Saša Gajić
Turizam - lažni raj korporativnog sveta
Vladimiru K.
Jedan bauk svakog leta
kruži Evropom – bauk turizma. Pod njegovim uticajem milioni radnika
postmodernog korporativnog poretka privremeno se sele na obodna,
primorska područja evropskog kontinenta; pod njegovim dejstvom
nemilice troše svoju tokom cele godine mukotrpno sticanu ušteđevinu.
Pod njegovim podsticajem, temeljno obuzeti duhom turizma, svoje
realne živote tokom cele godine više ne smatraju za prave – pravi
život postaje jedino desetodnevni/dvonedeljni turistički aranžman, a
sve ostalo samo je periferna, drugorazredna pojava koja služi
ostvarivanju celogodišnjeg sna kome su podređene skoro sve druge
činidbe - letovanju. Ko ne letuje, stvara se utisak, gotovo kao da
i ne živi, ili barem, da nije skroz normalan. Čuveno pitanje: “Kuda
ideš na letovanje ove godine?” i sažaljivi pogled ukoliko date
negativan odgovor, gotovo kao posmatranje trajno obolelog od neke
teške bolesti, samo pokazuje sveprisutnost uticaja duha turizma.
Nekada je Evropa bila
podeljena na komunistički istok, industrijsko-kapitalistički zapad i
ugostiteljsko-turistički jug. Kasnije se videlo da je turistička
ideologija eliminisala i socijalističku totalitarnu državu i zapadnu
državu socijalnog blagostanja, propagirajući kroz mit o letovanju
nesputanu slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala. Rušenje
blokovskog sveta značio je u
značajnoj meri i
trijumf turističkog pogleda na svet kao simplifikovanog izraza
korporativnog neoliberalizama.
Najopasnija ideologija
je ona koja se ne primećuje, već koja se toliko uvuče i preoblikuje
svakodnevnicu da se poistovećuje sa životom samim, smatra za nešto
normalno, trajno i neizbežno, nešto bez čega je nemoguće zamisliti
realnost. Turistička ideologija je njen školski primer. Zapravo,
turizam je jedina zaista ostvarena utopija modernog doba, koja
savršeno oslikava duhovno stanje postmodernog sveta, i u isti mah,
funkcionalno u potpunosti podupire sistem korporativnog kapitalizma
svojom cikličnom ulogom izduvnog ventila u globalnoj mega- mašini
(L. Mamford). Ona sjajno izvršava svoju socijalnu, kolektivnu i
individualno-psihološku ulogu pružajući milionima ljudi koji tokom
cele godine rade “u znoju lica svoga” iskustvo privremenog
pseudorajskog života uživanja i dokolice kojim će kompenzovati
nezadovoljstva koja su se tokom cele godine nataložila. Turistička
čulno-ideološka kompenzacija je, dakle, privremeno uspešan način za
prividno rešavanje problema radnika i građanina, koja mu rezerviše
jedan istinski prijatan interegnum za pražnjenje od nedaća i
otuđenja života u korporativnom svetu, a koja je, kao i rad, samo
naizgled – slobodna i dobrovoljna, dok se iza nalazi prinuda kao
smeša egzistencijalnih poriva, psiholoških potreba, te uticaja
navika i uslovljavanja mnjenja putem masovnih medija. U svetu u kome
su se skoro sve stvari izvrnule u svoju suprotnost – ta prinuda se
proglašava vrhunskom slobodom, a čin skupog plaćanja te slobode -
mada nam direktno razotkriva prinudu i neslobodu koja vlada
“preostalim životom” - prikriva nam činjenicu da u stvari jednu
prinudu samo menjamo drugom, samo udobnijom i prijatnijom (i samim
tim opasnijom) jer na njenoj zavodljivosti počiva mirenje sa
neslobodom celogodišnje egzistencije.
Turizam je svojevrsni
sistemski dozvoljeni, masovni i konformistički oblik eskapizma,
bekstva od sopstvene stvarnosti i pokušaj pronalaženja surogata
autentičnog života i osećanja koji manjka tokom cele godine.
Psihološka je skoro zakonitost – što je veći poriv za letovanjem i
veće uživanje u turističkom eskapizmu, što je “luđi, uzbudljiviji i
nezaboravniji” provod, toliko je i promašeniji “ostatak” života koga
vode individue-turisti koje srećemo svuda oko sebe. Zato turistički
porivi svakom pronicljivijem analitičaru ne govore samo toliko o
momentu letovanja koliko u mučnoj svakodnevnici iz koje se pobeglo.
