeno slobodarstvo kao izraz svojevrsnog spoja konzervativnog liberalizma i egalitarizma nerado je viđana i kritikovana i na istoku i na zapadu. Konstantin Leontijev, mislilac okrenut glorifikaciji ruskog samodržavlja, sa negodovanjem gleda na ove osobine Srba i, nošen isključivošću, iznosi tvrdnje da oni “...uopšte uzev, vrlo lako prelaze, kada je reč o životu i najopštijim stvarima, iz epske jednostavnosti u krajnju prostotu savremene liberalne građanštine. Svi oni, uostalom, žive slepo se klanjajući demokratskoj liberalnoj konstituciji.” (8)

Uzroci problematizacije savremenog srpskog kulturnog identiteta

Odakle, onda, potiču savremeni problemi srpskog kulturnog identiteta, tj. šta su uzroci njegovog slabljenja i konfuzije koja je dovela do ovako oštrog suprotstavljanja i potpuno oprečnih kvalifikacija spram njega?

Prvi i dominanti uzroci slabljenja srpskog kulturnog identiteta su istorijske okolnosti. Specifična srpska varijanta istočnopravoslavne kulture nikada nije uspela da se razvije u punoj meri, već je usled tragičnih istorijskih okolnosti presečena u periodu najvećeg uzleta, kada je počela da stasava i dobija odlike zrelosti. Otomanska okupacija Balkana prekinula je proces kulturnog sazrevanja pre nego što je bio završen, tako da na ovim prostorima proces pune hrišćanizacije i homogenizacije unutar jednog kulturnog obrasca nikada nije bio završen. Partikularizacija, lokalizmi, razna paganska nasleđa i etnopsihološke regionalne razlike nisu dočekali svoj pun, kvalitetni preobražaj jer je on dolaskom stranih zavojevača presečen, da bi se u viševekovnom interegnumu islamske dominacije na Balkanu dogodio obrnuti proces. On bi se mogao kvalifikovati kao svojevrsna regresija na prethodne stupnjeve funkcionisanja društva, kao izraz svojevrsne odbrambene reakcije radi očuvanja dotadašnjeg identiteta. Povratak u plemenske zajednice, proširena porodica-zadruga, pretvaranje liturgijske religioznosti u običajnost i povlačenje pisane i usmene tradicije u korist mitskih, nejasnih predstava, sve su to manifestacije opštedruštvene regresije uzrokovane reakcijama na potčinjavanje balkanskog stanovništva i njihove kulture, to jest nametanjem vlasti i kulturnog obrasca islamskih osvajača.

Usled rascepkanosti i izolovanosti, nedostatka komunikacije i istorijskog iščeznuća državnih temelja, ali i od osvajača iznuđenog, delimičnog povlačenja crkve, glavnog nosioca autentične istočnopravoslavne kulture, kao i opadanja duhovnih orijentira unutar naroda, desio se specifičan fenomen. Kulturni obrazac je bio prinuđen da se prilagodi novonastaloj situaciji, u prvom redu potpunom uništenju društvenih elita čije su mesto zaposeli strani zavojevači, te se, prema Boguslavu Zjelinskom, razdvojio na dva kulta – “visoki”, svetosavski, koji je uporno istrajavao u održavanju duhovnog i vrednosnog kontinuiteta sa dotadašnjim dostignućima srpske kulture, a bio je namenjen, odnosno dostupan relativno malobrojnoj populaciji, i “niski”, kosovski, epsko-folklorni, za najšire slojeve stanovništva, kojima je trijada “svetosti, herojstva, tj. slobodarstva i izdaje” bila bliska i razumljiva. Ova dva “kultna” nosioca identiteta ni po čemu nisu bila u opozitu, već su se, sabrazno različitim dometima, nadopunjavala. Ipak, “niski” folklorni identitetski nivo s vremenom je – usled mešanja sa preživelim naslagama prethrišćanske paganske običajnosti – počeo da gubi hrišćansku dimenziju, ograničavajući se na okvire “herojskog kulta” i istorijskih težnji ka oslobođenju od zavojevača.

