Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

Kulturna politika

Kulturna politika

   

 

Saša Gajić

BORAT – Politički korektna nekorektnost

Sa reputacijom najsmešnije komedije tekuće godine koja krši sve kanone političke korektnosti stiže nam poludokumentarni road movie „Borat – kulturno uzdizanje u Americi u korist slavne nacije Kazahstana“ poznatog britanskog komičara jevrejskog porekla Saše Barona Koena, proslavljene zvezde „Ali G. Show“- a. Stekavši preko noći kultni status upravo na poigravanju sa tematikom političke (ne)korektnosti koja često ume i da bude mač sa dve oštrice, ovaj film pitanja dodira (i sukoba) različitih kultura svesno gura do krajnjih granica i to sa ambivalentnim učinkom, koji, ako ništa drugo, nikoga bar neće ostaviti ravnodušnim.

O tome svedoče i natpisi u „ozbiljnoj“ svetskoj štampi i skandali vezani za Borata koji su davno prevazišli okvire filmske kritike i potvrdili da je Borat postao ovogodišnji prvorazredni globalni kulturni fenomen. Novine širom sveta su tako zapljuskivane vestima o protestima Kazahastana zbog uvredljivog prikazivanja njenih žitelja i skidanju Boratovog sajta sa kazahstanskog domena, zabrani prikazivanja filma u Rusiji zbog solidarnosti sa Kazasima i tužbi dva tinejdžera navodno pogođena političkom nekorektnošću filma. Sve u svemu, puno dima, a koliko tu zapravo ima vatre?

Skečevi prenaduvanih stereotipa

Sam film ne samo da je režiran “iz ruke” svesno se upodobljavajući estetici poludokumentarnog niskobudžetnog amaterskog art fima koja simulira ugođaj da se radi o pravom dokumentarcu, već gaji i ceo senzibilitet otkačenog i prizemnog (neki bi rekli i krajnje vulgarnog) “Jackass” humora kome je glavna odlika da od bizarne situacije uvek izvuče najgluplje i najuvrnutije. Ovakav pristup će u startu, zarad poklonika bizarnog crnog humora, delom odbiti sofisticiraniju publiku nesviklu na ovaj tip komedije situacije.

Radnja filma je krajnje jednostavna. Koen glumi Borata, televizijskog reportera koji živi u Kazahstanu i koji odlazi na službeni put u SAD da snimi prilog. U njujorškoj hotelskoj sobi na televizijskom ekranu on po prvi put vidi epizodu “Čuvara plaže”, zaljubljuje se u Pamelu Anderson i, saznavši da ona živi u Kaliforniji, donosi odluku da prokrstari kontinentom i pronađe i oženi “ljubav svoga života”. Na tom putu od istočne do zapadne obale SAD brkati Kazah upada u niz komičnih situacija uzrokovanih kulturnim razlikama između njegovog zavičaja i savremene, navodno “politički korektne” Amerike.

Borat se, naravno, ne može procenjivati sa pozicija scenarija, karakterizacije likova, niti jednog konvencionalnog parametra filmske kritike iz jednog prostog razloga: ceo siže filma je zapravo “sklepan” da bi se na neki nači povezale scene pojedinih skečeva u kojima u ulozi Borata briljira Koen, a čija poenta nije u filmskoj priči, već u kulturološkim porukama koje iza bizarnih situacija dodira kazaške i američke kulture gledalac iz svakog skeča može da izvuče.

Čak i onima koji su dobro upoznati sa komičarskim “ispadima” Saše Barona Koena neće biti lako da se ne zapanje brutalnošću njegove inkarnacije Borata kao hiperbole predmodernog seksiste, antisemite i autoritarca, koji sa varvarskom, gotovo detinjastom iskrenošću ali i neskrivenom zlobom, gazi sve kanone političke korektnosti na putu do svoje (naravno neuzvraćene) holivudske ljubavi.