Koreni totalturizma
Sve do pre nekoliko
vekova porivi ljudi ka upražnjavanju turističkih putovanja bili su
potpuno nepoznati. U mnogim nezapadnim društvima fenomen odlaska na
letovanje nije stariji od nekoliko decenija od kada je kroz masovne
medije uvezen i veštački ugrađen kao nusproizvod modernizacijskih
stremljenja nezapadnih društava. Stotine generacija su se rađale i
umirale, sa bogatim i siromašnim pojedincima, blizu ili daleko od
morskih obala - i nikada im nije padalo na pamet da si upriliče
letovanja. Nikada Japancima kao brojnom ostrvskom narodu nije palo
na pamet da uzmu u ruke fotoaparat i krenu na turističke rute dok
nisu prošli tretman nuklearne radijacije, okupacije i vesternizacije.
Privlačne slike o
toplom letovanju, nimalo slučajno, naslanjaju se na nasleđene
antičke mitske predstave o ostrvima blaženih u koje odlaze duše
pravednika ili hilijastičke slike raja (najizraženije u islamu) kao
toplog vrta izobilja prepunog palmi, žena i obilne hrane. Put na
more nam se tako pokazuje kao savršeni primer sekularizacije
religioznog mita, tj. izmeštanje religioznog ideala na
egzistencijalnu horizontalu i njegovo geografsko lokalizovanje.
Letovanje nam se tako pokazuje kao zaslužena nagrada za veberovski
shvaćeno upražnjavanje radne etike (zato što smo “pravedni” preko
cele godine zaslužujemo privremena rajska uživanja), kao psihološka
zamena za stremljenja ka duhovnoj ispunjenosti – odlazak na more, a
naročito onaj u inostranstvo, među drugojezične ljude, nije samo
prilika da pričamo i radimo šta hoćemo, već i budemo respektovani (jer
smo, po pravilu, niko i ništa), a to diže nepostojeće i istovremeno
očajno traženo samopoštovanje.
Istorijska geneza
turističkog fenomena nedvosmisleno pokazuje njegove religiozne
korene (otuda i engleska reč za odmor “holiday” i znači “sveti
dan”) u pokloničkim putovanjima – hodočašćima (pilgrimage),
onakvim kakve nam kao dostupni izvor
prvi put prikazuju Kenterberijske priče. Nastala u pozno
srednjevekovlje i renesansi na evropskom katoličkom zapadu, kao vid
“duhovnog podviga” obilaska svetih mesta sa uverenjem da se fizičkim
prisustvom na određenom istorijski i religiozno važnom mestu može
automatski prikupiti i neuporedivo veći stepen božije blagodati nego
drugde, poklonička putovanja postaju rodno mesto turističkog
fenomena, koji se u svojem dijalektičkom istorijskom razvoju (sasvim
u skladu sa Hegelovim učenjem) izvrgnuo u svoju negaciju, doduše za
sada bez ikakvog izgleda da iz antiteze pređe u bilo kakvu sintezu.
Hodočašće je imalo za cilj uzdizanje duha molitvom, razmišljanjem,
postom i drugim uzrdržanjima uz sve fizičke napore koje iziskuje za
ono vreme naporan i neizvestan put. Sadašnje letovanje ima, i pored
proklamovanih ciljeva zdravog života i povratka suncu i prirodi, za
svoj glavni ishod - lenstvovanje, izležavanje na suncu, opijanje i
ugađanje svom stomaku. Ne znači da letovanje ne može da bude i nešto
drugo, ali se u najvećem broju slučajeva se izvrgne u ovo.
Rimokatoličko
hodočašće definisalo je gotovo sve aspekte modernog turizma kao što
su donošenje suvenira (tada u vidu religioznih relikvija), podizanje
kredita i plaćanje u ratama pokloničkog putovanja, korišćenja svih
raspoloživih sredstava transporta….. Postmoderni ostaci religioznog
turizma i danas su jedni od najvažnijih u turističkoj industriji – od
onih u Jerusalimu ili Lurdu, pa do pokloničkih putovanja večnim
počivalištima ikona masovne kulture – grobu Džima Morisona na Per La
Šezu ili odlazak u Elvisov Graceland.
Tek se u sedamnaestom
veku iz hodočašća razvila moda (prvo u Engleskoj) među
aristokratijom da šalju svoje dokone sinove na Grand Tour po
kontinentu kao svojevrsnu edukaciju i pripremu za njihovu
kasniju javnu delatnost, uglavnom diplomatsku i špijunsku.