Nakon što je viševekovni san o oslobođenju u 19. veku postao stvarnost, epski, “niski” nivo identiteta, bez svog punog oslanjanja na “visoke” svetosavske ideale, nije bio u stanju da odgovori na pravi način izazovima modernog vremena – da do kraja uspešno posluži vekovnoj srpskoj kulturnoj strategiji kontrateže, tj. delimične otvorenosti radi prevrednovanja uticaja koji su dolazili sa strane, a koji su bili sve jači što je zapadna civilizacija u svojim univerzalnim ambicijama uspešnije postizavala uspehe. Srpskoj kulturi je za to bila potrebna autentična elita, koju ona nije posedovala. Pokušaji da se ona stvori bili su ometani raznim uzrocima kao što su stalni ratovi i masovne pogibije najboljih slojeva društva (tek formiranih da preuzmu ulogu pune društvene izgradnje), siromaštvo i zaostalost, ali i usled viševekovne okupacije nasleđen otpor svakom obliku vlasti i države zarad lokalnih, familijarnih i ličnih interesa. Sve je to stajalo na putu kulturne i sveopšte obnove mlade, novoformirane srpske države.

Identitetski temelji su se sve više doživljavali kao izraz mentaliteta, tj. postojećih osobina stanovništva, nego kao nešto što ima dublje vrednosno utemeljenje, kulturnu suštinu koja poseduje svoju duhovnu vertikalu. A mentalitet je, pored epskog heroizma, pokazivao ne samo i brojne suprotne, negativne strane nabujale tokom viševekovnog ropstva – podaništvo (“rajinski mentalitet” o kome ubedljivo piše Jovan Cvijić), nepoverenje, uskogrudost, inat, već i sasvim “paganske” odlike oholosti, bahaćenja, gneva i pohlepe, suprotne hrišćanskim vrlinama i idealima. Ove mentalitetske odlike često su se zaodevale epikom tj. “niskim” folklorom i licemerno se odnosile prema njemu. Moralni etos se potom u procesu modernizacije postepeno odricao strogih patrijarhalnih modela društvenog odnošenja, a opterećenost sujetom i sebičnošću vešto pretvarao u dominaciju ličnih kompleksa, stavljajući svoj nerazvijeni ego ispred opšteg, javnog dobra i predstavljajući to kao nešto suštinski “naše”. Prkos, tvrdoglavost i koristoljublje sasvim su lako usvajali zapadne obrasce efikasnosti i težnje ka individualnom uspehu, previđajući ili koristeći samo za lična zadovoljstva pozitivna dostignuća modernih zapadnih društva.

Želja da se otisne iz okrilja siromaštva, društvene zaostalosti i poluraspadnute patrijarhalne običajnosti, koja je sve više poprimala formalne, pa i licemerne dimenzije, nezrelu građansku klasu, kojoj su razvijenija društva izgledala kao željeni ideal, dovela je do drugog ekstrema. On se ogledao u potpunom, nekritičkom i takođe samo formalnom usvajanju stranih uticaja, ponajčešće iz želje da se razlikuju od drugih, da budu ispred i bolji od njih (fenomen “pokondirene tikve”). Kompleks niže vrednosti, njegova glorifikacija i oduševljenje, sasvim nalik na indijanska plemena koja su prodavala sopstvene teritorije i kulturni identitet za šaku staklenih perli, sa druge strane rađao je kompleks više vrednosti spram svojih korena, kroz potcenjivanje i negiranje svega od čega se odvojilo i, navodno, izdiglo. Kod drugih, onih koji nisu bili u prilici da se na taj način “izdignu”, često se javljala inatom uslovljena reakcija prezira, pa i mržnje prema skorojevićkom, pokondirenom ponašanju novoformiranih društvenih elita.

Savremenu srpsku kulturnu situaciju tako je dočekalo u izvesnoj meri šizofreno stanje. Ne samo da društvo nije uspelo da se prirodno i postepeno razvije i strukturira, već je poprimilo dimenzije “podeljenog društva” u kome nezrela elita nekritički, neautentično usvaja pozajmljene kulturne obrasce, držeći se za misionarsku inteligenciju, dok “običan narod” – svestan ili ne da ovakvo svesrdno usvajanje uvezenih oblika ponašanja koji nisu spontano izrasli, niti su prilagođeni ovdašnjim kulturnim tradicijama – stoji u opozitu. Usled nepostojanja podesnijeg termina, moglo bi se reći da je srpska kultura, odnosno elita kao njen predvodnik i nosilac, usled opšte kulturne slabosti i neizgrađenosti kulturnog identiteta postala otuđena, ili da je ovde (kao i na celom Balkanu i jednom delu istočne Evrope, ponajviše u Ukrajini) na delu specifična kulturna “pseudomorfoza”, da uslovno upotrebimo ovaj Špenglerov izraz.

Šta predstavlja “pseudomorfoza”? Najjednostavnije rečeno, to je kulturnoistorijska pojava kada se jedan kulturni obrazac i njegove forme “neprirodno” nakaleme na drugi (pa makar on bio i srodan) kulturnoistorijski tip i potisnu ga, stvarajući veštačke, pa i farsične oblike. Preterivanja u oponašanju uzora, ostrašćenost u preuzimanju stavova i ideja, stvaranje kulturnih produkata koje odlikuje drugorazrednost, epigonstvo i neautentičnost, odlike su ove pojave, na koju ukazuju i glasoviti naučnici poput Špenglera i Tojnbija. “Pseudomorfoza” prihvaćena od elita ne samo da vodi odvojenosti od sopstvenih društvenih i kulturnih temelja, već usled izveštačenosti i nasilnog nametanja porađa obostrana neprijateljstva koja koče kulturni i svaki društveni razvoj i, naposletku, dovode do njegovog delimičnog ili potpunog kraha. U miljeu siromaštva, podela i sukoba, često generisanim i stranim interesnim uplitanjima, ovakve civilizacijske aberacije pogoduju tragičnim ishodima.

Umesto zaključka

Srpski tradicionalni kulturni identitet nije, dakle, izraz zaostalosti, ksenofobije, niti autoritarnosti, a pogotovo ne generator sukoba i zločina, premda ne predstavlja ni pogodnu osnovu za izražavanje ideološki pojednostavljenog liberalističkog individualizma. Savremeni istorijski problem srpskog kulturnog identiteta je njegova neizgrađenost, fragmentiranost, uz prisustvo drevnih atavizama, kao i potisnutost naslagama pristiglih kulturnih uticaja bez izgrađenosti dubljih veza i odnošenja koji mu ne dozvoljavaju istorijski uočljivu sposobnost prilagođavanja, preuzimanja, prevrednovanja i reafirmacije. On je u svojoj biti “rezervisano otvoren”, elastičan i funkcioniše na principima kontrateže, balansa između različitih uticaja, davajući im osobeni pečat, već u skladu sa svojom graničnom civilizacijskom pozicijom, i nikako ne predstavlja kočnicu društvenog razvoja, naprotiv.

Neko će pitati: da, ali kakve veze ima taj stari kulturni identitet sa savremenim civilizacijskim tokovima? Kako jedan srednjovekovni, nedovršeni kulturni model može da ima pozitivnu ulogu spram postmodernih tendencija građanskog društva, budući da je, ako ne nepodesan, onda bar prevaziđen i anahron? Takva pitanja previđaju da je savremeno građansko društvo nastalo i izraslo na zapadnohrišćanskim temeljima, pre svega protestantskim i rimokatoličkim, i da, bez obzira na to što u istorijskom kontinuumu ovi uticaji doživljavaju transformaciju, pa čak i slabe, jesu glavni supstrat međuljudskih, ličnih i društvenih odnosa na kojima su formirana njihova civilizacijska postignuća. Bez njih bi i parlamentarna demokratija i zapadni humanizam bili samo prazna forma; bez nje savremena Evropa nikada ne bi postala dominantna snaga moderne istorije. Isto tako, bez sopstvenih kulturnih korena, srpski kulturni identitet pretvorio bi se u neuspelu simulaciju ovih formi, čemu u izvesnom obimu danas svi prisustvujemo.

Potpuna promena kulturnog identiteta nekritičkim usvajanjem uvezenih obrazaca ponašanja kao navodnog “rešenja za sve ovdašnje probleme” samo bi postigla kontraefekt, naročito kada se uzmu u obzir interakcije ovdašnjeg narcisoidnog ponašanja sa modernim i postmodernim otuđenjem i narcisoidnošću. Zato ne treba da nas čudi kako se ovde olako usvajaju najgore tekovine savremene zapadne civilizacije, a potpuno previđaju njene dobre strane i dostignuća. O ishodima tih kulturnih eksperimenata možemo se uveriti na primerima naroda krvno i jezički najbližih srpskom, posmatrajući tragikomične rezultate izgradnje novih nacija na balkanskim prostorima.

Često nesvesni toga, u ovdašnjem mentalitetu i “okrnjenom kulturnom obrascu” u svakodnevnom životu, izvorne snage srpskog kulturnog identiteta su preživele, ponajpre kroz oblike ponašanja koji visoko cene i neguju srdačnost, gostoprimstvo, neposrednost, ravnopravnost, drugarstvo i stavljanje suštinskih emocija i ponašanja kao izraza solidarnosti nad formama ophođenja. Predanost, jednostavnost bez okolišanja, istinoljubivost, požrtvovanost, slobodarstvo i neumoljiva odbrana dostojanstva – sve su to osobine i izrazi kulturnog identiteta još visoko cenjeni na ovim prostorima, čak i kada se više ne praktikuju u potrebnoj meri. To su i opšteljudski, univerzalni kvaliteti – prigovoriće neko. Tim bolje, jer im na razmeđu različitih civilizacija i njihovih uticaja u teškim okolnostima, gotovo bez paralele u savremenom svetu, ovaj narod istrajno daje sopstveni autentični pečat, i svojim postojanjem i svojim stvaralaštvom.

Ne seče se jedina grana na kojoj se sedi, već se neguje da bi se razgranala. Samo uspostavljanjem kontinuiteta sa sopstvenim pozitivnim identitetskim temeljima, prevladavanjem loših društvenih pojava i ponašanja, kao i istrajavanjem na pristupu “obazrive otvorenosti” i kontrateže spram uticaja i sa istoka i zapada, uz njihovo prevrednovanje i obogaćenje ovdašnjim iskustvima, srpska kultura i srpsko društvo imaju budućnost.

(Prilog sa skupa "Kulturna politika u Srbiji" koji je u organizaciji NSPM održan 31. avgusta i 1. septembra na Tari.)

Fusnote:

1. Kao npr. delo Frensisa Fukujame, Sudar kultura, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997, i zbornik Kultura je važna (priredili Lorens E. Harison, Semjuel Hantington), Plato, Beograd 2004.

2. Prema definiciji kulturnog obrasca koja je data u knjizi Ruth Benedict, Patterns of Culture, New York, Houghton Mifflin, 1934.

3. Slobodan Antonić ih naziva sintagmom „misionarska inteligencija“. Vidi Slobodan Antonić, „Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji“, Vreme, Beograd 6. 2. 2003 , takođe i na sajtu www.nspm.org.yu.

4. Latinka Perović, reč na promociji knjige Olivere Milosavljević, U tradiciji nacionalizma , Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2002, www.helsinki.org.yu.

5. Više o tome Mumford Lewis, Mit o mašini, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1986.

6. Srđa Trifković, “Vidovdan kao delikt mišljenja”, vidovdanska beseda u manastiru Svetog preobraženja u Miltonu, Kanada, 2002. List Istočnik br. 54., prema SPC i novi srpski identitet, Helsinški odbor, Beograd 2006, www.helsinki.org.yu .

7. Citirano prema Sreten Petrović, Kulturologija, Čigoja, Beograd 2005, str. 224.

8. Leontijev Konstantin, Vizantizam i slovenstvo, Logos orotodos, Beograd 1994, str. 59

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM