Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Timoti Garton Eš

Islam u Evropi (II)

(nastavak)

3.

Jan Buruma jedno poglavlje svoje knjige posvećuje Ajan Hirši Ali i filmu Potčinjavanje, o maltretiranju žena u islamu, koji je snimila u zajedno s Teom van Gogom. Priča same Ali je poznata iz nebrojeno mnogo prikaza i intervjua koje je dala novinarima. U stvari, ona je za novinare neodoljivo privlačna tema budući da je visoka, neobično lepa, egzotična, hrabra, otvorena žena, s neverovatnom životnom pričom, a sada živi pod neprekidnom pretnjom da će biti ubijena kao Van Gog. Među mnogim nagradama koje su nabrojane na koricama njene nove zbirke eseja pod naslovom The Caged Virgin (Devica u kavezu), odmah posle Nagrade za moralnu hrabrost, Nagrade slobode, koju dodeljuje Međunarodna mreža liberalnih žena, nagrade Holanđanin (sic!) godine 2004, Coq d'Honneur 2003 i danske Nagrade za slobodu, stoji da je dobila i nagradu Heroj meseca koju dodeljuje magazin Glamour. Eto kakvi mi želimo da nam budu heroji – glamurozni. Nećemo pokazati nedovoljno poštovanja prema gospođi Ali ako kažemo da bi njena priča i njeni stavovi verovatno privlačili mnogo manje pažnje da je ona, kojim slučajem, niska, zgurena i spuštenog pogleda.

U vreme dok su knjige o kojima ovde govorimo bile još u pripremi, dogodio se skandal u vezi s gospođom Ali. Rita Verdonk, holandska ministarka zadužena za pitanje emigranata, inače sklona tvrdoj liniji, oduzela je državljanstvo gospođi Ali nakon što je holandskoj televiziji prikazan izveštaj o "otkriću" da je ova davala lažne podatke kada se prijavljivala za azil u Holandiji 1992. godine. (U stvari, sama Ajan Hirši je već više puta ispričala tu priču; kada je Buruma rekao da je ona zapravo, kako se to često kaže u engleskim tabloidima, "lažni azilant", ona je odgovorila, "da, vrlo lažni"). Oštra odluka ministarke izazvala je buru protesta u holandskom parlamentu u kojem je Ajan Hirši Ali bila predstavnik iste partije kao i ona. Ministarka je bila primorana da preinači odluku, a kao posledica svega toga raspala se koalicija koja je formirala holandsku vladu. Ipak, nepopravljiva šteta je već naneta, gospođa Ali je najavila da odlazi iz parlamenta i namerava da pređe u Enterprajz institut u Vašingtonu.

Pročitao sam mnogo njenih intervjua, proveo jedno veče u Londonu razgovarajući sa njom, i na javnoj tribini i posle toga, i gajim veliko poštovanje prema njenoj hrabrosti, iskrenosti i jasnoći mišljenja. To, međutim , ne znači da se moram slagati sa svim njenim stavovima. Američko izdanje knjige Devica u kavezu nosi podnaslov "Proklamacija za emancipaciju žena i islama". Bilo bi preciznije nazvati je manifestom koji poziva na emancipaciju žena od islama. U njoj su prepričane stravične istinite priče o represiji i zlostavljanju mladih žena u nekim muslimanskim porodicama doseljenika u Evropi. Autorka je sama došla do tih priča radeći najpre kao prevodilac, a kasnije se baveći politikom. Neke od devojaka bile su primorane da se udaju protiv svoje volje – Ali za to koristi izraz "dogovoreno silovanje". Druge zlostavljaju muževi, očevi ili ujaci. Ukoliko pokušaju da odu ili nađu dečka, onda slede pretnje i prebijanja, ili čak bivaju ubijene da bi se "povratila čast". Hirši Ali piše da je u roku od samo sedam meseci tokom 2004. i 2005. godine u dva policijska okruga bilo čak jedanaest slučajeva takvih ubistava.