Praktikovanje Grand Tour-a imalo je svoj vrhunac u narednom,
osamnaestom veku, kada se paralelno sa njim razvija banjski turizam
na brojnim evropskim lokacijama bogatim mineralnim vodama i svežim
vazduhom. Sa razvojem železničke mreže i industrijalizacijom
kontintenta razvija se potom i klasični moderni turizam namenjen
građanskim slojevima kapitalističkog društva, u prvom redu
vlasnicima mašina za proizvodnju, ekonomskim oligarsima, uspešnim
trgovcima i posednicima fabrika, a tek kasnije ostalim pripadnicima
srednje klase. Prvi letnji turizam su na Francuskoj rivijeri
ustanovili engleski bogataši koja se i dan danas zove Promenade
das Anglias, dok su takođe Englezi, doduše nešto kasnije (polovina
XIX veka) udarili temelje zimskog turizma u švajcarskim planinskim
odmaralištima poput St. Moritz -a i Zermatt-a.
Malograđanin ide na more
Malograđani vole
letovanje i razneže se na skoro svaki pomen mora. Na njemu je on sve
ono što zapravo nije – dokon i sloventan, opušten i zadovoljan.
Konačno u mogućnosti da ima prostora i vremena da se pozabavi sobom
i svojim bližnjim. Da udahne svež vazduh, oseti mirise i ukuse, da
barem na kratko ubedi sebe da je čulno prisutan u svetu i stvaran.
Da je biće koje još uvek može nešto da oseća. Omladina na moru
kroz “letnje šeme” traži ljubav, roditelji konačno dobijaju priliku
da budu sa svojom decom, porodice napokon pokušavaju da se ubede da
su prave porodice, a prijatelji da među njima zaista postoji
prijateljstvo. Restoranska hrana privremeno zamenjuje instant
kuhinju zaposlene žene ili menzu u firmi, a šetnje kroz čemprese ili
borove šumice užurbano hitanje kroz posivele gradske kvartove i
vožnju u gradskom saobraćaju. Kampovanje u prirodi postaje ostvareni
surogat potisnute ljudske želje da sam napravi i podigne sopstveni
krov nad glavom pošto turisti mahom žive u tipskim betonskim zgradama.
Sunčanje, kupanje, egzotične večere i šetnje u prirodi postaju
trodimenziona kolor dokolica, intenzivnija i neposrednija od
pasivnog večernjeg buljenja u televizijske ekrane kojim se primiruje
celogodišnje interpresonalno otuđenje.
Poznanici sa mora
najčešće su kurtoazni prijatelji za koje sigurno znamo samo kakvi
nisu, jer ih znamo samo kakvi su u veštačkim, paradnim i
neodgovornim prilikama (baš kao što i mi na moru nismo onakvi kakvi
smo u svom stvarnom izdanju), pa nam je posle prosto nekako nezgodno
ako ih kasnije slučajno sretnemo u “običnom”
životu. Zato nimalo ne treba da nas čudi da se morska poznanstva
često sklapaju baš sa osobama iz hiljadu kilometara udaljenog grada,
jer što je manja mogućnost da ih posle sretnemo, to ćemo se bolje
“provoditi” sa totalnim neznancima.
Odlazak iz sopstvene
svakodnevnice među nove, nepoznate ljude koji se više nikada ne
moraju videti, zapravo privremeno ruši sve društvene skrupule i
odnose. Turistička sloboda se ostvaruje na lokalnom, priobalnom
prostoru, kao definitivni ideal liberalizma – turističko društvo se
atomizuje na mnogo turist-totalnih individua koji su svoj pravi
identitet ostavili kod kuće i pristigli na suštinski nepoznato tle u
kome naizgled ne vladaju nikakvi drugi postojeći društveni odnosi do
monetarni, tako da se kulturno nasleđe i lično iskustvo svakog od
njih svodi na individualne afinitete i solventnost kojom se kupuje
uživanje u rajskom ambijentu. Jednoobraznost kupaćih kostima,
turističke obuće i odeće, prividno ukida svako klasno razlikovanje
između onih koji su platili letovanje na istom mestu – jedina
preostala razlika između njih kao “prividno jednakih” meri se
preostalom debljinom novčanika koji turista vuče sa sobom u svojim
torbicama ili šortsevima. Klasna razlika se dislocira prema
pomodnosti i stepenu turističke ponude, tako da različite društvene
klase gravitiraju različitim primorskim lokacijama, na svakoj od
njih pojedinačno pružajući turistima surogat ideala buržoaskih
revolucija - jednakost, bratstvo i sloboda, makar samo i na plaži.