Razmere Boratove nekorektnosti prevazilaze sve obime zamislivog: on mrzi Jevreje, susedne Uzbeke i homoseksualce (mada je jasno da do dolaska u SAD nikada nije upoznao ni jednog). Žene smatra nižim bićima sa mozgom veličine kao kod veverice, koje treba obljubiti po sopstvenom prohtevu, a mimo njihovog pristanka. On spava i sa svojom sestrom, koju hvali kao četvtu po rangu prostitutku u Kazahstanu, i svojom taštom, i u tome ne vidi ništa loše, naprotiv. Nekada je, pre novinarstva, radio kao lovac na Cigane, od kojih je, doduše, više puta pretrpeo i teške napade (kao npr. kada su mu oteli ženu, plug i konja). Borat je i udovac, jer je njegova prva žena tragično nastradala kada ju je lovac greškom ubio, misleći zbog njene maljavosti da je u pitanju medved.

Osim što je pun predrasuda, Borat je prikazan i kao veoma sujeveran i zaostao. Putuje sa pevcem u koferu, nosi teglu ciganskih suza “da ga zaštiti od AIDS-a” i svugde vidi ili cigansko vračanje ili jevrejsku zaveru. Za lift misli da je to hotelska soba pa neće da ga napusti, umiva se iz wc šolje a nuždu obavlja mimo nje. Ne ume da menja televizijske kanale na daljinskom upravljaču niti da koristi mikrofon-bubicu u studiju, iako je televizijski novinar. I pored ozbiljne civilizacijske zaostalosti, Borat je surovo iskren u iskazivanju svojih misli i stavova (koje se najčešče tiču seksa i žena) čime neprestalno ponižava svoje sagovornike, nesvestan da svojom neposredonošću čini nešto što drugi karakterišu kao loše.

Ko su žrtve boratizma?

Mada su žrtve Boratovih skečeva na prvi pogled istočni Evrpoljani i orijentalci koje Koen u svom parodiranju prikazuje preko svih granica izvitoperenosti, čak toliko da niko sa zdravom pameću to ne može da shvati za ozbiljno, prave, “slučajne” žrtve koje su se pred kamerama upecale na Koenovu kreaciju srednjeazijskog klipana su neki drugi. Ono što uvređeni predstavnici Kazahstana i nekih drugih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza ne shvataju u dovoljnoj meri, je da se Koen ne sprda toliko sa njima i njihovom kulturom, koliko su oštrice njegove satire usmerene u ljude sa kojima Borat komunicira, izvlačeći svojom “eksplicitnom nekorektnošću” reakcije od sagovornika koji takođe pokazuju, u ovom ili onom obliku, pritajene oblike političke nekorektnosti na samom modernom zapadu, gde se one skrivaju iza površine lepih manira i uljudnosti. “Šala nije na račun Kazahstana” – govori nam u poslednjim intervjima Koen – “Šala je na račun ljudi koji veruju da Kazahstan kakav ja opisujem može da postoji.”- i dodaje: “Borat radi u osnovi kao oruđe”.

Većina zapadnih gledalaca koji se smeju Boratovim rasističkim i homofobičnim ispadima nema nikakvu ili ima tek maglovitu predstavu o Kazahstanu, ali su zato žrtve boratizma za njih veoma stvarne i realne – Borat se suočava sa običnim ljudima na rodeu, sa feminističkim i gej aktivistima, sa “ponovo rođenim” protestantskim fundamentalistima, uglednim južnjačkim porodičnim ljudima itd…. Kada npr. Borat ponosno pripoveda teksaškom kauboju kako se u Kazahstanu homoseksualci javno spaljuju na lomači, uspeva da izvuče iz sagovornika sledeće:”To je ono što bi smo i mi želeli da učinimo ovde.”