Mlade devojke iz zemalja poput Somalije podvrgavaju se nečemu što se eufemistički naziva "žensko obrezivanje" – a zapravo je postupak koji Hirši Ali opisuje kao "odsecanje klitorisa, unutrašnje i spoljne usmine, zatim grebanje unutrašnjeg zida vagine oštrim predmetom – parčetom stakla, skalpelom ili nožem za krompir – da bi potom, kada se noge vežu zajedno, zidovi vagine srasli". Ona to ispravno naziva "sakaćenjem genitalija", a ne "obrezivanjem". (I ona sama je kroz to prošla po naredbi bake u Somaliji.) Knjiga se zaključuje potresnim i veoma praktičnim tekstom pod naslovom "Deset saveta za muslimanke koje žele da odu", u kome ih priprema za šok, bol i moguće opasnosti koje ih čekaju ako napuste svoju muslimansku porodicu.

Gospođa Ali je mnogo učinila da se pažnja skrene na sve te užase koji su tamna strana navodno tolerantnog "multikulturalizma". Ipak, neke muslimanke imaju primedbe na to što ona za represiju kojoj su izloženi krivicu svaljuje na islam, a ne na specifične nacionalne, regionalne ili plemenske kulture. (Sama Ali priznaje da Kuran ne preporučuje sakaćenje genitalija.) Buruma piše o televizijskoj emisiji u kojoj je prikazan njen susret sa ženama u holandskoj sigurnoj kući za zlostavljane žene i prebijane ćerke; neke od tih žena su imale ozbiljne primedbe na film Potčinjavanje. "Vi nas vređate", uzviknula je jedna, "meni je vera ulila snagu". Kako kaže Buruma, ona je na njihove primedbe odgovorila nadmenim odmahivanjem ruke.

Film Potčinjavanje je zamišljen kao provokacija. Muslimanskoj kulturi, piše Alijeva, potrebno je nešto poput Žitija Brajanovog u režiji arapskog Tea van Goga, s Muhamedom kao glavnim likom. (Ovo je napisano pre Van Gogove smrti; holandsko izdanje knjige pojavilo se 2004. godine.) Autorka se seća kako je prelomni trenutak u njenom životu bio kada je pročitala knjigu Ateistički manifest. Inspirisao ju je i esej "O potčinjavanju žena" Džona Stjuarta Mila. "Ja tražim da dovedemo u pitanje osnovne principe islama", navodi ona. A na poslednjoj strani knjige zaključuje da su "prve žrtve Muhameda umovi samih muslimana; oni su zarobljeni u strahu od pakla, pa se plaše i samog života, slobode i sreće".

U mladosti ju je privlačio islamistički fundamentalizam, bila je pod uticajem jednog inspirativnog učitelja, a danas je Ajan Hirši Ali hrabar, otvoreni prosvetiteljski fundamentalista, pomalo sklon pojednostavljivanju stvari. Po obrascu koji je poznat istoričarima i intelektualcima koji se bave politikom, otišla je iz jednog ekstrema u drugi, s emotivnom energijom koju je na savršen način predstavio Šekspir: "A jeres koju napuštaju najviše mrze oni koji joj podlegoše". Upravo zato ona je prava heroina za mnoge sekularne evropske intelektualce koji su i sami prosvetiteljski fundamentalisti. Oni veruju da nije samo islam već da je svaka religija uvreda za inteligenciju i da sakati ljudski duh. Većina njih veruje da bi Evropa bila bolja da je u potpunosti zasnovana na sekularnom humanizmu. Možda su u pravu. (Neki od mojih najboljih prijatelja su prosvetiteljski fundamentalisti.) Možda i nisu. Ipak, hajde da se ne pretvaramo da se tu radi o bilo čemu drugom a ne samo o bacanju rukavice u lice islamu. U svojoj ludačkoj poruci Mohamed Bujeri nije potpuno pogrešio kada je svog evropskog neprijatelja nazvao "neverujućim fundamentalistom".