Svedeni na individuu u idealizovanim, veštačkim uslovima, ličnosti
svedene na turiste dobijaju tako priliku da prikriju svoje loše lice
ili istaknu svoju dobru stranu, ili barem da je odglume - ako je
više nemaju. Pojedinac za skupe pare dobija to za čime mu srce išti,
ali ne rešava svoje egzistencijalne probleme. Naprotiv, samo se
upliće u još jedan nivo prijatne samoobmane. Ne shvatajući da je u
proseku isto slobodan kao i kod kuće (čak možda i suštinski manje od
toga, budući da se na odmoru nalazi u zapravo tuđem okruženju u kome
se ne bi mogao egzistencijalno snaći na puno više od vremena
uplaćenog aranžmana) za pravu zajednicu; ispunjenost i ljubav,
turista, naizgled ohrabren egzotičnom okolinom i nepoznatim ali
prijateljskim okruženjem traži zajedništvo u skladu sa svojim
potrebama, ali na pogrešan, promašen način, uz pomoć novca i poze,
jer na godišnjem odmoru sve funkcioniše samo po principu – koliko
para, toliko muzike. Iz simulakruma rajske zajednice sledi
otrežnjenje povratka kući, koje samo retke navede na suštinsko
pitanje: “Gde sam to zapravo bio i šta sam zapravo tamo radio?”
“Kod
kuće on je turista….” (Gang of Four)
Sve ono što nam
nedostaje u stvarnom životu, sve sublimacije ličnih maštarija, na
moru postaju naizgled moguće, mada privremeno i površno. “Ali, i to
je nešto!”- sa uzdahom priznaće sebi oni pošteniji. Naravno da jeste,
jer rasterećenje koje pruža turizam jeste stvarno, ali to nije sve.
Problem nije toliko u tome što su ovi pokušaji u “izmeštenim i
nameštenim životnim uslovima” privremeni, već što je njihova svrha
da, kao svojevrsna konformistička samoobmana i duhovni anestetik,
dovede čoveka do stanja zasićenosti i otupelosti koja ga povratkom u
svakodnevnicu celogodišnjeg života svojim utiscima sputava da nešto
od izmaštanih a potom i delom doživljenih uživanja i osećanja
pretoči u svoj realni život i ambijent koji ga trajno okružuje. Da
se pokuša da čovek zaista bude stvaran i da oseća datu stvarnost oko
sebe, da porodice stvarno budu porodice tokom cele godine a ne samo
tokom jedenja sladoleda na uzavrelim plažama, da prijatelji to budu
tokom cele godine a ne samo o večernjim šetnjama i ručavanjima u
ribljim restoranima.
Naprotiv, duh turizma
nastavlja da vlada u glavama tokom cele godine, tako da sprečava
ljude da pokušaju da odistinski promene svoje stvarne živote na
bolje. Ako im neke ideje nalik ovima i padnu na pamet, oni ih odmah
sabražavaju ponuđenim receptima turističkog hilijazma, tako da se
one, u stvarnim okolnostima, namah izjalove. Ljudi tako postaju
turisti i kod svoje kuće, žude da dođu do dovoljno para i pretvore
svoj život u nerealnu dokolicu iskustveno doživljenu na dvonedeljnom
odsustvu od samog sebe i sopstvenog života. Želeli bi da doveka sede
u hladu i polako pijuckaju hladne napitke, brčkaju se u vodi,
životare u neradu, a da im neko drugi kuva i služi im….
