Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

 

 

Aleksandar Brkić

Neka realnost počne... (Tijanićev reality show )  

Kada se na TV ekranu pojavi scena nasilja u kojoj lisica halapljivo proždire nedužnog zekana, očekivano je da će svaki pripadnik društva za zaštitu životinja svom detetu pokriti oči i objasniti da je reč o nepoželjnom atavizmu koji je uspeo da opstane jedino u srpskim šumama, te da su danas svuda u svetu lisice na višem civilizacijskom nivou jer konzumiraju isključivo "mocart kugle" i "evijan" vodu, trudeći se pri tome da ambalaža uvek bude reciklirana. Međutim, kada se prikaže čopor pobesnelih zečeva koji u ime tolerancije i na račun vekovima trpljenih nepravdi raščereči prevejanu lisicu, vreme je da ugasite televizor. Najbolje zauvek. Da detetu nešto objašnjavate – bilo bi zaludno, budući da poentu nisu shvatili ni mnogo stariji.

Da smo sada u novom dobu, što je već po navici saopšteno partijskim dekretom, očigledno je promaklo i iskusnom medijskom liscu kao što je Aleksandar Tijanić. Kako odreći iskustvo čoveku koji je uspešno lavirao između patriotizma i „ratno huškačke politike“, kome je pošlo za rukom da spoji "tvrdi dogmatizam" Mire Markovići "pragmatizam" Bogoljuba Karića, umetniku koji je od omražene TV Bastilje izgradio medijski servis RTS-a, uspevši da za to dobije podršku suprotstavljenih petooktobarskih interesa.

Da je napravio modernu i gledanu televiziju – jeste. Pravovremeno je shvatio ko sve drži uzde srpskog prevaspitavanja i resocijalizacije, pa je RTS našminkao tako znalački da je često bio ružičastiji od samog Pinka i "žući" od crvene B92. Politički korektan u toj meri da je u celovečernjim terminima za NGO auditorijum uvek bilo moguće čuti pravovremenu informaciju o klerofašizaciji Srbije i preprekama koje još treba savladati do potpune integracije u sveevropski supermarket. Ni najmlađi nisu bili zaboravljeni, pa su svi uzrasta do 11 godina, u terminu školskog programa, mogli da nauče kako se pravilno navlači kondom i čega se sve treba odreći da se naša mila planeta više nikada ne bi tako jako zagrejala.

ŠAMAR ZA TIJANIĆA

Kako je onda moguće, pitate se Vi, poštovani čitaoče, da takav znalac politički korektnog lastiša napravi prestup i da mu bude zaprećeno izbacivanjem iz igre, uz obavezu da na tabli 500 puta napiše "Ja sam muška šovinistička svinja". Odgovor je kratak: sapleo se o ideološku polugu nečijeg interesa. Kako o interesu (da kontrolišeš sâm nešto što plaćaju svi) ne vredi raspravljati, bar ne iz pozicije običnog pretplatnika koji nema uticaj na političke partije i institute za pravilno mišljenje, zadržaću se na ideološkoj strani priče.

Optuženi je, naime, "pao" na delu koje je u uže stručnim krugovima poznato pod imenom rijaliti šou. Iako vlasnik hipertrofiranog čula za duh vremena, izgleda nije shvatio da se rijaliti samo tako zove i da zapravo nema i ne sme da ima ikakve veze sa stvarnošću. Neodgovorno je dopustio da se u program potkrade necenzurisano priznanje budućeg mladoženje da voli da ćušne buduću mladu i njen pristanak na takav tretman. Na voditeljkino pitanje zašto je i dalje s njim, mlada je odgovorila: "Zato što ga volim! Obećao mi je svašta, zaludeo me..." Blagi bože! Tijanić je takvim činom, svesno ili ne, otvorio pukotinu koja je pretila da uruši prometejski poduhvat "na sve spremnog nevladinog sektora" da ovu zemlju već jednom oslobodi ružnih navika i prevaspitanu uvede... tamo gde već treba da je uvede. Rešenje je odmah nađeno. Zatraženo je da se pomenuta pukotina odmah zapuši Tijanićevom glavom, koja će – poput mitskog Talasona – opominjati buduće naraštaje da suviše realnosti na javnom servisu šteti karijeri. Shvatili smo poruku. Javni servis treba da vaspita ovaj nezreli narod, a ne da ga izlaže pogubnim uticajima, čak i po cenu da se retušira svaki kadar i izbri še svaka reč originalnog materijala.