Naravno, svaki Evropljanin i svaka Evropljanka moraju biti slobodni da iznose takve ateističke i agnostičke stavove i ne smeju se plašiti progona, zastrašivanja ili cenzure. Smatram da je velika sramota za Holandiju i Evropu što mi, Evropljani, nismo uspeli da zadržimo nekoga poput Ajan Hirši Ali, žene koja je želela da se bori za bolju Holandiju i bolju Evropu. Ali ne verujem da je ona ta koja većini evropskih muslimana pokazuje kojim putem treba ići napred – barem ne za još mnogo godina. Politička agenda zasnovana na očekivanju da će milioni muslimana odjednom napustiti veru svojih očeva i majki naprosto nije realna. Ukoliko od nas čuju poruku da moraju da napuste svoju veru da bi bili Evropljani, onda će oni odabrati da ne budu Evropljani. Zahtev sekularnih Evropljana da muslimani prihvate njihovu veru – sekularni humanizam – ni po čemu se ne bi razlikovao od islamističkog, džihadskog zahteva da mi prihvatimo njihovu veru. Ali, pobuniće se prosvetiteljski fundamentalista, naša vera je zasnovana na razumu! Pa, odgovoriće ovi drugi, naša je zasnovana na istini!

4 .

Vrlo "holandske" priče Tea van Goga, Ajan Hirši Ali i Muhameda Bujerija samo su mali deo složenog kolaža koji čine Evropa i islam. Ako postavljamo pitanje šta treba učiniti, odgovor je – mnogo različitih stvari na raznim mestima. Moramo biti lisica, a ne jež – da se prisetimo kako je Izaja Berlin iskoristio Ariholohov fragment koji kaže da "lisica zna hiljadu stvari, dok jež zna jednu, ali presudnu". Suprotstavljajući se "ježevima" koji nam probijaju uši sa Fox News -a, moramo i dalje tvrditi da nije reč o jednom velikom ratu protiv terorizma, u kome treba da pobede dobri momci koji će uništiti loše.

Buruma, s pravom, naglašava da među muslimanskim doseljenicima postoje velike kulturne razlike: Berberi s planina nimalo ne liče na Marokance iz nizija, a obrazac prilagođavanja kod Turaka razlikuje se od obrasca kod Somalijaca, dok se Pakistanci u Britaniji još i više razlikuju. U 19. veku evropski imperijalisti su proučavali etnografiju svojih kolonija. U 21. veku potrebna nam je nova etnografija naših vlastitih gradova. Pošto u evropskim zemljama postoji velika koncentracija doseljenika iz svojih bivših kolonija, nova etnografija bi mogla da crpe znanja iz stare. Isto tako, postoje ogromne razlike između načina integrisanja u Britaniji, Francuskoj, Holandiji i Nemačkoj. Ono što su na jednom mestu slabosti, na drugom su preimućstva. Ono što pomaže, recimo, kašmirskom Pakistancu u Bredfordu, možda neće ništa značiti berberskom Marokancu u Amsterdamu, i obrnuto.

Moramo odlučiti šta je od suštinskog značaja za naš evropski način života i šta je ono o čemu se može pregovarati. Na primer, smatram da je moralno neodbranjivo i politički glupo što Francuska insistira na tome da odrasle žene ne smeju da nose maramu ni u jednoj zvaničnoj instituciji. Žene koje žive u blizini Sen Denija potvrđuju da je to samo izazvalo dodatnu zlovolju kod francuskih muslimana. Moj je utisak da se zabrana odraslim ženama da nose marame ne razlikuje od zahteva islamske republike Irana da ih nose. I na jedno i na drugo može se izneti zamerka koja počiva na istom principu: u slobodnom i modernom društvu odrasli muškarci i žene treba da se oblače kako hoće. (1) A što se tiče praktične strane čitavog slučaja, treba uzeti u obzir da Francuska svakako već ima dovoljno teškoća u odnosima sa svojim muslimanskim stanovništvom da ne mora sada da stvara dodatne.

S druge strane, sloboda izražavanja je od suštinskog značaja. Ona je ugrožena kada ljudi, poput Muhameda Bujerija, šalju poruke ljudima kao što je Ajan Hirši Ali u kojima poručuju "ako to kažeš, ubiću te!" Buruma nam prenosi kako je Bujeri na sudu objasnio da mu božanski zakon zabranjuje da "živi u ovoj ili bilo kojoj drugoj zemlji u kojoj je dozvoljena sloboda govora". (Zašto se onda ne vrati u Maroko?) Ali slobodan govor je ugrožen i kada preplašene evropske vlade, želeći da smire situaciju, uvode cenzuru u ime harmoničnog odnosa među različitim zajednicama. Zabrinjavajući primer toga bio je predlog britanske vlade da se donese zakon protiv izazivanja verske mržnje. To je verzija multikulturalizma koja kaže: "Ti poštuj moje tabue i ja ću poštovati tvoje". Ali ako bismo na jednom mestu skupili sve tabue svih kultura koje postoje na svetu, ne bi ostalo mnogo o čemu bi moglo slobodno da se govori.

Vešt policijski i obaveštajni posao u hvatanju budućih terorista i pre nego što bilo šta učine (kao što se, izgleda, i dogodilo 10. avgusta), od suštinskog je značaja ne samo u pogledu spasavanja života potencijalnih žrtvi. To je ključno i zato što svaki teroristički zločin počinjen u ime Alaha samo vodi niz spiralu uzajamnog nepoverenja između muslimana i nemuslimana u Evropi. Jedna mlada Holanđanka marokanskog porekla rekla je Burumi da je pre napada na Njujork 11. septembra ona bila "samo Nora", a posle toga je "odjednom postala muslimanka". Da bi se uklonila opasnost, potrebno je i bliže pratiti militantne islamske imame koji stalno pronalaze nezadovoljne evropske muslimane spremne da se radikalizuju.

Ako se posmatra iz drugog ugla, može se reći da je potrebno stvoriti više radnih mesta u Evropi i obezbediti da muslimani da imaju jednake šanse za zapošljavanje. Jedno nedavno sprovedeno istraživanje naglašava da je najveća briga među muslimanima u Britaniji, Francuskoj, Nemačkoj i Španiji to što ne mogu da nađu posao. Kad se uzme u obzir istorijska neefikasnost u pogledu otvaranja novih radnih mesta u Evropi, zatim jaka konkurencija koju predstavlja jeftina i obučena radna snaga u Aziji, i sve to začinjeno ksenofobičnom diskriminacijom u mnogim evropskim zemljama – jasno je da je to mnogo lakše reći nego učiniti. Zatim, uslovi stanovanja su još jedna stvar koja izaziva mnogo gorčine. Ali, ako se tu situacija pokuša poboljšati putem javnih izdvajanja, onda će se samo prenapregnuti i tako već rastegnuti budžeti, a ako sve to bude delovalo kao samo još jedan dodatni trošak na računu "starosedelačkog" stanovništva koje živi u blizini, rezultat može biti više glasova za populističke antiimigrantske partije.

Evropa bi imala problem sa svojim muslimanskim doseljenicima, kao što bi i patologija "ljudi između" postojala čak i da postoji nezavisna i uspešna Palestina, kao i da SAD, Britanija i još neke evropske zemlje nisu izvršile invaziju na Irak. Ali nema sumnje da su palestinski problem i Irak dodatno pothranili osećaj evropskih muslimana da su muslimani žrtve u čitavom svetu. To nam govore životne priče bombaša iz Madrida i Londona. U nedavnom istraživanju javnog mnjenja, koje je sproveo Kanal 4 u Engleskoj, gotovo trećina mladih muslimana složila se s tvrdnjom da je "podmetanje bombe (tog jula u Londonu) bilo opravdano zbog britanske podrške ratu protiv terorizma". (2) Stvaranje funkcionalne palestinske države i povlačenje zapadnih sila iz Iraka bi barem uklonilo dva dodatna razloga za resantiman. Napad na još neku muslimansku zemlju, recimo, na Iran, samo bi povećao taj resantiman.

U odnosu s islamom kao religijom ima smisla ohrabriti one verzije islama koje su kompatibilne s temeljima moderne, liberalne i demokratske Evrope. Takve verzije postoje, tvrde islamski reformisti poput Tarika Ramadana – još jedne kontroverzne ličnosti, čoveka u koga Ajan Hirši Ali nema mnogo poverenja, kao ni francuska levica i američka desnica, ali je ipak inspiracija za mnoge mlade muslimane u Evropi. Ramadan tvrdi da islam, ako se pravilno protumači, ne mora biti u sukobu s demokratskom Evropom. Dok "evrabisti" kažu da "više muslimana u Evropi znači više terorista", Ramadan tvrdi da veći broj muslimana u Evropi smanjuje verovatnoću da će oni postati teroristi. Muslimanski Evropljani u smislu da veruju – za razliku od Bujerija, Tea van Goga i, čini mi se, Ajan Hirši Ali – da je moguće biti i dobar musliman i dobar Evropljanin. (3)

I konačno, reč je o izazovu kako za evropska društva, tako i za evropske vlade. Veliki deo diskriminacije koja postoji u Francuskoj, na primer, proističe iz odluka pojedinačnih preduzetnika koji se opiru javno proklamovanoj politici i pravosuđu svoje zemlje. Od ličnog stava i ponašanja stotina miliona Evropljana koji nisu muslimani u bezbroj malih, svakodnevnih susreta zavisi hoće li se neki musliman osećati u Evropi kao kod kuće ili ne. A u taj sklop, naravno, spadaju i lični izbori miliona pojedinačnih muslimana, kao i primeri koje daju njihove duhovne i političke vođe.

Jesu li Evropljani dorasli tom izazovu? Bojim se da nisu. Da li je moguće da će ipak dorasti? Jeste. Ali već je pet do dvanaest – a mi već ispijamo piće u poslednjem baru koji je još uvek otvoren.

(kraj)

Fusnote:

1. Govorim o odraslim ženama. Postoji argument da se tinejdžerke zaista mogu osećati slobodnije zbog zabrane da se marama nosi u školi zato što ih to oslobađa pravila koje one doživljavaju kao represiju od strane roditelja, zajednice i verskih autoriteta. Ali šta je sa pravima devojaka koje bi slobodno odabrale da nose maramu?

2. O tome, i detaljnije o otuđenju mlađe generacije britanskih muslimana vidi moju kolumnu u Guardian- u od 10. avgusta 2006.

3. Ovaj sažeti prikaz Ramadanovog stanovišta zasnovan je na tome kako se predstavio kada je gostovao kao predavač na Koledžu svetog Antonija u Oksfordu, gde će u naredne dve akademske godine biti istraživač Centra za evropske studije i Centra za Bliski istok.

Zbog kontroverzi koje izaziva Ramadan se ne oseća dobrodošlo na većem delu frankofonog područja u Evropi, a SAD su mu uskratile vizu i tako ga onemogućile da preuzme mesto stalnog profesora na Notr Dam univerzitetu. Za sistematski prikaz njegovih stavova koji proističu iz islamskog prava i pravosuđa uporedi: To Be a European Muslim: A Study of Islamic Sources in the European Context (Leicester: The Islamic Foundation; kao datum prvog objavljivanja navedeno je 1999/1420 H).

 

 

 
 
Copyright by NSPM