Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi

Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru

Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet

Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete

 

 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Saša Gajić

POSLEDNJI KRALJ ŠKOTSKE

Ako bi neki istraživač obavio površnu analizu savremene filmske, televizijske i popularne izdavačke produkcije, na prvi mah začudio bi se što je u svetu, koji je poslednjih petnaest godina zapljusnuo tzv. talas demokratskih revolucija, i dalje prisutno interesovanje za “stare dobre diktatore”. Broj knjiga, dokumentarnih emisija i igranih filmova o diktatorima i masovnim ubicama 20. veka nikada nije bio veći, čak ni u poređenju sa dvadesetim i tridesetim godinama prošlog veka koje je obeležila ozbiljna kriza parlamentarne demokratije i uspon totalitarnih diktatura.

Razlozi za fascinaciju postmodernih konzumenata masovne kulture diktatorima su brojni. Malograđanska samoživost uvek je potajno uživala u romantičnim mitovima o beskrupuloznim pojedincima koji su se snagom volje izdigli “iznad svih pravila i zakona” i na ponekad i najmonstruoznije načine ugađali sopstvenim željama, što je tajni san svih neiživljenih pojedinaca, “monada” toliko hvaljenog civilnog društva. S druge strane, visoka produkcija o “zlu diktature” stalno održava mitski političko-korektnu sliku koja služi da se (post)moderni svet, u kome su klasični diktatori samo recidivi prošlosti, legitimiše kao bolji i uspešniji od svog antipoda.

Holivudsko bavljenje likom Idija Amina, jednog od poslednjih “klasičnih diktatora” čija je biografija sjajan predložak za gorenavedene namene, ne treba da čudi. Njegova krvava afrička diktatura poslednjeg kvartala hladnog rata koja je rezultirala stotinama hiljada pogubljenih žitelja Ugande, njegovi operetski maniri iza kojih je ležala besprizorna krvoločnost, pad njegovog režima i potonji opskurni život u egzilu, uz medijska otkrića o razornim učincima njegove vladavine, možda nisu dovoljni da se ovaj crni diktator uzdigne do ranga “otelotvorenja zla” koji je, u veoma oštroj prošlovekovnoj konkurenciji, ionako zaposeo jedan austrijski kaplar smešnog, ali vizuelno jasno prepoznatljivog imidža. Ipak, priča o afričkom diktatoru je, budući da je medijski znatno zanimljivija od običnih birokratskih, tipskih istočnoevropskih vladara-aparatčika iz istog perioda, dovoljna za nekoliko standardnih produkata holivudske “fabrike snova”.

Stvarni Amin – diktator Ugande

Život diktatora Ugande zaista je nesvakidašnji: oficir i potonji predsednik Ugande karijeru je započeo nakon Drugog svetskog rata kada se pridružio “Britanskoj kolonijalnoj regimenti”, tzv. Kraljevim afričkim puškama, gde je napredovao do generalskog čina i zapovednika armije. Vojnim pučem protiv predsednika Miltona Abotea početkom 1971. godine domogao se apsolutne vlasti, uzimajući titulu “njegova ekselencija doživotni predsednik, maršal Al Hadži doktor Idi Amin Dada”, što je samo početak grandioznih naziva koje je sebi nadenuo. Abote je pobegao u susednu Tanzaniju koja je svrgnutom predsedniku, zajedno sa brojnim izbeglicama, pružila utočište. Odatle su potekli mlaki pokušaji ponovnog prevrata koji su mu zapravo samo dali alibi da pojača represiju nad sopstvenim stanovništvom i obračuna se sa svima koji mu nisu bili dovoljno lojalni. Suspendovani su delovi ustava, vojni sudovi stavljeni iznad civilnih, a oficiri imenovani na brojne državne funkcije, čime je samo ubrzana uspešnost Aminovog javno proklamovanog napora da se “vlada podvrgne vojničkoj disciplini i efikasnosti”, sa čim je u skladu bilo i preimenovanje zgrade vlade u “komandu”. Usledila je reforma obaveštajne službe, koja se, pored puke promene naziva, pretvorila u servis masovnog mučenja i likvidacija narednih godina Aminove diktature.

Iako isprva podržan od zapadnih sila u osvajanju vlasti, diktator Ugande se vrlo brzo, uz teške reči, rastao od svojih zaštitnika. Prvo su nacionalizacijom preduzeća (kojima su do tada upravljali Britanci) zategnuti diplomatski odnosi sa “gordim Albionom”, da bi potom došlo prvo do proterivanja izraelskih vojnih savetnika, a na kraju i svih indijskih državljana iz Ugande. Godine 1973, SAD su zatvorile svoju ambasadu u Ugandi kvalifikujući Aminovu vlast najgorim epitetima. Okretanjem novim saveznicima, Sovjetskom Savezu i Gadafijevoj Libiji, Amin je u medijima “slobodnog sveta” počeo da stiče reputaciju apsolutiste i diktatora, puneći stupce najpoznatijih listova skandalima, uključujući i priče o njegovom kanibalizmu. Ovakvo stanje trajalo je do 1979. godine kada je srušen njegov represivni režim.

… a kako sve to izgleda na filmu

U centru Kevin Makdonaldovog filma Poslednji kralj Škotske je odnos diktatora Amina (u egzaltiranom izvođenju Foresta Vitakera) i škotskog lekara Nikolasa Garigana (glumi ga Džems Makavoj). Garigran, inače fiktivna ličnost u kojoj je sublimisana priča o “belim majmunima”, Evropljanima koji su, zbog lakomislenosti ili koristi, okruživali diktatora Amina dobijajući različite savetničke funkcije i pogodnosti, prototip je naivnog evropskog idealiste. Nakon što je dobio doktorsku diplomu, mladi doktor pokušava da pobegne iz žabokrečine britanske srednje klase i njenih utabanih staza, s ciljem da svoje znanje i humanističke ideale oproba na nekoj, po mogućstvu, što daljoj i egzotičnijoj destinaciji. Tu će ostvarenje ovih ideala biti lišeno opasnosti da mu se kroz ličnu odgovornost vrate na egzistencijalnom i socijalnom nivou, jer uvek ostaje opcija da se, ako stvari krenu naopako, spakuje i vrati u svoj zaštićeni, zapadni svet.

Prst sudbine odvodi ga u Ugandu, gde, posle bizarnog saobraćajnog incidenta, pruža medicinsku pomoć njenom novom diktatoru, harizmatičnom i nekonvencionalnom Aminu. Nakon toga između njih počinju da jačaju prijateljske veze. Amin gaji simpatije prema Škotima, koje doživljava kao žrtve britanske opresije, baš kao i crne narode pod teretom kolonijalizma (što ga, na kraju filma, dovodi do fantazmagorične paralele u kojoj sebe predstavlja poslednjim kraljem Škotske), te nudi Gariganu posao njegovog ličnog doktora, koji ubrzo postaje i njegov glavni “beli savetnik”. Nesvestan rastućeg terora koji širi Aminova zloćudna diktatura, škotski doktor isprva vidi fascinantnog poslodavca u idealističkom, antikolonijalnom ključu. Uprkos upozorenjima službenika britanske ambasade i raznim indikativnim incidentima kojima prisustvuje, Garigan odbija da vidi pravo lice jedne diktature od koje je zaveden i iskorišćen, sve dok mu se, zamalo dockan, istina ne ukaže u pravom svetlu. Tada počinje dramatičan pokušaj bekstva od odgovornosti iz grotla postkolonijalne Afrike u domicilni, zaštićeni evropski milje, od koga ga deli samo osvetoljubivost lukavog diktatora i još ponešto…

Makdonaldov film prikazuje diktatora Amina kao vrhunskog zavodnika, manipulatora i šoumena, kome iskusni glumac kao što je Vitaker udahnjuje filmski život sjajno se uživljavajući u njegov zahtevni karakter. Njegov Amin je sposoban, nepredvidiv, nekonvencionalan, otvoren, šarmantan, spreman na šale i smicalice, ali istovremeno brutalan, zlokobni “otac nacije”, spreman da “fingira” političke afere (poput otmice izraelskog aviona koji koristi za manipulacije zapadnim javnim mnjenjem), sa hladnom racionalnošću iza koje se krije treći, najmračniji sloj njegove ličnosti paranoičnog manijaka koji se identifikovao sa sopstvenom nacijom, koju je spreman da, zarad trenutnih želja i ambicija, u svakom momentu žrtvuje. Takav Amin je, makar na mahove, “preglumljen”, sinteza svih afričkih malih bogova-diktatora koji su mu prethodili ili sledili, sa svim njihovim vizijama i obećanjima o razvoju moderne Afrike, zabludele i zastranile u dugoj istoriji siromaštva, sukoba i spoljnog uticaja kolonijalnih sila, koje su, ukupno uzevši, kao osnovni aksiom političkog života trajno uvele nasilje i neograničenu moć u rukama pojedinaca i vojnih hunti. Pored Vitakera, solidnu filmsku partiju daje i Makavoj, razvijajući lik doktora Garigana od pomalo blaziranog i lakomislenog avanturiste do užasnutog i sluđenog čoveka čiji su se ideali stropoštali u borbi za golo preživljavanje, s napomenom da njegov lik više predstavlja tipski kroki “izgubljenog Evropljanina” nego razvijeni filmski karakter.

Druga, znatno slabija polovina filma plaća danak zahtevima izlizanih holivudskih kanona: ubacujući, potpuno bespotrebno, priču o ljubavnoj vezi doktora Garigana sa jednom od pet Aminovih žena, koja se paralelno sa njegovim pokušajem bekstva iz zagrljaja “velikodušnog diktatora” završava tragično, finale se pretvara u galimatijas u kom se prepliću tortura, zabranjena ljubav, pokušaj trovanja, delovanje obaveštajnih službi i velikih sila ka malim, bekstvo u zadnji čas pukom slučajnošću…

Dometi Poslednjeg kralja Škotske

U zanatskom smislu, Poslednji kralj Škotske ispunjava sve standarde holivudske visoke A produkcije, čak ih negde i premašuje pseudodokumentarizmom kojim se uspešno dočarava kolorit i egzotičnost sveopšte postkolonijalne afričke zavrzlame. Makdonald je svoj pseudodokumentarizam, već izgrađen u ranijim trilerima kao što su Salvador, Jedan dan u septembru ili Pod vatrom, ovog puta doterao do samih granica realnosti “Trećeg sveta”.

Ipak, film ne dostiže ranija celuloidna ostvarenja na sličnu temu. Glavni kvaliteti već su dostignuti filmovima kao što su Uspon i pad Idi Amina (1980) u kojem je glumac Jafet Koto već pružio fascinantnu interpretaciju Aminovog lika koja svojom briljantnošću nadmašuje veoma svežeg i inspirisanog Vitakera. Pored toga, kritika kolonijalne politike i uloge velikih sila tek je ovlaš dotaknuta pojedinim filmskim segmentima, poput onog u kome britanski diplomata, u razgovoru sa Gariganom, iznosi klasični hladnoratovski licemerni stav kojim isprva Aminovu vladavinu pravda rečima: “On ima čvrstu ruku, ali to je jedina stvar koju Afrika stvarno razume.”

Da je film malo dublje zašao u prirodu odnosa velikih sila sa afričkim diktaturama, u dvoličnost njihovog podržavanja i potonjeg osuđivanja, i to čim se one otrgnu kontroli ili zaigraju na strani geopolitičkih takmaca (Aminov režim je klasičan primer), da je zaista prikazao dublje probleme afričkog društva i kulture u kojima se samovolja diktatora identifikuje sa oslobodilačkim težnjama domorodačkog stanovništva, uz sve protivurečnosti koji trećesvetski život nosi, Poslednji kralj Škotske bio bi veoma dobar a ne samo osrednji film sa dobrim glavnim glumcima. Nažalost, ideološka ograničenja holivudske produkcije i “gvozdeni zakoni političke korektnosti” i dalje su suviše jaki da bi filmovi poput ovog imali snage i hrabrosti da odu korak dalje – na neistražena područja kao što su odnosi demokratija razvijenog “Prvog” i staromodnih diktatura “Trećeg sveta”. Šteta, jer je priča o Idiju Aminu idealna za ovakvo “pomeranje granica”, a i zato što su, na osnovu viđenog, i režiser i glavni glumci bili u stanju da daju mnogo više.

 

 
 
Copyright by NSPM