Ako nekome i dalje nije jasno zašto je samo nekoliko rečenica dobilo status najopasnije političke subverzije, pokušaćemo da pomognemo u traženju odgovora. Neka se sâm stavi u poziciju profesionalnog borca za prava žena sa specijalnim problemima. Jasno je već da na raspolaganju ima fondove i medijski uticaj, tu je i nasilje kao povod za akciju, prosto kipti od nestrpljenja da započne sa transformacijom zlog brđanina u osećajnog feministu, kada žrtva dolazi sa izjavom da i dalje voli svog tlačitelja. Stepen panike koja počinje da zahvata sektor profesionalnih usrećitelja uporediv je jedino sa brojem dilema koju pokreće izjava buduće neveste. Ako se žrtva ne deklariše kao žrtva, onda ona i ne želi da joj se pomogne. Čime ću se ja tada baviti? Nema žrtava – nema fondova. Ima li žrtva uopšte pravo da odbije pomoć? Naravno da nema. To više nije njeno lično pitanje, već pitanje evropskih vrednosti. Šta bi se desilo da čitava Srbija odbije da usvoji standarde civilizovanog sveta i zavek ostane u „brlogu srednjovekovnog primitivizma“? Ova žrtva pruža loš primer i zaslužuje da i sama bude kažnjena.

Sve ovo je samo vrh ledenog brega koji je tek okrznut jednom tako neodgovornom izjavom. Ispod površine valjaju se neuporedivo krupnija pitanja. Šta nasilje nad ženom jeste, a šta nije, i zašto jedno ima status prihvatljivog, a drugo ne? Svi profesionalni prijatelji žena jako dobro znaju da se danas u Srbiji desetine hiljada devojaka suočava sa jednostavnom dilemom – posao ili dete. Tržišna etika je neumoljiva u ovakvoj situaciji i kaže da će svaka trudnoća van stalnog radnog odnosa biti kažnjena gubitkom posla. Kao civilizacijski izum, a da nesporazuma ne bi bilo, pojavile su se i klauzule u ugovorima u kojima se žena obavezuje da neće rađati u "dogovorenom" periodu. Ako je žena umesto danonoćnog posla ipak odabrala dete koje neće imati čim da hrani, kao vid rešenja biće joj ponuđen abortus, što predstavlja vrhunac njenog prava da odlučuje o svom telu i siguran dokaz da je raskrstila sa patrijarhalnom svešću. Jasno je da iza navedene floskule "o ženi koja odlučuje o svom telu" stoji samo deklarativno pravo da rodi i faktička prinuda da se "odrekne" majčinstva.

Sve popularnija forma regulisanja radnog odnosa poznata kao "ugovor o privremenim i povremenim poslovima" ostavlja žene (i muškarce, naravno) čak i bez prava na bolovanje, izložene na milost i nemilost poslodavaca. Ipak, kao najugroženija kategorija i najveći gubitnik tranzicione otimačine našla se samohrana majka. Kako je humanitarni biznis danas jedna od najunosnijih profesija, ne čudi da i pored silnih fondova namenjenih ženskim pravima do nje stižu samo mrvice. Eto, ona je majka, a fondovi su namenjeni ženama. Papirologija za socijalnu pomoć i dečji dodatak, koja je istovremeno komplikovanija i skuplja od one za dobijanje šengenske vize za rad na crno, samohranoj majci pokriva samo deo onoga što je sama platila u sistemu poreza na dodatu vrednost. Pomenutoj kategoriji izgleda da jedino preostaje da nađe muškarca, spremnog da je fizički zlostavlja, ne bi li se kvalifikovala bar za neki vid pomoći i brige. Ako sve ovo nije nasilje nad ženama, onda stvarno ne znam šta jeste. Međutim, zbog navedenih primera nikada nećete čuti tugaljive uzdahe sa skupštinske govornice, borbena saopštenja nevladinog sektora, pozive na ostavke. Za ovu vrstu nasilja ne postoje sigurne ženske kuće. Zatražite li objašnjenje nekom od prekaljenih boraca, pardon borkinja za ženska prava, verovatno će vam odgovoriti da za takav tip projekata nisu predviđeni fondovi, što znači da nasilja nema i da je sve u skladu sa evropskim vrednostima i briselskim direktivama.

Neobično žustra i ništa manje licemerna reakcija "prosvetiteljske javnosti" povodom objavljivanja spornog snimka i nije bila toliko usmerena ka odbrani prava žene, koliko na uspostavljanje presedana kojim se utvrđuje dozvoljeni stepen realnosti u okviru jednog rijaliti šoua i definiše šta je ono što je društveno prihvatljivo i kakve vrste poruka su poželjne. Zvanično objašnjenje bilo je da se spornim priznanjem o šamaranju žene promoviše nasilje i neprihvatljiv model ponašanja. Onda je sasvim jasno zašto na televiziji nikada nećete videti trudnicu koja se vuče od poslodavca do poslodavca u potrazi za preživljavanjem, niti jedno od 400.000 gladne dece u Srbiji jer bi to onda bila promocija siromaštva i loših poslovnih navika.