I tu počinju prvi pravi problemi, jer žrtve Boratove nekorektnosti nisu ni malo slučajne, već dobro ciljane i proračunate. Ne radi se samo o tome što je žaoka crnog humora usmerena na republikanski Srednji Zapad i konzervativni deo američke “moralne većine” koja se teži razobličiti kao leglo pritajene političke nekorektnosti, bez obzira što ove mete uveliko zaslužuju Boratov tretman. Problem je što se ovakvim usmerenjem, koje je veoma nalik na npr. Murove dokumentarce, Koen otvoreno (mada dakako suptilnije) stavlja isključivo na stranu antirepublikanske propagande, koja ionako dominira liberalnim delom Amerike, a koje takođe vrvi od opštih mesta, predrasuda i licemenog korišćenja političke korektnosti iza koje se kriju druge namere. Ovu “drugu, liberalnu Ameriku” potpuno nezasluženo mimoilazi terapija boratovog bizarnog kretenizma. Problem komunikacije različitih kultura, nesporazumi, pa i neslane šale koje iz toga mogu da proiziđu mnogo je bogatija i izdašnija tema, čak i za ovaj vid “jackass” humora. Nažalost, ona je svesno sužena zarad antirepublikanskog propagandističkog cilja. Ovakvim Koenovim tretmanom su zaobiđeni svi tabui i ozbiljne dileme postmodernog zapada i njegovog suočavanja kako sa samim sobom tako i sa drugim kulturama, dok su ismejane samo one pojave koje ionako stalno doživljavaju izobličenja koja im sleduju, mada svakako ne na ovako urnebesan način.

Granice humora, ili autocenzura političke korektnosti

Film, čak i sa ovakvim “suženim” usmerenjem, pravi par pogrešnih koraka. Nekoliko zamki za sagovornike su već izlizane, par je Koen već koristio u svom dosadašnjem radu u “Ali G. Show”-u, par su promašile poentu, dok neke naprosto uopšte nisu smešne. Dok se npr. Borat pokušava predstaviti kao potpuni duduk po pitanju američke kulture i njenih vrednosti svojim sagovornicima koje želi navući na željeni ispad, ovi, u većini slučajeva obični, stvarni ljudi koji ne znaju da se radi o “ skrivenoj kameri“ već misle da pred sobom imaju pravog reportera kazahstanske televizije, pokazuju veliko strpljenje i trud da se ponašaju pristojno, pokušavajući pri tome da Borata poduče o razmerama njegove nepristojnosti i bezobrazluka. U većini ovakvih situacija Boratovi skečevi ispadaju dosadni, glupi i promašeni. Osim toga, hiperbola istočnjaka sa svim mogućim stereotipima kojeg ona nosi, čak i kada se susretne sa politički problematičnim reakcijama stvarnih Amerikanaca, njih čini tako blago nekorektnim i bledunjavim u odnosu na Koenovu kreaciju. U postmodernom svetu u kome se druge kulture i ljudi inače doživljavaju putem grubih stereotipa, ovakav pristup može da kod prosečne publike postigne i kontraefekt, pa čak i neke oblike negativne identifikacije te posledično oduševljenje sa Boratovim ispadima. Ako je neko tokom devedesetih godina mogao da proguta stereotipe o npr. Srbima, koji u globalnim elektoronskim medijima imaju negativan imidž koji ne zaostaje puno za Boratovim prikazivanjem azijata, pitanje neće li neko stvarno početi da doživljava žitelje srednjeazijskih država kao raspojasane brkate seksiste i rasiste postaje sasvim suvislo.

Takođe, treba još pomenuti da postoji i poprilična sličnost Borata i npr. našeg “Mileta protiv tranzicije”, jer i jedan i drugi, preglumivši (naročito u Boratovom slučaju) preko svih granica politički nekorektne likove, daju nam kao poentu samo opšta mesta izlizane političke korektnosti od kojih je prosečan gledalac ne samo prezasićen, već mu je od njih ponekad i muka. I jedan i drugi mu pružaju satisfakciju kušanja željenog “zabranjenog voća” putem makar filmskog, virtuelnog kršenja nepisanih kanona “vrlog novog sveta”, a u stvari mu plasiraju mlaku poruku koja se od masivnosti njihove hiperbole ne da primetiti. U svetu daleko složenijem i licemernijem nego što je samo prikrivanje grubih oblika političke nekorektnosti (i to samo jedne od targetiranih političkih i ideoloških opcija), potrebe za ismevanjem, a još više preispitivanjem svih postojećih vrednosti su tolike da za njima vapije globalno gledalaštvo umorno od beskrajnog klanjanja Zlatnim teladima postmodedrnog sveta. A njih je oštrica Koenovog humora potpuno mimoišla. 

 

 

 
 
Copyright by NSPM