Malograđanin, naravno,
nema ni snage ni petlje da počne da zaista menja sopstveni život,
možda tek toliko da za svoje neuspehe optuži druge – po pravilu
svoje najbliže koji u letnjem odmoru takođe traže makar privremeni
osećaj stvarne zajednice. Umesto da pokuša da realizuje sebe i
stvarnu životnu zajednicu u postojećim životnim uslovima,
malograđanin-vernik turizma čini sve suprotno od toga: vraća se u
svet egoizma i narcističkog otuđenja u kome kao da se živi “neki
tuđi život”, a kome “sećanje na letovanje” služi i kao slatka uteha
spram promašenog proteklog života i kao lažna nada za budućnost,
poput Tantalove radosti da je bar na koji trenutak bio na vrhu brda
pre nego što se kamen koji neprestalno gura ponovo stropoštao u
podnožje. On će zato prepričavati anegdote sa mora i hvaliti se
godišnjim odmorom jer sa svojim bližnjima zapravo nema ništa da
priča; planiraće odmor sledeće godine jer zapravo sa njima nema šta
drugo zajedno da planira, osim plaćanja mesečnih računa i drugih
troškova života. Sva kreacija svesti te opijenosti turističkom
slobodom zapravo se svode na uplatu aranžmana agenciji posle hrpe
pročitanih ponuda i prospekata, tankovanja rezervoara, spremanja
hrane i odeće i krema za zaštitu od sunca - ništa bolje od toga ne
oslikava prave domete i odnose naših mogućnosti i našeg stila, čije
je pravo ime osrednjost koja se zaogrće idealom ljudske sreće i
slobode. Jedino deca iskreno i savršeno uživaju u letovanju, suncu i
kupanju, ispoljavajući tako svoje nelicemerje i neposrednost koja je
u nižem uzrastu još uvek van domašaja korporativnog sveta. Za
odrasle turiste, dečija sreća je nedostižni ideal ka kome se teži a
pri čijem se ostvarenju sve izvrće u svoju suprotnost, gde se
postmoderni svet pretvara u simulaciju dečijeg kampa u kome
industrija zabave i uživanja postaje najmoćniji, surovi vladar nad
svojim na silu i neprimereno podetinjalim podanicima.
Turizam – društvene posledice
Ne treba biti mnogo
pametan da se primeti da su motivi kapitalističkog sveta za davanje
zaposlenima godišnjeg odmora bili najobičniji rezultat saznanja da
koncentracija rada pada na vrućini (to je pre više od veka uočila i
pedagogija koja je na ovom iskustvu uobličila ideju letnjeg
školskog raspusta), a da su se kasnije sistemske dobiti odašiljanja
radnika na letovanja vremenom samo isprofilisale. Pretvoren
korporativnim ideološkim uslovljavanjima u podetinjalog konzumenta
kojim vladaju razna uslovljavanja i strasti, postmoderni čovek je od
težnje ka integralnoj, celovitoj ličnosti pretvoren u “idiota
specijalizacije”, kome je serviran projekt života sa dvokratnim
radnim vremenom (ili radnim vremenom od 9 do 5 koje ne ostavlja
nikakav prostor za zaista slobodne aktivnosti) i dva godišnja odmora,
letnjim i zimskim, samo zato da bi bio još “efikasniji” kada se sa
odmora vrati na svoje radno mesto.
Ako je
individualno-psihološka uloga turizma lična kompenzacija, na
kolektivnom planu radi se o klasičnim merama pacifikacije društvenog
nezadovoljstva. Pored omogućavanja idile postmodernog klasnog mira,
turizam predstavlja odličan način da se onemogući zaposlenim
ljudima da obezbede sebi socijalnu sigurnost u starijoj dobi tako
što im svake godine topi ionako sve skromnije ušteđevine,
ostavljajući ih u starosti na milost i nemilost mizernim penzijskim
fondovima, ali i akumulacija i investiranje u bilo kakve oblike
proizvodne delatnosti “malog, običnog čoveka” kojim bi on mogao da
ostvari makar delimičnu ekonomsku nezavisnost. Važno je uzeti sav
nepotrošeni novac ljudima kako ga jedni ne bi pretvorili u sopstveni
stambeni fond pa postali nezavisni od stanodavaca ili ne dozvoliti
stvaranje iole značajnijih i brojnijih materijalnih fondova svih
onih delatnosti kojim bi ovi bar malo bili nezavisniji od interesa
krupnog kapitala. Potrošačko društvo potencira na tome da prinuđuje
pojedinca da troši više nego što mu realno treba, daje mu sve veću
ponudu i raspiruje mu apetite samo zato da bi mu sav zarađen novac
tokom godine na kraju bio oduzet. Posledica: pojedinac je na ovaj
način ne samo zadržan pod kontrolom, već i zadovoljen time ako bar
ima pristojan auto i solidno proveden godišnji odmor. Sve se to čini
da bi formirana privredna i finansijsko-špekulantska elita ostala
dominantna i neprikosnovena u svim segmentima društvenog života, a
svi drugi spram nje ostali u podređenom položaju.
Problematične
učinke na kolektivnom polju turizam ima i po davaoce i po korisnike
turističkih usluga. Na prostorima država koje obdarene prirodnim
bogatstvima preorijentisanim za turističko-ugostiteljske namene
stvara se specifična logika i način života koji tamošnjoj populaciji
nalaže da veći deo godišnjeg ciklusa provode u neradu i hibernaciji,
čekajući leto da bi tada oživeli i nadalje životarili od raznih
oblika renti i trgovine, postajući nacija konobara, hotelskog
osoblja i zakupodavaca. Ekonomski priliv novca od ovih usluga i
njemu sledstven porast standarda samo je epifenomen standarda
centara postmodernog korporativnog društva čiji se manji deo profita
preliva na periferiju, tj. obalna područja kontinenata. Svaka
recesija korporativne evroatlanske privrede, od čijeg viška
slobodnog vremena i novca turistički prostori kao svojevrsni
ekonomski paraziti isključivo žive, za na turizmu zasnovane
privrede i društva može da predstavlja osnov za kolaps. Zato su
jedine investicije u primorsko-turističkim država one u stambeni
prostor, a “kulturne” jedino u hotelsko-kafansku muziku (ako već
tamo ne postoje neke antičke ruševine ili druge istorijske
znamenitosti iz predturističkog razdoblja). Turističke privrede,
potpuno zavisne od korporativnog postindustrijskog sistema, čak su
ranjivije i od monokulturnih ekonomija (npr. zemalja koje samo crpe
i prodaju naftu kao važnu stratešku sirovinu) jer ne proizvode ništa
realno, solidno, već daju usluge čija vrednost ne zavisi čak ni od
stvarnog standarda korisnika tih usluga tj. novca koje turisti
donose spremni da ga potroše, već pre svega od njegovog raspoloženja,
predrasuda, glasina koje ih prate i još hrpe iracionalnih inputa
koji svaku turističku sezonu mogu za čas da upropaste.
Kolektivni problemi se posledično javljaju i kod društava koji služe
kao pretežni “odašiljači turista”. Ne samo da se kroz turizam živi
kapital stanovništva iznosi iz zemlje i rasipa za različite hirove,
već mitologija koju prati turizam sprečava da se sagleda realni
ekonomski potencijal svojih građana i utiče da se isti usmeri u
investiranje poboljšanja uslova života i u privatnom i u javnom
sektoru.
O negativnom posledicama “turističke ideologije” po neke narode
gotovo da nema boljeg i paradigmatičnijeg primera od toga kako su
prošli Srbi u Titovoj, socijalističkoj Jugoslaviji. U njoj su
komunistički vlastodršci ne samo koristili “morski mit” kao uspešnu
propagandu o napretku svog društvenog sistema nasuprot sivilu drugih
zemalja istočnog lagera i tako doprineli produženju veka ovoj
međublokovskoj tvorevini za skoro čitavu deceniju, već su milioni
tadašnjih Jugoslovena, a ponajviše Srbi, umesto da su sredstva
zarađena i ušteđena u periodu društveno-ekonomskog razvoja ulagali u
unapređenje infrastrukture svoje lokalne sredine i regije te industrije,
zidali bezbrojne raskošne vikendice na Jadranu koje je im je posle,
bez puno pardona, otela Tuđmanova vlast. Srbi su dopustili da im se
uruše kuće po rodnim selima i opuste poljoprivredna dobra da bi na,
u ono vreme pustim i zabačenim dalmatinskim ostrvima, gradili kuće
koje su efektivno koristili svega nekoliko nedelja u godini.
Bezumlje? Mit o moru koji je tokom šezdesetih i sedamdesetih
implantiran Srbima i dan-danas živi u nostalgičnim predstavama o
šetnjama po dubrovačkom Stradunu ili provodima po Rovinju i Lovranu
i sprečava da se istinski sagleda stvarni domet tadašnjeg bratstva i
jedinstva i svega što je iz njega izniklo. Jednim delom i zbog toga
su mnogi ovdašnji malograđani-turisti uvek spremni na snishodljivost,
isključivo prihvatanje krivice i svaki vid delovanja protiv
sopstvenih kolektivnih (a zarad individualnih) interesa, živeći u
fantazmagorijama da će jednog dana, kao nekada, ponovo biti
dobrodošli na ovim “mitskim” lokacijama. Nije zato nimalo čudno što
su se devedesete, famozne “godine raspleta”, završile po Srbe sa
takvim ishodom.
Zato, ako idete i volite da letujete – budite trezveni, razdvojte
mitove od stvarnosti i iskoritite dobre strane boravka na moru, bez
prevelikih i nerealnih očekivanje kojima vas zasipa “vrli novi svet”.
Proći ćete bolje i na odmoru, i posle njega.
|
|