NGO „VELIKI BRAT“

Zanimljivo je da se istovremeno na televiziji prikazuje jedan drugi rijaliti šou u proizvodnji iste producentske kuće, pedagoškog naziva "Veliki brat", koji – za razliku pomenutog "48 sati svadba" – nikada nije bio izložen kritičkom oku "prosvetiteljske" javnosti. Model ponašanja koji promoviše "Veliki brat", po kome učesnik treba da radi ono što mu se naredi i sme da kaže samo ono što je ugovorom dozvoljeno, izgleda potpuno prihvatljivo i poželjno.

Da bi čitava priča bila kompletna i u skladu sa duhom vremena, učesnici su na "pristanak" motivisani novčanom nagradom, koja je obećana svima, ali dobiće je samo jedan. Gramzivost kao simulacija "takmičarskog duha", odsustvo elementarnog samopoštovanja, poverljive denuncijacije "ukućana" pred milionskim auditorijumom izgleda da su sasvim „kul“.

Sledeći ovu logiku, postaje jasno zašto se ekonomska prinuda na abortus ne smatra nečim što je vredno javne osude. Ako je nasilje sistemsko, plansko i ako je ideološki certifikovano kao "Open market friendly", onda ono i nije nasilje, već nužna žrtva ka utopijskom bućkurišu građanskog društava i tržišne privrede, zaprženih u sosu od "evropskih vrednosti". Uvek verni fondovima svojih finansijera, jasno je da nikada neće dozvoliti sebi luksuz i ujesti ruku koja ih hrani. Ostali slučajevi samoinicijativnog i voluntarističkog nasilja moraju se najoštrije osuditi i kazniti jer o stepenu i opravdanosti nasilja mogu da odlučuju isključivo "Vaspitači Srbije". Neki red mora da se zna. Uglavljeni na strateškim tačkama medijskog prostora (RTS, Pink, B92, NUNS, ANEM), odlučni su da nastave ideološki rat do istrebljenja svake istine koja nije politički korektna i koja na bilo koji način ugrožava njihov ideološki monopol. Nikada ih neće pokolebati činjenica da većina "građana" ne deli njihove poglede jer dobro znaju da su gledaoci tek glina koja samo čeka da je oblikuje vešta ruka "nezavisnog novinarstva".

Da mašina za "mlevenje mesa" funkcioniše i na političkom nivou, svedoči oglašavanje skupštinskog odbora za ravnopravnost polova, čije je postojanje, uzgred rečeno, jednako bizarno koliko i odbora za ravnopravnost Severnog i Južnog pola. Bez obzira na to što su, prema ustavu, svi svakako već ravnopravni, pomenuti odbor je ipak našao za shodno da prenese stavove ženskih udruženja, zatraživši ostavku direktora RTS-a.

Dobro, ako možda jednom i poželimo da postanemo za život podobni građani, moramo da postavimo pitanje gde onda leži vrelo ove politički korektne mudrosti. S obzirom na to da ni Tijaniću nije pošlo za rukom da ga pronađe, kako će biti tek nama koji o "trendu" možemo tek ponešto da naslutimo jedino hvatajući beleške iz "Peščanika". E, pa nikako. Reč je o znanju koje nije dostupno "profanima". Ako bi svi imali uvid u njega, možda bi došli u iskušenje da i sami daju svoj doprinos. Takav "populizam" je, naravno, van pameti jer svaka demokratija na kraju traži grupu odgovornih upravljača.

Da bi igra bila zanimljivija, ubačena je i klauzula o "retroaktivnosti", pa će objekat građanskih sloboda već sutra biti kažnjen za ono što je još danas bilo poželjno. Današnji patriota postaće sutrašnji ekstremista, a liberal će sasvim sigurno avanzovati u fašistu. Nepoznavanje pravila, naravno, ne oslobađa odgovornosti. Ako je za utehu, postoji nekoliko principa kojih se treba pridržavati kako bi se smanjio rizik osude po osnovama "politički nekorektnog". Budite uvek na oprezu, govorite što je moguće manje, obavezno se oslobodite sopstvenog stava i nikada – ama baš nikada – ne dovodite u pitanje autoritet onih koji sude o vama. Neka realnost počne...

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM